Prikazanje Gospodinovo. Svijećnica

velj 01 2020 Miriam

Nedjelja, 2. veljače 2020.

Ulazna pjesma
Spominjemo se, Bože, tvoje dobrote usred hrama tvojega. Kao ime tvoje, Bože, tako i slava tvoja do na kraj zemlje doseže; puna je pravde desnica tvoja. (Ps 48, 10-11)

Zborna molitva
Svemogući vječni Bože, na današnji je dan Sin tvoj u našem ljudskom tijelu prikazan u hramu. Smjerno te molimo: daj da se i mi čiste duše prikažemo tebi. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Gospodine, htio si da se tvoj jedinorođeni Sin tebi prinese kao neokaljani Jaganjac za život svijeta. Primi, molimo te, ove darove, što ti ih Crkva u radosti prikazuje. Po Kristu.

Pričesna pjesma
Vidješe oči moje spasenje tvoje koje si pripravio pred licem svih naroda. (Lk 2, 30-31)

Popričesna molitva
Po ovoj pričesti, Gospodine, nastavi u nama svoje milosno djelo. Ti si ispunio Šimunovu nadu da neće umrijeti dok ne primi Krista u naručaj: daj da i mi idemo u susret Gospodinu i postignemo vječni život. Po Kristu.

Prvo čitanje   Mal 3, 1-4
Doći će u Hram svoj Gospodin koga vi tražite.

Čitanje Knjige proroka Malahije
Ovo govori Gospodin Bog: Evo šaljem glasnika da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u Hram svoj Gospodin koga vi tražite i Anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Gospodin nad Vojskama. Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj što topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro da prinose Gospodinu žrtvu u pravednosti. Tad će biti draga Gospodinu žrtva Judina i jeruzalemska kao u drevne dane i kao prvih godina. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam   Ps 24, 7-10

Pripjev:   Tko je taj Kralj slave? To je sam Gospodin.

»Podignite, vrata, nadvratnike svoje,
dižite se, dveri vječne,
da uniđe Kralj slave!«

»Tko je taj Kralj slave?
Gospodin silan i junačan,
Gospodin silan u boju!«

»Podignite, vrata, nadvratnike svoje,
dižite se, dveri vječne,
da uniđe Kralj slave!«

»Tko je taj Kralj slave?
Gospodin nad Vojskama
– on je Kralj slave!«

Drugo čitanje   Heb 2, 14-18
Trebalo je da u svemu postane braći sličan.

Čitanje Poslanice Hebrejima
Budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i sâm Isus tako postade u tome sudionikom da smrću obeskrijepi onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla, pa oslobodi one koji – od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu. Ta ne zauzima se dašto za anđele, nego se zauzima za potomstvo Abrahamovo. Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći. Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja   Lk 2, 32
Svjetlo na prosvjetljenje naroda, slava puka tvoga izraelskoga.

Evanđelje   Lk 2, 22-32  (kraća verzija)
Vidješe oči moje spasenje tvoje.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše ­dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u ­Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvoro­đenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Go­spodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iš­čekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti ­bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Poma­za­­nika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.« Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Ivan Penavić

Krist unesen u Hram – početak kraja staroga kulta

Komunikacija između pripadnika neke religije i božanskoga subjekta odvija se u vidu prikladnih obrednih radnji. Osobina je obreda ustaljenost i podjednaka primjenjivost na sve članove iste religijske zajednice. Pripadnost pak nekoj religiji nije samorazumljiva, čak ni rađanjem u obitelji koja tradicionalno opstoji unutar istoga religijskog identiteta. Stoga religije imaju inicijacijske obrede kojima se novoga člana uvodi u definiranu religijsku strukturu: njezin vjerski, vrijednosni, moralni, socijalni i uopće civilizacijski izričaj.

Inicijacijski obred posvećenja prvorođenca Bogu u židovskomu narodu primijenili su, evo, na svoga sina i roditelji Isusa iz Nazareta. Žrtvovanjem dviju grlica ili dvaju golubića ubrojili su se u red materijalno siromašnijih, onih koji nisu bili u stanju prigodom posvete prvorođenca Bogu žrtvovati stoku.

