Kratka povijest provincije – Pisana djela

Hercegovački su franjevci dugo vremena bili isključivo misionari. Svoj dušobrižnički rad obavljali su prema načelima koja su naučili u tijeku svoje izobrazbe u Bosni ili u tuđemu svijetu, prema uputama mjesnoga biskupa i svojih poglavara.

Vršeći svoju dušobrižničku dužnost služili su se knjigama, napisanima prije svega na tuđim jezicima, iz kojih su učili u školi. Imali su na raspolaganju i tiskana djela na hrvatskom jeziku, posebno ona koja je izdao bosanski apostolski vikar biskup fra Augustin Miletić (1803.-1831.) i biskup fra Rafo Banšić (1833.-1863.). Ali i neki od hercegovačkih franjevaca, dok su bili dušobrižnici, pisali su i tiskali svoja djela. Ovdje ih ukratko spominjem.

1. Fra Rafo Barišić (1797.-1863.) završio je više škole u Italiji i ondje nekoliko godina bio profesor filozofije i bogoslovije. Vrativši se u svoju Bosansku provinciju ubrzo je postao apostolski vikar i biskup u Bosni i Hercegovini (1833.). I on je pisao. Posebno je poznato njegovo djelo Pasha duhovna… Rim 1842., koje je bilo traženo i dosta rašireno. Kao hercegovački apostolski vikar objavio je: Obranu pravovirnoga i pravoslavnoga iliti rimokatoličkoga sveštenstva u Hercegovini 1855.

2. Fra Anđeo Kraljević (1807.-1879.) bio je sposoban i marljiv pisac. U svojoj službi osjetio je potrebu tiskati svoje spise. Dosta je kasno našao tiskaru za svoja djela, u Rimu kod Propagande.

Svoje prvo djelo poslao je Propagandi istom 11. srpnja 1859., kao kustod Hercegovačke franjevačke kustodije sa zamolbom da ga tiska. Djelo je nosilo naslov Razgovori duhovni.

Kada je tadanji prefekt Kongregacije de Propaganda Fide dobio Kraljevićev rukopis, poslao ga je 4. ožujka 1860. generalu Franjevačkoga reda fra Bernardinu Trionfettiju da bi on našao nekoga tko bi mogao pregledati rukopis i o njemu dati sud. Budući da se tada u Rimu nalazio fra Paškal Buconjić kao profesor na franjevačkomu učilištu, koje se nalazilo u istomu samostanu Aracoeli, u kojemu je boravio general, njemu je dao spomenuti Kraljevićev rukopis da ga pregleda i o njemu dade pisani sud. Fra Paškal Buconjić je odmah proučio primljeni rukopis i 15. ožujka generalu predao svoj pisani sud. Nakon te dobivene ocjene, prefekt Propagande poslao je rukopis u Propagandinu tiskaru da se odmah tiska. Djelo je dosta brzo tiskano, budući da je fra Paško Buconjić 30. lipnja 1860. dobio 1.500 primjeraka već tiskana djela, da ih pošalje u Hercegovinu.

Sjemeništarci na Širokomu Brijegu nisu imali prikladnu latinsku gramatiku za učenje latinskoga jezika. Da bi zadovoljio toj potrebi fra Anđeo Kraljević sastavio je Grammatica latino-illyrica i 24. travnja 1862. zamolio prefekta Propagande da bi je objavila Propagandina tiskara. Nakon povoljnoga suda fra Paškala Buconjića i fra Ante Lulića, tada generalnoga definitora Franjevačkog reda, general Reda fra Raffaele Lippi knjigu je 25. srpnja 1863. preporučio Propagandi i ona je odmah te godine tiskana.

Fra Anđeo Kraljević kao biskup ponudio je Propagandi u prosincu 1869. knjigu propovijedi za narod da bi je ona tiskala. Rukopis je predan tiskaru Mariettiju da bi se vidjelo za koliko bi on djelo tiskao. Odgovorio je 14. prosinca 1869., da bi knjiga stajala jednu liru po primjerku, ako bi se tiskalo 500 primjeraka. Knjiga je tiskana sljedeće godine pod naslovom Govorenje za svetkovine.

