16. kolovoza 2020.
Ulazna pjesma
Pogledaj, štite naš, Bože, pogledaj lice Pomazanika svoga! Zaista, jedan je dan u dvorima tvojim bolji od tisuću drugih. (Ps 84, 10-11)
Zborna molitva
Bože, onima koji te ljube pripravio si nevidljiva dobra. Daj nam smisao za pravu ljubav, da tebe u svemu i nadasve volimo te postignemo tvoja obećanja, koja nadilaze svaku želju. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Primi, Gospodine, ove prinose kojima se ostvaruje otajstvena razmjena naših i tvojih darova. Mi tebi donosimo što si nam dao, a ti nam u svom daru podaj sama sebe. Po Kristu.
Pričesna pjesma
U Gospodina je milosrđe i obilno je u njega otkupljenje. (Ps 130,7)
Popričesna molitva
Gospodine, ovom pričešću dao si nam dioništvo u svome Sinu Isusu Kristu. Molimo te, da nas sveta otajstva preobraze na njegovu sliku te se pridružimo njegovoj proslavi u nebu. Po Kristu.
Prvo čitanje Iz 56,1.6-7
Sinove tuđinske dovest ću na svoju svetu goru!
Čitanje Knjige proroka Izaije
Ovo govori Gospodin: »Držite se prava i činite pravdu, jer će uskoro doći moj spas i objaviti se moja pravednost. A sinove tuđinske koji pristadoše uz Gospodina da mu služe i da ljube ime Gospodnje i da mu budu službenici, sve koji poštuju subotu i ne oskvrnjuju je i postojani su u savezu mojem, njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti u svojem domu molitve. Njihove žrtve paljenice i klanice bit će ugodne na mojem žrtveniku, jer će se dom moj zvati dom molitve za sve narode.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 67,2-3.5-6.8
Pripjev: Neka te slave narodi, Bože, svi narodi neka te slave!
Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,
obasjao nas licem svojim,
da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,
svi puci tvoje spasenje!
Nek se vesele i kliču narodi
jer sudiš pucima pravedno
i narode vodiš na zemlji.
Neka te slave narodi, Bože,
svi narodi neka te slave!
Bog nas blagoslovio, Bog naš!
Neka ga štuju svi krajevi svjetski!
Drugo čitanje Rim 11,13-15.29-32
Neopozivi su dari i poziv Božji Izraelu.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Vama, poganima, velim: ja kao apostol pogana službu svoju proslavljam ne bih li na ljubomor izazvao njih, tijelo svoje, i spasio neke od njih. Jer ako je njihovo odbačenje izmirenje svijeta, što li će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih? Ta neopozivi su dari i poziv Božji! Doista, kao što vi nekoć bijaste neposlušni Bogu, a sada po njihovoj neposlušnosti zadobiste milosrđe, tako i oni sada po milosrđu vama iskazanu postadoše neposlušni da i oni sada zadobiju milosrđe. Jer Bog je sve zatvorio u neposlušnost da se svima smiluje. Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja (usp. Mt 4,23)
Isus je propovijedao evanđelje o Kraljevstvu i liječio svaku nemoć u narodu.
Evanđelje Mt 15,21-28
O ženo, velika je vjera tvoja!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa. Riječ Gospodnja.
Homiletsko razmišljanje
Fra Ivan Penavić
Krist između naroda i ne-naroda Božjeg
Oznaka je gotovo svih religija skupljanje u stanovite sociološke grupe, baze iz kojih se razvija njihov nauk i širi prema van. U povijesti je svakako jedinstvena pojava bio i ostao tzv. izabrani narod Božji, etnička skupina koja je tijekom nekoliko stoljeća razvijala osjećaj pripadnosti jednomu Bogu; štoviše, do te mjere da ne samo narod pripada Bogu, nego da i Bog sâm pripada isključivo jednom, tom narodu. Ipak, i u stoljećima prije Krista, poput škrtih redaka koje nalazimo u današnjemu prvom čitanju, vidljiva je otvorenost Boga i za druge narode, čiji se proces uključenja u postojeću zajednicu ipak nije dogodio tako skoro.
