VRIJEME DOŠAŠĆA

Došašće
stu 26 2021 Miriam

KATEHEZA PAPE FRANJE

Srijeda, 18. prosinca 2013. 

Isus je Bog-s-nama

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Ovaj se naš susret odvija u duhovnom ozračju došašća, kojem još veći intenzitet daje božićna devetnica, u kojoj se nalazimo ovih dana i koja nas vodi do božićnih blagdana. Zato želim danas s vama razmišljati o svetkovini Rođenja Isusova, tom blagdanu povjerenja i nade, koji nadilazi nesigurnosti i pesimizam. A razlog naše nade je ovaj: Bog je s nama i Bog se još uvijek pouzdaje u nas! Upamtite dobro: Bog je s nama i Bog se još uvijek pouzdaje u nas. Kako je velikodušan Bog Otac! On dolazi boraviti s ljudima, izabire zemlju kao svoje boravište da bude zajedno s čovjekom i da ga ovaj može susresti ondje gdje provodi svoje dane u radosti i žalosti. Zato zemlja nije samo "dolina suza", već je mjesto gdje je sâm Bog postavio svoj šator, mjesto susreta Boga sa čovjekom, solidarnosti Boga s ljudima.

Bog je htio podijeliti s nama naše ljudsko stanje dotle da je postao jedno s nama u Isusovoj osobi, koji je pravi čovjek i pravi Bog. Ali tu ima nešto što još više iznenađuje. Božja prisutnost među ljudima nije se ostvarila na idealan, idiličan način, nego u ovom stvarnom svijetu, označenom tolikim dobrim i lošim stvarima, označenom podjelama, zlom, siromaštvom, nadutostima i ratovima. On je izabrao prebivati u našoj povijesti takvoj kakva jest, sa svom težinom njezinih granicâ i njezinih dramâ. Tako je pokazao na nenadmašan način svoju milosrdnu naklonost punu ljubavi prema ljudskim stvorenjima. On je Bog-s-nama, Isus je Bog-s-nama. Vjerujete li vi to? Ispovjedimo sada zajedno to: Isus je Bog-s-nama! Isus je Bog-s-nama oduvijek i zauvijek s nama u trpljenjima i u bolima povijesti. Isusovo rođenje je očitovanje da je Bog "stao" jednom zauvijek na čovjekovu stranu, da nas spasi, da nas iznova digne iz pepela naših bijedâ, naših nevoljâ, naših grijehâ.

Odatle dolazi veliki "dar" betlehemskog djetešca: ono nam nosi duhovnu snagu, snagu koja nam pomaže da nas naši napori, naši očaji, naše žalosti ne shrvaju, donosi nam lijepu vijest da smo beskrajno ljubljeni i da nas sve ponaosob ljubi Bog, a ta nam ljubav ne samo pomaže njega upoznati, nego nam ga ona i daruje, ona nas povezuje s njim!

Iz radosnog razmatranja otajstva Sina Božjega rođenog za nas, možemo izvući dva zaključka.

Prvi je da ako se o Isusovu rođenju Bog objavljuje ne kao onaj koji je visoko iznad nas i kao vladar svemira, već kao onaj koji se spušta, silazi na zemlju malen i siromašan, znači da se mi, ako želimo biti slični njemu, ne smijemo postavljati iznad drugih, već štoviše moramo biti ponizni, staviti se u službu drugu, biti maleni s malenima i siromašni sa siromašnima. Ali je jako ružno kada neki vjernik ne želi biti ponizan, kada ne želi služiti. Kršćanin koji se posvuda šepiri je ružan: to nije kršćanin, to je poganin. Kršćanin služi, ponižava se. Ne dopustimo da ta naša braća i sestre ne osjećaju nikada samima!
Druga posljedica: ako se Bog, po Isusu, povezao sa čovjekom do te mjere da je postao poput jednog od nas, to znači da što god da smo učinili nekom bratu ili sestri učinili smo njemu. To nam doziva u svijest sâm Isus: tko bude nahranio, prihvatio, pohodio, ljubio jednog od najmanjih i najsiromašnijih među ljudima, učinit će to Božjem Sinu.

Povjerimo se majčinskom zagovoru Marije, Isusove i naše majke, da nam pomogne na ovaj sveti Božić, koji je sada već blizu, prepoznati u licu našega bližnjega, osobito u najslabijim i najviše marginaliziranim osobama, sliku utjelovljenog Sina Božjega.

