Blažena Djevica Marija na nebo uznesena - nebeska zaštitnica Provincije

Vlaho Bukovac - Uznesenje BDM
kol 15 2020 Miriam

Svim vjernicima blagoslovljena svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije, nebeske zaštitnice naše Provincije

 

NAGOVOR PAPE FRANJE NA SVETKOVINU UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE NA NEBO

Marija – utjeha i nada na našem ovozemaljskom hodočašću

Draga braćo i sestre, dobar dan!

U današnjem Evanđelju, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, Blažena Djevica moli ovim riječima: „Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju“ (Lk 1, 46-47). Pogledajmo glagole ove molitve: veliča i klikće. Dva glagola: „veliča“ i „klikće“. Klikće se kad se dogodi nešto tako lijepo da nije dosta radovati se u nutrini, u duši, nego želimo izraziti sreću čitavim tijelom: tada se klikće. Marija klikće zbog Boga. Tko zna je li se i nama dogodilo da klikćemo u Gospodinu: likujemo zbog postignutog rezultata, zbog dobre vijesti, ali Marija nas danas uči kliktati u Bogu. Zašto? Jer On – Bog – čini „velika… djela“ (usp. r. 49).

Na velike stvari podsjeća drugi glagol: veličati. „Veliča duša moja“. Veličati. Naime, veličati znači uzvisivati neku stvarnost zbog njene veličine, ljepote… Marija uzvisuje Gospodinovu veličinu, uzdiže mu hvalu govoreći da je On zaista velik.

U životu je važno tražiti velike stvari, inače se gubimo u mnogim sitnicama. Marija nam pokazuje da ako želimo da nam život bude sretan, Boga se mora staviti na prvo mjesto, jer samo je On velik. Koliko puta, naprotiv, u životu idemo za stvarima od male važnosti: predrasude, zlopamćenja, suparništva, zavisti, iluzije, suvišna materijalna dobra… Kolike samo tričarije u životu! To nam je itekako poznato. Marija nas danas poziva dignuti pogled prema „velikima stvarima“ koje je Gospodin izveo u njoj. I u nama, u svakome od nas, Gospodin čini mnoge velike stvari. Moramo ih prepoznati i uzvisivati, veličati Boga zbog tih velikih stvari.

To što danas slavimo su „velike stvari“. Marija je uznesena na nebo: ona, neznatna i ponizna, prva prima najveću slavu. Ona, koja je ljudsko biće, jedna od nas, postiže vječnost u duši i tijelu. I ona nas ondje čeka, poput majke koja čeka da joj se djeca vrate kući. Naime, Božji narod je zaziva kao „vrata nebeska“.

Mi smo na putu, putnici prema nebeskom domu. Danas gledamo Mariju i vidimo cilj. Vidimo da je jedno stvorenje uzneseno u slavu Isusa Krista uskrsloga i da to stvorenje nije mogao biti nitko drugi doli ona, Otkupiteljeva Majka.

Vidimo da je u raju, zajedno s Kristom, Novim Adamom, također Marija, nova Eva, i to nam daje utjehu i nadu na našem ovozemaljskom hodočašću.

Blagdan Uznesenja Marijina poziv je svima nama, posebno onima koje muče sumnje i žalosti, i žive pognute glave, ne uspijevaju podići pogled. Pogledajmo gore, nebo je otvoreno; ne ulijeva strah, nije više daleko, jer na pragu neba je majka koja nas čeka i naša je majka. Ljubi nas, smiješi se i brižno nam pritječe u pomoć. Kao i svaka majka želi najbolje za svoju djecu i kaže nam: „Dragocjeni ste u Božjim očima; niste stvoreni za sitna zadovoljstva ovoga svijeta, nego za velike radosti neba“. Dà, jer Bog je radost, ne dosada. Bog je radost. Pustimo da nas Majka Božja primi za ruku. Svaki put kad uzmemo krunicu u ruke i molimo se njoj činimo korak naprijed prema velikom životnom cilju.

Pustimo da nas privuče istinska ljepota, ne dopustimo da nas potpuno zaokupe sitnice života, nego izaberimo veličinu neba. Neka nam Blažena Djevica, Vrata nebeska, pomogne svaki dan s povjerenjem i radošću gledati ondje gdje je naš pravi dom, gdje je ona, koja nas čeka kao majka.

.......................

