29. srpnja 2018.
Ulazna pjesma
Bog je u svom svetom prebivalištu, Bog što u svom domu ujedinjuje svoj narod: on daje moć i silu narodu svome. (Ps 68, 6-7.36)
Zborna molitva
Bože, zaštito i uzdanje naše, bez tebe ništa nije valjano, ništa sveto. Umnoži nad nama svoje milosrđe, da se po tvom promislu i vodstvu tako služimo zemaljskim dobrima te srcem prionemo za nebeska. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, prinosimo ti darove dobivene od tvoje darežljivosti, da nam po tvojoj milosti posvete svagdašnji život i dovedu nas u vječnu radost. Po Kristu.
Pričesna pjesma
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina, i ne zaboravi dobročinstava njegovih! (Ps 103, 2)
Popričesna molitva
Gospodine, primili smo pričest, spomendar muke tvoga Sina. Molimo te da nam bude na spasenje što nam je u svojoj neiskazanoj ljubavi on darovao. Koji živi.
Prvo čitanje 2Kr 4, 42-44
Jest će i preostat će.
Čitanje Druge knjige o Kraljevima
U one dane: Neki čovjek došao iz Baal Šališe i donio čovjeku Božjem Elizeju kruh od prvina, dvadeset ječmenih hljebova i kaše u torbi. A on zapovjedi: »Daj ljudima neka jedu!« Ali njegov momak odgovori: »Kako to mogu postaviti pred stotinu ljudi?« On odgovori: »Podaj ljudima i neka jedu, jer ovako veli Gospodin: ’Jest će i preostat će.’« I postavi on pred njih. I jedoše i još preosta, prema riječi Gospodinovoj. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 145, 10-11.15-18
Pripjev: Otvaraš ruku svoju, Gospodine, i sitiš nas.
Nek te slave, Gospodine, sva djela tvoja
i tvoji sveti nek te blagoslivlju!
Neka kazuju slavu tvoga kraljevstva,
neka o sili tvojoj govore.
Oči sviju u tebe su uprte,
ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
do mile volje sitiš sve živo.
Pravedan si, Gospodine,
na svim putovima svojim
i svet u svim svojim djelima.
Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju,
svima koji ga zazivaju iskreno.
Drugo čitanje Ef 4, 1-6
Jedno tijelo, jedan Gospodin, jedna vjera, jedan krst.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima
Braćo: Zaklinjem vas ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima! Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja Lk 7, 16
Prorok velik usta među nama! Pohodi Bog narod svoj!
Evanđelje Iv 6,1-15
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Ode Isus na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog mora. Slijedilo ga silno mnoštvo jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima. A Isus uziđe na goru i ondje sjeđaše sa svojim učenicima. Bijaše blizu Pasha, židovski blagdan. Isus podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu pa upita Filipa: »Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?« To reče kušajući ga; jer znao je što će učiniti. Odgovori mu Filip: »Za dvjesta denara kruha ne bi bilo dosta da svaki nešto malo dobije.« Kaže mu jedan od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra: »Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?« Reče Isus: »Neka ljudi posjedaju!« A bilo je mnogo trave na tome mjestu. Posjedaše dakle muškarci, njih oko pet tisuća. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali. A tako i od ribica – koliko su god htjeli. A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: »Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!« Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali. Kad su ljudi vidjeli znamenje što ga Isus učini, rekoše: »Ovo je uistinu Prorok koji ima doći na svijet!« Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam. Riječ Gospodnja.
Homiletsko razmišljanje
Fra Ivan Dugandžić
Čudo ili čudotvorac?
Sva četiri evanđelja donose brojna izvješća o Isusovim čudesima. Najčešće su to ozdravljenja od različitih bolesti, ali i druga moćna djela, kao primjerice u ovom slučaju čudesno umnoženje kruha kojim se nasitilo veliko mnoštvo ljudi. Evanđelist Ivan donio je daleko manji broj čudesa od bilo kojeg drugog evanđelista, njih samo sedam, ali on im je u svom evanđelju namijenio posebno mjesto. On ih zove «znakovima», želeći time reći kako čudesa nisu svrha sama sebi, već žele usmjeriti pogled na čudotvorca, na Isusa. Čudesa su samo znak da u Isusu ljudima dolazi u susret netko tko je važniji od njegovih dobročinstava učinjenih tek nekim rijetkim ljudima.
To je vidljivo i na čudesnom umnoženju kruha, o čemu izvješćuju i ostali evanđelisti, ali s upadnom razlikom u odnosu na Ivana. Oni to čudo donose kao Isusov odgovor na zabrinutost učenika za gladno mnoštvo u pustinji i na njihovu nemoć da taj problem sami riješe, to jest da im oni dadu jesti. Dakle stariji evanđelisti umnoženje kruha shvaćaju kao Isusovo dobročinstvo izgladnjelom narodu zbog njihove spremnosti da ga slijede i slušaju riječ Božju. U Ivana inicijativa polazi od samog Isusa. Svojim pitanjem Filipu: «Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju?» (Iv 6,5b) Isus samo želi iskušati učenike, a sam znade što mu je činiti (usp. 6,6). Njegova zahvalna molitva Bogu bila je dosta da se od nekoliko kruhova i riba svi nahrane i da još preostane dvanaest košara ulomaka. No o čudu samom se ne kaže ni jedne jedine riječi. Važno je ono što Isus nakon toga ima reći, a čemu je čudo poslužilo samo kao dobrodošao uvod.
