Svetkovina Svih Svetih

Svi Sveti
lis 30 2021 Miriam

Papa Franjo: Evanđeoska blaženstva su put svetosti

Nedjelja, 1. studenoga 2020.

Draga braćo i sestre dobar dan!

Na ovaj svečani blagdan Svih svetih Crkva nas poziva razmišljati o velikoj nadi koja se temelji na Kristovom uskrsnuću: Krist je uskrsnuo i mi ćemo zajedno s njime uskrsnuti. Sveti i blaženi su najmjerodavniji svjedoci kršćanske nade jer su je u potpunosti živjeli tijekom svog života u radostima i patnjama ostvarujući blaženstva koja je Isus naviještao i koja danas odzvanjaju u liturgiji (usp. Mt 5, 1-12a). Naime, evanđeoska blaženstva su put svetosti. Zadržat ću se sada na dva blaženstva: drugom i trećem.

Drugo blaženstvo glasi: „Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!“ (r. 4). Te riječi kao da su u protuslovlju jer žalost nije znak sreće i radosti. Razlozi za plač i patnju su smrt, bolest, moralne nedaće, grijeh i zablude, jednostavno rečeno svakodnevni život, krhak, slab i obilježen teškoćama. Život koji je ponekad ranjen i kušan nezahvalnostima i nerazumijevanjima. Isus proglašava blaženima one koji plaču zbog takvih stvarnosti i, usprkos svemu, stavljaju svoje pouzdanje u Gospodina i sklanjaju se pod njegov plašt. Nisu ravnodušni, niti im je srce otvrdnulo uslijed boli, nego se strpljivo nadaju Božjoj utjesi. I tu utjehu već doživljavaju u ovom životu.

U trećemu blaženstvu Isus kaže: „Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!“ (r. 5). Draga braćo i sestre, krotkost! Krotkost je Isusova značajka jer on za sebe kaže: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca“ (Mt 11, 29). Krotki su oni koji imaju vlast nad sobom, koji ostavljaju drugome prostora, slušaju ga i poštuju njegov način života, njegove potrebe i zahtjeve. Ne pokušavaju ga svladati ili omalovažiti, ne žele gospodariti, u svemu dominirati i nametati vlastite ideje i interese na tuđu štetu. Te osobe koje duh ovoga svijeta ne cijeni dragocjene su u Božjim očima koji im daje u baštinu obećanu zemlju, to jest vječni život. To blaženstvo također započinje na ovoj zemlji, a dovršit će se na Nebu. Krotkost. U ovom času života pa i svjetovnog, gdje ima toliko agresivnosti…; i u svakodnevnom životu, prvo što izlazi iz nas je agresivnost, obrana… Trebamo krotkost da bismo mogli napredovati u svetosti. Osluškivati, poštivati, ne napadati: krotkost.

Draga braćo i sestre, izabrati čistoću, krotkost i milosrđe; izabrati pouzdati se u Gospodina, u siromaštvo duha i u nevoljama; zalagati se za pravdu i mir – sve to znači ići protiv struje u odnosu na mentalitet ovoga svijeta, u odnosu na kulturu posjedovanja, besmislene zabave, nadutosti prema najslabijima. Taj su evanđeoski put prošli sveti i blaženi. Današnja svetkovina, na koju slavimo sve svete, podsjeća nas na osobni i sveopći poziv na svetost i nudi nam sigurne uzore na tome putu koji svaki pojedini od nas mora proći osobno i neponovljivo. Sjetimo se samo neiscrpne raznolikosti darova i konkretnih života svetaca i svetica: nisu jednaki, svaki ima vlastitu osobnost i razvio je svoj život u svetosti prema vlastitoj osobnosti. Svaki od nas može to učiniti, ići tim putem. Krotkost, krotkost, molim vas, i ići ćemo prema svetosti.

Ta nebrojena obitelj vjernih Kristovih učenika ima Majku, Djevicu Mariju. Častimo je pod naslovom Kraljica svih svetih, ali je ona prije svega Majka koja svakoga od nas uči prihvaćati i slijediti njezinog Sina. Neka nam ona pomogne gajiti želju za svetošću, kročeći putem blaženstava

.................................................

NAGOVOR PAPE BENEDIKTA XVI. UZ MOLITVU ANĐEO GOSPODNJI

Svi Sveti, 1. studenog 2006.

Sve prolazi, samo Bog se ne mijenja

Draga braćo i sestre!

