PROVINCIJSKA DUHOVNA OBNOVA U TOMISLAVGRADU

U srijedu, 21. rujna 2016., u samostanu u Tomislavgradu naša je Provincija imala svoju duhovnu obnovu. Nazočno je bilo više od 40 braće svećenika. Postulanata, novaka i bogoslova bilo je također oko 40.

Nakon što su se svi okupili, zadržali smo se u blagovaonici uz razgovor i kavu. Nakon toga smo započeli duhovni program molitvom Srednjeg časa.

Duhovnu obnovu predvodio je fra Anđelko Domazet, profesor na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

Pošto smo još u Godini Božjeg milosrđa predavač se osvrnuo na temu kršćanske nade u kojoj se rađa milosrđe prema bližnjemu.

Svojim je razmišljanjem potaknuo na razmišljanje o nadi koja se očituje u brizi za bližnjega. Primjerima iz Staroga i Novoga Zavjeta pokazao je kako se u vjernicima uvijek očitovala nada kao bitni dio cjelovitog čovjeka. Ufanje se ne zaustavlja samo na ovom svijetu nego uvijek cilja na ovu stvarnost koja dolazi nakon smrti. Ali ne gleda ravnodušno na zbivanja u svijetu nego ih želi promijeniti. Prema tome, nada ne daje nikad mira nego potiče čovjeka da mijenja stvarnost na bolje, pa i onda kad ne uspijeva. Vaclav Havel jednom reče: “Nada nije uvjerenje da će nešto dobro završiti, nego sigurnost da nešto ima smisla, bez obzira na to kako će završiti.” To je uvjerenje da će se jednog dana pokazati kako sve što živimo, sreća i nesreća, pobjeda i poraz, ima smisao. Usprkos ludosti ratova, genocida, destrukcije, ljudska egzistencija nije osuđena na apsurd. Riječ je o konačnoj i nezamislivoj pobjedi smisla. Pomoć bližnjemu, premda izgledalo kao kap u moru, znači promjena sebe a time i svijeta. Milosrđe prema bližnjemu je pokazatelj čovjeka koji živi nadu. To se suprotstavlja ekonomiji isključivanja, ne želi globalizaciju ravnodušnosti, nego želi suosjećati s patnicima. Jer hladnoća srca je suprotnost ljubavi, i zato je milosrđe znak nade koja vjeruje i onda kada sve izgleda izgubljeno.

Fra Anđelko je vrlo lijepo iznio svoja razmišljanja uz poziv da se sami ohrabrimo biti ljudi nade jer će to mijenjati svijet na bolje. Naveo je točke koje mi u zajednici možemo činiti kako bismo međusobno rasli u istinskoj ljubavi. Sve su to jednostavne stvari koje često zaboravimo. Na primjer slušanje jedni dugih, ili uzimanja vremena za bližnjega. Primijetiti brata kraj sebe, pomoći mu i vrlo važno moliti jedni za druge.

Nakon pauze i prilike za sv. ispovijed uslijedila je sv. misa koju je predvodio provincijski vikar fra Ivan Ševo, uz suslavlje gvardijana fra Sretana Čurčića, predavača fra Anđelka i ostale braće svećenika. Naši postulanti, novaci i bogoslovi su pjesmom obogatili misno slavlje. Zaista je bilo lijepo slušati njihovo pjevanje pod ravnanjem fra Stanka Mabića. Gvardijan fra Sretan je na kraju pozdravio sve prisutne i posebno istaknuo i čestitao braći imendan koja nose ime Mate.

Nakon misnog slavlja slijedio je zajednički ručak i druženje u samostanskoj blagovaonici.

Slijedi propovijed predavača fra Anđelka Domazeta:

Drago braćo, 

želio bih da se prisjetimo kako današnji Papa na više mjesta u svojoj enciklici ‘Laudato Si’ ponavlja njegovo uvjerenje da je sve na svijetu međusobno povezano. 

S druge strane nama je teško kad gledamo jedni druge i vidimo sve te različite oblike života, rase i vjere. Teško nam je nekako iznutra osjetiti dubinu ove konstatacije da je sve međusobno povezano. Ne osjećamo tu međusobnu povezanost i čini se kao da je kod nas još uvijek taj Newton’ov mehanički pogled na svemir. Kao da ne uzimamo u obzir i da su veliki znanstvenici svojim otkrićima ustvrdili da je međuovisnost temeljni zakon svemira, kao što nam to na poseban način pokazuje kvantna fizika. Vrijeme i prostor nisu neovisno jedno od drugog, pa čak se ni atomi ni su-atomske čestice ne mogu promatrati odvojeno. Baš kao što su različite stvarnosti fizički, kemijski i biološki međusobno povezani tako i žive vrste tvore mrežu koju nikad nećemo do kraja istražiti i razumjeti, kao što i većinu naših genetskih koda dijele mnoga živa bića.

Dakle, znanost nam utvrđuje ovu Papinu konstataciju da je sve međusobno povezano. A s druge strane, i teološki isto tako možemo jasno reći da nas je isti Bog Otac stvorio. Mi, bića ovog svemira tvorimo jednu vrstu sveopće obitelji. A ta ima isti osjećaj i iskustva koja pretpostavlja da imamo radost, nježnost, milosrđe i suosjećanje. Upravo ono što nam kršćanski pojam ljubavi želi reći.

Eto, upravo je kršćanski pojam ljubavi ta snaga koja može ujediniti sve stvari a da ih pri tom ne uništi. I mi smo pozvani živjeti tu kršćansku ljubav, solidarnost među ljudima, kao što na jedan programski način upućuje dokument ‘Radost i nada’ Drugog Vatikanskog koncila. Radost i tjeskoba ljudi našeg vremena i svih oni koji trpe, su radost i tjeskoba i Isusovih učenika. Evo to je misao koju možemo uklopiti u razmišljanje naše međusobne povezanosti koja ima i teološko, duhovno i znanstveno uvjerenje.

A danas spominjemo svetog Mateja evanđelista i apostola. Znate da njegovo evanđelje završava riječima ‘Pođite i učinite mojim učenicima sve narode, učeći ih što sam vam zapovjedio. I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.’ I mi smo dakle pozvani da budemo u ovom svijetu a da u isto vrijeme ne budemo od ovog svijeta. Da u ovom svijetu nasljedujemo Krista te da nosimo Božju ljubav u taj svijet, ali čuvajući se duha ovoga svijeta, površnosti i mlakosti. Evo, ljubimo svijet u Kristu i s Kristom, u ljubavi koja se sastoji od solidarnosti i služenju. Neka nas ne zastraši i ne obeshrabri današnja situacija u svijetu. Svijet se može mijenjati ali ako prvo svatko od nas nešto promijeni i ako postajemo svjesni svoje uloge. Svima nam je mogućnost mijenjati svijet, pomoći Kristu u ostvarenju Božjeg Kraljevstva na zemlji. Ako se mi promijenimo onda smo pridonijeli stvaranju novog svijeta. Zato smo mi osobno onaj prostor mijenjanja svijeta od lošeg na bolje, u svijesti da je sve u njemu, u Isusu.

imgp3252

imgp3262

imgp3218

imgp3214

imgp3263