Dvadeset i sedma nedjelja kroz godinu C

lis 06 2019 Miriam

6. listopada 2019.

Ulazna pjesma
Sve je, Gospodine, u tvojoj volji, nitko joj se ne može oprijeti. Ti si sve stvorio, nebo i zemlju, cijeli svemir, ti si Gospodar svega. (Est 13, 9.10-11)

Zborna molitva
Svemogući vječni Bože, bolji si nego što zaslužujemo i želimo. Budi nam milosrdan: otpusti grijehe kojih se savjest plaši, a daruj i ono što ne umijemo moliti. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Gospodine, primi žrtvu koju si ustanovio. Otkupi nas i posveti otajstvima, što ih dužnim poštovanjem slavimo. Po Kristu.

Pričesna pjesma
Dobar je Gospodin svima što se u nj uzdaju, duši koja ga traži.   (Tuž 3, 25)

Popričesna molitva
Svemogući Bože, daj da se opojeni i nahranjeni ovim otajstvima preobrazimo u ono što smo primili. Po Kristu.

Prvo čitanje   Hab 1, 2-3; 2,2-4
Pravednik će od svoje vjere živjeti.

Čitanje Knjige proroka Habakuka
»Dokle ću, Gospodine, zapomagati, a da ti ne čuješ? Vikati k tebi ’Nasilje!’ a da ti ne spasiš? Zašto puštaš da gledam nepravdu, zašto gledaš ugnjetavanje? Pljačka je i nasilje preda mnom. Raspra je, razmirica bjesni!« Tada Gospodin odgovori i reče: »Zapiši viđenje, ureži ga na pločice da ga čitač lako čita. Jer ovo je viđenje za svoje vrijeme: ispunjenju teži, ne vara; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i ne će zakasniti! Gle: propada onaj čija duša nije pravedna, a pravednik živi od svoje vjere.« Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam    Ps 95, 1-2.6-9

Pripjev:   O da danas glas Gospodnji poslušate, ne budite srca tvrda!

Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo Hridi, spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš,
a mi narod paše njegove,
ovce što on ih čuva.

O da danas glas mu poslušate:
»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši,
iskušavahu me premda vidješe djela moja.«

Drugo čitanje   2Tim 1, 6-8.13-14
Ne stidi se svjedočanstva za Gospodina našega.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi: Podsjećam te: raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Jer nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora. Ne stidi se stoga svjedočanstva za Gospodina našega, ni mene, sužnja njegova. Nego zlopati se zajedno sa mnom za evanđelje, po snazi Božjoj. Uzorom neka ti budu zdrave riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Kristu Isusu. Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama. Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja   1Pt 1, 25
Riječ Gospodnja ostaje dovijeka; ta pak riječ jest evanđelje koje vam je naviješteno.

Evanđelje   Lk 17, 5-10
O da imate vjere!

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Apostoli rekoše Gospodinu: »Umnoži nam vjeru!« Gospodin im odvrati: »Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korije­nom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.« »Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: ’Dođi brzo i sjedni za stol?’ Ne će li mu naprotiv reći: ’Pripravi što ću večerati pa se pripaši i poslužuj mi dok jedem i pijem; potom ćeš ti jesti i piti?’ Zar duguje zahvalnost sluzi jer je izvršio što mu je naređeno? Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ’Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!’« Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

fra Stanko Mabić

Isus kaže da je dovoljno imati samo malo vjere kao što je to ono najmanje zrno pa da možemo premještati planine, brda, stabla, litice itd. Postoji jedna legenda koja toj izreci daje novo svjetlo.

Jednom je neki čovjek stajao u podnožju velike planine. „Bilo bi dobro“, pomislio je, „pomaknuti ovu planinu u more“. Naslonio se na obližnju liticu i upro iz sve snage, ali planina se nije pomakla. Putem su prolazili dva putnika i vidjevši čovjekovu namjeru, ponude se da pomognu. Ubrzo je naišlo još ljudi, te se načinio cijeli lanac onih koji su pokušali gurnuti planinu u more. Na kraju su uspjeli – planina je bila premještena i to samo zato jer je, na početku, jedan čovjek vjerovao da je to moguće.

Isus kaže da je sve moguće samo ako vjeruješ. „Ako ne vjeruješ i ako me ne zamoliš s vjerom ne mogu ti pomoći“. Vjera je zato presudna. Isus kad ozdravlja ili izgoni zloduhe, nikada ne kaže: „Ja sam te spasio ili ozdravio, nego vjera te je tvoja spasila. Idi i neka ti bude kako si vjerovao.“ Bit će nam onako kako vjerujemo.

