Kratka povijest provincije – Prosvjetno-društveni rad

Hercegovački su franjevci vršili prije svega svoju glavnu svećeničku dužnost: poučavali su povjereni narod vjerskim istinama i omogućivali mu vršiti njihove vjerske dužnosti. Osim te glavne zadaće nastojali su da narod nauči i druge potrebne stvari, kao čitati i pisati, pjevati, uspješnije obrađivati zemlju i druge stvari korisne za dnevni život.

6.1.  Pjevačko društvo Hrvoje

Otkad je uvedena katolička škola u Mostaru jedan od predmeta bilo je pjevanje. Taj predmet posebno je razvio fra Anđeo Nuić, koji je god. 1874., vrativši se iz škole u Rimu, bio postavljen za pomoćnika na Široki Brijeg, a sljedeće je godine premješten u Mostar, za učitelja u osnovnoj školi. On je osim drugoga svoje učenike poučavao u pjevanju, a mogao je poboljšati učenje pjevanja otkad mu je biskup fra Anđeo Kraljević nabavio harmonij. Njegovi su đaci pjevali u školi i u crkvi.

U tijeku vremena bivši su đaci katoličke škole nastavljali pjevati. Budući da su u to doba građanske vlasti nerado gledale narodno društvo, pa i pjevačko, mostarski su pjevači nastavili pjevati u crkvi, posebno u prigodi kakve svečanosti. Kada je god. 1882. austrijska vlast od franjevaca preuzela osnovnu školu u Mostaru, fra Anđeo je premješten na Humac za učitelja novaka. Mostarske je pjevače vodio fra Ambro Miletić (1883.-l884.) i fra Božo Ostojić. Dok je fra Božo bio zborovođa, mostarski su pjevači god. 1888. osnovali pjevačko društvo, prema uzoru na različita pjevačka društva u Austro-Ugarskoj monarhiji, koje bi pjevalo i van crkve. Pokrovitelj društva bio je biskup fra Paškal Buconjić, predsjednik fra Augustin Zubac, a zborovođa fra Božo Ostojić.

Sljedeće se godine u Mostar vratio fra Anđeo Nuić kao predsjednik franjevačke rezidencije. A budući da je fra Augustin Zubac morao ići u Rim, jer je bio izabran za generalnoga definitora, fra Anđeo je postao predsjednik toga mostarskog pjevačkog društva i ujedno njegov zborovođa. Pod njegovim se vodstvom društvo razvijalo, a istom god. 1897. odobrila ga je građanska vlast pod imenom Hrvatsko pjevačko i glazbeno društvo Hrvoje. Nakon odobrenja moglo se više razvijati i javno raditi.

6.2.  Društvo Napredak

Još početkom XX. stoljeća bilo je malo hercegovačkih Hrvata sa završenom višom školom. Mogao se naći netko tko je završio koji razred gimnazije ili svu gimnaziju, ali oni su se veoma teško mogli upisati na sveučilište, jer se nisu mogli uzdržavati. Franjevačka gimnazija na Širokomu Brijegu još nije primala đake za svjetovna zvanja. Hercegovačka djeca koja nisu namjeravala postati franjevci morali su ići u školu u Mostar. Međutim uzdržavanje djece sa sela u Mostaru bilo je gotovo nemoguće i za imućnije težake.

To su stanje gledali ugledni ljudi u Mostaru, koji su se kupili oko lista Osvita, i smišljali kako bi se moglo u tom pogledu pomoći. Oni su god. 1901. preko toga lista počeli skupljati milodare za potpomaganje siromašnih hercegovačkih sveučilištaraca. A 14. rujna 1902. ugovorili su jedan sastanak da razmisle o ovoj potrebi hercegovačkih Hrvata i donesu kakav zaključak kojim bi se u tomu moglo pomoći. Nakon te rasprave odlučili su osnovati jedno potporno društvo, Hrvatsko potporno društvo za siromašne đake, koje će skupljati milodare i njima potpomagati siromašne đake da završe školu. Pokroviteljstvo toga društva uzeo je fra Paškal Buconjić, a predsjednikom društva imenovan je fra Radoslav Glavaš, profesor Bogoslovije i tajnik Hercegovačke franjevačke provincije. Početni novac od 138 austrijskih kruna dala je uprava lista Osvita.