Pristupanjem u Hram naglasak s roditelja kao nositeljâ radnje, inicijatorâ hoda prema mjestu posvete, prelazi na dvije osobe koje se ni prije ni kasnije ne spominju u Lukinu evanđelju: starca Šimuna i proročicu Anu. Funkcija se ovih likova izvršava u trenutku Kristova prvoga susreta s Hramom (jer on u Hram navraća i kasnije i svaki je susret Krista i Hrama upečatljiv, sve do najave razorenja Jeruzalema i paranja hramske zavjese u trenutku njegove smrti). Teološki gledano, razaranje Hrama (starozavjetnoga mjesta susreta Boga i čovjeka) počinje današnjim blagdanom, tj. sudaranjem Kristova tijela kao novoga stjecišta božansko-ljudskih odnosa s kamenim zdanjem religije na zalazu. U tom je smislu znakovit kliktaj Šimuna, pred čijim imenom autor evanđelja ne propušta naglasiti apoziciju „starac“ jer je u njoj izražena zadaća ovoga pravedna i bogobojazna čovjeka; cjeloživotno strpljenje u iščekivanju „spasenja njegova“ i „svjetlosti na prosvjetljenje naroda“ u činu zagrljaja djeteta Isusa dobiva svoje ispunjenje, a ustrajna nada opravdanje. Na tragu Šimunova ispovijedanja vjere u Isusa kao Krista i starica-proročica Ana svim je „iščekivateljima otkupljenja Jeruzalema“ govorila o djetetu koje je uneseno u Hram. Autor Lukina evanđelja u ovom činu vidi dakle početak „prosvjetljenja naroda“ – i to onih koji bijahu daleko, u tami, bez poznavanja židovskoga pojma Boga.

Ovaj se blagdan u suvremenomu liturgijskom slavlju Crkve povezuje s Danom Bogu posvećenih osoba. Već se u drevno doba Crkve krštenike nazivalo „φωτισμοί“ – prosvijetljeni. Krist je prigodom svoga prvog susreta s Hramom prokazan kao svjetlost koja prosvjetljuje narode. Ta je svjetlost osobito djelotvorna u činu sakramenta krsta koji je zapravo novi inicijacijski obred za sve one koji stupaju u novi religijski sustav uspostavljen na ruinama jeruzalemskoga Hrama. Ti se „prosvijetljeni“, odnosno kršćani vezuju krsnim obećanjima na život po Duhu – Duhu kojim je bio ponukan i sâm starac Šimun da u onaj čas dođe u Hram.

Možda nitko kao posljednji Koncil nije naglasio opći poziv na svetost: činjenicu naime da je svaki krštenik činom krštenja postao Bogu posvećena osoba. Velik je to iskorak u poimanju Crkve kao jednoga jedincatog tijela (organizma) po kojemu u svim stanicama kola jedna te ista krv i koga maligno tkivo – ma gdje god se ono nalazilo – čitava pogađa. Od kasnosrednjovjekovnoga pa čak i novovjekovnoga poimanja Crkve kroz prizmu staleža izrazom „opći poziv na svetost“ došlo se do potpuno drukčijega pristupa pojmu vjernikâ.

Obnova i posveta Crkve uvijek dolazi od Obnovitelja i Posvetitelja. Ipak, nemalen obol daju i oni koji se pritjelovljuju Tijelu Kristovu, koje je Crkva, da bi bili posvećeni. Pojam je pak svetosti krštenika nesvediv na nedostatne oblike filantropije i univerzalnih izraza skrbi za čovjeka u potrebi. Poziv na svetost kudikamo nadilazi općeljudsku ravan komunikacije „in caritate“ i sinonim je za maksimu djelovanja. Iako se u današnjoj kako salonskoj teologiji tako i praksi hijerarhijske Crkve pojam „Bogu posvećenih osoba“ sve više reducira na onu skupinu koja je zavjetima nominalno radikalizirala svoju pripadnost Kristu, ostaju i dalje ogromna polja mogućega društvenog djelovanja za „samo“ činom krštenja Bogu posvećene osobe.

Suvremeno društvo staroga kontinenta, pluralno i u službi božice Monete, a u krajevnomu mikrokontekstu dobrano hipokritično i u zamjetnoj mjeri kriminalno, u svakom je slučaju izazov za osobu koja svoje svagdane kuša posvećivati Bogu, što god to značilo.