Istina je da vjerujem u Isusa i želim mu čitav svoj život posvetiti. Ali je očito da ta moja vjera nije velika ni kao što je gorušičino zrno jer ne samo da ne mogu premještati brda, nego ne mogu ni najmanjem kamenčiću nešto zapovjediti. U ostalom ne mogu ni samom sobom zapovijedati onako kako bih želio: kao što kaže sv. Pavao i ja često s njim: «Činim ono što ne bih želio a ono što bih želio ne činim».

U ostalom neću zapovijedati ni nekom brdu ni nekom dudu jer ne znam bi li to bilo na dobro tom brdu i dudu! To zna tek Isus i oni koju su mu postali vrlo, vrlo slični. A mi se ostali potrudimo upijati u sebe što više Isusova Duha, tj. vjerovati svakoj Isusovoj riječi i vršiti tu riječ pa ćemo i s brdom i s dudom – kad dođe vrijeme – izići na kraj!

Vjera nije samo „nešto vjerovati“ i poznavati vjerske sadržaje, definicije, zakone i propise. Vjera u Boga nije vjerovanje da Bog postoji. To i sotona zna. Vjera je iskustvo sigurnosti da te Bog voli, bez obzira na okolnosti u kojima se nalaziš; spoznaja da ti je Bog blizak u najvećoj nevolji. Vjera nije moć kojom se gospodari, nego dar kojemu se služi.

Činjenica je da Isus nijednom nije rekao dudu da se iščupa s korijenom i da se baci u more. Činio je mnoga čuda i veća od čupanja duda, ali nikada nije iščupao dud i prebacio ga u more ili zapovjedio brdu da se premjesti u more. Božja volja nije da se dud baca u more, nego da raste upravo tamo gdje se nalazi. Čovjek ispunjen vjerom nikada neće ni pokušati premjestiti dud u more iako ima tu moć i snagu. Ta se snaga najviše i očituje upravo u nekorištenju te snage i moći da bih nekoga premještao kako ja hoću, nego da bi ga ljubio baš onakvog kakav jesti i na mjestu na kojem jest jer je to Božja volja.  Za ovu moć nam treba više vjere nego da dud sa žilama premjestimo u more. 

U ovoj Isusovoj prispodobi imamo golemo stablo duda i sićušno zrno gorušice. Dud je ogromno stablo i koliko je visoko toliko su žile duboke u zemlji.

Premjestiti to stablo u more sa žilama je nešto preteško i nezamislivo i nama ljudima nemoguće. S druge strane imamo sićušno i maleno gorušičino zrno i ono simbolizira naše vjeru. Dakle, ogromna zapreka i poteškoća na putu (visoki dud) i malena vjera (gorušičino zrno). Zanimljivo je da Isus uopće ne skreće pozornost na veličinu zapreka i poteškoća na našem putu, nego na snagu vjere pa makar ona bila malena poput najmanjeg zrnaca. Poruka je tako jasna. Na našem životnom putu čekaju nas velike poteškoće koje nadilaze našu snagu. Tada se valja osloniti na vjeru, na snagu koja nije naša nego Božja, bez obzira na veličinu zapreka i poteškoća na putu koje mogu u nama probuditi strah.  

Možemo napraviti i paralelu kad je Petar hodao po vodi. Dok je gledao Isusa u oči i bio posve oslonjen na njegovu riječ u koju je vjerovao, hodao je bez ikakvih problema. Kad je skrenuo svoj pogled s Isusovih očiju prema ogromnim i smrtonosnim valovima, odmah je počeo tonuti.

Zato Isus kaže da ne gledamo u zapreke koje su na putu pa makar bile velike kao ogromni dud s dubokim korijenjem nego na vjeru i pouzdanje u njega. Makar naša vjera bila mala kao gorušičinu zrno, jača je i od najveće zapreke koja je našemu putu.

Iskustvo nemoći možda je čovjekovo najdublje iskustvo. Tek kad je svjestan svoje nemoći, izručuje se Božjoj do koje dolazimo po vjeri. Moja najveća moć nije u mojim mišićima niti u mojoj mudrosti nego u potpunom i bezuvjetnom pouzdanju u Gospodina. Onoliko koliko se pouzdam u Gospodina, samo toliko imam moći. Nimalo više.

Kad bih i kupio bager da iščupan dud i prebacim ga u more, postavljam pitanje tko će mi dati bager da iščupam dud iz svoga srca čije mi grane priječe pogled na sunce, izvor moga života?

Potrebne su nam Božje oči da u malenom gorušičinom zrnu u nama vidimo ogromnu snagu kojoj ni dud ni more ne mogu ništa. Kad nam se čini da ne možemo, pogledajmo sebe i ovaj svijet oko sebe očima Kraljevstva nebeskoga kako bismo vidjeli ono što je moguće, a ne samo svoju nemoćnu glinenu posudu ili trsku koju vjetar ljulja.

 

Propovijedi