U Hercegovačkoj se misiji već dugo osjećala potreba imati jednu tiskaru. To je posebno uviđao biskup fra Anđeo. Bilo je mu je već dodijalo da je za svaku stvar, koju je trebalo tiskati, morao moliti Propagandu u Rimu. Stoga ga je neobično razveselilo kada je poduzetni fra Franjo Milićević predložio da se uz pomoć bečke Vlade osnuje tiskara. Potpomogao je Milićevićev naum i tiskara je u Mostar došla 1872. Vjerovatno je Kraljević mislio je da je započelo novo doba za njegov Apostolski vikarijat i hercegovačke katolike. Stoga je u školi, koja se nalazila uz njegov stan, dao mjesto za tiskaru i dao joj ime Tiskara poslanstva katoličkog u Hercegovini (Typographia Missionis catholicae in Hercegovina). Međutim stvarnost je bila drukčija. Tiskara se nije mogla sama uzdržavati, a ni fra Anđeo nije je mogao uzdržavati. To više što je franjevačka uprava s nepovjerenjem gledala na taj pothvat. Očito je da fra Franjo nije tražio da uprava Kustodije odobri taj njegov rad. Premda je on već god. 1873. izdao Schematismus topographico-historicus Vicariatus apostolici et Custodiae provincialis franciscanico missionariae in Hercegovina pro anno Domini 1873., koji je prije smrti uglavnom bio dovršio fra Petar Bakula, uprava Franjevačke kustodije, nezadovoljna zbog neukusna tiska i zbog promjena u sadržaju, nije htjela naručiti ni jedan primjerak.

Fra Franjo je god. 1876. prenio tiskaru na drugo mjesto i već je te godine izdao Kratku računicu, koju je sastavio fra Nikola Šimović, a tiskaru je nazvao Tiskom franjevačkim.

3. Fra Petar Bakula (l 816.-l 873.). Od starijih hercegovačkih pisaca svakako je najistaknutiji bio fra Petar Bakula. Po naravi sposoban, više je nauke završio u Italiji, gdje je obnašao dužnost profesora filozofije i bogoslovije. Sklon pisanju, rano je počeo pisano iznositi svoje misli, uvjerenja i potrebe.

Kada se je vratio u Hercegovinu, bio je prisiljen prosjačiti po svijetu da bi od tuđe pomoći franjevci mogli živjeti i razvijati se. A da bi to mogao uspješnije obavljati smatrao je uputnim opisati povijest, prilike i mjesta gdje hercegovački franjevci rade i zbog čega su prisiljeni moliti tuđu pomoć. To ga je posebno poticalo na pisanje, a obavljajući taj posao dao je neka djela neprolazne vrijednosti.

Bakula se već u Italiji bavio franjevačkom prošlošću u Bosni i Hercegovini. Ondje mu je objavljeno djelo Cenno storico sulla provincia di Bosnia, Lucca 1846.

Kada je stranim dobročiniteljima trebao predstavljati sebe i hercegovačku franjevačku zajednicu napisao je Breve compendio sacro-storico sulle vicende della regolare missionaria custodia e vicariato apostolico di Erzegovina, diretto ai benefattori delle catioliche missioni, Ragusa 1853.

Drugo djelo slične naravi objavio je fra Petar Bakula 1862., dok je bio u Rimu na generalnom kapitulu Reda. Tisak je platio milodarima. Naslov djela je I martirii nella missione francescana osservante in Erzegovina, Roma 1862. To je djelo fra Petru služilo prigodom njegova skupljanja novčane pomoći za Hercegovinu. Mogao ga je ponuditi dobročiniteljima da upoznaju za koga je tražio pomoć.

Djelo fra Petra Bakule trajne vrijednosti je Schematismus topographico-historicus custodiae provincialis et Vicariatus apostolici in Hercegovina sub regimine spirituali Fratrum Min. Observ. Sancti Francisci pro anno Damini 1867, Spalati 1867., u kojemu je obradio Hercegovinu s arheološkoga, povijesnoga, zemljopisnoga i vjerskoga stajališta. Sličan je šematizam fra Petar pripravljao i za god. 1873., ali ga nije dovršio, jer ga je pretekla smrt. Tiskan je u novoj tiskari u Mostaru.

Fra Petar Bakula pisao je i na hrvatskomu jeziku. Ti njegovi sastavi pretežno su u stihu, po uzoru na hrvatsku epsku književnost i hrvatsko narodno pjesništvo. Kao da se bojao pisati u prozi. Njegova djela pisana hrvatskim jezikom ne dosižu vrijednost djela na talijanskomu i latinskomu jeziku. Njegov hrvatski jezik nije bio toliko razvijen da bi njim mogao nesmetano izražavati sve svoje misli.

