Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu A

lis 18 2020 Miriam

18. listopada 2020.

Ulazna pjesma
Zazivam te, Bože, ti ćeš me uslišit: prikloni mi uho i čuj riječi moje. Čuvaj me ko zjenicu oka, sakrij me u sjenu krila svojih.  (Ps 17, 6.8)

Zborna molitva
Svemogući vječni Bože, daj da ti uvijek budemo odani i tvome Veličanstvu služimo iskrena srca. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Gospodine, obdari nas milošću i očisti od grijeha, da tvojim otajstvima služimo u slobodi srca. Po Kristu.

Pričesna pjesma
Oko je Gospodnje nad onima koji ga se boje, nad onima koji se uzdaju u milost njegovu, da im od smrti život spasi, da ih nahrani u vrijeme gladi.  (Ps 33, 18-19)

Popričesna molitva
Gospodine, i ovom nas službom približi nebeskoj Crkvi. Prati nas vremenitom pomoći i uči vječnoj mudrosti. Po Kristu.

Prvo čitanje   Iz 45, 1.4-6
Primih za desnicu Kira da pred njim oborim narode!

Čitanje Knjige proroka Izaije
Ovo govori Gospodin o Kiru, pomazaniku svome: »Primih ga za desnicu da pred njim oborim narode i raspašem bokove kraljevima, da rastvorim pred njim vratnice, da mu nijedna vrata ne budu zatvorena. Radi sluge svog Jakova i Izraela, svog izabranika, po imenu ja te pozvah, imenovah te premda me znao nisi. Ja sam Gospodin i nema drugoga; osim mene Boga nema. Iako me ne poznaš, naoružah te: nek se znade od istoka do zapada da izvan mene sve je ništavilo: Ja sam Gospodin i nema drugoga!« Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam   Ps 96, 1.3-5.7-10ac

Pripjev:  Dajte Gospodinu slavu i silu!

Pjevajte Gospodinu pjesmu novu!
Pjevaj Gospodinu, sva zemljo!
Kazujte poganima njegovu slavu,
svim narodima čudesa njegova!

Velik je Gospodin, hvale predostojan,
strašniji od svih bogova!
Ništavni su svi bozi narodâ,
a Gospodin stvori nebesa!

Dajte Gospodinu, narodna plemena,
dajte Gospodinu slavu i silu!
Dajte Gospodinu slavu imena njegova!
Prinesite žrtvu i uđite u dvorove njegove!

Poklonite se Gospodinu 
u sjaju svetosti njegove!
Strepi pred njim, sva zemljo!
Nek se govori među poganima: 
»Gospodin kraljuje,
narodima pravedno upravlja.«

Drugo čitanje:   1Sol 1, 1-5b
Spominjemo se vaše vjere, ljubavi i nade.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima
Pavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjanâ u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu. Milost vam i mir! Zahvaljujemo uvijek Bogu za sve vas i bez prestanka vas se sjećamo u svojim molitvama spominjući se vaše ­djelotvorne vjere, zauzete ljubavi i postojane nade u Gospodinu našem Isusu Kristu, pred Bogom i Ocem našim. Svjesni smo, braćo od Boga ­ljubljena, vašeg izabranja jer evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini. Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja    Fil 2, 15d.16a
Svijetlite kao svjetlila u svijetu držeći riječ Života.

Evanđelje    Mt 22, 15-21
Podajte caru carevo, a Bogu Božje.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?« Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.« Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Ivan Dugandžić

Podmukla zamka

Isusu su pristupali vrlo različiti ljudi i s vrlo različitim potrebama: bolesni su tražili ozdravljenje, grešnici pomirenje s Bogom, ožalošćeni utjehu, neki su htjeli čuti njegov savjet kako da postignu život vječni. Isus ih je sve prihvaćao otvorena srca i za sve je imao pravu riječ. Iznimka je samo jedna vrsta ljudi, farizeji koji su mu vječito postavljali zamku, ne bi li našli nešto za što bi ga mogli optužiti. I ovdje evanđelist već u prvoj rečenici otkriva njihovu namjeru: „Tada farizeji odoše i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi“ (Mt 22,15). Da su doista u tome bili majstori, otkriva i taktika koju su izabrali, laskanje.

