TREĆA KORIZMENA NEDJELJA KROZ GODINU A

Ulazna pjesma
Kada na vama pokažem svetost svoju, skupit ću vas iz svih zemalja. Poškropit ću vas vodom čistom i očistit ću vas od svih vaših nečistoća. I dat ću vam novo srce, govori Gospodin. (Ez 36, 23-26)

Zborna molitva
Bože, izvore milosrđa i sve dobrote, odredio si lijek našim grijesima: post, molitvu i djela ljubavi. Priznajemo da smo grešni. Savjest nas optužuje. Molimo te: iskazuj nam uvijek svoje milosrđe. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Gospodine, po ovoj nam žrtvi oprosti grijehe i pomozi da i mi praštamo svojoj braći. Po Kristu.

Pričesna pjesma
Tko bude pio vode koje ću mu ja dati, govori Gospodin, ostat će u njemu izvorom vode koja teče u život vječni. (Iv 4, 13-14)

Popričesna molitva
Gospodine, već na zemlji nahranio si nas kruhom s neba i dao nam zalog onoga što još ne vidimo.
Smjerno te molimo: što sada u otajstvu slavimo, nek se ostvari u punoj istini. Po Kristu.

Prvo čitanje   Izl 17, 3-7
Daj nam vode da pijemo!

Čitanje Knjige Izlaska
U one dane: Narod je žeđao za vodom pa je mrmljao protiv Mojsija i govorio: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da žeđom pomoriš nas, našu djecu i našu stoku?« Mojsije nato zazva Gospodina: »Što ću s ovim narodom? Još malo pa će me kamenovati.« Gospodin odgovori Mojsiju: »Istupi pred narod! Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda pa neka se narod napije.« Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. Mjesto prozovu Masa i Meriba zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govoreći: »Je li Gospodin među nama ili nije?« Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam   Ps 95, 1-2.6-9

Pripjev: O da danas glas Gospodnji poslušate: »Ne budite srca tvrda!«

Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!
……….
Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove,
ovce što on ih čuva.
……….
O da danas glas mu poslušate:
»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši,
iskušavahu me premda vidješe djela moja.«

Drugo čitanje    Rim 5, 1-2.5-8
Ljubav je razlivena u nama po Duhu koji nam je dan.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Opravdani vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje. Nada pak ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; ­možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Riječ Gospodnja.

Evanđelje   Iv 4, 5-15.19b-26.39a.40-42
Izvor vode koja struji u život vječni.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Dođe Isus u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: »Daj mi piti!« Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: »Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?« Jer Židovi se ne druže sa ­Samarijancima. Isus joj odgovori: »Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ’Daj mi piti’, ti bi u njega ­zaiskala i on bi ti dao vode žive.« Odvrati mu žena: »Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?« Odgovori joj Isus: »Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.« Kaže mu žena: »Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati. Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.« A Isus joj reče: »Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.« Kaže mu žena: »Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.« Kaže joj Isus: »Ja sam, ja koji s tobom govorim!« Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila. Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: »Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.« Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

fra Ivan Dugandžić

Na zdencu

Četvrto poglavlje Ivanova evanđelja s razlogom se ubraja među najljepše i u teološkom pogledu najdublje stranice biblijske literature. Najljepše zbog toga što je evanđelist u stilu najboljeg pripovjedača opisao Isusov susret i razgovor na zdencu sa ženom Samarijankom, a najdublje zato što je, koristeći govor simbola, u taj razgovor utkao važne teološke teme i poruke.

Sama činjenica da se Isusov susret sa Samarijankom odigrao na zdencu ima svoju poruku. Zdenac ili bunar u sušnim biblijskim krajevima oduvijek je bio simbol života. Svi su dolazili na zdenac po vodu za svoja domaćinstva ili pak da napoje svoja stada. Zato se na zdencu i oko zdenca odigravao važan dio života biblijskog čovjeka. Uz zdenac su vezane važne životne priče, kao što je primjerice sklapanje saveza o miru ili sklapanje ženidbe. Tako Abraham i Abimelek sklapaju savez mira na studencu u Beer Šebi, umjesto da ratuju za taj studenac (Post 21,25sl.). Abrahamov sluga, kojega on šalje da nađe ženu za njegova sina Izaka, zaustavlja se kod jednog studenca i tu nalazi Rebeku (Post 24,11sl.). I Jakov nalazi svoju ženu Rahelu na studencu (Post 29,2sl.).

Već u Starom zavjetu studenac je sa svojom živom vodom postao simbol za onaj puno važniji život koji čovjeku može dati samo Bog. Tako se Izaija obraća bogobojaznu čovjeku riječima: „Vazda će te voditi Gospodin, pa i u suši će ti dušu krijepiti…i ti si kao vrt dobro zaliven, kao izvor kojemu voda nikad ne presuši“ (Iz 58,11). A za psalmista čovjek pravednik koji živi po zakonu Božjemu je „ko stablo zasađeno pokraj voda tekućica“ (Ps 1,3). Sličnu simboliku nalazimo i u religijama drugih naroda toga vremena.