Osnutak toga potpornoga društva su pozdravili oduševljeno mostarski Hrvati, pa je za koji mjesec imalo 376 članova, a do konca sljedeće godine bilo ih je 600. Ono nije ostalo samo u Mostaru nego se počelo širiti po cijeloj Bosni i Hercegovini. Prva podružnica osnovana je 3. svibnja 1903. u Tuzli, a 9. listopada te godine u Sarajevu.

Malo poslije, nakon osnivanja spomenutoga potpornog društva u Mostaru, utemeljeno je 11. studenoga 1902. u Sarajevu Hrvatsko društvo za namještanje djece u zanate i trgovinu.

To sarajevsko društvo odluči na svojoj skupštini 19. studenoga 1905. da će ubuduće potpomagati đake i sveučilištarce i proširiti svoj rad na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Budući da je i mostarsko društvo radilo u tomu smislu, smatralo se korisnim ujediniti oba društva sa sjedištem u Sarajevu.

Mostarsko je društvo nerado govorilo o tomu ujedinjenju. To više što je u Mostaru gradilo đački dom. A kada je taj đački dom bio gotov, da se ne razbijaju hrvatske narodne snage, pristalo je, 10. siječnja 1907., na ujedinjenje sa sarajevskim društvom pod imenom Napretka. Mostarsko društvo postalo je glavna podružnica novoga društva u Sarajevu.

6.3.  Hrvatska narodna zajednica

U Docu kraj Travnika, na Veliku Gospu 1906., svečano je blagoslovljena zastava pjevačkoga društva Vlašić. Svečanosti je prisustvovalo mnogo ljudi iz Bosne i Hercegovine. Slijedećega dana, tj. 16. kolovoza, sastalo se nekoliko uglednijih ljudi da bi razmotrili prosvjetno i gospodarsko stanje u Bosni i Hercegovini. Tada je uočena potreba da bi se osnovalo društvo koje bi se brinulo za narodne, prosvjetne i gospodarske potrebe Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ujedno je izabrano vijeće od šest ljudi da sastave pravila, koja bi Vlada trebala odobriti.

Vijeće od šest ljudi sastavilo je pravila i 10. studenoga 1907. dobilo odobrenje društva pod imenom Hrvatska narodna zajednica (HNZ). Na temelju tih pravila izabrano je 21. veljače 1908. središnje vijeće Hrvatske narodne zajednice. Za predsjednika središnjega vijeća izabran je Nikola Mandić, a za tajnika Nikola Preka. Središnje vijeće je odmah počelo raditi i uspostavilo je okružna vijeća. Predsjednikom okružnoga vijeća u Mostaru imenovan je fra Ambro Miletić, provincijal.

Gotovo odmah na početku nadbiskup je Stadler došao u sukob s Hrvatskom narodnom zajednicom. Vijeće je sastavilo pravila i dobilo njihovo odobrenje a da se s nadbiskupom nije posavjetovalo. Kada je nadbiskup dobio odobrena pravila, smatrao je potrebnim osvrnuti se na njih. Zamjerao je pravilima što je u njima stajalo da članom HNZ može biti svaki Hrvat bilo koje vjere. Sastavljači pravila su tu mislili na muslimane koji su se osjećali Hrvatima. U siječnju 1908. pisano je upozorio središnju upravu da njihova pravila ne počivaju na katoličkim načelima, pa ih on ne može odobriti i stoga će svećenicima zabraniti sudjelovati u Zajednici.

Središnje vijeće bilo je iznenađeno takvim stavom nadbiskupa Stadlera i zatražilo susret s njim, da bi riješili nesporazum. Bili su primljeni koncem veljače 1908. Nakon duljega raspravljanja složili su se da će za godinu dana promijeniti pravila prema nadbiskupovim zahtjevima. Bilo je jasno da je nadbiskup Stadler odlučio biti potpuni vođa bosanskih katolika, pa je htio sve nadzirati nad HNZ.

Očito je da je nadbiskup Stadler vidio da vijeće HNZ teško može promijeniti pravila kako je on želio. Stoga je za 13. prosinca 1908. sazvao svećenstvo na dogovor u Sarajevu. Na tomu je savjetovanju zaključeno da treba sačuvati jedinstvo Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, radi vjerskih i narodnih probitaka. Izabrano je vijeće od 7 svećenika koje će nadgledati promjenu pravila HNZ. To vijeće tražilo je od središnjega vijeća da do 20. siječnja 1909. u pravila uvedu da članovi HNZ mogu biti samo katolici, članovi središnjega vijeća moraju imati prethodno odobrenje Nadbiskupije i da buduće izabranike za Sabor Bosne i Hercegovine mora odobriti Nadbiskupija.