Ni reakcija mnoštva, nakon što su se nasitili, ne poklapa se s Isusovom namjerom koju je imao s ovim čudom. Oni su ostali usredotočeni samo na njegovu čudesnu moć i na kruh koji su blagovali, ne pitajući dublje za tajnu njegove osobe: tko je taj koji ih je tako čudesno nahranio i koja je tajna njegova poslanja? Zato je razumljiva i njegova reakcija koju evanđelist opisuje riječima: «Kad Isus spozna da kane doći, pograbiti ga i zakraljiti, povuče se ponovno u goru, posve sam» (6,15). Oni i on dva su različita svijeta. On će im kasnije predbaciti što traže propadljivu hranu, a ne onu koja ostaje za život vječni (6,27), nazivajući istodobno sebe «kruhom koji je s neba sišao» (6,41). Sve svoje čudesne znakove Isus čini, ne zato da bi dokazao svoju moć i vladao nad njima, već da bi ljudi shvatili da je on došao da svi imaju život, i to da ga imaju u izobilju (10,10).
Znakovi danas
Ako Isus nije želio biti samo čudotvorni dobrotvor čovječanstva, već znak i mjesto Očeve blizine u svijetu, to vrijedi i za njegovu Crkvu danas. U današnjem sekulariziranom svijetu koji nema smisla i osjećaja za tajnu i za sveto Crkva je dobrodošla dok se bavi socijalnim i karitativnim poslom i to joj država rado prepušta. Njezinu angažiranost u bolnicama, staračkim domovima i sirotištima pozdravljaju i političari ateisti, ali oni ne razumiju Crkvu kad ona želi govoriti u Božje ime i braniti duhovne vrijednosti. Crkva dobro dođe i kao čuvarica kulturne baštine, ali mora dobro paziti da se ne miješa u suvremene kulturne trendove, čak ni onda kad su izravno protivni Evanđelju i kad su za nju neprihvatljivi. U tom slučaju proglasit će je natražnom i reakcionarnom.
I svećenik je prihvatljiv kao funkcionar u službi zadovoljavanja takozvanih religioznih potreba građana, kako se to kaže jezikom koji je stran Crkvi. Ali svećenika se ne trpi kao proroka koji mora katkad, upravo u Isusovo ime, progovoriti i oštro i hrabro. Sličan je odnos suvremenog čovjeka i prema sakralnom prostoru. Mnoge znamenite stare crkve u jeku turističke sezone pretvaraju se u obične muzeje koje će posjetiti tisuće znatiželjnih turista, ali ne da bi se u njima molili ili barem prignuli koljeno zbog Isusove nazočnosti, već najčešće samo da bi promatrali tamo sačuvana umjetnička djela.
Treba reći da takvoj atmosferi katkad pogoduje i popustljivost svećenika i vjernika pred navalom takvoga svjetovnog duha. Jedan njemački duhovni pisac ističe kako je ostao duboko zatečen i razočaran kad je na ulazu u parišku katedralu Notre Dame naišao na natpis: «Umoljavaju se posjetitelji ove crkve da poštuju osjećaje onih koji ovaj prostor smatraju svetim mjestom». Kao da se na taj način netko nespretno ispričava ljudima koji uopće ne znaju što je sveto mjesto. Crkva jest sveto mjesto, jer je posvećena da to bude i nijedan svećenik ili vjernik ne bi zbog toga trebao imati kompleks pred onima koji to ne razumiju. Ona je jednostavno znak Isusove nazočnosti, kao što je on bio znak Očeve nazočnosti u svijetu, i prema njoj se treba tako odnositi. A Crkva nije nešto apstraktno, već zajednica vjernika, što znači da svatko od nas mora biti znak Kristove nazočnosti u svijetu.
Molitva vjernika
Braćo i sestre, poniznom se molitvom utecimo nebeskomu Ocu za Crkvu i za sav svijet, da radost zajedništva, rasvijetljena evanđeljem, zacijeli rane svih podjela i svih nepravdâ.
Molimo zajedno: Okrijepi nas, Gospodine, kruhom života.
- Obnovi, Gospodine, lice Crkve da radosno naviješta tvoju riječ te vjernošću života i djelima ljubavi svim ljudima očituje neizmjernost tvoga čovjekoljublja, molimo te.
- Prodahni svoje vjernike da se svakodnevno hrane tvojom riječju te budu ustrajni graditelji tvoga kraljevstva među ljudima, molimo te.
- One koji raspolažu dobrima ovoga svijeta potakni da evanđeoskom pravednošću budu radosni djelitelji tvojih dobara svim potrebitima, molimo te.
- Nama dionicima ovoga stola ljubavi otvori oči srca da umijemo zamijetiti braću koja su pogođena siromaštvom i oskudicom te im svojom blizinom i darivanjem budemo svjedoci tvoje ljubavi, molimo te.
- Svojim blagoslovom nagradi one čiju smo dobrotu osjetili u trenutcima nevolje i potrebe, molimo te.
- Primi u mir svoje vječnosti pokojnu našu braću i sestre, molimo te.
Svemogući Bože, trajno nas hraniš kruhom života i već ovdje daješ nam predokus vječnosti. Udijeli nam mudrosti da, okrijepljeni tom snagom, budemo zauzeti graditelji tvoga Kraljevstva među ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.