Trinaesta nedjelja kroz godinu C

lip 29 2019 Miriam

30. lipnja 2019.

Ulazna pjesma
Narodi svi, plješćite rukama, kličite Bogu glasom radosnim. Ps 47, 2

Zborna molitva
Bože, po krštenju smo postali sinovi svjetla. Molimo te da nas nikad ne obavije tama zablude već da uvijek svijetlimo istinom. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Bože, ti daješ učinak svojim otajstvima. Molimo te da naše služenje bude sveto kao i tvoji darovi. Po Kristu.

Pričesna pjesma
Oče, molim za sve ove: da svi u nama budu jedno, te svijet uzvjeruje da si me ti poslao, govori Gospodin! Iv 17, 20-21

Popričesna molitva
Gospodine, žrtva koju smo prinijeli i primili nek nas ojači da uvijek ostanemo u tvojoj ljubavi i donosimo plod u postojanosti. Po Kristu.

Prvo čitanje   1Kr 19, 16b.19-21
Elizej ustade i pođe za Ilijom.

Čitanje Prve knjige o Kraljevima
U one dane: Reče Gospodin Iliji: »Pomaži Elizeja, sina Šafatova, iz Abel Mehole, za proroka namjesto sebe.« Ilija ode odanle i nađe Elizeja, sina Šafatova, gdje ore: pred njim dvanaest jarmova, sâm bijaše kod dvanaestoga. Ilija priđe k njemu i baci na nj svoj plašt. On ostavi volove, potrča za Ilijom i reče: »Dopusti mi da zagrlim svoga oca i ­majku pa ću poći za tobom.« Ilija mu odgovori: »Idi, vrati se; ja sam svoje učinio.« On ode, uze jaram volova i žrtvova ih. Volujskim jarmom skuha meso i dade ga ljudima da jedu. Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam   Ps 16, 1-2a.5.7-11

Pripjev: Ti si, Gospodine, baština moja!

Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.
Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar!«
Gospodin mi je baština i čaša:
ti u ruci držiš moju sudbinu.

Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje
te me i noću srce opominje.
Gospodin mi je svagda pred očima
jer mi je zdesna da ne posrnem.

Stog mi se raduje srce i kliče duša,
pa i tijelo mi spokojno počiva.
Jer mi nećeš ostavit dušu u podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Pokazat ćeš mi stazu života,
puninu radosti lica svoga,
sebi zdesna blaženstvo vječno.

Drugo čitanje   Gal 5, 1.13-18
Na slobodu ste pozvani!

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Galaćanima
Braćo: Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva! Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete. Hoću reći: po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete. Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom. Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja   1Sam 3,9; Iv 6, 68c
Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša; ti imaš riječi života vječnoga.

Evanđelje   Lk 9, 51-62
Isus krenu sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. Za tobom ću kamo god ti pošao.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
Kad su se navršili dani da bude uznesen, krenu Isus sa svom odlučnošću prema Jeruzalemu. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i uđoše u neko samarijansko selo da mu priprave mjesto. No ondje ga ne primiše jer je bio na putu u Jeruzalem. Kada to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: »Gospo­dine, hoćeš li da kažemo neka oganj siđe s neba i uništi ih?« No on se okrenu i ­prekori ih. I odoše u drugo selo. Dok su išli putom, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.«

Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!« A on će mu: »Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.« Reče mu: »Pusti neka mrtvi ­pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.« I neki drugi reče: »Za tobom ću, Go­spodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.« Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Antonio Šakota

Lice Gospodnje na putu

„Gospodin mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen, i znam da se neću postidjeti“ (Iz 50,7).

Draga braćo i sestre! Ovaj redak iz Treće pjesme o sluzi Gospodnjem iz knjige proroka Izaije lijepo nas uvodi u današnji evanđeoski odlomak. Nakon Petrove ispovijesti, navještaja muke i preobraženja na Taboru Isus, kako smo čuli, „sa svom odlučnošću krenu prema Jeruzalemu“. No, s prijevodima nije uvijek lako. Jer, ovo „sa svom odlučnošću“ u grčkom izvorniku krije riječ „lice“. Prijevod je ljepši i elegantniji od doslovne verzije „učini lice stamenim, čvrstim“. Ali spomen na lice vodi nas dalje. Naime, već u sljedećem retku prevodimo kako je Isus poslao glasnike „pred sobom“, a u izvorniku stoji „pred svojim licem“. Opet to lice. Nešto kasnije, apostoli su „vidjeli“ negostoljubivost Samarijanaca te su tražili da ih oganj s neba uništi jer ne htjedoše primiti Isusa koji je bio na putu za Jeruzalem, ili doslovno „jer mu je lice slijedilo put prema Jeruzalemu“. Na to se Isus „okrenuo“ i prekorio ih.