Nadbiskup Stadler nije htio više čekati odgovor središnjega vijeća HNZ nego je, za 22. prosinca 1908., sazvao novi sastanak svećenstva na kojemu je određeno da sarajevski Kaptol preuzme vodstvo politike, da se iz središnjega vijeća uklone sve izabrane osobe i postave nove i da se ponovno provede uređenje HNZ.

Središnje vijeće HNZ raspitalo se kod svojih podvijeća kako oni gledaju na zahtjeve nadbiskupa Stadlera u odnosu na HNZ. Budući da je većina pododbora odobravala način rada središnjega vijeća, ono je odlučilo nastaviti dotadanjim načinom.

Taj stav središnjega vijeća prouzrokovao je žestoku borbu protiv HNZ, koja je u nadbiskupovu listu Hrvatskomu Dnevniku nazivana »protuvjerskom«, »protukatoličkom« i »bezbožnom«. Kada usprkos svemu HNZ nije popuštala, nadbiskup je Stadler 18. siječnja 1910. osnovao novu stranku pod imenom Hrvatska katolička udruga.

S namjerom ojačanja nove stranke, nadbiskup Stadler izdao je 11. veljače 1910. okružnicu narodu i svećenicima, u kojoj svećenicima zabranjuje da budu članovi HNZ i da u njoj rade, a preporučuje HKU.

Mislio je prije svega promijeniti mišljenje franjevaca, koji su uglavnom bili članovi HNZ.

U takvim prilikama bili su, u svibnju 1910., izbori za bosanskohercegovački Sabor. Ishod izbora bio je veliki neuspjeh nadbiskupa Stadlera. Njegova je stranka dobila 5 zastupnika (od 16 mogućih), a HNZ 11. Svoj neuspjeh pripisao je »neposlušnosti« franjevaca, koje je u Rimu žestoko optužio i tražio da ih se prisili biti poslušni svojoj crkvenoj vlasti.

Da bi doznala pravo stanje u Bosni i Hercegovini Sveta je Stolica poslala kao delegata Petra Bastiena, benediktinca, podrijetlom iz Belgije, koji je 27. prosinca 1910. došao u Sarajevo. Nakon što je obišao glavna mjesta u Bosni i Hercegovini, 10. lipnja 1911., poslao je, zajedno s biskupima, okružno pismo, u kojemu traži da se postigne mir između dviju katoličkih stranaka, bilo da se obje stranke ujedine bilo da se obje raspuste ili da se osnuje treća. Budući da nije bilo izgleda da bi se razmirice između dvije stranke dogovorno riješile, uprava HKU, u lipnju 1912., raspustila je stranku.

I nakon toga je HNZ svojim prosvjetno-gospodarskim radom nastavila osnivajući seljačke zadruge i osnovne škole. Njezin rad i rad svih drugih društava Zemaljska je vlada privremeno obustavila 26. srpnja 1914. zbog ratnih neprilika.

6.4.  Seljačke škole fra Didaka Buntića

Hrvatska narodna zajednica, prosvjetno-gospodarsko društvo, prosvjetno je radila preko Napretka, gospodarski najviše preko seljačkih zadruga i pučkih štedionica.

U središnjemu vijeću, god. 1908., nije bilo franjevaca iz Hercegovine, ali predsjednik okružnoga vijeća HNZ u Mostaru bio je fra Ambro Miletić, provincijal hercegovačkih franjevaca. Osim središnjega i okružnoga vijeća postojala su i mjesna vijeća HNZ. U mostarskomu okružju je osnovano već god. 1908. 19 mjesnih vijeća. Jedno je osnovano i na Širokomu Brijegu, kojemu je na čelu bio fra Didak Buntić.

Fra Didak je od 1895. bio profesor gimnazije na Širokom Brijegu, a god. 1910. postao je njezin ravnatelj. Od god. 1905. vodio je gradnju nove crkve na Širokomu Brijegu, pa je pozvao prave zidare i svakomu od njih dao pomoćnika iz mjesta da mu pomaže i s njim nauči zidarski zanat. Osim toga uvjeravao je seljake da sade različite vrste plemenitih voćaka, a sam je znao navrćati voćke i poučavao ih kako to treba raditi.

