SEDMA VAZMENA NEDJELJA GODINE A

Ulazna pjesma
Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja. Moje mi srce govori: »Traži lice njegovo!« Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim, aleluja. (Ps 27,7-9)

Zborna molitva
Gospodine, mi vjerujemo da je Spasitelj ljudskog roda sada s tobom u slavi. Usliši nam molitvu: daj da iskusimo njegovu prisutnost s nama do svršetka svijeta, kako je obećao. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Primi, Gospodine, žrtvene prinose i molitve svojih vjernika. Daj da po ovoj svetoj službi i mi prijeđemo u nebesku slavu. Po Kristu.

Pričesna pjesma
Molimo te, Oče, da budu jedno kao što smo mi jedno, aleluja! (Iv 17, 22)

Popričesna molitva
Usliši nas, Bože, naš Spasitelju, i po ovim nam svetim otajstvima učvrsti nadu da će se na svemu tijelu Crkve dovršiti što je počelo u Kristu, našoj Glavi. Koji s tobom.

Prvo čitanje   Dj 1,12-14
Bijahu jednodušno postojani u molitvi.
 

Čitanje Djela apostolskih
Pošto je Isus uzet na nebo, vratiše se apostoli u Jeruzalem s brda zvanoga Maslinsko, koje je blizu Jeruza­lema, udaljeno jedan subotnji hod. I pošto uđu u grad, uspnu se u gornju sobu gdje su boravili: Petar i Ivan i Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda Jakovljev – svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam   Ps 27, 1.4.7-8a 

Pripjev:   Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih 

Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

……….

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim:
da živim u domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i dom njegov gledam.

……….

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,
milostiv mi budi, usliši me!
Moje mi srce govori:
»Traži lice njegovo!«

Drugo čitanje   1Pt 4,13-16
Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama!
 

Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola
Ljubljeni: Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh slave, Duh Božji u vama počiva. Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac; ako li kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga zbog tog imena. Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja   Iv 14,18
Neću vas ostaviti kao siročad, govori Gospodin:
idem i doći ću k vama, radovat će se srce vaše.

Evanđelje   Iv 17, 1-11a
Oče, proslavi Sina svoga!
 

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pro­govori: »Oče, došao je čas: proslavi ­Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista. Ja tebe proslavih na ­zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod ­sebe onom slavom koju imadoh kod tebe ­prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.« Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Ivan Dugandžić

Oče, došao je čas…

Tekst koji smo čuli kao današnje evanđelje početak je Isusove veličanstvene molitve Ocu prije njegova rastanka s učenicima. Ona se bitno razlikuje od dvaju prethodnih oproštajnih govora u kojima je Isus posve okrenut učenicima i njihovoj povezanosti s njime posredstvom obećanog Duha Branitelja. Ovdje je Isus u prvom redu okrenut Ocu kojemu povjerava učenike i svoje zajedništvo s njime. Dok se učenicima obraća u obliku pouke i obećanja, Ocu se obraća u obliku molitve. To evanđelist želi naglasiti i isticanjem promjene Isusova držanja: „To Isus doreče, a onda podiže oči k nebu i progovori…“ (Iv 17,1).

Dok su se trojica starijih evanđelist zadovoljila time da donesu tekst ustanovljenja euharistije na posljednjoj večeri, Ivan je nad tim Isusovim oproštajem s učenicima dugo i duboko meditirao, a plod toga je spomenuta molitva: „Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe…“(17,1). Kad je trebao učiniti svoje prvo čudo, Isus nije bio siguran je li već došao njegov „čas“, ali je pred blagdan Pashe „znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu“ (13,1). Taj „čas“ nije nikakav čvrsto određen vremenski termin, već je to izraz za usklađenost Isusova djelovanja s voljom Očevom. Zato Isus ne govori izravno o svojoj muci koja ga čeka, već odmah o svojoj proslavi, zato što je on spreman po svojoj smrti proslaviti Oca. U tom smislu on može reći: „Ja više nisam u svijetu“, iako jest, jer još nije napustio učenike.

Poslanje učenika

Ni u jednom drugom evanđelju učenici nisu tako u središtu pozornosti kao u Ivana. Već je nakon prvog Isusova čudesnog znaka istaknuto kako su „učenici povjerovali u njega“ (2,11), iako je riječ i o drugim svjedocima tog čuda, među kojima i Isusova majka. Oni ga kao prvi svjedoci vjere ubuduće prate i trajni su svjedoci nevjere Židova i svijeta. Isus ih u jednom trenutku naziva „prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime“ (15,15sl). Kroz cijelo Ivanovo evanđelje može se pratiti kako Isus priprema učenike da nastave njegovo djelo. No on se ne trudi poučiti ih što i kako će govoriti, već kako trebaju ostati životno povezani s njim i s Ocem, ali i međusobno. Prije nego što ostanu sami i prije nego što se sami budu obraćali Ocu molitvom, Isus sam moli za njih.