Isus – davalac vode žive

Bez spomenute simbolike studenca i žive vode koju on daje nemoguće je shvatiti simboličan govor evanđelista o Isusu kao izvoru vode žive. Iako je žena Samarijanka došla na zdenac po vodu, a Isus čekao nekoga tko će zahvatiti vode i napojiti ga (4,7), njihov susret urodio je razgovorom kojemu nije u središtu naravna voda, već sam Isus i žena sa svojim dotadašnjim životom. Taj razgovor trasirala je Isusova zagonetna riječ o „živoj vodi“ koju on može dati i od koje se više ne žedni. Štoviše, Isus jamči svakomu tko pije te vode: „voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni“ (4,14). Nakon te riječi, i Isus i žena kao da su potpuno zaboravili zašto su došli na zdenac. Umjesto da utaži vlastitu žeđ, Isus je sav usredotočen na to da ženi daruje tu „živu vodu“, a ona svoju početnu, posve prirodnu reakciju „ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok“ sve više zamjenjuje divljenjem njegovoj riječi i potrebom da upozna tajnu njegove osobe.

Svojim prodornim pogledom Isus je u ženi od prvog trenutka prepoznao žeđ za pravim životom, jer onaj koji je do tada provodila bio je varka. On ne nastupa strogo, grdeći je zbog grešnog života i prijeteći joj kaznom, već joj želi otkriti Boga koji prašta i koji daruje pravi život. Zahtjevom da ide pozvati svoga muža (4,16) Isus joj želi pomoći da se prvi put svjesno suoči sa svojom prošlošću i da pogleda istini u oči, da se suoči sa svojim najdubljim čežnjama koje nije mogla ostvariti mijenjajući pet muževa. Već u tom razgovoru u njoj je proključao „izvor vode koja struji u život vječni“, o kojem je Isus prethodno govorio. Kako drukčije shvatiti njezin žurni odlazak k svojima i oduševljen poziv: „Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?“ (4,29).

Ima li u Crkvi vode žive?

Svijet je danas pun razočaranih ljudi koji nekad svjesno, a češće nesvjesno čeznu za „živom vodom“, za dubljim duhovnim životom. Mnogi i danas na pogrešnom mjestu traže oslonac i sigurnost, prihvaćenost i priznanje, jednom riječju sreću života. Lutaju od jednog do drugog privida sreće i ostaju razočarani. I danas je potreban netko tko će ih suočiti s njihovim najdubljim čežnjama, s njima samima i otkriti im put do izvora vode žive, kao što je Isus suočio Samarijanku. Taj netko morala bi po svome poslanju biti Isusova Crkva, jer njoj je on namijenio uloga svjetiljke i grada na gori. Čini se da Crkva, u kojoj je previše besplodnog teologiziranja i praznih obreda, a premalo prisutnosti otajstva u govoru simbola tim ljudima teško može pružiti „vodu živu“, jer je i njezin izvor presušio.

Isusov susret sa Samarijankom pokazuje kako je dug i vrlo zahtjevan put do čovjekova srca i do buđenja religioznih potreba i čežnja koji se u njemu nalaze. Umjesto toga u Crkvi se često čuje oštra riječ obračuna sa svima koji misle drukčije. Takva riječ neće nikomu pokazati put k radosti evanđelja, već će samo uroditi razočaranjem i ogorčenošću. Prije tridesetak godina poznata bečka psihoterapeutkinja Eva Firkel napisala je u jednom pismu: „Puno se govori, a malo se kaže, a još manje se moli srcem. Za neki tekst iz evanđelja treba mi redovito dva mjeseca vremena. Tako se Gospodinove riječi ljušte kao glavica luka, ljusku po ljusku, sve dok oči ne proplaču, zato što se pojavila grižnja savjesti ili je srce osjetilo milinu“. Kad bismo ovako u Crkvi pristupali riječi Božjoj bilo bi puno više susreta sličnih onom na zdencu u Samariji. Suzne oči i razdragano srce bili bi češći znak da smo uspjeli u nekom otvoriti „izvor vode koja struji u život vječni“ (Iv 4,14).

Molitva vjernika

Braćo i sestre, Bog nas je okupio na ovome vrelu života da nas okrijepi svježinom svoje riječi i svoje milosti. S pouzdanjem ga zamolimo:

Učvrsti nas u vjeri, Gospodine.

     1.Vodi, Gospodine, svoju Crkvu mudrošću koja od tebe dolazi; daj da u svome nauku  i u svim nastojanjima uvijek ostane poslušna tvojoj riječi, molimo te.

     2.Prati na putu obraćenja i rasta u vjeri sve koji se pripravljaju za sakrament krštenja: daj im spoznati snagu tvoga spasenja i ljepotu zajedništva u tvojoj Crkvi, molimo te.

     3.Ražari u svima nama iskrenu žeđ za tobom; pomozi nam nadvladati iskušenja grijeha te budemo vjerni nasljedovatelji puta evanđelja, molimo te.

     4.Otvori nam srce da radosno i s poštovanjem pristupimo svima koji trpe u siromaštvu, bolesti i osamljenosti: pomozi nam da im po djelima ljubavi očitujemo tvoju ljubav i blizinu, molimo te.

  1. Iskaži svoju ljubav preminulo našoj braći i sestrama i obdari ih životom vječnim, molimo te.

Oče ljubavi i milosrđa, ti si nam u Kristu otvorio vrelo novoga života. Nadahni nas da se trajno napajamo mudrošću tvoje riječi te žeđ za tobom u nama nikada ne ugasne. Po Kristu.