Osobito ga je zabrinjavalo prosvjetno stanje u Hercegovini, u kojoj je bilo 80% nepismenih. Država je otvarala škole da bi u njima djeca učila čitati i pisati, ali ih je otvarala polako, pa pomoću državnih škola nije bilo lako iskorijeniti nepismenost. Stoga je fra Didaku palo na pamet osnovati seljačke škole, u kojima će pismeni seljaci poučavati nepismene težake. Svoje mišljenje iznio je 10. travnja 1911. na 11. sjednici mjesnoga vijeća HNZ, čiji je predsjednik bio.

Prema tomu mišljenju fra Didaka Buntića u svakomu je selu trebalo naći jednoga pismenoga seljaka koji je znao dobro čitati i pisati, da on druge nauči čitati i pisati. Prijedlog je na toj sjednici bio jednoglasno usvojen, pa je trebalo osnivati seljačke škole prema fra Didakovoj zamisli.

Nakon te odluke prve se godine pripravljao način rada i tražili učitelji i učenici, pa je početkom 1912. otvoreno 5 takvih škola. Na koncu školske godine, 24. svibnja, učenici su polagali javni ispit pred crkvom na Širokomu Brijegu. Izvanredni uspjeh ispita i vanjski sjaj, priređen za tu prigodu, pobudio je veliko zanimanje za te seljačke škole.

Ujesen godine 1912. otvoreno je 18 škola, iz kojih je na koncu godine polagalo oko 1.000 učenika. Poslije su te škole još više napredovale. Fra David Nevistić, provincijal hercegovačkih franjevaca, preporučio je 23. rujna 1916. franjevcima da pomažu te škole i uvedu ih u sve župe. U god. 1917. seljačke su škole bile otvorene gotovo u svim župama u Hercegovini.

U Hercegovini je koncem god. 1917. nastala velika glad. Franjevci su tada morali spašavati narod od gladi, pa je briga za seljačke škole gotovo posve zapostavljena.

6.5.  Borba protiv gladi

Godine 1916. je u Hercegovini bila velika suša. Od početka lipnja do konca kolovoza nije kiša pala. Ta je suša gotovo posve uništila ljetinu. A sljedeće je godine suša bila još gora. Od Uskrsa pa do sv. Franje, za pet mjeseci nije bilo kiše. Zbog toga usjevi nisu mogli donijeti nikakav plod. Već je početkom ljeta počelo nestajati žita.

Zbog toga su hrvatski rodoljubi, a posebno hercegovački franjevci, bili veoma zabrinuti što će biti s pukom. Posebnu brigu zadavala im je sudbina djece. Na koncu, odlučili su djecu premjestiti u krajeve gdje bi imali kruha.

Prva skupina od oko 300 djece otišla je iz Mostara 10. rujna 1917. Pratili su ih fra Didak Buntić, fra Serafin Dodig, tada župnik u Vitini, i fra Bernardin Smoljan, profesor gimnazije na Širokomu Brijegu. Djecu su putem lijepo primali i darivali, a kada su iz Bosanskoga Broda prešli savski most, djeca su razdijeljena u četiri skupine: jedni su otišli u Drenovce, drugi u Stupnik, treći u Vinkovce, a četvrti u Vukovar.

Drugu skupinu od 210 djece, koja su pošla iz Mostara 26. rujna 1917., pratili su narodni zastupnik Đuro Džamonja, fra Tomo Zubac i fra Dominik Mandić. Došli su u Rumu 29. rujna, gdje su ostavili 96 djece, u Irig poslali su 50 djece, u Indiju 64 djece.

Treća skupina od 495 djece pošla je iz Mostara 3. listopada 1917. Pratili su je fra Didak Buntić, fra Srećko Skorput i fra Ivo Marinčić. U Slavonskomu Brodu 103 djece poslano je u Oriovac, Stupnik i Lužane. U Vrpolju je iz vlaka sišlo 100 djece i otišlo u Andrijevce, Svilaj i Veliku Kopanicu. Ostala su djeca 5. listopada došla u Vukovar, Od njih je 55 ostalo u Vukovaru, 60 otišlo ih je u Erdevik, 50 u Šarengrad, 63 u Petrovaradin, a 64 razmješteno je u Lovašu, Ceriću, Kamenici i u Srijemskim Karlovcima.

