DVADESET I DRUGA NEDJELJU KROZ GODINU A

Prvo čitanje:
Jr 20, 7-9

Riječ mi Gospodnja postade na ruglo.

Čitanje Knjige proroka Jeremije
Ti me, Gospodine, zavede, dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me. A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. Jer kad god progovorim, moram vikati, naviještati moram: »Nasilje! Propast!« Doista, riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh povazdan. I rekoh u sebi: neću više na nj misliti niti ću govoriti u njegovo ime. Al tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:
Ps 63, 2-6.8-9

Pripjev:
Tebe žeđa duša moja, Gospodine, Bože moj!

O Bože, ti si Bog moj:
gorljivo tebe tražim;
tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje,
kao zemlja suha, žedna, bezvodna.

U svetištu sam tebe motrio
gledajuć ti moć i slavu.
Ljubav je tvoja bolja od života,
moje će te usne slaviti.

Tako ću te slavit za života,
u tvoje ću ime ruke dizati.
Duša će mi biti kao sala i mrsa sita,
hvalit ću te kliktavim ustima.

Ti postade meni pomoć,
kličem u sjeni krila tvojih.
Duša se moja k tebi privija,
desnica me tvoja drži.

Drugo čitanje:
Rim 12, 1-2

Prikažite svoja tijela za žrtvu živu.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno. Riječ Gospodnja.

Evanđelje:
Mt 16, 21-27

Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.« Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Ivan Dugandžić

Kušnja trpljenja

U životu su katkada mogući brzi i nagli obrati, ali zasigurno bi bilo teško naći nešto slično obratu koji se u krugu Isusovih učenika dogodio kod Cezareje Filipove. Prošle nedjelje nam se činilo sve tako lijepo i idilično: prvo je Petar u ime svih drugih učenika Isusa priznao Mesijom, a potom je Isus Petra nagradio „blaženstvom“ i obećao mu prvenstvo u svojoj Crkvi. Na prvi pogled, zvjezdani trenutak Isusa s obzirom na njegovo poslanje, ali i njegova prvog učenika. No već se u Isusovoj rečenici, kojom je popratio taj znakoviti dijalog, osjećalo nešto zagonetno: „Tada zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist“ (Mt 16,20).

Nastavak Matejeva pripovijedanja otkriva bit problema: „Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne“ (16,21). Upadan je izraz „otada“. Njime evanđelist želi naznačiti pravi zaokret u Isusovu životu. Do tada su učenici, kao i svi drugi, bili svjedoci njegova učenja i njegovih moćnih djela, njegova veličanja kod jednog dijela naroda, ali i osporavanja kod drugih. Isus se sam nije izjašnjavao o tajni svoje osobe i svoga poslanja. Ali sad on uzima sve u svoje ruke. Isus znade kako je došao čas da učenici čuju najtežu lekciju u njegovoj školi, da on „mora“ poći u Jeruzalem gdje ga čeka sudbina svih proroka. Nastupio je čas potpune istine koja će za učenike biti velika kušnja.

Krist „mora“ trpjeti

U tom „mora“ kojim Isus najavljuje svoju sudbinu treba gledati dio Božjeg plana s njime i njegovim poslanjem. Četvrti evanđelist govori o „času“, koji je Isusu određen od Oca, a kojemu on spremno ide u susret. Nažalost, taj „mora“ često je u teologiji bio pogrešno tumačen. Isusova strašna smrt na križu tumačena je kao nužna žrtva koja će stišati Božju neizmjernu srdžbu zbog grijeha ljudi. Takvo tumačenje je pogrešno u dvostrukom smislu: prvo, ono lišava Isusovu žrtvu pravoga dostojanstva, jer zamagljuje činjenicu da je ona plod Isusove slobodne odluke i ljubavi; drugo, ono kompromitira pojam Boga, jer nužno rađa pitanje, kakav je to Bog koji traži tako okrutnu žrtvu svoga Sina da bi ublažio svoj gnjev.

Isusova smrt na križu posljedica je njegova života, učenja i djelovanja. Isus je morao biti uklonjen zato što je propovijedao da su svi ljudi braća, što se zauzimao za pravednost i slobodu svih, što je kritizirao dvoličnost farizeja, svećeničkih i narodnih starješina. On je morao na križ zato što je Boga zvao svojim Ocem, a njegovo milosrđe posredovao svima koji su bili spremni na obraćenje. Otpor koji je protiv njega trajno rastao u trenutku kad se Isus s učenicima našao kod Cezareje Filipove već je uzeo takvog maha, da je Isusu jasno kako ne može izbjeći sudbinu proroka, ako ne želi izdati svoje poslanje. Zato on slobodno i iz ljubavi prema Ocu, ali i prema ljudima prihvaća svoju sudbinu i odlučno nastavlja put prema Jeruzalemu.

Učenici „moraju“ prihvatiti križ

Učenici su u tom trenutku vrlo daleko od toga da bi shvatili što Isus uopće govori, a pogotovo da bi to prihvatili. Sve nam zorno kaže Petrova onako burna reakcija: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ (16,22). Petar koji bi prvi trebao shvatiti tu tešku lekciju u školi nasljedovanja pokušava nečemu boljem poučiti svoga Učitelja. Njegova reakcija otkriva koliko je i u njegovu prethodnom priznanju Isusa Mesijom bilo ljudske ograničenosti. Njegova riječ Isusu je zazvučala poput savjeta koje mu je velikodušno upućivao napasnik dok je postio u pustinji, pa zato i njegova nevjerojatno oštra riječ ukora Petru: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi je ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko“ (16,23).

„Otada“ svoj novi sadržaj ne dobiva samo Isusov život, već i nasljedovanje učenika. Dok je dosada nasljedovanje značilo biti u njegovoj blizini i slušati njegovo učenje, sad ono dobiva posve nov sadržaj. Odsada nasljedovati Isusa znači dijeliti njegovu sudbinu do kraja, do križa: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“ (16,24sl). Ta riječ kroz povijest Crkve potvrdila se nebrojeno puta u životu mnogih koji su, s pogledom na Raspetoga, spremno prihvatili križ svoga života. Svijet se nije bitno promijenio od Isusova vremena. I danas često moraju nestati oni koji i svojim životom i svojom riječi traže pravednost za sve, koji kritiziraju nepravedne odnose u svijetu.