SVETI IVAN KRSTITELJ

lip 22 2019 Miriam

Prvo čitanje: Iz 49, 1-6
Postavit ću te za svjetlost narodima.

Čitanje Knjige proroka Izaije

Čujte me, otoci,

slušajte pomno, narodi daleki!

Gospodin me pozvao od krila materina,

od utrobe majke moje on me imenovao.

Od usta mojih britak je mač načinio,

sakrio me u sjeni ruke svoje,

od mene je oštru načinio strijelu,

sakrio me u svome tobolcu.

Rekao mi: »Ti si Sluga moj, Izraele,

u kom ću se proslaviti!«

A ja rekoh: »Zaludu sam se trudio,

nizašto naprezao snagu.«

Ipak, kod Gospodina je moje pravo,

kod mog Boga nagrada je moja.

A sad govori Gospodin,

koji me od utrobe Slugom svojim načini,

da mu vratim natrag Jakova,

da se sabere Izrael.

Proslavih se u očima Gospodnjim,

Bog moj bijaše mi snaga.

I reče mi:

»Premalo je da mi budeš Sluga,

da podigneš plemena Jakovljeva

i vratiš Ostatak Izraelov,

nego ću te postaviti za svjetlost narodima

da spas moj budeš do nakraj zemlje.«

Riječ Gospodnja.

 

Otpjevni psalam: Ps 139, 1-3.13-15

Pripjev: Hvala ti što sam stvoren tako čudesno!

 

Gospodine, proničeš me svega i poznaješ,

ti znaš kada sjednem i kada ustanem,

izdaleka ti već misli moje poznaješ.

Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,

znani su ti svi moji putovi.

Jer ti si moje stvorio bubrege,

satkao me u krilu majčinu.

Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,

što su djela tvoja predivna.

Dušu moju do dna si poznavao,

kosti moje ne bijahu ti sakrite

dok nastajah u tajnosti,

otkan u dubini zemlje.

Drugo čitanje: Dj 13, 22-26
Pred Kristovim je dolaskom Ivan propovijedao.

Čitanje Djela apostolskih
U one dane: Progovori Pavao: »Bog podiže ocima Davida za kralja. Za nj i posvjedoči: Nađoh Davida, sina Jišajeva, čovjeka po svom srcu, koji će ispuniti sve moje želje. Iz njegova potomstva izvede Bog po svom obećanju Izraelu Spasitelja, Isusa. Pred njegovim je dolaskom Ivan propovijedao krštenje obraćenja svemu narodu izraelskomu. A kad je Ivan dovršavao svoju trku, govorio je: 'Nisam onaj za koga me vi držite. Nego za mnom evo dolazi Onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.'« »Braćo, sinovi roda Abrahamova, vi i oni među vama koji se Boga boje, nama je upravljena ova Riječ spasenja.«

Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Lk 1, 57-66.80
Ivan mu je ime!

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Elizabeti se navršilo vrijeme da rodi. I porodi sina. Kad su njezini susjedi i rođaci čuli da joj Gospodin obilno iskaza dobrotu, radovahu se s njome. Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca - Zaharija, no mati se njegova usprotivi: »Nipošto, nego zvat će se Ivan!« Rekoše joj na to: »Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.« Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa »Ivan mu je ime!« Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: »Što li će biti od ovoga djeteta?« Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime. Dječak je međutim rastao i duhom jačao. Boravio je u pustinji sve do dana svoga javnog nastupa pred Izraelom. Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Stanko Mabić

Sv. Ivan je osoba koja je još od majčina krila bio ispunjen Duhom Svetim – on je čovjek Duha a ne čovjek obreda. Njegov je otac Zaharija bio svećenik i Ivan ga je trebao naslijediti na toj dužnosti. Ali Ivan prekida s tim životom rituala te odlazi u pustinju, daleko od Jeruzalema. Preko deset godina boravi u oporoj pustinji hraneći se tjelesno oskudno, ali duhovno bogato. Riječ Božja i tišina su  hranile njegovu dušu i njegovo srce. Kaže evanđelje da upravo na njega takvoga silazi riječ Božja. Vraća se iz pustinje na rijeku Jordan i iz njega riječ Božja nije samo progovarala, nego je „vikala“.

