SVEČANA AKADEMIJA U POVODU OBILJEŽAVANJA 100-TE OBLJETNICE OD SPAŠAVANJA GLADNE DJECE (1917.-2017.)

Provincijalat Hercegovačke franjevačke provincije u suorganizaciji manifestacije Didakovi dani organizirao je svečanu akademiju u povodu obilježavanja 100. obljetnice od spašavanja gladne djece (1917.‒2017.). Akademija se pod pokroviteljstvom predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, člana predsjedništva BiH dr. Dragana Čovića i zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića održala u srijedu 22. veljače u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu.
Akademiji su uz pokrovitelje nazočili i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković, visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko, potpresjednik Hrvatskoga sabora Milijan Brkić, zamjenik predsjedavajućega Vijeća ministara BiH Vjekoslav Bevanda, predsjednik Federacije BiH Marinko Čavar, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Alessandro D’Errico, predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj muftija Aziz ef. Hasanović, predsjednik HAZU akademik Zvonimir Kusić, više hrvatskih ministara, kao i drugi predstavnici crkvenoga, političkoga i znanstvenoga života Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Govor provincijala fra Miljenka Šteke

Ima tema koje su predmetno samo dio života pojedinaca ili skupina ljudi, ali ova tema i ova obljetnica dotiče se svih nas i naših života. Bijaše životna prije stotinu godina, a životna je i danas u nekom drugačijem ozračju seljenja, seobe mladih naraštaja, demografije. Želim kazati kako nemamo ni u primisli prisvojiti sebi neko isključivo, sebično pravo poklada nad velikom obljetnicom spašavanja djece od gladi, niti mislimo da smo mi bili jedini dionici u tom pothvatu. No držali smo da je dostojno i pravedno sjetiti se događaja u kojem su i fratri naše Provincije, na čelu s fra Didakom Buntićem, ostavili snažan biljeg u tim apokaliptičnim vremenima.

Prijelomna 1917. bijaše inače zastrašujuća godina u širokim meridijanima ovoga svijeta. Godina je to razorna rata, milijunskih žrtava, ali i Velikoga oktobra koji je brojne ljude zavio u crno. I samo nebo nije na sve to ostalo mirno. Majka Božja se u to vrijeme u samozatajnom mjestašcu Fatimi obraća pastirićima, malenima, želeći preko te djece spašavati svijet. I ovdje se spominjemo djece. Spominjemo se njihova nužna i nujna odlaska iz zavičajne postojbine. Razmišljamo o njihovu sučeljavanju s putem. Onim naprijed, a već su misli natrag, taj odlazak uz veliki upit koji dušu raskida: hoću li ikad više vidjet neko drago lice, vidjet ozemlje svog staništa?! A sve je, zapravo, počelo u srcima te gladne djece, u snatrenju njihovih očeva i majki, u fra Didakovoj boli i promišlju.

Isto je otpočelo i ovdje u Zagrebu, gdje su u Središnjem zemaljskom odboru djelovali ljudi široka srca i neosporne vizije. Ti nositelji subratske uzajamnosti, vođeni humanim motivima, činili su krug vodećih katoličkih intelektualaca onoga vremena – među kojima treba posebno spomenuti Josipa Šilovića, Đuru Basaričeka, Velimira Deželića, Isu Kršnjavoga te Petra Rogulja. Oni su preko ondašnjih „ferijalnih kolonija“ već radili na zbrinjavanju djece iz Istra, Kvarnera, Hrvatskog primorja i Dalmacije.

Dolaskom zauzetoga fra Didaka Buntića u Zagreb, gdje ga otvorena srca primiše spomenuti ljudi, pothvat se širi i na krajeve Bosne i Hercegovine. Dobrota velikoga srca našeg čovjeka nije gledala samo Istru, samo Zagoru, samo Dalmaciju, samo Hercegovinu. Usklađenim je ritmom zakucalo hrvatsko srce koje nikoga ne isključuje.

Obitelji u sjevernoj Hrvatskoj, Slavoniji, Srijemu te u nekom dijelovima Bačke i Banata majčinski primaju djecu te ih tako spašavaju od smrti koja je zbog okrutne gladi sve više prijetila. U tom humanom zamahu su, uz djecu katoličkih obitelji iz Hercegovine, i djeca iz pravoslavnih i muslimanskih obitelji. Ovdje bih posebno istaknuo kako nekad olako zaboravimo da je hrvatski narod toliko puta u svojoj povijesti iznjedrio nesebične ljude koji su pomagali nevoljnima onkraj krajevne, narodnosne i vjerske pripadnosti! Dogodilo se tada nešto što je za razboritu pohvalu i što se treba češće isticati: ujedinili su se ljudi, sjedinjavaju se krajevi, nadilaze se podjele i granice. Na vidjelo izlazi suglasje oko jednoga: spasiti dijete, čovjeka. To nas uči ovo minulo stoljeće. Uči i potiče danas: ujedinite se oko dobra!

Novo pridošla djeca mijenjaju donekle demografsku sliku Slavonije. Iskustva s kršne i kamenite zemlje, koliko kadšto domicilnima i zazorna, ipak unose nešto lijepo, ljudstveno i plemenito u Slavoniju. A taj podunavski prostor nudio je hraneću supstanciju. Čuvanom vjerom osnažena je moleća, a za domovinske razloge pokazat će se kasnije i vojujuća providnost. O tim supstancijama je ranije, sredinom osamnaestoga stoljeća, svjestan i nekih zadržanih poroka, epski i prosvjetno pjevao Antun Matija Relković.

Nakon minulih stotinu godina, možemo danas u miru uzeti svijeću i prohodati memorijalnim grobljem Vukovara i čitati imena djece grada heroja. I svatko će naći svoje prezime: i onaj iz Istre, i iz Dalmacije. I iz Zagore, i iz Bosne i Hercegovine. Presrest će ga osjećaj da je, za svako malo koraka, pri čestotnu križu, u svom zavičaju.

Ovdje bih još dometnuo: ovom svečanom akademijom i činom sjećanja odajemo priznanje ljudima koji su bili dio rečena pothvata. Svima njima, nakon jednoga stoljeća, želimo ponovno reći i očuvati duboku zahvalu! A nama neka budu poticaj i vrelo napajanja za suglasje u odgovorima na naše znakove vremena koje, u njihovoj višeslojnosti, spomenuh na početku! Teorijom i praksom, zakonom i poštenim zalaganjem!