Danas slavimo Svetkovinu Svih svetih, a sutra ćemo komemorirati vjerne mrtve. Ova dva liturgijska blagdana, koje duboko osjećamo, nude nam posebnu priliku da razmišljamo o vječnom životu. Da li moderni čovjek još očekuje život vječni, ili smatra da on pripada prevladanoj mitologiji? U ovom našem vremenu, više nego u prošlosti toliko smo zaokupljeni zemaljskim stvarima da nam koji puta  teško uspijeva misliti na Boga kao protagonistu povijesti i samoga našega života. Ljudska egzistencija međutim, po svojoj naravi, usmjerena je prema nečemu višem što je nadilazi; u ljudskom biću je neuništiva težnja za pravdom, za istinom, za potpunom srećom. Pred zagonetkom smrti u mnogima živi želja i nada da u onostranosti pronađu svoje drage. Kao što je također snažno uvjerenje o konačnom sudu koji će uspostaviti pravdu, očekivanje jednog konačnog suočenja u kojem će svakome biti dano ono što mu se duguje.

«Život vječni» za nas kršćane ne označava međutim samo jedan život koji traje zauvijek, nego jednu novu kvalitetu egzistencije koja je potpuno uronjena u Božju ljubav, koja oslobađa od zla i od smrti i stavlja nas u beskonačno zajedništvo sa svom braćom i sestrama koji sudjeluju u istoj Ljubavi. Vječnost, međutim, može biti prisutna već u središtu zemaljskog i vremenitog života, kada je duša uz pomoć milosti povezana s Bogom, svojim posljednjim temeljem. Sve prolazi, samo Bog se ne mijenja. Kaže jedan psalam: „Malaksalo mi tijelo i srce: okrilje srca moga, i baštino moja, o Bože, dovijeka!“ (Ps 72 (73) 26). Svi kršćani koji su pozvani na svetost, jesu muževi i žene koji žive čvrsto usidreni na toj «Stijeni»; imaju svoje noge na zemlji, ali srce je već u Nebu, koje je konačno boravište Božjih prijatelja.

Draga braći i sestre, razmišljajmo o ovim stvarnostima dušom okrenutom prema našem posljednjem i konačnom odredištu, koji daje smisao svagdanjim situacijama. Oživimo radosni osjećaj zajedništva svetih i dopustimo da nas oni privuku prema cilju našega postojanja: susret s Bogom licem u lice. Molimo da to bude baština svih vjernih mrtvih, ne samo naših dragih, nego i svih duša, posebno onih koje su najviše zaboravljene i potrebne Božjeg milosrđa.

Djevica Marija, Kraljica svih svetih neka nas vodi izabrati u svakom času vječni život, «život budućega vijeka» kao što molimo u Vjerovanju; svijeta koji je započeo Kristovim uskrsnućem i kojemu možemo ubrzati dolazak  našim iskrenim obraćenjem i djelima ljubavi.

............................................................

Nedjelja, 1. studenog 2010.

Svetkovina Svih svetih poziva nas uzdići svoj pogled k Nebu

Draga braćo i sestre!

Svetkovina Svih svetih, koju danas slavimo, poziva nas uzdići svoj pogled k Nebu i razmišljati o punini božanskog života koji nas očekuje: "Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti" (1 Iv 3, 2): tim riječima apostol Ivan nam jamči stvarnost naše duboke povezanosti s Bogom, kao i sigurnost našeg budućeg određenja. Kao ljubljeni sinovi, stoga, primamo također milost da možemo podnositi kušnje ovoga zemaljskog života – glad i žeđ za pravednošću, nerazumijevanja, progone (usp. Mt 5, 3-11) – i, istodobno, već sada uživamo blaga onoga što nam je obećano u evanđeoskim blaženstvima, "u kojima je odraz nove slike svijeta i čovjeka čiji je začetnik Isus" (Benedikt XVI., Isus iz Nazareta, Milano 2007., str. 95). Svetost, utisnuti Krista u same sebe, je svrha kršćanskog života. Blaženi Antonio Rosmini piše: "Riječ je utisnula samu sebe u duše svojih učenikâ svojim opipljivim izgledom… i svojim riječima… dala je svojima onu milost… kojom duša neposredno opaža Riječ" (Antropologia soprannaturale, Roma 1983, 265-266). A mi uživamo predokus dara i ljepote svetosti svaki put kada sudjelujemo u euharistijskom bogoslužju, u zajedništvu s "neizmjernim mnoštvom" blaženih duhova, koji u Nebu vječno kliču Božjem spasenju i Jaganjcu (usp. Otk 7, 9-10). "Život svetaca ne ograničava se samo na njihov ovozemni životni put, već uključuje također njihov život i djelovanje u Bogu nakon smrti. Kod svetaca jedno je očito: onaj koji ide ususret Bog ne udaljava se od ljudi, već im, radije, postaje istinski blizak" (Enc. Deus caritas est, 42).