Ivanova javna služba trajala je samo godinu dana. Ali tijekom toga vremena, Bog je svoju silu očitovao kroz Ivanovo propovijedanje. Obrazovani saduceji odlazili su slušati njegove poruke koje su svjedočile Božju prisutnost i Božju moć. Čak su i ponosni farizeji jednostavno morali odlaziti slušati ga. Vojnici, političari, sakupljači poreza, bogati i siromašni, hrlili su čuti žarke riječi ovoga proroka.

Ivan je izabrao Jordan za mjesto svoga propovijedanja jer je Jordan rijeka koju je izraelski narod morao prijeći kako bi ušao u Obećanu zemlju. Sada je ta ista Obećana zemlja postala zemlja ropstva iz koje narod treba izaći a Ivan je preteča tog novoga Izlaska.

Možemo samo zamisliti kako je izgledalo Ivanovo tijelo koje je izmučeno postom, pokorom, pustinjom… Usprkos njegovu „neurednom“ i isposničkom izgledu, čitamo kako je silan svijet hrlio k njemu u pustinju. Zbog čega? Što to je taj svijet natjeralo Ivanu? Sigurno nije zato da vide nekog pokornika, pustinjaka ili da vide ljepote pustinje, prerije, rijeku Jordan. Sve je to jako lijepo vidjeti i doživjeti te prirodne ljepote ali to su imali i prije Ivana pa nisu toliki dolazili a sad dolaze. Zašto? Nije zato što ih je Ivan privlačio ili što su bili željni vidjeti nekog isposnika, pustinjaka, nego zato što ih je njihova vlastita muka natjerala, što im je prazna duša vapila, vapaj se pretvarao u krik a krik u bol kojeg nisu mogli stišati jeftinom tjelesnom nasladom niti formalnom duhovnošću vršeći slovo zakona.  

U Ivanu su ljudska srca i duše osjetile da nešto mora doći. Nevolja u dušama bila je tolika da su stalno vapili Bogu. Žeđ koju osjećamo tako snažno u pustinji kao nigdje drugdje znak je i sigurni dokaz da mora postojati i voda. Moja žeđ mi govori da mora postojati voda. Ljudi su osjetili da ta voda, jedina koja može utažiti njihovu žeđ, teče preko Ivana. Nisu došli zbog Ivana nego zbog svoje žeđi da se napiju vode s izvora. U pustinji je žeđ jača i voda slađa. Napuštaju svoje udobne domove da bi ih zamijenili oporom i suhom pustinjom jer nisu mogli izdržati vapaj gladne duše da se napoji Riječi. Nisu mogli izdržati rane na duši svojoj i želji da ih voda Ivanova, koju zahvaća na Jordanu, sapere i očisti.  

Pokušajmo i mi danas na svetkovinu Ivanova rođenja čuti njegov glas, glas koji viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina nek se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.

Uvijek se nekako pitamo kamo da krenemo a da to ne bude neka stranputica, lutanje? Koju stazu da zagazimo a da nas njezin prah ne uprlja? Kojim smjerom da krenemo, a da nam ne zaprijeti nepovrat? I što da oduzmemo hrapavosti i krivudavosti, a da to ne budu nova krivudanja? Što da oduzmemo brijegu u sebi, a da ne nastane praznina? I što da dometnem jarku u sebi, a da to ne bude još dublji jarak?

Odgovor je jednostavan: Ne možemo svojom snagom pobijediti svoje krivudavosti, bregove, doline i jarke. Iskoristimo moć koja se naziva Krist u nama. S Kristom ćemo lakše poravnati brda predrasuda i doline nepotrebnih potreba, skinuti brda oholosti i lažnog ponosa i brežuljke taštine, ispuniti doline naše malodušnosti i slabosti. S Ivanom ćemo lakše osluškivati što je to ili što bi bila to Božja volja u mom životu.