75. OBLJETNICA STRADANJA NAŠE BRAĆE NA ŠIROKOM BRIJEGU - 7. veljače 1945. - 7. veljače 2020.

Obljetnica
velj 07 2020 Miriam

Široki Brijeg, 7. veljače 2020. www.pobijeni.info – U povodu 75. obljetnice jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca, u samostanskoj crkvi na Širokom Brijegu 1. – 7. veljače održali su se »X. dani pobijenih hercegovačkih franjevaca«. 

Na dan obljetnice ubojstva franjevaca na Širokom Brijegu, molitveni program započeo je u 16.00 molitvom kraj ratnog skloništa gdje su članovi Frame Široki Brijeg zapalili 12 svijeća u znak sjećanja na 12 fratara koji su ubijeni i spaljeni u ovom skloništu. Nakon molitve procesija se uputila prema grobu u samostanskoj crkvi gdje je molitvu predvodio provincijal, a Trećari čitali imena pobijenih franjevaca.

Svečanu sv. misu zadušnicu predslavio je dr. fra Miljenko Šteko, provincijal hercegovačkih franjevaca, uz sumisništvo generalnog vikara hercegovačkih biskupija don Željka Majića, vicepostulatora fra Miljenka Stojića i 70-ak drugih hercegovačkih franjevaca. Pjevanje na sv. misi predvodio je veliki župni zbor pod ravnanjem s. Mire Majić. Misno čitanje pročitao je fra Rade Dragićević, posljednji živući hercegovački franjevac koji je pohađao glasovitu Franjevačku klasičnu gimnaziju na Širokom Brijegu. 

Homilija provincijala fra Miljenka Šteke:

Draga braćo i sestre!

Povijest kršćanske vjere od njezinih početaka do danas zapravo je potresna povijest progonstava nad kršćanima i svjedočna povijest kršćanskih mučenika. Dok je Gospodin Isus hodao zemljom, rekao je svojim sljedbenicima, a to znači i nama,  da će nam se izdogađati sve što se njemu događalo. „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas“, izriče Isus i nastavlja: „Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje. Budući da ne pripadate svijetu ... zato vas svijet mrzi. Sjetite se riječi koju vam rekoh: `Nije sluga veći od svoga gospodara!` Ako su mene progonili, i vas će progoniti...“ (Iv 15, 18-20) Isus pojašnjava i zašto svijet progoni kršćane pa kaže: „Tada će vas podvrći mukama i ubijati vas, i sav svijet će vas zamrziti zbog mene.“ (Mt 24, 9) Dakle, kršćani su progonjeni, ne zbog njih samih, nego zbog Krista.

To što je Isus prorekao svojim sljedbenicima da će im se događati sve što se njemu događalo, počelo se iskustveno ostvarivati odmah nakon njegove smrti. Tek što  skinuše njegovo tijelo s križa i položiše ga u grob, počeli su progoniti pa i razapinjati njegove učenike. I tako će ostati do sudnjega dana. Križ neće nikada više biti prazan, na njemu mora uvijek netko biti razapet: ili Krist ili njegovo otajstveno tijelo – Crkva.

Pretpostavljam da su mnogi od vas gledali film „Quo vadis“, snimljen prema istoimenom romanu poznatoga poljskog književnika Henryka Sienkiewicza, a za to djelo pisac je dobio i Nobelovu nagradu. Na početku filma prikazuje se dirljiva scena: Sveti Petar stiže u Rim  propovijedati Krista. Već je stigao na cestu Via apia kojom se s istoka dolazi u Rim. Dočuo je da u tom drevnom gradu progone kršćane,  uplašio se, okrenuo i pošao nazad. Na povratnom putu dolazi mu ususret sam Krist s križem na leđima. Petar se učas začudi pa upita na latinskom: „Quo vadis, Domine? – Kamo ideš, Gospodine?“ A Isus mu je odgovorio: „Idem da me ponovno razapnu, kad se ti bojiš umrijeti za mene!“ Petar se na te riječi zastidio, opet se usmjeri prema Rimu i smjelo krenu tamo gdje će kasnije biti razapet.

