Svetkovina Presvetoga Trojstva

lip 07 2020 Miriam

7. lipnja 2020.

Ulazna pjesma
Blagoslovljen budi Bog Otac, i jedino­rođeni Božji Sin, i Sveti Duh za milosrđe koje nam je iskazano.

Zborna molitva
Bože Oče, poslao si na svijet svoga Sina, Riječ istine, i Duha posvetitelja, da ljudima objaviš tajnu svoga života. Udijeli nam da ispovijedamo pravu vjeru, priznajemo slavno i vječno Trojstvo te se klanjamo tebi, svemogućem i jedinom Bogu. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Gospodine Bože naš, zazivamo tvoje sveto ime da posvetiš ove darove. Učini da i mi postanemo vječni prinos tebi. Po Kristu.

Pričesna pjesma
Budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: Abba! Oče! (Gal 4, 6)

Popričesna molitva
Gospodine Bože naš, daj da nam bude na spasenje tijelu i duši ova pričest i vjera u tvoje vječno Trojstvo i jedinstvo koju smo ispovjedili. Po Kristu.

Prvo čitanje    Izl 34, 4b-6.8-9
Gospodin! Gospodin! Bog milosrdan i milostiv!

Čitanje knjige Izlaska
U one dane: Mojsije rano jutrom ustane i popne se na Sinajsko brdo, uzevši u ruke dvije kamene ploče, kako mu je Gospodin naredio. Gospodin se spusti u liku oblaka, a on ­stade preda nj i zazva ime Gospodnje: »Gospodin! Gospodin!« Gospodin prođe ispred njega te se javi: »Gospodin, Gospodin, Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću.« Mojsije smjesta pade na zemlju i pokloni se. Onda reče: »Gospodine moj! Ako sam stekao blagonaklonost u tvojim očima, onda, Gospodine, pođi s nama! Premda je narod tvrde šije, oprosti naše grijehe i naše opačine i primi nas za svoju baštinu!« Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam   Dn 3, 52-56

Pripjev:   Hvaljen i slavljen dovijeka!

Blagoslovljen budi, Gospodine,
Bože otaca naših!

Blagoslovljen budi
u domu svete slave svoje!

Blagoslovljen budi
na prijestolju kraljevstva svoga!

Blagoslovljen, ti što istražuješ bezdane
i sjediš nad kerubima!

Blagoslovljen budi
na svodu nebeskom!

Drugo čitanje   2Kor 13, 11-13
Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga!

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo, radujte se, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama. Pozdravite jedni druge svetim cjelovom. Pozdravljaju vas svi sveti. Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama! Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja   usp. Otk 1, 8
Slava Ocu, i Sinu, i Duhu Svetomu, Bogu koji jest, koji bijaše, i koji dolazi!

Evanđelje    Iv 3,  16-18
Bog je poslao Sina da se svijet spasi po njemu.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme reče Isus Nikodemu: »Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.« Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Ivan Penavić

Zamršeni Bog

Ljudski um teži sistematizaciji cjeline. Njegovu je logiku počela otkrivati drevna antička filozofija sustavno bilježeći njezine zakonitosti, a srž je pak noetike do danas ostala nepoznanica mnogim disciplinama znanosti. U pokušaju raščlambe grandioznog sustava ljudske spoznaje još uvijek prevladavaju neuspjesi nad nekim uspješno dovršenim analizama. Takva se kompleksna ljudska sposobnost spoznaje i prosudbe našla pred (ne)mogućnošću spoznaje božanskog subjekta.

Tijekom dugih stoljeća procesa Božje objave u Starom zavjetu i pisanja samog teksta starozavjetnih knjiga, Bog nigdje nije prezentiran kao biće koje bi sadržavalo više entiteta. On se u Starom zavjetu gotovo uvijek različitim osobama objavljuje na različit način, što može biti pokazatelj njegova individualnog pristupa povijesti svake ljudske osobnosti, ali objava se događa na način neotkrivanja božanskog unutarnjeg identiteta. Temeljna starozavjetna tvrdnja o Bogu jest da on jest. Taj bivstvujući, opstojeći, jesući ili prisutni Bog iščezava pred pojavom osobe Isusa iz Nazareta koji je u novozavjetnom tekstu prikazan kao Krist. Taj Krist na koncu svoga ovozemaljskog boravka skupini učenika na dar gestom „upuhavanja“ ostavlja Duha Svetoga koji bi im trebao biti trajni pratitelj. Učinci djelovanja Duha postaju očiti po svjedočanstvima apostola i prve zajednice. I biblijski tekst ne ide dalje.