Muku muči i sam Matej, s obzirom na naslovnike evanđelja, s idejom otvorenosti poruke i poslanja Kristova i ostalim, nežidovskim narodima. Promatran iz današnje perspektive, Kristov bi nam se dijalog s anonimnom Kanaankom mogao učiniti omalovažavajući, degradirajući, čak prezriv, budući da ga izgovara netko tko je kadar pomoći kćeri nesretne tuđinke, a nećkajući se dovodi je zapravo do razine izjednačavanja s psima (slika koja je bila rabljena za sve pogane) da bi iz te neadekvatne analogije izvukao pouku i sam božanski Krist te prihvatio molbu ponizne žene koja ne odustaje od svojih nastojanja. Kanaanka je zapravo svojim neodustajanjem smrvila sliku starog židovstva i koncept onodobnog mesijanizma. „Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.“ (Mt 15,24) ubrzo se pretvara u: „O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.“ (Mt 15,28).
Oholost naroda koji se smatra Božjim u odnosu prema svim okolnim narodima kojima „Bog nije govorio“ izražena usporedbom s psima (na koju dapače pristaje i sam Krist) uvodi nas u svu jalovost religije koja se zatvori u samu sebe pokušavajući si naći smisao daleko od realnosti svijeta, ljudi i njihovih konkretnih problema. I ovim se evanđeoskim ulomkom želi ići korak bliže istini o onomu koji postaje „pomirilište za sve narode“, iako takva svijest jedva da sazrijeva u mentalitetu ljudi kojima je bio „ponajprije poslan“. Premda je bila oblikovana u veoma nepovoljnim prilikama i više od tri stoljeća tretirana nedopuštenom te ustvari bila izbačena iz rimskog društva, Crkva se prilično brzo, stekavši slobodu javnog nastupa te preuzevši doskora ulogu službene religije Carstva, ohrabrila nastupiti u maniri antiknog židovstva: „Extra Ecclesiam nulla salus“. Ta je isključiva i trijumfalna teološka formulacija, pripisana Ciprijanu, dugo ostala na snazi i bila pokriće mnogim neevanđeoskim djelovanjima novog naroda Božjeg, Crkve Kristove. Proces pokrštavanja Europe u ranim stoljećima srednjeg vijeka uvelike se odvijao prisilno, s ciljem „uguravanja“ što većeg broja ljudi u „ovčinjak spasenja“. To se naprasito djelovanje „kršćanskih vladara“ opetovano kroz povijest obijalo o glavu čitavoj Crkvi koja je bilježila amplitude svojih uspona i padova.
S obzirom da danas interes ljudi za religijom sve više slabi (obrednim formama, apsolutnošću nauka, teocentričnim poimanjem morala i pravnog poretka te soteriologijom uopće, koja se ne uklapa u novije koncepte antropologije) i gledom na činjenicu da ljude unutar jedne religijske zajednice više ne zadržava strah, sramota od istupanja iz jednoga religijskog izričaja ili personificirani principi tradicije i običaja, itekako je dopušteno postaviti pitanje ima li evanđelje uistinu snagu koja mu je davana autoritetom Crkve koji je tijekom povijesti uživala na društvenoj ravni i na koji način suvremeni kršćanin može biti izazov svijetu (ili drugim ljudima) pazeći da poruku evanđelja olako ne reducira na polje morala, karitativnog djelovanja i infantilne interpretacije poruke Isusa iz Nazareta. Jesu li njegove zahtjevne ponude uopće primamljive čovjeku ovog vremena i može li Krist, na način na koji je prezentiran u evanđeljima, biti odgovor na probleme koji muče neku suvremenu Kanaanku?