Prisutnosti lica u današnjem evanđelju možemo lako pridodati i prisutnost hoda, puta. „Isus krenu“, „posla glasnike“ i oni „odoše“, bio je „na putu“ u Jeruzalem i na kraju „odoše“ u neko drugo selo ali su i dalje nastavili „ići putem“.

Isus je krenuo na put. Jedan od prvih naziva za kršćane, kako nam svjedoče Djela apostolska, bio je upravo put. Po svoj prilici zbog Učitelja koji je za sebe kazao da je Put. Učenici slijede Put na putu. Samom putu prethodi nešto vrlo bitno. A to je čvrsta odluka. Put bez čvrste odluke svodi se na životarenje. Iza čvrste odluke stoji čvrsto uvjerenje izrečeno po proroku da se neću postidjeti. Tako, mogli bismo reći, Isus ne ide na put nešto probati nego s čvrstim uvjerenjem da će doći do konačnoga cilja, do Jeruzalema, do svoga uzdignuća. Kako je važno čvrsto krenuti na put!? U svećeništvo, u brak, na posao, u život… Kako je važno u trenutcima „negostoljubivosti“, „nepovoljnih uvjeta za igru“ znati da me Gospodin neće postidjeti!? Bez čvrste odluke put postaje sve teži i javlja se potreba za zaustavljanjem, obaziranjem natrag dok je ruka već na plugu, nostalgijom za prvim danima. Svima nam se može dogoditi. No, neka nam lice ostane upravljeno k cilju! Bez obzira na neprilike!

Isus samo što je krenuo na put, eto prve neprilike. Samarijanci ga ne žele u svom selu jer ne gleda na njihovu „svetu goru“ nego u Jeruzalem. Nije trebalo dugo čekati reakciju učenika. „Neka siđe oganj s neba i neka ih spali“! A Isus nije došao uništiti nego spasiti! Nisu učenici bili svjesni, postat će nešto kasnije, da je Isus i Samarijance poveo sa sobom na put, na križ. Njegovo lice kremena koje se neće postidjeti nije izvor uništenja nego izljeva ognja Duha Svetoga koji će nakon uskrsnuća sići i na Samarijance pa će oni koji su prvi prigovarali „morati“ krenuti put Samarije i na njih položiti ruke i time biti primljeni u puno zajedništvo preporođenih prvih kršćana, kako čitamo u Djelima apostolskim. Isus je znao, a mi često ne znamo, da se s ljudima nikad ne zna. Mogu nas iznenaditi. Duh Sveti može propuhati i one okorjele! Zato je važno imati lice. Ono može biti prijetvorno, elitističko, nepovjerljivo i isključivo. Isusovo lice bilo je čvrsto, uvjereno, sigurno, otvoreno. Ali nije bilo prepotentno! Ono nije isključivalo nego uključivalo. Nije odbacivalo nego se nadalo. Da! Čvrsto srce koje se u očima Gospodnjim neće postidjeti ne gaji zle misli i osjećaje nego potiče nadu! Jer, nada ne postiđuje, kako veli sveti Pavao.

Konačno, takvo srce je putujuće. Nije statično niti se previše zaustavlja na jednom mjestu. Ono ide dalje. Jedna se vrata zatvore, druga se otvore. A milost djeluje. Šire se obzorja. Srce je prozračno. Ne veže se bolesno. U svakom susretu vidi priliku, pa i onda kad je neprilika u pitanju. Prolazi kroz kušnje, bure i oluje, ali je mirno u Onome koji jedini može srce smiriti. Za njega ništa nije izgubljeno jer zna da ostaju riječi, primjeri i neko čudesno sjeme Božje ljubavi koje Njegova milost posije i u najkraćim, najčudnijim i ne znam kakvim susretima.