S obzirom na temeljnu premisu današnje svetkovine, Biblija je dakle nedorečena. Odnosno, pitanje „trojstvenosti“ Boga za biblijske je autore bilo poprilično nevažno jer očito prva zajednica nije postavljala osobita pitanja u tom pravcu. Prvi autori (i spisi) koji eksplicitnije obrađuju pitanja vezana za unutarnji odnos Boga – Krista – Duha javljaju se (već ili tek?) sredinom 2. stoljeća. Otada pa do koncila u Niceji 325. godine postoje stanoviti prijepori o pitanju Božjeg identiteta. Kako je Biblija pisana iz iskustvene, doživljajne perspektive čovjeka o Bogu, naravski da su izostale jezične konstrukcije koje su se tražile u nadolazećim desetljećima i stoljećima pod utjecajem drugih, nebiblijskih načina razmišljanja. Svaki logički sustav postavlja sebi imanentna pitanja o Bogu. Predstavnicima teoloških polemika iz 3. i 4. stoljeća po Kristu očito je bilo silno važno kakav je unutarnji odnos između Oca, Sina i Duha Svetoga. Koncil u Niceji stoga definira Boga – ograničava Neograničenog – i to žargonom Aristotelove „Metafizike“. Tako je, i ne htijući, taj potpunoma izvanbiblijski spis postao normativan za kršćansko razumijevanje Boga. Svaka je i kasnija epoha ljudske povijesti postavljala temeljna pitanja o Bogu, ali su sva bila upućivana na definiciju iz Niceje kao općevažeću fusnotu za svaku možebitnu nedoumicu u tom pogledu.

Umjetnost je na sebi svojstven način pokušala dočarati Božju trojstvenu jedinstvenost različitim tehnikama, a kao neki općeprihvaćeni klasik na Zapadu i „bestseller“ u umjetničkom opremanju srednjovjekovnih crkava bio je motiv „Gnadenstuhl“ – prikaz Boga Oca u maniri bradatog starca koji u naručju drži križ na koji je prikovano beživotno tijelo božanskog Krista, Boga Sina, a negdje u visini Očevih prsiju, malo ponad križa, izlijeće Duh Sveti u liku goluba.

Ključno teološko pitanje srednjega vijeka (11. i 12. stoljeća) bilo je što Kristova smrt na križu zapravo predstavlja za nas. Drugim riječima, koju korist mi imamo od toga što je Krist umro i uskrsnuo, zašto bi se to nas trebalo ticati? Prosvjetiteljstvo je pak pokušalo svesti Boga na pitanje i izvorište morala koji bi bio korektiv ljudskog djelovanja. Novija društvena gibanja u 20. stoljeću postavljaju i nova pitanja. Borcima za socijalnu ravnopravnost najviše je odgovarala slika militantnog Krista čijim su likom nerijetko mahali na transparentima. Najnovijim trendovima ipak više odgovara govor o „uključivom“ Kristu, Kristu kao „magu komunikacije“, „tolerantnoj“ osobi koja „prihvaća“ i „ljubi“ svakoga, slika o Kristu kojeg se „osjeća“, koji je bio „alternativa“ onodobnom duhu vremena… Nisu li sve to tek puke samoprojekcije i potrebe neke više-manje neuspjele psihologizacije na polju nedovoljno prostudirane teologije?

Koga danas zapravo briga za burne prijepore iz prve dvije dekade 4. stoljeća koje su nagnale cara Konstantina da sazove koncil koji bi donio neku održivu definiciju o onom transcendentnom te na taj način spasi jedinstvo Crkve o kojem je uvelike ovisilo i jedinstvo Carstva? A dogma o Božjoj biti i božanskim osobama plod je upravo tog vremena – danas gotovo potpuno nerazumljiva. Na što svedosmo Boga?