Četvrta skupina djece otišla je iz Mostara 10. listopada. Bilo ih je 400. Pratili su ih fra Jerko Boras, fra Viktor Nuić i još neki. Kada su došli u Slavonski Brod, 19 djece poslano je prema Vukovaru, Iloku i Šarengradu, 7 dječaka odvedeno je prema Zagrebu na zanat, 15 je ostavljeno u Inđiji, 101 dijete je odvedeno prema Zemunu, u Staroj Pazovi smješteno je 14 djece, u Novoj Pazovi 14 djece, u Golubince otišlo je 38 djece a u Novi Slankamen odvedeno ih je 101.

Šaljući djecu u bogatije krajeve bilo je sigurno da ona neće trpjeti od gladi. Ali trebalo je misliti i na one ljude koji su ostali u Hercegovini. Već u ljeto 1917. nestalo je hrane u Hercegovini, a trebalo je dočekati ljetinu od god. 1918. Neki su hercegovački župnici išli u krajeve preko Save da bi skupili hranu za svoje župljane. Mostarski biskup Alojzije Mišić, gledajući teško prehrambeno stanje naroda u svojoj Biskupiji, pisao je 5. prosinca 1917. zagrebačkomu nadbiskupu Antunu Baueru, moleći ga da bi preko župnika zamolio vjernike Zagrebačke nadbiskupije, da bi svatko od njih od svojih prehrambenih stvari nešto dao »za gladna i bijedna brata Hrvata u Hercegovini«. Nadbiskup Bauer, nakon što se savjetovao s banom, odgovorio je 18. prosinca te godine da bi najbolje bilo poslati u Hrvatsku jednoga ili dva franjevca, koji bi osobno skupljali milodare za žitelje u Hercegovini.

U Hercegovini su se ubrzo uvjerili da neće moći spasiti Hercegovinu od gladi onako kako su zamislili. Uvjerili su se da to može učiniti samo Vlada u Beču. Neki su mislili da bi trebalo otići u Beč i Vladi u Beču iznijeti teško prehrambeno stanje u Hercegovini i od nje tražiti pomoć. U to se uvjerio i provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra David Nevistić. A kada je tražio osobu koja bi mogla u Beču najbolje obaviti taj posao, nije mogao naći nikoga prikladnijega od svoga tajnika fra Dominika Mandića.

Tražeći kako najbolje izvesti taj naum odlučili su zamoliti caricu Žitu, za koju su mislili da će imati najviše samilosti prema gladnomu narodu. Sastavili su joj molbu. A onda se, u veljači 1918., fra Dominik zaputio u Beč. Kada je onamo došao, molio je da ga primi carica Žita. Dok je očekivao taj prijam, obilazio je bečke urede, koji bi mogli pomoći i u Hercegovinu poslati hranu. Kada ga je primila carica predao joj je molbu fra Davida Nevistića i u osobnu razgovoru potkrijepio tu molbu. Smatralo se da je taj put u Beč bio koristan, jer je nakon toga hrana, koja je stizala u Hercegovinu, bila obilnija nego prije a dolazila je redovitije.

6.6.  Hrvatska tiskara Franjevačke provincije

Franjo Milićević je do 1896. sačuvao tiskaru, koja je osnovana u Mostaru god. 1873. Već prije, god. 1894., primio je u Uredništvo lista Glasa Hercegovca novinara Nedjeljka Radičića, koji je za vrijeme bolesti Franje Milićevića uređivao list i vodio tiskaru. Međutim, Radičić je ubrzo obolio i umro, početkom srpnja 1896. Smrću Nedjeljka Radičića tiskara je prestala raditi i nije se tiskao list Glas Hercegovca, jer politička vlast nije dopustila njegovo izlaženje.

Hrvatsko pučanstvo u Mostaru naviklo se imati svoj list. Stoga je teško podnosilo kad ga nije bilo, pa je nekoliko ljudi odlučilo preuzeti bivšu tiskaru u kojoj se tiskao Glas Hercegovca i u njoj tiskati novi list. Zatražili su dopuštenje od zajedničkoga Ministarstva financija u Beču i dobili ga 21. studenoga 1897.

Osnivačka skupština nove tiskare održana je 14. kolovoza 1898. Tiskara je prema zakonu upisana u trgovački popis na okružnomu sudu u Mostaru kao Hrvatska dionička tiskara. Među dioničarima tiskare nalazio se i biskupov tajnik fra Ambro Miletić, a pothvat je zagovarao fra Radoslav Glavaš, profesor Franjevačke bogoslovije u Mostaru i već priznati pisac. Dioničari tiskare pokrenuli su novi list, koji su nazvali Osvit, a izlazio je do 1907.