NAGOVOR PAPE BENEDIKTA XVI. NA SVETKOVINU UZNESENJA BLAŽENE DJEVICE MARIJE NA NEBO

Marijin put do Božje slave

Draga braćo i sestre, usred mjeseca kolovoza Crkva na istoku i na zapadu slavi svetkovinu Uznesenja Marijina na nebo. U Katoličkoj crkvi dogmu o uznesenju – kao što je poznato – proglasio je časni Pio XII. tijekom Svete godine 1950. Ipak, proslava toga Marijinog otajstva ima korijene u vjeri i bogoštovlju prvih stoljeća Crkve, zbog one duboke pobožnosti prema Majci Božjoj koja se postupno razvijala u kršćanskoj zajednici.

Već od kraja četvrtog i početka petog stoljeća imamo svjedočanstva raznih pisaca koja potvrđuju kako je Marija u nebeskoj slavi čitavim svojim bićem, dušom i tijelom, ali je u šestom stoljeću u Jeruzalemu, blagdan Majke Božje, Theotòkos, koji se ustalio sa Efeškim koncilom iz 431., promijenio izgled i postao blagdan usnuća, prijelaza, uznesenja Marijina, postao je naime proslava trenutka u kojem je Marija napustila ovaj svijet proslavljena u duši i tijelu u nebu, u Bogu.

Da bismo shvatili uznesenje moramo gledati Uskrs, veliko otajstvo našega spasenja, koje označava Isusov prijelaz u Očevu slavu po muci, smrti i uskrsnuću. Marija, koja je rodila Sina Božjega u tijelu, od svih je stvorenja najviše uronjena u to otajstvo, otkupljena od prvog trenutka svoga života, i na sasvim poseban način pridružena Sinovoj muci i slavi. Marijino uznesenje na nebo je zato otajstvo Kristove muke koje je u punini ostvareno u njoj. Ona je duboko sjedinjena sa svojim uskrslim Sinom, pobjednikom nad grijehom i smrću, ona je potpuno suobličena njemu. Ali je uznesenje stvarnost koja se tiče i nas samih, jer nam jasno pokazuju našu budućnost, kao i budućnost čovječanstva i povijesti. U Mariji, naime, razmatramo onu stvarnost slave na koju je pozvan svaki od nas i čitava Crkva.

Ulomak iz Evanđelja svetog Luke kojeg čitamo u liturgiji ove svetkovine prikazuje nam put koji je Djevica iz Nazareta prešla da bi bila u Božjoj slavi. To je izvješće o Marijinom pohodu Elizabeti (usp. Lk 1, 39-56), u kojem je Gospa proglašena blaženom među svim ženama i blaženom jer je povjerovala da će se ispuniti riječi koje joj je Gospodin rekao. A u himnu "Veliča" kojeg Marija s radošću uzdiže Bogu izlazi na vidjelo njezina duboka vjera. Ona sebe ubraja među "siromašne" i "ponizne" koji se ne uzdaju u vlastite snage, već svoje pouzdanje stavljaju u Boga, koji stvaraju prostor njegovu djelovanju koje je kadro učiniti tako velike stvari upravo u slabosti. Ako nas uznesenje otvara blistavoj budućnosti koja nas čeka, ono nas ujedno snažno poziva da se više pouzdajemo u Boga, da slijedimo njegovu Riječ, da tražimo i činimo njegovu volju: to je put koji nas čini "blaženima" na našem ovozemaljskom putovanju i otvara nam vrata neba.

Draga braćo i sestre, Drugi vatikanski koncil kaže: "nakon uznesenja na nebo [Marija] nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam mnogostrukim svojim zagovorom i dalje pribavlja milosti vječnoga spasenja. Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu" (Lumen gentium, 62). Utecimo se Svetoj Djevici, neka ona bude zvijezda koja vodi naše korake ususret njezinom Sinu na našem putu te tako prispijemo nebeskoj slavi.

..................

Majko naša, na nebo uznesena
čuvaj Hercegovačku franjevačku provinciju
koja se tebi utječe.

Potakni svoje službenike
da odano služe narodu.

Štiti nas od sebičnosti
a odgoji za služenje.

Tebi se utječemo 
i tvoj pogled tražimo.

Čuvaj svoj narod u ovom kraju
i zagovaraj nas pred Bogom.

 

Propovijedi

Duhovnost

GENERALNE KONSTITUCIJE REDA MANJE BRAĆE

GENERALNI STATUTI REDA MANJE BRAĆE

Bazilije S. Pandžić, HERCEGOVAČKI FRANJEVCI – sedam stoljeća s narodom

ŽIVOTOPIS SV. FRANJE ASIŠKOG