Kardinal Puljić o Papinu dolasku u BiH

Ovaj Papin pohod je vraćanje nas samima sebi: da se hrabrije suočimo s izazovima

Kardinal Vinko Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i predsjednik Crkvenoga odbora za doček Svetoga Oca

Kao rijetko koji pastir mjesne Crkve, vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić ima tu privilegiju u vrijeme svojega biskupstva tri puta ugostiti Svetoga Oca. Nakon dva domaća susreta sa sv. Ivanom Pavlom II., vrata Vrhbosanske Crkve sada otvara papi Franji.

Kardinal Puljić je, premda to bosanskohercegovačka – politička, ali i crkvena – javnost nerijetko ne zna dovoljno vrjednovati, prvi biskup u povijesti ove zemlje zaogrnut „kardinalskim plaštem“. Kao takav dva je puta sudjelovao u konklavama te je i njegov glas odlučivao o novom nasljedniku sv. Petra. Upravo Petra današnjih dana 6. lipnja 2015. dočekuje u svojoj nadbiskupiji.

Uzoriti, u kakvu raspoloženju Crkva Vrhbosanska dočekuje Svetoga Oca?

Mi običavamo na kraju godine i početkom nove sumirati brojčano stanje naše nadbiskupije, odnosno svih biskupija u BiH. I kako smo mogli vidjeti, nakon rata konstantno se taj broj smanjuje iz razloga što stariji svijet umire, manje je rađanja, a također i jedan broj odlazi jer je uočljiv problem nedostatka zaposlenja, a i klime koja se stvara da tobože ovdje nema života. Moramo biti iskreni pa reći da nam sve ovo stvara jednu moru, jedan pritisak. No, utoliko je više Papina poruka da je odlučio doći u Sarajevo zaista ohrabrenje koje je unijelo u tu sumornu situaciju jedno svjetlo. To je potpora onima koji se kolebaju da se ohrabre; onima koji su otišli da se odluče barem navratiti, vidjeti tu svoju rodnu grudu i doživjeti susret s Papom. Tako da je zapravo Papin dolazak izazvao pozitivne energije i u politici, a posebno u medijima jer su svi mediji ponovo uprisutnili Bosnu i Hercegovinu u svjetskoj javnosti.

Možete li se složiti s onima koji kažu da je to povijesni dan za ovu državu?

U biti da. Zasigurno. Ova godina 2015. i 6. lipnja bit će sigurno zapamćeni jer papa Franjo nije slučajno izabrao Bosnu i Hercegovinu – od svih poziva u Europi. On je ipak prihvatio poziv – ne moj, nego nas biskupa BiH – kojeg sam ja prenio Papi, kao što ga je pozvalo i državno izaslanstvo. Sigurno da ta gesta znači jednu novu nadu, jednu novu potporu, jedan novi izazov i poticaj da svjetske i europske sile ne smiju zaboraviti Bosnu i Hercegovinu, a i da se domaći lideri moraju ozbiljnije pozabaviti kako riješiti stanje u ovoj zemlji. Također, i nas biskupe i Katoličku Crkvu da potakne kako bismo se hrabrije nosili s izazovima svagdašnjice.

Možemo li kazati da Papa onda dolazi u pravo vrijeme?

Da, baš u pravo vrijeme, iako možemo reći da je Papin pohod uvijek u pravo vrijeme. Ali, kada gledamo s naše strane, onda je istinski u pravo vrijeme jer je pomalo i javnost klonula duhom, a i političari nemaju ideja. Također i svjetska javnost digla je ruke od BiH. Papa je ovom svojom gestom ponovno sve to vratio u središte pozornosti i pokrenuo pozitivne energije da se napokon i u ovoj zemlji pristupi rješavanju situacije.

Vas je Papa odmah, netom, nakon izbora za nasljednika sv. Petra, prepoznao i rekao: „Vas znam. Vi dolazite iz trpeće Crkve.“ Možete li to povezati s ovom njegovom odlukom da dođe u ovu zemlju?

Mislim da je samim tim što me tada tako pozdravio dao do znanja da prati situaciju u našoj zemlji. To što je mene zapamtio na našim kardinalskim susretima – ne čudim se jer smo se viđali, ali mi je drago da zna, ne samo mene, nego za zemlju iz koje potječem, Crkvu iz koje dolazim. Zapravo, sigurno su i ovaj njegov stav i odluka da dođe uvjetovani i time što poznaje stanje u BiH i što želi pokazati svoju blizinu – da se izrazim njegovim riječima – onima koji su na rubu zbivanja.

Ako, upravo u tom kontekstu, pogledate vrijeme kada je zadnji put ovu zemlju pohodio 2003. godine, sada već sveti, papa Ivan Pavao II. i današnje stanje u BiH, što biste mogli reći?

U biti, kada bih usporedio ova sva tri pohoda – prvi pohod sv. Ivana Pavla II. 12. i 13. travnja 1997. – tada je to bio kao melem na ranu nastalu ratom. Također, 2003. kada je došao u Banju Luku, bio je to hrabri proboj u tabuu u kojemu su se mnogi pitali može li ići u te krajeve – on je zapravo svojim dolaskom otvorio vrata da svi prostori BiH budu dostupni katolicima te je snažno progovorio i molio u Banjoj Luci. A ovaj je, zapravo, na neki način vraćanje Bosne i Hercegovine u središte svjetske javnosti i vraćanje nas samima sebi da se hrabrije suočimo s izazovima koji stoje pred nama.

Premda je zasigurno teško prognozirati, ali bismo li mogli onda u skorije vrijeme očekivati da se napokon i međunarodna javnost ozbiljnije pozabavi ovom državom?

U biti, već samom najavom Papa je pokrenuo brojne međunarodne čelnike da se pomalo ozbiljnije zainteresiraju. I to je velika stvar. No, vjerujem da će ovim pohodom – kada Papa bude u Sarajevu – oči cijelog svijeta biti usmjerene ovdje. Također, smatram da će to i te kako probuditi one koji mogu nešto više učiniti da se istinski založe kako bi se nešto pozitivnoga i ostvarilo.


Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Josip Vajdner

Katolički tjednik