ČETRNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU B

srp 04 2021 Miriam

4. srpnja 2021.

Ulazna pjesma  
Spominjemo se, Bože, tvoje dobrote usred hrama tvojega. Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja do nakraj zemlje doseže. (Ps 48, 10-11)

Zborna molitva
Bože, ti si poniženjem svoga Sina podigao pali svijet. Udijeli svome narodu svetu radost. Oslobodio si ga ropstva grijeha: privedi ga uživanju vječnog veselja. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Gospodine, ovaj prinos tvome imenu nek nas očisti i iz dana u dan potiče na izgradnju novoga svijeta. Po Kristu.

Pričesna pjesma  
Dođite k meni svi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti, govori Gospodin.  (Mt 11, 28)

Popričesna molitva
Gospodine, nahranio si nas božanskim darovima. Molimo te, obdari nas spasenjem i ne daj da te ikad prestanemo hvaliti. Po Kristu.

Prvo čitanje   Ez 2, 2-5
Rod su odmetnički, ali neka znaju da je prorok među njima.

Čitanje Knjige proroka Ezekiela
U one dane: Uđe u me duh te me podiže na noge i ja čuh glas onoga koji mi govoraše. I reče mi: »Sine čovječji, šaljem te k sinovima Izraelovim, k narodu odmetničkom što se odvrže od mene. Oni i oci njihovi bunili su se protiv mene sve do dana današnjega. Šaljem te k sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Reci im: ’Ovo govori Gospodin Bog!’ I poslušali oni ili ne poslušali – rod su odmetnički – neka znaju da je prorok među njima.« Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam   Ps 123, 1-4

Pripjev: Oči su naše uprte u Gospodina dok nam se ne smiluje.

Oči svoje uzdižem k tebi
koji u nebesima prebivaš.

Evo, kao što su uprte oči slugu
u ruke gospodara
i oči sluškinje u ruke gospodarice,
tako su oči naše uprte u Gospodina, Boga našega,
dok nam se ne smiluje.

Smiluj nam se, Gospodine, smiluj se nama
jer se do grla nasitismo prezira.
Presita nam je duša
podsmijeha obijesnih, poruga oholih.

Drugo čitanje   2Kor 12, 7-10
Hvalit ću se svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina da odstupi od mene. A on mi reče: »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.« Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak. Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja   usp. Lk 4, 18
Duh Gospodnji na meni je: on me posla blagovjesnikom biti siromasima.

Evanđelje   Mk 6, 1-6
Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega. A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri. Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Ivan Dugandžić

Bez časti u svom zavičaju

Dobro je poznato da je uvijek najteže uspjeti među svojima. Mnogi ljudi su prepoznati kao stručnjaci na svom području i kao prave ljudske veličine tek kad su ostavili svoj zavičaj, zaputili se u daleki svijet i potražili nov prostor za svoje dokazivanje. To vrijedi za umjetnike, književnike, filozofe, jednom riječju, za sve ljude duha. A pogotovo to vrijedi za propovjednike. Zašto? Zato što su u svom zavičaju obično žrtve predrasuda, zavisti i sitnih podvala svojih sugrađana. Posebice male sredine teško podnose da se netko od njihovih izdigne iznad uobičajene prosječnosti i postane velik, da svojima postane učitelj i uzor koga bi trebalo oponašati.

Tu sudbinu iskusio je i Isus u svom Nazaretu, nakon što se okolo po drugim galilejskim mjestima već proslavio svojim učenjem o kraljevstvu Božjem, svojim ozdravljenjima bolesnika i nakon što je stekao i svoje učenike. Unatoč svemu, u svom zavičaju on je samo «tesar», a njegova obitelj samo jedna od beznačajnih obitelji isto tako beznačajnog malog Nazareta (Mk 6,3). Nadalje, rabini toga vremena tvrdili su kako Mesija ne može doći iz poganske Galileje, a Nazaret je u srcu te Galileje. Zato, na Filipovu tvrdnju da su našli Mesiju, Natanael odgovara velikim čuđenjem: «Iz Nazareta da može što dobro doći!» (Iv 1,46). Marko je zabilježio i vrlo neobičnu zgodu, kako je Isusa njegova rodbina u jednom trenutku htjela prisiliti da prestane sa svojim djelovanjem, smatrajući ga nenormalnim (usp. Mk 3,21).