Posebno je zanimljivo da je fra Petar Bakula u stihu izlagao filozofska i bogoslovna pitanja. U tomu se smislu ističu dva njegova djela: Pravo mudrovanje, Split 1867.; drugo izdanje 1869.; Politika za svakog čovika, Split 1869.

4. Fra Petar Kordić (1823.-1896.). Bio je dvaput kustod Hercegovačke kustodije (l 865.-l 871.). Napisao je spis o glavnim stvarima vjere koje kršćani moraju znati. Zamolio je 18. listopada 1869. Propagandu da njegovu knjigu otisne u svojoj tiskari. Biskup fra Anđeo Kraljević donio je taj spis u Rim u siječnju 1870. i predao ga Propagandi. Odgovorili su mu da će vidjeti hoće li ga tiskati i kada bi to moglo biti. Možda nije nikada tiskana.

5. Fra Franjo Milićević (l835.-1903.). Nakon početne škole i novicijata na Širokomu Brijegu, nastavio je dalje učiti u Italiji, gdje je 1860. zaređen za svećenika. Vrativši se u Hercegovinu, nekoliko vremena služio je po nekim župama. Poslije ga nalazimo kao župnika u Zavojanima, župi Provincije Presvetoga Otkupitelja, kamo je otišao, možda 1866., iz osobnih razloga. Kao župnik u Zavojanima počeo je pisati i objavljivati svoje spise. Oko god. 1871. biskup fra Anđeo Kraljević namjeravao je otvoriti tiskaru u Mostaru. Glavni pristaša te njegove zamisli bio je fra Franjo Milićević. Ponudio se biskupu Kraljeviću da će naučiti tiskati i voditi tiskaru. Biskup je dao mjesto tiskari u školi, koja je bila podignuta uz biskupski stan. Tiskara je proradila 1873. godine.

Fra Franjo je marljivo radio, imao je i pomoćnike i počeo tiskati. Biskup se Kraljević ponadao da će u toj tiskari moći tiskati sve potrebno za narod i svećenstvo u Hercegovini. Ali se ubrzo uvjerio da se tiskara ne može uzdržavati svojim radom, a on je nije mogao uzdržavati. Fra Franjo nije tako mislio pa je 1876. prenio tiskaru na drugo mjesto. Nekoliko se vremena nadao da će se nekako nagoditi s franjevačkom upravom i sačuvati tiskaru. Bio je franjevac i imao je podršku od franjevaca pojedinaca. Međutim franjevačka uprava nije smatrala razboritim upuštati se u taj posao. Fra Franjo je odlučio napustiti Franjevački red i svojim radom osigurati opstojnost tiskare. God. 1878. otišao je u Šibensku biskupiju, gdje je bio primljen kao svjetovni svećenik. Tada se tiskara prozvala tiskarom Don Franje Milićevića, koja je odigrala veliku kulturnu ulogu u Mostaru i Hercegovini, a god. 1896. Franjo Milićević je izgubio svoju tiskaru. Dvije godine kasnije nekoliko rodoljuba iz Mostara, među kojima je bio i franjevački provincijal, kupi sve vrjednije stvari bivše tiskare Franje Milićevića i osnuje Hrvatsku dioničku tiskaru. Ta je tiskara god. 1914. došla pod stečaj, pa su dioničari odlučili raspustiti to poduzeće. Hercegovačka franjevačka provincija na dražbi kupi glavne dijelove te tiskare i god. 1917. osnuje novu tiskaru pod nazivom Hrvatska tiskara Franjevačke Provincije.

6. Fra Paškal Buconjić (1843.-1910.). Nakon osnovne škole na Širokomu Brijegu nastavio je višu školu u Italiji. Dosegao je tada najviši mogući stupanj i postao god. 1860. profesor na središnjemu franjevačkom učilištu u Rimu. Za vrijeme svoje službe u Rimu morao je pisati predavanja koja je držao svojim slušateljima, ali to je sve ostalo u rukopisu i nije se sačuvalo.

Dok je bio u Rimu, fra Paškal je držao 5. srpnja 1863. u crkvi Sv. Jeronima, Hrvatima koji su boravili u Rimu, govor u čast svetih Ćirila i Metoda. Na zahtjev biskupa Josipa Jurja Strossmavera taj je govor zasebno objelodanjen, pod naslovom Govor prigodom tisućoljetnog slavovanja SS. Slavjanskih apostolah Cirila i Metoda…, Rim 1863.