Znamo da ima puno ljudi koji su slabi na tuđe laskanje. Kad se počnu glasno isticati njihove vrline i hvaliti njihova djela, ti ljudi brzo gube osjećaj za pravu mjeru i počinju sami sebe uzdizati. Pritom podlegnu napasti uspoređivanja s drugima, tako da ispadnu sposobniji, bolji i uspješniji i od onih koji su zapravo daleko ispred njih. Često se novinari, kad intervjuiraju poznate osobe, znaju poslužiti tim oružjem kako bi od njih izmamili što bombastičnije izjave koje će ti, kad ih sutra pročitaju u novinama, uzalud pokušavati opozvati, tvrdeći kako nisu baš tako mislili, kako im je dosta toga podvaljeno i sl.

No većina ljudi ipak brzo prozru svakog laskavca i, umjesto da upadnu u njegovu klopku, takvome očitaju lekciju koju će pamtiti. To se dogodilo i spomenutim farizejima iz našeg evanđelja. Isusu nije bilo teško proniknuti njihove nakane i u njihovu priznanju prepoznati lukavo smišljeno laskanje: „Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?“ (22,16sl).

Pitanje careva poreza

Isus razotkriva njihovu namjeru kao „opakost“, njihovo pitanje prepoznaje kao „iskušavanje“, a njih zato naziva „licemjerima“ (22,18). To je u Mateja vrlo čest izraz za sve koji imaju dvostruko lice, jedno koje se skriva iza maske i drugo pravo (usp. 6,2sl.; 15,7; 23,13sl.). Farizeji su licemjerni zato što i sami plaćaju porez, a Isusu su došli s pitanjem, je li on za to ili nije. Svi su tada morali plaćati porez Rimljanima koji su vladali nad Židovima, iako su mrzili Rimljane. Farizeji su željeli Isusa navući na tanak led kako bi ga mogli optužiti. Priklanjanje jednoj ili drugoj strani, onima koji su za porez ili onima koji su protiv njega, za nj je bilo jednako opasno.

Pozadinu ovog pitanja i svakog mogućeg odgovora na nj najbolje otkriva sam novac kojim je taj porez podmirivan. Zato Isus traži da mu ga pokažu. Riječ je o takozvanom Tiberijevu denaru, srebrenoj kovanici na kojoj bio lik tadašnjeg rimskog cara Tiberija s natpisom: „božanski Tiberije, sin božanskog Augusta“. Svaki rimski građanin morao je ne samo plaćati porez, već još k tome caru iskazivati božansku počast. Svakom vjernom Židovu to je bilo puno teže od same činjenice da nisu imali političke slobode, nego su bili podčinjeni Rimljanima. Prva zapovijed Dekaloga bila je vrlo jasna: „Ja sam Jahve, Bog tvoj…nemoj imati drugih bogova osim mene“ (Izl 20,1-3). Iskazivati rimskom caru božansko štovanje za Židove je bilo neshvatljivo svetogrđe. Zato je uvijek tinjalo pitanje u narodu: smije li se takvom caru uopće davati i porez?

Caru carevo, Bogu Božje

Isus je s tim podlacima mogao obračunati po kratkom postupku. Mogao im je oštro reći: Zašto me kušate? Vi već plaćate taj porez, što hoćete od mene? Umjesto toga, on koristi priliku da im dade pouku s kojom oni u tom času nisu računali: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje“ (22,21). Sam izgled poreznog novca jasno kaže što pripada caru, no ljudi često zaboravljaju što pripada Bogu. A Bogu ne pripadaju samo neke prigodne molitve ili pobožni čini, nego čovjek kao takav, jer on je slika Božja. Kao što je car utisnuo svoj lik u taj novčić, Bog je puno prije kao Stvoritelj utisnuo svoju sliku u svakog čovjeka i zato je on njegova svojina.

U duhu današnjeg evanđelja moramo razmišljati o odnosu nas današnjih vjernika prema vlastima. Doduše danas nema više careva, već su države uređene na demokratskim načelima, a li svejedno i ti moderni oblici vlasti često su u opasnosti da od svojih podanika traže što im ne pripada. Kršćani ne mogu očekivati da države, čiji su građani i ateisti i pripadnici drugih religija, djeluju u duhu evanđelja, ali se ne smiju pomiriti s time da ta država od njih traži da oni djeluju protivno duhu evanđelja. Isusova riječ: „Dajte caru carevo, a Bogu Božje“ u današnjim uvjetima života znači: kršćanin će, zajedno sa svim drugim građanima, surađivati na općem dobru koje se tiče svih, ali neće podržavati, a pogotovo ne služiti se zakonima koji su protivni evanđelju i kršćanskoj savjesti. Kršćanin nikada nijednoj vlasti ne smije prepustiti ono što pripada Bogu.