………………….

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

Srijeda, 22. prosinca 2010.

Moramo se naviknuti primjećivati Boga

Draga braćo i sestre!

Ovom posljednjom audijencijom prije božićnih blagdana približavamo se, s drhtajem u srcu i čuđenjem, "mjestu" gdje je za nas i za naše spasenje sve započelo, gdje je sve ispunjeno, gdje su se susrele i dotakla očekivanja svijeta i ljudskog srca. Možemo već sada osjetiti predokus radosti prema onom malom svijetlu koje se nazire, koje se iz betlehemske špilje počinje širiti nad svijetom. Na putu došašća, koje nas je liturgija pozvala živjeti, Gospodin nas je pratio da bismo prihvatili s raspoloživošću i zahvalnošću veliki događaj Spasiteljeva dolaska i promatrali puni čuđenja njegov ulazak u svijet.

Radosno iščekivanje, karakteristično za dane koje prethode svetom Božiću, sigurno je temeljni stav vjernika koji želi plodonosno živjeti novi susret s onim koji dolazi prebivati među nama: s Kristom Isusom, utjelovljenim Sinom Božjim. Iznova nađimo tu raspoloživost srca, i neka ona postane i naša, u onima koji su prvi prihvatili Mesijin dolazak: u Zahariji i Elizabeti, u pastirima, običnom puku, a napose u Mariji i Josipu, koji su osobno iskusili strepnju, ali prije svega radost zbog otajstva toga rođenja. Čitav Stari Zavjet predstavlja jedno jedino veliko obećanje, koje se imalo ispuniti dolaskom moćnog spasitelja. O tomu posebno svjedoči prorok Izaija, koji nam govori o silnoj žudnji čovjeka i svega stvorenja za otkupljenjem koje će dati nove snage i novi putokaz čitavom svijetu. Tako, pored očekivanja starozavjetnih osoba, nalazi prostor i značenje, tijekom povijesti, također naše očekivanje, koje u ovim danima živimo i koje nas drži budnima tijekom čitavog našega života. Kroz čitav se ljudski život, naime, živo provlači taj duboki osjećaj, želja da nam ono najistinskije, najljepše i najveće što smo nazreli i naslutili umom i srcem, dođe ususret i pred našim se očima obistini i ponovno nas pridigne.

"Evo, dolazi svemoćni Gospodin: zvat će se Emanuel, Bog s nama" (ulazna antifona, misa od 21. prosinca). Često, u ovim danima, ponavljamo te riječi. U liturgijskom vremenu, koje ponovno aktualizira to otajstvo, već je na vratima onaj koji nas dolazi spasiti od grijeha i smrti, onaj koji nas, nakon Adamove i Evine neposlušnosti, ponovno prima u svoj zagrljaj i širom nam otvara vrata koja vode u pravi život. To tumači sveti Irenej u svojoj raspravi "Protiv krivovjerja" kada kaže: "Sam Božji Sin siđe 'u obličju grešnoga tijela' (Rim 8, 3) da osudi grijeh i, nakon što ga osudi, potpuno izagna iz ljudskog roda. Pozvao je čovjeka na sličnost sa samim sobom, učinio ga oponašateljem Boga, poslao ga na put koji je pokazao Otac da može vidjeti Boga i dao mu za dar samoga Oca" (III, 20, 2-3).

Dolaze do izražaja ideje koje su bile posebno drage svetom Ireneju, da Bog s Djetetom Isusom poziva na sličnost sa samim sobom. Vidimo kakav je Bog. I tako nas podsjeća da mi moramo biti slični Bogu. Moramo ga i oponašati. Bog se darovao, Bog se darovao u naše ruke. Moramo se povesti za njegovim primjerom. I, na kraju, ideja da možemo vidjeti Boga. To je glavna ideja svetog Ireneja: čovjek ne vidi Boga, ne može ga vidjeti i tako ostaje u mraku u pogledu istinu i samoga sebe. Ali čovjek koji ne može vidjeti Boga, može vidjeti Isusa. I tako vidi Boga, tako počinje vidjeti istinu, to jest počinje živjeti.

