PRIKAZANJE GOSPODINOVO. SVIJEĆNICA

velj 01 2019 Miriam

2. veljače 2019.

Prvo čitanje: Mal 3, 1-4 ili Heb 2, 14-18
Doći će u Hram svoj Gospodin koga vi tražite.

Čitanje Knjige proroka Malahije
Ovo govori Gospodin Bog: Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražite i Anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već — govori Gospodin nad Vojskama. Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj Ijevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti. Tad će biti draga Gospodinu žrtva Judina i jeruzalemska kao u drevne dane i kao prvih godina. Riječ Gospodnja.

ili: Heb 2, 14-18
Trebalo je da u svemu postane braći sličan.

Čitanje Poslanice Hebrejima
Budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sam Isus tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji — od straha pred smrću —kroza sav život bijahu podložni ropstvu. Ta ne zauzima se dašto za anđele, nego se zauzima za potomstvo Abrahamovo. Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam: Ps 24, 7-10

Pripjev:

Tko je taj Kralj slave? To je sam Gospodin.

»Podignite, vrata, nadvratnike svoje, 
dižite se, dveri vječne, 
da uniđe Kralj slave!«
»Tko je taj Kralj slave?« 

»Gospodin silan i junačan, 
Gospodin silan u boju!«

»Podignite, vrata, nadvratnike svoje, 
dižite se, dveri vječne, 
da uniđe Kralj slave!«

»Tko je taj Kralj slave?«
»Gospodin nad Vojskama 
— on je Kralj slave!«

Evanđelje: Lk 2, 22-40
Vidješe oči moje spasenje tvoje.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.

Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.«

Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.

Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu. Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Antonio Šakota

Znakovi

Danas slavimo blagdan Svijećnice ili Prikazanja Isusovog u Hramu. Taj događaj nalazimo jedino u evanđelista Luke. Poput svih izvješća o Isusovom životu, i ovo nije tek obično prenošenje određenog povijesnog događaja. Spasiteljeva povijest je sveta povijest, povijest spasenja koja postaje danas – stvarnost spasenja – te ulazi i nastanjuje se u našim životima kako bi ih preobrazila. Stoga, Lukine ispisane činjenične stranice zapravo su sveti znakovi. Tako, čin nije obični čin nego sakrament, znak jedne dublje i trajnije Božje prisutnosti među nama. Današnje evanđelje obiluje takvim znakovima. Na nama je da molimo Duha Mudrosti da nas nadahne kako bismo ih otkrivali, primali u život i od njih živjeli. Ovom prigodom izdvojio bih tri takva znaka.

Evanđelist snažno ističe činjenicu da su Marija i Josip prikazali Isusa u Hramu kako bi ispunili Zakon Gospodnji. Prikazanje, zapravo, po sebi nije bilo obvezujuća zakonska odredba. Oni su mogli birati hoće li Isusa prikazati u Hramu. Zašto onda Luka piše o ovom događaju? I to prilično nategnutim tvrdnjama? Luka nije bio Židov nego Grk. Samim tim nije poznavao Zakon poput, primjerice, jednog sv. Pavla. Ali bio je Pavlov učenik i po svoj mu prilici niti ivanovska predaja nije bila strana. Da ne pričamo o Gospinoj. I za sebe će reći da se pomno raspitivao o svemu što se dogodilo. Stoga bi zaključak da ovaj „lapsus“ pripišemo Lukinom slabašnom poznavanju Židovstva bio površan. Istina, odredba o prikazanju nije bila zakonski nužna, ali se izvršavala. Tko ju je izvršavao? One obitelji koje nazivamo revnima. Oni roditelji koji svoj brak i roditeljstvo žive „viškom ljubavi“. Oni pojedinci koji će i onda kada „ne moraju“ prionuti uz Gospodina. Oni vjernici koji žive od ljubavi Božje darujući je u potpunosti onima koje im isti Bog povjerava. Ovaj prvi znak otkriva nam dinamiku vjernika, biblijskog pobožnika koji smisao svog života traži i otkriva u okvirima svetoga. Sam Isus će nešto kasnije reći da se radi o „kući Očevoj“ i da mu je prebivati u njoj. U vremenu „kulture siročadi“, kako često naglašava papa Franjo, Sveta obitelj želi i nas odvesti Onomu koga se današnja kultura odrekla – Ocu. Danas smo pozvani posebno razmatrati tajnu Božjega očinstva. U tom ključu prikazanje djeteta u Hramu nije nasilan čin sebičnih i nazadnih roditelja nego djelo posvemašnje ljubavi po kojoj ljubljeno dijete, u ljubavi, daruju izvoru ljubavi – Bogu Ocu – kako bi, ukorijenjen u njoj, rastao do mjere uzrasta punine Kristove. Stoga, potaknuti evanđeljem, možda bismo trebali promisliti i kritički vrjednovati sve prisutniji „trend“ da se djecu (ako ih uopće imamo i želimo) prerano ispušta iz Očevih ruku prepuštajući ih, opet prerano, nekoj fiktivnoj slobodi i izborima za koje maleni ipak nisu razvili one „mehanizme“ koji bi im omogućili uistinu slobodno i odgovorno djelovanje. I tako produbljujemo jaz nastao „kulturom siročadi“. Jer, u početku ne bijaše „individuum“ prepušten samom sebi nego u početku bijaše Riječ i ta Riječ bijaše Bog, a Bog je ljubav, kako nas uči evanđelist Ivan.

