UKOP FRA ILIJE ŠARAVANJE

UKOP FRA ILIJE ŠARAVANJE
ožu 13 2019 Miriam

U nedjelju, 10. ožujka 2019., u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar, okrijepljen sv. sakramentima, blago je u Gospodinu preminuo njegov sluga svećenik i naš brat fra Ilija Šaravanja u 71. godini života, 52. godini redovništva i 44. godini svećeništva.

Sv. misa zadušnica slavila se u crkvi Uznesenja BDM na Širokom Brijegu, u utorak 12. ožujka 2019. u 15,00 sati. Misno slavlje predvodio je provincijal fra Miljenko Šteko. U koncelebraciji su bili generalni vikar don Željko Majić, gen. vizitator fra Mijo Džolan, gvardijan fra Tomislav Puljić i još 60 svećenika. Homiliju je izrekao provincijal fra Miljenko. Svoje zahvale i sućut izrekli su fra Petar Topić u ime misionara, fra Dane Karačić i fra Mijo Džolan. Gvardijan fra Tomislav je na kraju svete mise pročitao fra Ilijin životopis i spomenuo imena i nekoliko riječi onih koji su poslali svoje izraze sućuti. Sprovodne obrede i ukop na groblju Mekovac predvodio je provincijal fra Miljenko.

Fra Ilija Šaravanja rođen je 2. veljače 1948. u Crnču. Osnovnu školu pohađao je u Crnču i na Širokome Brijegu, a gimnaziju upisao na Širokome Brijegu ali nastavio u sjemeništu u Visokome.

Filozofsko-teološki studij pohađao je od 1970. do 1975. na Franjevačkoj bogosloviji u Sarajevu i Luzernu.

Franjevački habit obukao je 14. srpnja 1967. godine na Humcu, a doživotne zavjete položio 31. ožujka 1974. u Tomislavgradu.

Za svećenika je zaređen 15. lipnja 1975. u Zürichu.

Svećeničku službu započeo je kao duhovni pomoćnik u Mostaru od 1975. do 1978. Nakon te službe ide u misije u Švicarskoj gdje ostaje do 2015. godine. Misijsko djelovanje započinje u HKM St. Gallen od 1978. do 1987. Nakon te službe nastavlja pastoralno djelovati u Zürichu do 1994. U istoj godini osniva HKM Aarau gdje živi i djeluje do svoga povratka u samostan na Širokome Brijegu 2015. godine. U samostanu živi s braćom do svoje smrti 2019. godine.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine.

……………

Široki Brijeg, 12. ožujka 2019., Homilija na sprovodnoj misi za fra Iliju Šaravanju
Fra Miljenko Šteko, provincijal

Tek iz razgovorâ koje Isus vodi s Lazarovim sestrama Martom i Marijom i kasnije sa Židovima, pravo razabiremo što nam Isus želi reći čudesnim uskrišenjem Lazara. Na govor Lazarovih sestara, da su u njegovoj odsutnosti bespomoćno izručene smrti, iznesen s blagim prizvukom prijekora, Isus odgovara izrekom koja ima karakter objave: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.”

Ova veoma snažna Isusova tvrdnja znači da će onaj tko vjeruje u Isusa živjeti, makar zna da mora i umrijeti. S vjerom u ovu Isusovu riječ iz Evanđelja, nekako možemo lakše i s više pouzdanja živjeti s otajstvom smrti koja nas – kad rjeđe, kad češće, životno pogađa;

Mi se nismo još ni pribrali od smrti našega subrata fra Mate Dragićevića, a već je našu Provinciju sustigla nova smrtna vijest. Umro je fra Ilija Šaravanja, generacijski blizak fra Mati.

Fra Ilija je dijete ove Hercegovine. Dijete Crnča i Širokoga Brijega. Njegov otac Nikola i majka Mara rodili su Ivana, fra Iliju, Tadiju, Radovana, Janju i Ružu. A obitelj je, vele mnogi, bila iznimno pobožna, bogobojazna i Bogu i Crkvi odana. Fra Ilija je već kao mali dječak krenuo u sjemenište, Novicijat, pa bogosloviju, da bi onda kao svećenik požrtvovno radio na širokoj njivi Gospodnjoj naše Hercegovačke franjevačke provincije.

Nakon kratke prve svećeničke službe u Mostaru u Franjevačkom samostanu i župi sv. Petra i Pavla, već 1978. godine odlazi za misionara u Švicarsku u St. Gallen, nakon toga u Zürich, da bi onda 1995. u Argau osnovao Hrvatsku katoličku misiju i tu ostao sve do 2014. godine kada se vraća u Domovinu, na svoj Široki Brijeg.

