PRESVETO TROJSTVO

lip 16 2019 Miriam

Prvo čitanje: Izr 8, 22-31

Prije nastanka zemlje Mudrost već bijaše rođena.

Čitanje Knjige mudrih izrekâ

Ovo govori Mudrost Božja: »Gospodin me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam još od vječnosti, odiskona, prije nastanka zemlje. Rodih se kad još nije bilo pradubina, dok nije bilo izvora obilnih voda. Rodih se prije nego su utemeljene gore, prije brežuljaka. Kad još ne bijaše načinio zemlje, ni poljana, ni početka zemaljskom prahu; kad je stvarao nebesa, bila sam nazočna, kad je povlačio krug na licu bezdana. Kad je u visini utvrđivao oblake i kad je odredio snagu izvoru pradubinâ; kad je postavljao moru njegove granice da mu se vode ne preliju preko obala, kad je polagao temelje zemlji: bila sam kraj njega, kao graditeljica, bila u radosti, iz dana u dan, igrajući pred njim sve vrijeme; igrala sam po tlu njegove zemlje, i moja su radost djeca čovjekova.« Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 8, 4-9

Pripjev: Gospodine, Bože naš, divno li je ime tvoje po svoj zemlji!

Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,

mjesec i zvijezde što ih učvrsti –

pa što je čovjek da ga se spominješ,

sin čovječji te ga pohađaš? 

Ti ga učini malo manjim od anđelâ,

slavom i čašću njega ovjenča.

Vlast mu dade nad djelima ruku svojih,

njemu pod noge sve podloži. 

Ovce i svakolika goveda,

i zvijeri poljske k tome,

ptice nebeske i ribe morske

i što god prolazi stazama morskim.

 

Drugo čitanje: Rim 5, 1-5

K Bogu po Kristu, u ljubavi izlivenoj po Duhu Svetomu.

 

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima

Braćo: Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!

Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Iv 16, 12-15

Sve što ima Otac, moje je; Duh Sveti od mojega će uzimati i navješćivati vama.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i – navješćivat će vama.«

Riječ Gospodnja.

 

Homiletsko razmišljanje

Nutarnje svjetlo

Nama je ljudima darovana priroda. Ona vanjska koju treba čuvati i njegovati, kao i nutarnja koju treba otkrivati i poštivati. Kad čovjek živi ravnajući se prema prirodi i glasu savjesti, on može živjeti zadovoljno i dobro. Ali ako čezne za višim, ako želi sve, iskusiti život do krajnjih mogućnosti, onda sama priroda nije dovoljna. Stoga nam je darovan najčudesniji događaj cijele povijesti: Bog je progovorio čovjeku. Htio je da čovjek primi u svoju prirodu i natprirodno da nadiđe granice opipljivoga. U punini vremena Bog posla Sina svoga. Sami vjernici teško uspjevaju primiti veličinu toga događaja. Bog se utjelovio u Isusu. Očevici koji su živjeli s Njim i zapisali Njegov život ističu važnu karakteristiku: Isusov odnos s Ocem. Odnos pun povjerenja i odanosti. Isus uvijek razgovara s Ocem kako bi znao što i kako činiti. Sve podređuje tom odnosu. Uvijek se iznova povlači u osamu kako bi razgovarao s Ocem i na koncu šalje Duha Branitelja. Isus se iz toga odnosa mogao ostvariti do kraja. Novinar Peter Seewald u svojoj knjizi o Isusu piše: "Postao je čovjek koji je promijenio svijet kao nitko drugi. Vrijeme se počelo mjeriti kao vrijeme prije Njega i vrijeme poslije Njega; ni jedan čovjek u povijesti nije imao veću privlačnost i više nasljednika; ni s kim se povijest nije više bavila nego s Njim; obilježio je narode i države; gradovi i zemlje dobile su imena po Njemu; zastave nose Njegov znak; raspored tjedna i godine ravna se po Njemu; najveći su umjetnici Njime  inspirirani; o pojedinim rečenicama evanđelja napisane su stotine knjige; jezik se oblikovao prema događajima Njegova života…" Napoleon će reći: “Aleksandar Veliki, Cezar i ja nasiljem smo gradili velika carstva, a nakon naše smrti nemamo prijatelja. Krist je svoje kraljestvo gradio na temelju ljubavi, a još bi danas milijuni ljudi dragovoljno za Njega umrlo”.