Nadalje, Luka naglašava da je Marija za prinos u Hramu prinijela dvije grlice i dva golubića. Istina, vrijeme staroga Hrama je prošlo. Isus je novi Hram i prinos (u) tomu Hramu prvenstveno je osoban. Ali, spominjanje ovih ptičica također je znak nečega dubljega. On nam otkriva materijalnu pozadinu Marijinog i Josipovog života. Grlice i golubiće nisu prinosili bogati nego siromašni. Drugim riječima, Sveta obitelj živjela je skromno i u skromnosti je živjela iznimno sretno. Ovaj znak nipošto nije poticaj na nasilno življenje siromaštva niti je poziv na odricanje od nečega što nam je potrebno za život nego je, jednostavno, pokazatelj da je izvor radosti dragi Bog te da čovjek ne živi samo od kruha. Istina, svaki radnik zaslužuje svoju plaću i njen nedostatak u nebo je vapijući grijeh današnjih struktura prisutnih i djelatnih u mnogim krajevima „Lijepe naše“ (majke zemlje). Tako, dok smo se, s jedne strane, pozvani „boriti“ za dostojanstven život svakoga pojedinca, istovremeno smo, s druge pak strane, potaknuti ne pretvoriti se u sebične strojeve koji bi morali imati sve što pomisle i požele. Drugim riječima, u borbi za kruh ne zapostavimo borbu za Riječ koja kruhu daje smisao.

Konačno, starac Šimun za Isusa kaže da će biti „znak osporavan“ te da će se po njemu otkriti namisli mnogih srdaca. Istina, mnogo bijaše onih koji ga nisu prihvatili. Mnogi su od Mesije imali neka posve drugačija očekivanja. Mnogi su mu prigovarali u vlastitim mudrolijama – pravio se Bogom, nije obdržavao subotu, družio se s grešnicima, nije donio slobodu od Rimljana, itd. A on dođe „samo“ spasiti narod od grijeha. Isus je osporavan. I danas. No, sve je to kako bi se otkrile namisli mnogih srdaca. Da! On udara ravno u srce. Cilja onamo gdje nema pretvaranja, prema motivacijama i onome „zašto (nešto činim)“. Zato će u Njegovom kraljevstvu mnogi prvi biti posljednji a posljednji prvi, kako je znao govoriti svojim slušateljima a i nama danas.

Svoj odnos s Isusom ne možemo živjeti prisilno i nasilno. Pred njim ne možemo biti ono što nismo. Kod njega „ne pali“ naše dokazivanje i pokazivanje. A naše znanje pred Božjim sveznanjem ionako je „pljeva što je vjetar raznosi“. U odnos s „Onim koji jest“ stupam „onakav kakav jesam“, grješnik potreban smilovanja, vjernik kojeg Krist opravdava svojom žrtvom na križu. Zato je Isus znak (osporavani). Taj znak ne možemo prisvojiti nego smo pozvani od njega živjeti. On i danas svijetli i poziva na ulazak u kuću i logiku Očevu. Stoga, danas pogledajmo u vlastito srce i njegove namisli. Zamolimo Gospodina da ga pročisti i ispuni onom ljubavi koja će i onda kada „ne mora“ učiniti djelo ljubavi i vjernosti Gospodinu, kako bismo uz Oca rasli, jačali i iz dana u dan se ispunjali mudrošću i milošću Božjom.

 

 

Propovijedi