USKRS

tra 04 2021 Miriam

Evanđelje   Iv 20, 1-9
Trebalo je da Isus ustane od mrtvih.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.« Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu. Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova. Jer oni još ne upoznaše Pisma da Isus treba da ustane od mrtvih. Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Slaven Brekalo

Koliko nas god pritiskale životne nedaće, muka i bol, raznorazne tegobe i razočaranost, strah i neizvjesnost, pa i ova sadašnja pošast koja se širi, Bog nam daje, odnosno ostavlja znakove da je živ, da nam je blizu i da je s nama – da su u konačnici u njegovoj ruci naši životi. Bog uvijek daje znakove, neprestano. Samo ih treba znati prepoznati i pročitati (treba znati čitati Božje tekstove i rukopise). Osobito su ti Božji znakovi, Božji rukopisi prisutni u događaju Uskrsa. A poruka Uskrsa je poruka života – ne samo vječnoga, već i ovozemaljskoga. A to bi značilo: uskrsnuti kad svi ili sve oko mene izgubi glavu te se utapa i davi, tone u panici, strahu ili očaju ... Ali uskrsnuti ne samo svojom već i Božjom snagom. To je Uskrs. To je Božji rukopis i tekst, znak za koji se hvatam da ne potonem, i ne samo potonem, nego živim punim plućima. Jer ukoliko nema Uskrsa, uzalud je vjera naša, uzalud je trud naš i snaga naša. Ali Uskrsa ima. Međutim, Uskrsa može i biti, biti na stvaran način u mome životu, Bog može biti stvarno prisutan u mome životu, a da ga ne prepoznam i uočim. E to je tek tragedija. To je žalost i tuga.

U tekstu evanđelja imamo tri svjedoka Isusova uskrsnuća: Mariju Magdalenu, i dva apostola – Petra i Ivana. Marija Magdalena je prva došla na grob. Došla i vidjela da je grob prazan te trči apostolima javiti kako su ukrali Gospodina (ona je uvjerena kako je netko ukrao Isusovo mrtvo tijelo). Petar i Ivan trče čim prije doći do groba i vidjeti o čemu se radi. Ivan je dotrčao prvi, ali čeka Petra. Petar dolazi i prvi ulazi u grob. Za Petrom u grob ulazi Ivan i vidi sve što vidi i Petar – povoje gdje leže i ubrus koji je bio na Isusovoj glavi, ali na posebnom mjestu sa strane savijen, tj. malo odvojen. I evanđelje nastavlja kako Ivan „vidje i povjerova“ (Iv 20,9). Čini se da piše samo za Ivana kako je povjerovao u Uskrsnuće vidjevši prazan grob. Zašto samo Ivan? Što to Ivan vidje i povjerova? Vidjeli su isto sve i Ivan, i Petar, i Marija Magdalena. Ali samo Ivan povjerova. Isto su vidjeli, ali isto nisu vjerovali, čini se.

Radi se o sljedećem, o jednom židovskom običaju. Naime, u židovskom mentalitetu kada bi se nekoga pozvalo na objed (večeru ili ručak) važno je bilo da se sjedi za istim stolom i da se od stola ne ustaje niti ne odustaje tek tako. Stol je igrao važnu ulogu u kulturi Židova te je bilo važno biti dio toga stola. Stol je bio više od stola (odatle i običaj da nam se Isus ostavio za stolom). Židov vam je, pozivajući vas za svoj stol, iskazao najveću čast i poštovanje. Zato bi bila uvreda odbiti takav poziv ili odustati ili ustati od stola prije vremena. Međutim, moglo se dogoditi da netko iz raznoraznih razloga, zbog npr. svojih fizičkih potreba, mora ustati od stola. Tada je glavnu ulogu igrao ubrus – kojeg će te pronaći na svim stolovima svijeta, pa i židovskom stolu – ali u njih na jedan drugačiji način. Upravo je u tom trenutku, kada je netko ustao od stola, položaj ubrusa govorio ili slao poruku hoće li se taj netko vratiti u zajedništvo stola ili ne. Ako je taj netko tko je ustao od stola ostavio savijen ubrus ispred mjesta gdje je sjedio, to je bio znak da će se vratiti. To je bila poruka: ne diraj moj tanjur i pribor, vratit ću se, tu sam, nisam otišao, nisam vas ostavio i napustio.

Upravo to Isus čini. Upravo je zato Ivan povjerovao – po ubrusu – naizgled običnom i malom komadu platna, krpe, ni po čem značajnom i posebno upadljivom, ali dovoljnom da se prepozna i povjeruje u najveću stvarnost i činjenicu u povijesti čovječanstva – Uskrsnuće – i da se iz dubokog razočaranja pretvori u čovjeka vjere i nade u Uskrsnuće. Biti čovjek, svjedok uskrsnuća je da se može ići naprijed i kad je sve naizgled stalo, srušilo se i pretvorilo se u hrpu pepela i očaja.

Što je u biti Isus učinio? Isus je ostavio znak da je živ. Ostavio je znak da će se vratiti, da je blizu, da nas nije ostavio, da je s nama, da je tu. Ostavlja nam to u znakovima koje možemo i hoćemo prepoznati, koji su nama poznati i uočljivi. Meni i tebi sigurno kao znak neće ostaviti ubrus, komad platna, krpu. Jer tebi i meni taj znak ništa ne znači, niti predstavlja, niti ga razumijemo. Ivan ga je razumio jer dolazi iz njegova mentaliteta i njegove vjere. Ali će sigurno ostaviti onaj znak po kojem možeš prepoznati Božju blizinu, Božju nazočnost, Božji rukopis. Ostavit će ti znak koji ti osobno znaš prepoznati i spoznati, koji meni možda ništa ne znači, ali tebi je sve. Znak u kojem ćeš čitati Isusova slova i riječi: tu sam, živ sam, s tobom sam, ne boj se, nisam mrtav – ostat ću s vama/tobom u sve dane do svršetka svijeta. U različitim znakovima Bog piše različitim ljudima. A Bog od početka svijeta nije prestao pisati i slati nam poruke/znakove.

U tome je bit Uskrsa – prepoznati znak Božje blizine i povjerovati kada možda svi izgube glavu i vjeru. Zato u ove dane kada smo možda zabrinuti, pa tjeskobni i prestrašeni, Bog nam, uvjeren sam, šalje znakove. Bog piše kao nikada prije. Ovo je jedno opipljivo intenzivno vrijeme kao nikada prije. To svi mi osjetimo i kažemo. A intenzivno vrijeme je vrijeme milosti. Zato je i intenzivno i snažno. Jer milost je ta koja daje intenzitet vremenu i prostoru. Okreni se oko sebe i pogledaj. Uključi sva svoja čula. Ti se sam ili sama pretvori u čulo. Budi čulo. Budi ćuta koja ćuti, osjeti Boga i Božju blizinu. Budi čovjek nade. Budi utjelovljena nada Isusova kroz koju Bog šalje poruku i tebi i ljudima oko tebe. Ne na temelju ispraznih riječi, puste i prazne priče, već na temelju Isusova rukopisa u znakovima koje ti šalje i kaže: s tobom sam, ne boj se, tj. na temelju iskustva živoga Boga – JAHVE, Svevladara i Svedržitelja. Okreni se oko sebe i ćuti Boga, iskusi Boga u čijoj se ruci nalazi i tvoj život od začeća ... Amen!

 

Propovijedi