Nama je darovan Njegov životopis kako bismo i mi prateći Njega iskusili ispunjenost života onako kako ga je On živio. Ono što su očevici istaknuli može i nama uvijek biti u mislima. Odnos Isusa s Ocem i snaga Duha Svetoga. Promatrajući i razmišljajući o tom odnosu imamo priliku graditi naše međusobne odnose. Kad se ima vječno pred očima, svijest da Ljubav odozgor može i nas činiti čudotvorcima, onda se pogled na svu stvarnost mijenja. Sve postaje moguće. 

Henry Caffarel napisao je jednu priču o takvoj ljubavi. To je ljubav prema čovjeku koji nakon životnoga brodoloma živi zatvoreno u sebe, daleko od vanjskoga svijeta.

Tereza, radnica konobe „Pod starom crkvom”, kao uvijek, posluživala je goste. Ugledavši jednoga prosjaka ispred konobe, sledila joj se krv u žilama. Prije petnaest godina nestao je njezin muž. Odvela ga je vojska i od tada se više nije vratio i o njemu se ništa nije znalo. U tome trenutku Tereza u prosjaku prepoznaje svoga nestalog muža. Tjelesno izmoren i psihički odsutan prešao je mrtvim pogledom po gostima i nikoga nije primijetio. Tereza je sve spustila iz ruku i krenula za njim. Pratila ga je do njegove barake. Prišla mu je polako i nježno razgovarala s njim, ali on nije pokazao nikakvih reakcija ili sjećanja. Kad je prepoznala situaciju, odlučila je šutjeti o prošlosti i polako dovesti njega do samospoznaje. Kad su njezini bližnji saznali za to, rekli su joj da odustane jer nisu vjerovali da je to njezin muž, ali i da jest smatrali su da je nepovratno izgubio pamet. Ona nije odustala. Malim koracima pokušala je svoga muža izvući iz tame. Nije odustala ljubavlju rušiti nutarnje tmine njegova života. Među svim ljudima jedino je ona imala istinsku ljubav koja se nije oslanjala na fizički izgled, ni na karakter osobe, nego na ono što je u biću jedinstveno: otajstveno nutarnje lice jedne osobe. Zato njezina ljubav ne može prestati zbog psihičke odsutnosti ili fizičkoga sloma; da se u njemu i sve promijeni, on u njezinim očima ostaje onaj kojega ne može prestati voljeti.

Postoji neshvatljiva nutarnja širina čovjeka koji ljubi. Ona otvara oči za ono nevidljivo, prepoznaje mogućnosti u nemogućemu i budi nadu za ono što se smatra izgubljenim. U knjizi Mali Princ to je izrečeno riječima: “čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo.” Današnja svetkovina podsjeća čovjeka da je sve moguće onome tko ljubi. Kad postoji odnos povjerenja, odanosti i vjernosti s voljenom osobom, sve postaje moguće. Mi slavimo Presveto Trojstvo kako bismo sami imali mogućnost ući u takav odnos i početi ga graditi međusobno. Ako čovjek živi po prirodi, ako živi po glasu savjesti, on može živjeti zadovoljno i dobro. Ali ako čezne za višim, ako želi sve, iskusiti život do krajnjih mogućnosti, onda sama priroda nije dovoljna, onda mu treba Presveto Trojstvo. Nasljedovanje Isusa Krista, iskren odnos s Ocem i nutarnje svjetlo Duha Svetoga.