Ovo mučeništvo i, zapravo, sva mučeništva za Krista, razložno pojašnjavaju riječi iz prvoga čitanja (Mudr 3,1-9), koje maločas čusmo: „Ako su, u očima ljudskim, bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti.“

Nada puna besmrtnosti! Braćo i sestre, i našu nadu, ovdje i sada, hrani sveta Euharistija kao najveće blago koje Crkva ima. Ona je i najpouzdaniji izvor životne snage i hrane koji već stoljećima od slabih ljudi stvara hrabre svjedoke Kristove ljubavi i mučenike vjere. U njoj se proživljava jedincato Kristovo predanje života, njegova smrt za mnoge, a u vremenu se uprisutnjuje diljem ove zemaljske kugle. Danas, sada se, evo, uprisutnjuje ovdje, na Širokome Brijegu, gdje se sabrasmo s raznih strana povodom 75. obljetnice bolnog stradanja naše braće.

Okupili smo se večeras oko svetoga oltara i euharistijskog Krista da pred oltar donesemo svoju sažalnicu za pobijenu redovničku braću i naš stradali puk, a da pritom Kristu preporučimo njihove duše. Nižu se u našim mislima potresna sjećanja na pobijene, ali postranice i na one koji ih pogubiše. Bogu prinosimo i teretnu žrtvu šutnje koja je kroz prošla desetljeća silom okovala istinu o nemilom događaju, a ovu Provinciju smrtno ranjavala brojnim kazamatima. Dugo smo živjeli u tamnoj noći,  gledali u zube strahu i ideološkom mraku. Jedino svjetlo nam bijaše Krist, kojem smo prinosili svoje žalosti i svoje nade.

Zar nije dostatno pogubne navade da se o svemu smije govoriti, osim o komunističkim zločinima, a još manje ih istraživati i krivce privesti pravdi?! Zaprepašćuje i dan danas količina šutnje onih koji vladaju arhivima i činjenicama o ovim stravičnim zbivanjima, a još više onih koji iz prve ruke ili po sigurnoj predaji znaju što se dogodilo i gdje su stratišta naših pobijenih. Očito ih ne zastrašuju sudovi ove zemlje, ali valja se uzdati, nije to jedini sud…

Naša su braća ovdje posmicana bez svjedoka. Kad to kažem želim prinijeti ovo: Nitko od njih nije preživio kako bi nam mogao opisati kako je to točno tada bilo i kako su se ubijena braća ponijela u posljednjim trenutcima svoga života. Ne krijem da bih to volio znati, jer sam uvjeren da je posigurno bilo dirljivih svjedočanstva za Krista. I dok razmišljam kako su mogli izgledati njihovi zadnji pogledi, njihove vezane i sklopljene ruke, pada mi na um ova činjenica: Imamo brojne svjedoke iz drugih zlosilja, pokolja i pogroma. I s lijeve  i s desne strane. I ta su svjedočenja i te kako potresna. Sjetimo se samo fra Maksimilijana Marije Kolbea u fašističkom logoru i obiteljskoga čovjeka kojemu je spasio život. Pri proglašenju svetim mučenikom za Krista preživjeli svjedok tog krvavog i nemilog čina svjedoči: „On je spasio moj život. Ja sam bio onaj deseti u brojanju i trebao sam u bunker gladi. I kad sam zavapio: Bože, moja djeca, moja žena, moja obitelj. Istupio je otac Kolbe i rekao: Evo me!“ Ujedno se sjetimo npr. progona Armenaca – do nas su doprle čak i potresne fotografije na križ obješenih djevojaka.

Ovdašnji Brozovi krvavi zločini oskudijevaju svjedocima. S našeg skloništa, tu pod crkvom u samostanskom vrtu, mi nemamo ni glasa, ni traga, ni fotografije. S obala hladne Neretve, gdje su mučili, umorili i u rijeku pobacali tijela našeg Provincijala, mostarskog Gvardijana i još petorice braće, također nema svjedoka. Nema fotografije. Nema izravnih svjedoka ni s jednog mučilišta naše braće. Preživjeli su samo počinitelji zločinâ, a njih je partijska stega tako stravično natjerala na doživotnu šutnju da se oni ni nakon 75 godina ne usuđuju progovoriti o tome javno.