Hrvatska dionička tiskara započela je odvažno raditi. Osim pokrenutoga lista Osvita, tiskala je i druga djela. Međutim, svojim radom je teško sastavljala kraj s krajem. God. 1910. našla se u velikim novčanim poteškoćama, pa se činilo da će morati prestati raditi. Dioničari su čvrsto odlučili spasiti tiskaru. Dogovorili su se da će pomoću mjenice od Hrvatske središnje štedionice za Bosnu i Hercegovinu dobiti potrebni novac. Jedanaest dioničara dogovorili su se da će se svaki obvezati na 2.000 austrijskih kruna tako da bi tiskara mogla nastaviti raditi. Tu su namjeru iznijeli i franjevačkomu provincijalu fra Luki Begiću, moleći ga da bi se i on, kao dvanaesti dioničar, u ime Provincije obvezao na 2.000 kruna. Fra Luka je odobrio tu namjeru i bez ikakva se prigovora potpisao na dio koji su dioničari tražili.

Budući da tiskara nije uspjela zaraditi novac i platiti mjenicu, god. 1914. spomenuta je štedionica tražila da joj tiskara vrati pozajmljeni novac. Međutim, mjenica je tako napravljena da je fra Luka Begić morao sve platiti. On nije bio vješt tomu kako su se pravile mjenice pa se potpisao, kako su mu rekli oni kojima je on vjerovao. Zato se sastala 19.-20. siječnja 1914. uprava Provincije i imenovala fra Leona Petrovića, tajnika Provincije, da on stvar izvidi i riješi.

Fra Leon je nastojao dogovorno stvar riješiti. Zahtijevao je od dioničara, koji su tražili od fra Luke Begića da potpiše mjenicu, da oni plate svoj dio kako su govorili. Ali budući da to nije uspijevao, predao je 23. veljače 1914. stvar odvjetniku da to riješi sud.

Kada je sud pregledao sve tiskarine stvari, smatrao je da mu ne preostaje drugo nego dati tiskaru na dražbu. Tiskarine su se stvari počele rasprodavati. Fra Leon je tada odlučio kupiti glavnije tiskarine stvari. Uzeo je veliki stroj za tiskanje, dva mala stroja za tiskanje, stroj za rezanje papira, stroj za uvezivanje knjiga i zidni sat. Za te je stvari dao 1.579,20 kruna. A pomoću tih strojeva, koje je fra Leon kupio, moglo se otvoriti novu tiskaru i raditi. To je uprava Provincije 21. srpnja 1916. povjerila fra Leonu.

Sud je odugovlačio riješiti spor oko tiskare. Ipak konačno je za 16. siječnja najavljen dan rasprave. Ali prije toga dana su se parbenici nagodili. Franjevačka je provincija platila mjenicu, sudbene troškove i još neke druge tražbine. Potrošila je za to 37.020, 26 kruna, a Provinciji je ostalo sve što se u tiskari nalazilo.

Prije sudbenoga rješenja Provincija je odlučila s kupljenim stvarima otvoriti tiskaru. Već 1. prosinca 1916. zatražila je od Visoke Zemaljske vlade u Sarajevu dopuštenje za tiskarski i knjižarski posao. Traženo je dopuštenje odobreno, a tiskara je 8. veljače 1917. upisana u gradskomu kotarskom uredu u Mostaru pod imenom Hrvatska tiskara u Mostaru. Upravitelj tiskare bio je fra Leon Petrović, a njezine knjige počeo je voditi 16. veljače 1917.

Sljedeće godine, 22. travnja 1918., fra Leon je imenovan župnikom u Klobuku pa je i zbog toga morao napustiti upravu tiskare. Njegovim je nasljednikom imenovan fra Dominik Mandić, tajnik Provincije. On je tiskaru upisao kod državnih vlasti pod imenom Hrvatska tiskara Franjevačke provincije.

7. Djelovanje putem pisane riječi

Koncem XIX. stoljeća Hercegovačka franjevačka provincija imala je nekoliko pisaca koji bi u drugim okolnostima dali djela višega značenja po opsegu i po vrijednosti. Ali u onim su prilikama ipak dali djela koja govore o zamjernoj sposobnosti njihovih pisaca. To se prije svega odnosi na fra Radoslava Glavaša i fra Martina Mikulića.