Opraštajući se iz misije u Aargau fra Ilija je jednostavno najavio: „Od 1. siječnja 1995., kada je osnovana Hrvatska katolička misija Aargau, prošlo je punih devetnaest godina i došlo je vrijeme moga povratka u Domovinu. Zahvaljujući najprije Bogu i svima Vama s kojima sam molio i radio, zajednički ćemo proslaviti sv. misu, ujedno i oproštaj od Vas...“ Govoreći o svojoj misiji koja broji 9 000 vjernika fra Ilija reče: „Tko ima djecu (na vjeronauku i upozna ih!), ima i roditelje – a tko ima roditelje, ima i župnu – misijsku zajednicu!“ Tom se logikom vodio, a sebe jer nazivao Nomadom koji se otisnuo od svoga Crnča, pratio glas svoga duhovnog poziva, i išao kamo ga Bog zove i Crkva šalje. Nadahnut sv. Franjom, iz srca je želio biti fratar. Volio je svoju Provinciju, bio i te kako ponosan na sve dobro u Provinciji.

Sv. Ivan Pavao II. je u okružnici Bog, Bogat milosrđem, kazao: „U križu se Bog najdublje prigiba čovjeku i onomu što čovjek živi, osobito u teškim i bolnim trenutcima… Križ je poput daha vječne ljubavi koja dodiruje najbolnije rane čovjekova zemaljskog postojanja“ (8, 2). A sv. Matej je zapisao: „On slabosti naše uze i ponese naše bolesti“ (Mt 8, 17b).

Uze On i fra Ilijine slabosti i boli mu ponese i odnese. Fra Ilija je zadnjih godina bio teško bolestan, a već je godinama patio od posljedica dijabetesa. Kronična bolest donijela mu je mnoštvo opasnih komplikacija. Taj teret bolesti nosio je i u svome misionarskom životu. Prelazio je tisuće kilometara da bi došao do mjesta gdje bi s Hrvatima u Švicarskoj slavio svete mise, dijelio sakramente, učio djecu vjeronauk. Nikada nije kukao. A znao se tako često na svoje zdravstveno stanje našaliti.

Nije ga taj osjećaj napustio ni u zadnjim godinama života koje je proveo ovdje na Širokome Brijegu. Iako se stanje iz godine u godinu pogoršavalo. Svako je malo morao u bolnicu. Tako je bilo i ovaj put. Svi smo mislili da će fra Ilija opet pobijediti svoju bolest kao što je činio i nebrojeno puta do sada. No, ovaj put fra Ilija nije više imao snage. Višestruko iznemogao organizam je klonuo. A fra Ilija izdahnuo.

Dragi fra Ilija, baš u nedjelju – u taj dan u koji si toliko godina slavio s pukom nekrvnu žrtvu Kristovu, čuo si Kristov glas: Dođi! Umoran si, opterećen i bolestan. Dođi u zasluženu vječnost, dođi ovdje i odmori se. A tvoji će zemni ostaci čekati uskrsnuće u tvome Mekovcu, ovdje pod sjenama ovih širokobrijeških zvonika. U Mekovcu, s kojeg puca pogled i na tvoj rodni kraj koji si i te kako volio i uvijek mu se vraćao.

Braćo i sestre! Za kraj svakoga dana spada i jedna povečernja molitva - povečerje: ona je zahvala za protekli dan i ujedno molba za oproštenje onoga što toga dana nije bilo dobro, te stavljanje pod  Božju zaštitu, da se iz nadolazeće noći ponovno probudimo živi i zdravi. To je bila i fra Ilijina molitva tijekom njegova redovničkog i svećeničkog života.

U ovoj sv. Misi zadušnici, mi je sad izgovaramo za njega. Molimo da mu Gospodin bude milosrdan, oprosti sve njegove slabosti i nesavršenosti te ga, nakon ovozemaljskoga života, probudi iz noći smrti u dan koji neprestano traje u vječnomu životu!

Rodbini i prijateljima pokojnoga fra Ilije izričem kršćansku sućut. Iskrena sućut ovom matičnom samostanu na čelu s ocem gvardijanom fra Tomislavom i iskrena zahvalnost svima koji ste fra Iliji bili na pomoć do njegova zadnjega daha.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!

Počivao u miru!

Duhovnost

POTVRĐENO PRAVILO FRANJEVAČKOG REDA

GENERALNE KONSTITUCIJE REDA MANJE BRAĆE

GENERALNI STATUTI REDA MANJE BRAĆE

Bazilije S. Pandžić, HERCEGOVAČKI FRANJEVCI – sedam stoljeća s narodom