Rane sv. oca Franje

ruj 17 2019 Miriam

Samo u mjeri u kojoj smo spremni prihvatiti bol, spremni smo prihvatiti i dati ljubav.

Isusa je strašno boljelo kad su mu čavlima probadali ruke i noge, ali ga još dublje boli moja šutnja na njegovo pitanje: Ljubiš li me? (Iv 21, 16).

Prava ljubav mora boljeti. Što je ljubav veća, bol se dublje osjeća. Samo onaj koji zna trpjeti, zna i ljubiti. Zato je Kristova žrtva i bol na križu veća od bilo koje druge žrtve ljudi koji su također raspeti na križ. Ljubav pravi razliku u doživljaju žrtve i boli. Ali prava ljubav je uvijek veća od boli i nadilazi ju pa joj ni bol ne može ništa. Isus ni jednom riječju nije prigovorio vojnicima što mu to čine. Ni jednom riječju nije zaplakao nad sobom, mrmljao, bunio se ili vikao kako je to nepravda... Jedino što je u tome trenutku bilo u njegovu srcu i na njegovim usnama prisutno jest: bol, ljubav i praštanje. Ljubav je veća i jača od boli i samo ona može do kraja oprostiti.

Sveti je Franjo mistično pronikao i najbliže se približio Kristovoj žrtvi na križu i zato je molio Isusa samo dvije stvari: da osjeti bol koju je Krist osjećao na križu i u isto vrijeme da osjeti ljubav s kojom je ljubio na križu. Uz praštanje samo su te dvije stvarnosti i bile prisutne na križu. Krist mu je molitvu uslišao i Franjo zadobiva stigme, rane i ljubav svoga Spasitelja. Iako je Franjino tijelo patilo i savijalo se od boli rana, srce mu je gorjelo od radosti i ljubavi. Tako je gorjelo i toliko je svjetla oko njega bilo da su okolni pastiri mislili da se već razdanilo i puštali su svoja stada na pašu. 

Nije čudo što je križ progovorio Franji. Ta svi križevi govore. Vazda govore. Nije čudo što je Franjo čuo križ. Čudo je što ih mi ne čujemo. Da govore, da ljube.

A nećemo moći čuti glas Kristov ako u svakom danu u tišini ne kleknemo pred raspelo i ne osluškujemo glas koji me s križa ljubi.

Nikos Kazantzakis, u svojem romanu «Moj Franjo Asiški», opisuje jednu zgodu, posve u duhu svetoga Franje. Leon, bezazlen i vjeran Franjin prijatelj i brat, ispovjedio se Franji da je teško zgriješio. To je Franju duboko potreslo. Dugo je šutio. Leon je čekao i čekao njegovu riječ, a kada više nije mogao podnijeti šutnju, upitao ga je: «Brate Franjo, kakvu mi pokoru nalažeš?

«Teško si zgriješio, dijete moje. Tri dana i tri noći neće ni kruh ni voda prijeći preko mojih usta.»

«Pa nisi ti sagriješio – zavikao je Leon. – Ja sam grešnik kazni mene a ne sebe.»

«To je svejedno brate Leone. Nismo li mi jedno? Ja sam s tobom sagriješio, a ti postiš sa mnom. Toliko već vremena živimo zajedno, zar još nisi to shvatio? Idi i neka te Bog blagoslovi!»

Kad bi naši životi i naše zajedništvo bilo kao što je to živio sveti Franjo. Kad bismo mogli nasljedovati Krista po Franji onda bismo doživljavali tuđe grijehe i neuspjehe kao vlastite i ne bismo likovali nad njima. Jer mi smo jedno. Jedno u Kristu Isusu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Propovijedi