DVANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU C

lip 22 2019 Miriam

Prvo čitanje: Zah 12, 10-11; 13, 1
Gledat će onoga koga su proboli (Iv 19,37)

Čitanje Knjige proroka Zaharije
Ovo govori Gospodin: »Na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca. U onaj dan plač velik nastat će u Jeruzalemu, poput plača hadad-rimonskog u ravnici megidonskoj. U onaj dan otvorit će se izvor domu Davidovu i Jeruzalemcima da se operu od grijeha i nečistoće.« Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 63, 2-6.8-9

Pripjev: Tebe žeđa duša moja, Gospodine, Bože moj!

O Bože, ti si Bog moj:
gorljivo tebe tražim;
tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje,
kao zemlja suha, žedna, bezvodna.

U Svetištu sam tebe motrio
gledajuć ti moć i slavu.
Ljubav je tvoja bolja od života,
moje će te usne slaviti.

Tako ću te slavit za života,
u tvoje ću ime ruke dizati.
Duša će mi biti kao sala i mrsa sita,
hvalit ću te kliktavim ustima. 

Ti postade meni pomoć,
kličem u sjeni krila tvojih.
Duša se moja k tebi privija,
desnica me tvoja drži.

Drugo čitanje: Gal 3, 26-29
Koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Galaćanima
Braćo: Svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu. Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste. Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi jedan u Kristu Isusu! Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju. Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Lk 9, 18-24
Ti si Krist – Pomazanik Božji! Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Dok je Isus jednom u osami molio, bijahu s njim samo njegovi učenici. On ih upita: »Što govori svijet, tko sam ja?« Oni odgovoriše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi: da si Ilija, treći opet: da neki od drevnih proroka usta.« A on će im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Krist –- Pomazanik Božji!« A on im zaprijeti da toga nikomu ne kazuju. Reče: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.« A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.« Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Antonio Šakota

Tko je Isus za mene?

Draga braćo i sestre! Današnji evanđeoski odlomak odveo nas je u intimu. Isus se povlači u osamu moliti. Tu se susreće s Ocem. Luka u svom evanđelju snažno insistira na Isusovom molitvenom povlačenju, osobito pred važne događaje. Očito, ovo je jedan od njih. Postoje događaji iz Isusovog života koji nisu prisutni u svim evanđeljima. Ovaj, naprotiv, o Petrovoj vjeroispovijesti o Isusu koji je Krist, na različite je načine prisutan u sva četiri. Sami evanđelisti ga smještaju u različite kontekste, od Kafarnauma od Cezareje Filipove. Nadalje, Luka ovaj događaj smješta nakon što je Isus učinio čudo nad kruhovima i ribama, dok primjerice kod Mateja nakon umnažanja kruhova slijedi stišavanje oluje na moru. Vidimo da su evanđelisti bili prilično slobodni u redakciji Radosne vijesti. I to je odlično! Bilo bi zabrinjavajuće da su jedni druge kopirali, a k tome je prošlo i podosta vremena između Isusovog javnog djelovanja i prvih pisanih evanđelja, kojih 40-ak godina.

No, u spomenutim redakcijama postoji nešto zajedničko kod Mateja i Luke. I kod Mateja i kod Luke se Isus nakon umnažanja kruhova i riba povlači u osamu. Kod Luke, tu su i učenici. Isus je pravi pedagog. Nakon velikog čuda narod ga je htio zakraljiti (Mt). Stoga nije nimalo čudno što Isus u današnjem evanđelju svoje učenike pita o ljudskim mišljenjima povlačeći ih u osamu da ih ne bi „ponijela“ euforija. Sudeći po odgovorima, bilo je raznoraznih predodžbi. Tako je nekako i danas. Nekomu je dobar čovjek, drugomu Sin Božji na neki simboličan način, trećemu trn u oku, četvrtom predmet podrugivanja i mržnje. Petrov odgovor bi možda i današnjem čovjek zvučao odveć dogmatski. Nije lako za Isusa reći da je Krist u ovom fluidnom vremenu. Međutim, Isus svojim propitkivanjem učenika pokazuje da je važno „provocirati“, preispitivati, oštriti intelektualnu sjekiru a srce staviti u molitveno suglasje s Očevim poticajima kako bi se, na distanci od neposrednosti tržnica na kojima se oblikuje javno mnijenje, otkrili pravi odgovori, to jest Isusov identitet.

Svi mi imamo svoje „učenike“. Roditelji djecu, svećenik vjernike, bake i djedovi svoju unučad… Danas nam Isus na srce stavlja važnost ovog odlaska u intimu, bijega od neposrednosti i buke, mnoštva riječi i mišljenja kako bismo se susreli s istinom o Bogu i o nama. Isus se, međutim, tu ne zaustavlja. Nakon Petrovog točnog odgovora slijedi oštri poticaj na šutnju. Da! Jedno je reći, a drugo je dok do srca dođe! Kažu da je od glave do srca velika udaljenost, možda i najveća. Prvi će Petar to gorko osjetiti na svojoj koži. Htjet će dati život za Isusa pa će ga brzo nakon obećanja triput zatajiti. Isus nam je izrekao onu lijepu prispodobu o sijaču upravo u tu svrhu. Uistinu, netko brzo izraste a još brže usahne. Zašto? Jer zanemaruje ovaj Isusov savjet o važnosti tišine, strpljivosti i čekanja. Možda upravo takav stav pomaže i u odnosima s bližnjima?

Isus nastavlja svoj poticaj govoreći o trpljenju i čuvanju odnosno davanju života. Trpljenje je nešto protiv čega se čovjek bori. Jedno od vječnih pitanja upravo je smisao i svrha patnje. Čini se da upravo bijeg od nje stvara još veću bijedu u svijetu. Lijepe i velike stvari u životu ne dolaze servirane. Za njih se treba potruditi, boriti se i izboriti za njih. Konačno, sam čovjek je poput mozaika sastavljenog od mnoštva kamenčića, i onih lijepih kao i onih manje lijepih. Pozvani smo suprotnosti u nama i oko nas znati integrirati u cjelinu zvanu smislen život. Priča o trpljenju usko je povezana s davanjem ili ne davanjem života. Budući da smo se smjestili u kontekst umnažanja kruhova posljedično smo se našli i kod pitanja poimanja Boga i mesijanstva. Postavlja se pitanje sastoji li se moj odnos s Njim isključivo u Božjem davanju? Je li Bog poput nekog „servisa“ koji mi je dobar samo onda kada „daje“? Zacijelo, dragi Bog uvijek daje, pa i onda kada mi to ne vidimo. No, Božji dar i Njegovo davanje ujedno je i poziv ka suobličavanju života Kristu. Upravo u tom iskoraku iz sigurnosti i komocije događa se onaj prijelaz iz glave ka srcu, kada od svog života učinim prinos Bogu. Zacijelo, Božju bit promijeniti neću, ali ću promijeniti sebe a usput postati i tračak svjetla bližnjemu. Jedino u toj logici sebedarja i izgaranja a da pritom postajem veći a nipošto manji bit ću u stanju razumjeti Božju logiku i Njegov ponekad tvrdi govor.

 

Propovijedi