Međutim, god. 1895. u Mostaru je osnovana Hercegovačka franjevačka bogoslovija, na kojoj je mladim franjevačkim bogoslovima predavalo nekoliko sposobnih ljudi koji su završili škole na talijanskim ili njemačkim učilištima.

Naravno da su ti profesori Bogoslovije, proučavajući i predajući znanstveno svoje predmete, mogli pisati djela širega i većega značenja, ali očito je da nisu vidjeli čitatelje svojih radova koji bi opravdali njihov spisateljski napor. Mislili su oni što bi mogli učiniti osim za svoje slušatelje u školi, na korist svoga naroda u Hercegovini. Došli su na pomisao, na koju su ih poticali provincijal fra Augustin Zubac i mostarski gvardijan fra Ambro Miletić, da osnuju mjesečnik Kršćansku obitelj, poučni i zabavni list za hrvatski katolički puk. Ime pokrenutoga lista kaže nam koja je namjera pokretača toga lista: štititi i jačati temelj ljudskoga društva.

U osnovanomu listu Kršćanskoj obitelji profesori mostarske Franjevačke bogoslovije (fra Radoslav Glavaš, fra Nikola Šimović, fra David Nevistić, fra Skender Musa, fra Ambro Miletić) na jednostavan su i pristupačan način, iznosili istine vjere, životopise velikih ljudi posebno svetaca, domaće i strane vijesti, pjesme i druge književne priloge. Taj je mjesečnik smatran veoma dobrim izdanjem za hercegovački puk.

God. 1908. možemo donekle smatrati prekretnom u izobrazbi hercegovačkih franjevaca. Te je godine u Fribourgu završio bogoslovne nauke fra Leon Petrović, prvi doktor hercegovačkih franjevaca. Dotada su hercegovački franjevci bogoslovne škole završavali najviše po talijanskomu načinu školovanja, u kojemu nije predviđen naslov doctor, pa je onaj koji završi bogoslovne nauke s posebnim natječajem zvan lectorgeneralis.

Drugi važni događaj te godine je osnivanje, u Mostaru, bogoslovnog društva Bakula. Ono je nastalo pod utjecajem Hrvatskoga katoličkog pokreta, koji je među đačkom omladinom započeo krčki biskup Antun Mahnič (1896.-1920.), kako smo već spomenuli.

Jedan od osnivača toga društva bio je fra Dominik Mandić. On je sveučilišne nauke nastavio u Fribourgu, u Švicarskoj. Kada se vratio u Hercegovinu, za kratko pomagao je fra Didaku Buntiću u vođenju seljačkih škola. Premješten u Mostar uređivao je znalački Vjesnik hrvatskih seljačkih škola u obitelji, sv. 18. (1917.), koji je proglašen službenim glasilom seljačkih škola (sv. 17., 1916., 285.-286.).

Fra Dominik je bio tajnik Provincije i vjeroučitelj u mostarskoj gimnaziji. Oko njega su se kupili pristaše Hrvatskog katoličkog pokreta, ne samo srednjškolci nego i sveučilištarci. Često je s njima morao raspravljati o različitim pitanjima koja su općenito zanimala izobražene katolike. Kada je god. 1918. postao upravitelj Franjevačke tiskare u Mostaru, došao je na pomisao da bi trebalo znanstveno obraditi glavna vjerska pitanja, koja su tada zanimala izobražene katolike i tiskati ih u toj franjevačkoj tiskari. Ta izdanja bila bi na korist hrvatskoga naroda, jer takvih knjiga nije bilo na hrvatskomu jeziku, a bila bi i na korist Franjevačkoj tiskari, jer bi tu imala posao za tiskanje.

Povezao se s nekim poznatim znanstvenicima i zamolio ih da mu stručno obrade neka pitanja, koje bi on tiskao. Osim toga javio se okružnim pismom 1. svibnja 1918. nekim katoličkim piscima moleći ih za suradnju. Priložio im je 150 naslova da bi neke od njih izabrali i obradili.

Zbirku tih tiskanih djela nazvao je Savremena pitanja. Prvi svezak bio je filozofsko-bogoslovna radnja Razum i vjera, koju je napisao fra Teofil Harapin, profesor franjevačke gimnazije u Varaždinu. Ona je se počela tiskati početkom 1918. i brzo nakon toga izišla je na svjetlo dana.