Ovom prigodom pozivam sve eventualno još žive očevidce tih događaja, svakako i partizanske, ili njihove potomke koji nešto posredno znaju, da se probude i zamisle nad vječnošću koja ih čeka. Neka ne nose u grob ono što bi im – ako to otkriju i za to se pokaju – moglo spasiti dušu, a nama pomoći da dođemo do pune istine o tim gorkim događajima i da nađemo barem zemne ostatke onih koje još uvijek tražimo.

Braćo i sestre, iste godine kada su poubijana naša braća umro je na glasu svetosti, ubrzo nakon izlaska iz koncentracijskog logora Dachau, od posljedica mučenja i bolesti, mladi njemački svećenik Karl Leisner, kojeg je papa sv. Ivan Pavao II. 1996. godine proglasio blaženim i mučenikom, a postupak se vodi i za njegovo proglašenje svetim. Njegov je život uvelike dirljiv. Na početku studija teologije Leisner je zapisao u svoj dnevnik: „Kriste, ti si me pozvao. Govorim skromno i odlučno: `Evo me, šalji me`!“  Nije znao da je time potpisao i prisegu na svoje mučeništvo, a pokazalo se kasnije da je bio i za to spreman. Naime, kao mladi  đakon  izjavio je pred jednim poznanikom, navodnim prijateljem, kritiku na račun Hitlera, a ovaj ga je odmah prijavio. Leisner je uhićen 9. studenog 1939. godine, stavljen prvo u zatvor, a onda prebačen u koncentracijski logor (prvo u Sachsenhausen, a potom u Dachau, pod logoraškim brojem 22356). U Dachauu je raspoređen u tzv. „svećenički blok“ („Pfaffenblock“). A onda je u rujnu 1944. uhićen i u Dachau dopremljen jedan francuski biskup (Gabriel Piguet). Providnost je htjela da mu upravo taj biskup ispuni želju i zaredi ga u logoru za svećenika. Leisner je bio toliko bolestan da je jedva podnio ređenje. Svoju mladu misu slavio je u logoru, a bila je to njegova jednina misa, prva i posljednja. Uskoro je preminuo.

Blaženi Karl Leisner je na početku studija bogoslovije, kako sam već spomenuo, napisao u svoj dnevnik: „Kriste, Ti si me pozvao. Evo me. Šalji me!“ I došao je u strahote logora. I naša ubijena braća rekla su kroz svoje zavjete i ređenje: Gospodine, evo me. Šalji me! I došli su u ruke bezbožnih egzekutora. Spomenuti Leisner napisao je odlučnu posljednju rečenicu u svom životu - a to je molitva za svoje neprijatelje. Duboko sam uvjeren da su i naša braća, ili barem netko od njih u ime svih, izgovorila takvu ili sličnu rečenicu – ali o tome, na žalost, nemamo dokumentirana svjedočanstva…

Braćo i sestre, Isus je dragovoljno otišao u patnju i smrt da se spasi palo čovječanstvo. Proglasio je to najvišim načinom ljubavi rekavši: „Nitko nema veće ljubavi od ove: položiti vlastiti život za svoje prijatelje.“ (Iv 15,13)

Draga naša smrtno pogubljena braćo! Hvala vam za ljubav s kojom ste položili svoje živote! Za Krista, svoju Crkvu, Provinciju i svoj narod. Bog dao da ovu moju misao potvrdi i Nebo izglednim čudom, kao što je potvrdilo za tolike blaženike i svete. Amen

 

 

Propovijedi

Duhovnost

ŽIVOTOPIS SV. FRANJE ASIŠKOG

FRANJEVAČKI IZVORI

MOLITVENIK FRA ANĐELA NUIĆA

SPISI SVETOGA FRANJE I SVETE KLARE