Otprilike pet stoljeća prije Krista živio je Buda, sin bogatog kneza koji se sažalio nad ljudskom bijedom, ostavio bogatu očevu kuću i živio asketskim životom, tako da je privukao mnoge učenike. Osjetivši da mu se bliži kraj, pozvao je učenike k sebi da im uputi zadnji savjet. Njegova duhovna oporuka glasila je: „Držite se samo učenja, a ne jedan drugoga! Osloniti se samo na sebe, svaki na svoju vlastitu spoznaju i osobno opredjeljenje. Vaš učitelj će otići, a onda svakom od vas ostaje samo vlastita snaga volje i iskustvo, ništa drugo.“ Tako je Buda iza sebe ostavio hrpu odlučnih pojedinaca, ali ne i živu zajednicu. – Isus posve suprotno. U njega je u prvom planu zajednica koja živi iz međusobne ljubavi i duboke povezanosti s njime o s Ocem. To je Crkva, živa zajednica vjere.

Uloga molitve

Vjeroučitelj četvrtog razreda osnovne škole dao je učenicima zadatak da naslikaju jednu zgodu iz Isusova života. Djeca su se dala svom ozbiljnošću na posao, a njihovi radovi zaslužuju poseban osvrt, ne zbog posebne likovne kvalitete, već zbog sadržaja. Na papiru se moglo vidjeti Isusa kako govori mnoštvu, kako liječi bolesne, kako prima i blagoslivlja djecu, kako raspravlja s mudracima u hramu,  zatim s učenicima na posljednjoj večeri itd. Upadno je bilo da nijedno dijete nije naslikalo Isusa kako moli. Zašto? Nije moguće da na vjeronauku nisu nikad čuli kako je Isus često molio i učio druge moliti. Morali su znati barem toliko da Očenaš potječe od njega.

Odgovor treba tražiti vjerojatno u samim kršćanskim obiteljima u kojima se sve manje moli, ali i u slici Crkve danas, u kojoj molitva nije baš na visokoj cijeni. Današnje evanđelje uči nas nečemu suprotnom. Ako je molitva predstavljala bitan oblik Isusove povezanosti s Ocem i ako je on kroz molitvu Ocu promatrao poslanje učenika u svijetu, time je zapravo ostavio i najjasniju duhovnu oporuku Crkvi svakoga vremena. On ne traži od nje uspjeh, već vjernost u jedinstvu i ljubavi, a ono se može samo izmoliti od Oca koji je jedno sa Sinom. To je ujedno i ideal jedinstva u Crkvi: „da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi“ (17,21). Pravo jedinstvo u Crkvi, na svim razinama, od obitelji, preko župne zajednice, biskupije do sveopće Crkve, ne može se postići samo dogovorima i sporazumima, već se može primiti kao dar od Boga u molitvi. To je poruka i oporuka Isusove molitve za učenike. To je razlog što kršćani svake godine, bez obzira na trajno traženje puta prema jedinstvu, organiziraju molitvenu osminu za jedinstvo kršćana.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, otvorena srca iznesimo pred nebeskoga Oca svoje molitve da snagom Duha Svetoga obnovi u nama dar vjere i spremnost za radosno udioništvo u životu Crkve.

  1. Da Crkva, zajednica vjernika, bude uvijek poslušna mudrosti Duha Svetoga te trajno raste u istini vjere i u ljubavi prema svakomu čovjeku, molimo Gospodina!
     
  2. Da svi koji u Crkvi nose službu naviještanja evanđelja budu svojim životom vjerni svjedoci onoga što propovijedaju, molimo Gospodina!
     
  3. Da svi mi budemo uvijek otvoreni djelovanju Božjega Duha te, povjeravajući Bogu svoje živote, spremno sudjelujemo u širenju Radosne vijesti i u izgradnji Božjega kraljevstva među ljudima, molimo Gospodina!
     
  4. Da u licima ljudi koji trpe u osamljenosti, siromaštvu i drugim nedaćama, umijemo prepoznati Božji poziv na radosno dijeljenje ljubavi kojom nas je on sam ljubio, molimo Gospodina!
     
  5. Da svi koji su u vjeri preminuli, ugledaju Božje milosno lice i prime nagradu vječnoga života, molimo Gospodina!
     

Bože, darivatelju života i izvore svake obnove, tvojoj dobroti izručujemo svoje prošnje: milostivo ih usliši i pomozi nam da se po snazi tvoga Duha trajno obnavljamo u novosti života koji si nam darovao uskrsnućem svoga Sina. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.