Spasitelj, dakle, dolazi zato da umanji moć djelovanja zla i svega onoga što nas još uvijek može držati daleko od Boga, da nas ponovno vrati divnom sjaju i prvome očinstvu. Svojim dolaskom među nas, on nam pokazuje i dodjeljuje nam također zadaću, a ta je da budemo slični njemu i da težimo k svetosti kako bismo uživali gledanje Boga u Kristovom licu. Sveti Irenej nadalje kaže: "Božja se riječ nastanila među ljudima i postala Sinom čovječjim, da se čovjek navikne primjećivati Boga i da se Bog nauči nastanjivati u čovjeku prema Očevoj volji. Zato nam je Bog dao kao 'znak' našega spasenja onoga koji je, rođen od Djevice, Emanuel" (isto). I ovdje susrećemo vrlo lijepu središnju ideju svetog Ireneja: moramo se naviknuti primjećivati Boga. Bog je obično daleko od našega života, naših shvaćanja, našeg djelovanja. Došao je blizu nama i moramo se naviknuti biti s Bogom. Irenej u svojoj smionosti ide tako daleko da se usuđuje reći da se i Bog mora naviknuti biti s nama i u nama. I da bi nas Bog možda morao pratiti na Božić, naviknuti nas na Boga, kao što se Bog mora naviknuti na nas, na naše siromaštvo i krhkost. Gospodinov dolazak, zato, ne može imati drugu svrhu osim one da nas nauči da promatramo i ljubimo događaje, svijet i sve ono što nas okružuje očima samog Boga. Riječ postala djetetom pomaže nam shvatiti kako Bog djeluje, kako bismo bili kadri pustiti da nas njegova dobrota i njegovo beskrajno milosrđe sve više preobražavaju.

U tami kojom je obavijen svijet, pustimo da nas ponovno iznenadi i unese svjetlo u naš život taj Božji čin, koji je potpuno neočekivan: Bog je postao djetetom. Pustimo da nas iznenadi i obasja Zvijezda koja je preplavila svijet radošću. Neka nas Djetešce Isus, kada dođe k nama ne nađe nespremne, zauzete samo oko toga da izvanjsku stvarnost učinimo što ljepšom. Neka nas briga i pažnja koje posvećujemo uljepšavanju naših ulica i domova još više potakne da pripravimo našu dušu da susretne onoga koji će nas doći pohoditi, koji je prava ljepota i pravo svjetlo. Očistimo zato svoju savjest i svoj život od onoga što se protivi tome dolasku: svoje misli, riječi, vladanja i djela, uznastojimo činiti dobro i pridonositi ostvarivanju mira i pravednosti u ovom našem svijetu za svakog čovjeka i kročiti tako ususret Gospodinu.

Za božićno su vrijeme karakteristične jaslice. One na Trgu Sv. Petra, po običaju, gotovo su spremne i, ako ih se promatra na duhovan način, pokazuju se Rimu i čitavom svijetu, predstavljajući ljepotu otajstva Boga koji je postao čovjekom i nastanio se među nama (usp. Iv 1, 14). Jaslice su izraz našega očekivanja, ali također zahvaljivanja onome koji je odlučio podijeliti naš ljudski život, u siromaštvu i jednostavnosti. Raduje me da je i dalje živa i da se, štoviše, ponovno otkriva tradicija podizanja jaslica u domovima, na radnim mjestima, na svim onim mjestima na kojima se ljudi okupljaju. Neka to istinsko svjedočanstvo kršćanske vjere uzmogne i danas pružiti svim ljudima sugestivnu sliku beskrajne Očeve ljubavi prema svima nama. Neka ono i danas uzmogne iznenaditi srca djece i odraslih.

Draga braćo i sestre, neka nam Djevica Marija i sveti Josip pomognu živjeti otajstvo Kristova rođenja s novom zahvalnošću Gospodinu. Usred užurbanosti koja vlada u našim danima, neka nam to vrijeme dadne malo smirenosti i radosti i neka nam pomogne izravno se uvjeriti u dobrotu našega Boga, koji je postao djetetom da nas spasi i udijeli nam novu hrabrost i novo svjetlo našem putu. To je moja želja za svet i sretan Božić; upućujem je svima vama ovdje prisutnima,vašim obiteljima, napose bolesnima i onima koji trpe, kao i vašim zajednicama i svima koji su vam dragi.

 

Propovijedi

Duhovnost

SPISI SVETOGA FRANJE I SVETE KLARE

POTVRĐENO PRAVILO FRANJEVAČKOG REDA

GENERALNE KONSTITUCIJE REDA MANJE BRAĆE

GENERALNI STATUTI REDA MANJE BRAĆE