Sa svoje strane Isus se također čudi takvim reakcijama i svemu daje dublju crtu kad kaže: «Prorok je bez časti jedino u svom zavičaju, kod svoje rodbine i u svojoj kući!» (Mk 6,4). On se dakle sam poistovjećuje s prorokom, a Židovi znaju da je prorok čovjek koji dolazi i govori u Božje ime. U tom govoru nema ni za koga popusta i laskanja, pa ni za one s kojima je odrastao. Prorok svakomu govori istinu, on razotkriva i šiba svačije mane. Zato je sudbina proroka u Izraelu uvijek bila teška. Većina njih završila je nasilnom smrću. Isus se i u tom poistovjećuje s proročkom sudbinom kad na prijetnju farizeja uzvraća: «Ali danas, sutra i prekosutra moram proslijediti svoj put, jer ne priliči da prorok pogine izvan Jeruzalema» (Lk 13,33).

Kriva je nevjera

Na kraju svega stvarni korijen nesporazuma između Isusa i njegovih sugrađana evanđelist vidi u njihovoj nevjeri. Zbog toga je Isus izliječio tek nekolicinu bolesnika koji su očito predstavljali iznimku, koji su imali vjere (usp. Mk 6,5s). O kakvoj se vjeri moglo raditi u tom trenutku? Zacijelo još ne može biti riječi o Ivanovu pojmu vjere koja znači prihvaćanje utjelovljene Riječi kao Očeva objavitelja, a pogotovu ne o Pavlovu pojmu koji znači prihvaćanje Isusove smrti i uskrsnuća kao događaja spasenja. Riječ je više o čovjekovoj otvorenosti prema Isusu i povjerenju u njegovu riječ i njegovo djelovanje kao riječ i djelovanje čovjeka koji dolazi u Božje ime. Ta otvorenost kod mnogih je urodila obraćenjem, a kod nekih bolesnika ozdravljenjem. Na to cilja i Isusovo priznanje nekima od tih: «Vjera te je tvoja spasila!».

Isus je za ljude bio i ostao kamen spoticanja. Veliki Inkvizitor ga je u ime srednjovjekovne Crkve zamolio da se udalji i ne remeti red koji je ona stvorila i bez njega. U novije vrijeme svakih nekoliko godina u svijetu se pojavi knjiga koja želi s njim obračunati ili ga u najmanju ruku prikazati u pogrešnom svjetlu. A kako na nj gledaju današnji kršćani? Nazvati ga prorokom, za jedne bi bilo previše, a za druge premalo. Jedni žele o Isusu govoriti samo kao o čovjeku, a drugi samo kao o Sinu Božjemu. Prije dvadesetak godina na kongresu njemačkih protestanata pojavio se natpis: «Želimo slušati o čovjeku Isusu. Sin Božji nas ne zanima!» Mnogi katolici koji ga svaki dan u Vjerovanju priznaju kao «Boga od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga» teško podnose da se o Isusu  govori samo kao o čovjeku. Kako pomiriti te suprotnosti?

Prvi zaboravljaju da Isus svojom osobom daleko nadilazi ono ljudsko u toj osobi i da je Pracrkva u svjetlu njegova uskrsnuća to izrazila brojnim kristološkim naslovima, a drugi zaboravljaju da nakon formuliranja Vjerovanja i dalje pred nama stoji osoba Isusa iz Nazareta sa svojim pozivom na nasljedovanje i svojim vrlo konkretnim zapovijedima i neumoljivim zahtjevima na koje treba odgovoriti. Zato Isus ni danas nikoga ne ostavlja ravnodušnim. I u jednom i u drugom slučaju odlučujuća je vjera koja je spremna više slušati što on ima reći današnjem vremenu, nego o njemu govoriti.