Utješeni tim zajedništvom u velikoj obitelji svetih, sutra ćemo se spomenuti svih vjernih mrtvih. Liturgija od 2. studenoga i pobožni pohod grobljima podsjećaju nas da je kršćanska smrt sastavni dio sjedinjenja s Bogom i nestat će jednom kada Bog bude sve u svima. Odvajanje od onih kojih su nam dragi na ovome svijetu je zacijelo bolno, ali se toga ne smijemo bojati, jer ono, praćeno molitvom i zagovorom Crkve, ne može raskinuti duboku vezu koja nas povezuje u Kristu. U vezi s tim Grgur Niški je ustvrdio: "Onaj koji je sve mudro stvorio, dao je tu žalosnu stvarnost kao sredstvo oslobođenja od zla i mogućnost da sudjelujemo u dobrima kojima se nadamo" (De mortuis oratio, IX, 1, Leiden 1967, 68).

Dragi prijatelji, vječnost nije "beskrajno nizanje dana u kalendaru, već nešto što ispunja čovjekovo srce nepomućenom radošću, gdje mi obuhvaćamo cjelinu i cjelina obuhvaća nas" (Enc. Spe salvi, 12), biće, istinu, ljubav. Djevici Mariji, sigurnoj vodilji k svetosti, povjerimo naše putovanje prema nebeskoj domovini, dok zazivamo njezin majčinski zagovor za vječni pokoj sve naše braće i sestara koji su usnuli u nadi uskrsnuća.

......................................

1. Studenoga 2005.

Radost pripadnosti velikoj obitelji Božjih ugodnika

Slavimo danas svetkovinu Svih svetih, koja nam daje kušati radost pripadnosti velikoj obitelji Božjih ugodnika, odnosno, kao što je pisao sveti Pavao, "dioništva u baštini svetih u svjetlosti" (Kol 1,12). Liturgija ponovno pred nas stavlja riječi Ivana apostola ispunjene divljenjem: "Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo" (1 Iv 3,1). Da, postati sveti znači ostvariti u punini ono što već jesmo: uzdignuti, u Kristu Isusu, do punine dostojanstva Božjega posinstva (usp. Ef 1,5; Rim 8,14-17). 

Utjelovljenjem Sina, njegovom smrću i uskrsnućem, Bog je htio pomiriti u sebi čovječanstvo i otvoriti mu vrata da može biti dionik njegova života. Onaj koji vjeruje u Krista Sina Božjega nanovo se rađa odozgor, biva kao preporođen po Duhu Svetom (usp. Iv 3,1-8). To se otajstvo ostvaruje u sakramentu krsta po kojem majka Crkva daje svjetlost "svetima". 

Novi život, primljen na krštenju, nije podložan propadljivosti i vlasti smrti. Za onoga koji živi u Kristu smrt je prijelaz iz ovozemnog hodočašća u nebesku domovinu, gdje Otac prihvaća svu svoju djecu, "iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika", kao što čitamo u knjizi Otkrivenja (7,9). Zato je vrlo znakovito i priliči da se dan nakon slavlja Svih svetih u liturgiji slavi spomen svih vjernih mrtvih. "Općinstvo svetih", koje ispovijedamo u vjerovanju, jest stvarnost koja se izgrađuje ovdje na zemlji, ali će se ona u punini očitovati kada budemo vidjeli Boga "kao što jest" (1 Iv 3,2). To je obitelj koju vežu duboke spone duhovne solidarnosti, koja ujedinjuje pokojnike s onima koji još nisu dovršili svoje zemaljsko hodočašće. To je tajanstvena ali stvarna povezanost, koja se učvršćuje molitvom i sudjelovanjem u sakramentu euharistije. 

U mističnom tijelu Kristovu duše se vjernika susreću nadilazeći barijeru smrti, mole jedne za druge i ostvaruju u ljubavi duboku razmjenu darova. U toj se dimenziji vjere shvaća također praksa da se za duše pokojnika prinose molitve i na osobit način euharistijska žrtva, spomen uskrsnuća Krista, koji je otvorio vjernicima prolaz u život vječni. U duhu se sjedinjujući sa svima onima koji pohode groblja kako bi molili za svoje pokojnike i ja ću se sutra popodne sabrati u molitvi u Vatikanskoj kripti kod grobova papa, koji se nalaze uz grob apostola Petra, te ću se posebno spomenuti dragoga Ivana Pavla II. Dragi prijatelji, neka tradicionalni pohod grobljima naših pokojnika koji činimo ovih dana bude prigoda da bez straha razmišljamo o tajni smrti i njegujemo tu neprekidnu budnost koja nas pripravlja da se s njome vedro suočimo. Neka nam u tome pomogne Djevica Marija, Kraljica svetih, kojoj se sada s pouzdanjem obraćamo.

Duhovnost

MOLITVENIK FRA ANĐELA NUIĆA

SPISI SVETOGA FRANJE I SVETE KLARE

POTVRĐENO PRAVILO FRANJEVAČKOG REDA

GENERALNE KONSTITUCIJE REDA MANJE BRAĆE