Kad se za hercegovačkog ustanka, u kolovozu 1875., u Mostaru sastalo međunarodno povjerenstvo razmotriti kako bi se moglo doći do mira, dobilo je tiskani spis na talijanskomu jeziku, koji je iznosio razloge ustanka. U spisu nije označen pisac a nosio je talijanski naslov Un cenno semplice sui gravami causa principale dell’ insurrezione delle popolacioni cristiane, Mostar 1875. Smatra se da je to djelo napisao fra Paškal Buconjić.

Vršeći svoje dužnosti, posebno kao mostarsko-duvanjski biskup, fra Paškal Buconjić morao je mnogo pisati. Katkada su njegova pisma i okružnice objavljivane u tisku. Ti su spisi izražavali njegove misli i naredbe o pojedinim pitanjima vjerskoga života.

7. Fra Martin Mikulić (1841 .-1912.). Više je škole završio u Italiji. Nakon povratka u Hercegovinu vršio je različite dužnosti u dušobrižništvu, a bio je i učitelj novaka i sjemeništaraca. Smatrali su ga izobraženim čovjekom, a posebno je bio na glasu kao dobar latinist. Upravo zbog toga što je dobro pisao latinski uprava Provincije povjerila mu je da sastavi Schematismus almae custodiae provincialis in Hercegovina, Mostarini 1882.

Njegova glavna osobitost kao pisca na hrvatskomu jeziku jesu pripovijetke, u kojima opisuje neke ljude i događaje hercegovačkoga puka. Upravo te njegove pripovijetke, premda možda nisu dosegle visinu književnih pripovijedaka, pobudile su zanimanje. Neke su objavljene nakon njegove smrti. Spominjemo: Zvonarev teljig, Mostar 1901.; Narodna torba, Mostar 1902.; Samac i beskućnik, Mostar 1903.; Vitinski lovac, u Hrvatska duša, Almanah hrvatskih katoličkih svećenika, sv. 2, izdao Ivanko Vlašićak, Zagreb 1923., 51.-90.; Djevac od devedeset godina, u: Hrvatska duša, sv. 3.-4., Virje 1924.-1925., 83.-143.; Drveni strojevi, u: Dobri Pastir, 1973., objavio Anđelko Mijatović; Pustinjakove pripovijetke, Duvno 1972., objavio Ivan Alilović.

8. Fra Anđeo Nuić (1850.-1916.). Nakon pripravnoga školovanja na Širokomu Brijegu, nastavio se školovati u Rimu. Ondje je 29. ožujka 1873. zaređen za svećenika. Vrativši se u Hercegovinu nekoliko je vremena bio u dušobrižničkoj službi, a onda je postavljen za učitelja osnovne škole u Mostaru. Tu je dužnost obavljao od 1875.-l 882. Budući da je bio veoma glazbeno nadaren, fra Anđeo Kraljević mu je kupio harmonijum, pa je bolje mogao poučavati djecu u pjevanju. Nakon toga imenovan je učiteljem novaka na Humcu.

Dok je obnašao tu službu, osnovao je god. 1884. prvi u Hercegovini, Treći red sv. Franje. Iste je godine na Humcu osnovao muzej, »zbirku svakovrsnih stvari koliko prirodoslovnih toliko arheologičkih«. Bio je od 1904.-1907. godine provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Bavio se i pisanjem. Glavno njegovo djelo je Molitvenik, koji je dao tiskati 1892. godine. Taj se njegov molitvenik i danas koristi, a zovu ga Molitvenik fra Anđela Nuića. Dosada je imao 22 izdanja.

9.  Fra Radoslav Glavaš (1867.-1913.). Nakon osnovne škole na Širokomu Brijegu i novicijata na Humcu prešao je na višu školu u Italiju, gdje je god. 1893. položio ispite za profesora bogoslovije. God. 1895. imenovan je profesorom bogoslovije na mostarskoj Franjevačkoj bogosloviji. U Mostaru je ubrzo postao središnja osoba javnoga života. Čovjek velikih sposobnosti, koji je zrelo gledao na ljude i događaje, fra Radoslav Glavaš napisao je nekoliko veoma vrijednih djela. Posebno se predstavio kao izgrađeni pisac djelom Spomenica pedesetgodišnjice Hercegovačke Franjevačke Redodržave, Mostar 1897., u kojoj je znalački opisao život i rad hercegovačke franjevačke zajednice. Nakon toga je iscrpno napisao Život i rad fra Rafe Barišića, Mostar 1900. Zapaženo je i njegovo djelo Politika bosansko-hercegovačkih franjevaca, Mostar 1904. Objavio je Život Isusa Krista, Mostar 1908. Više puta je u novinama pisao o fra Paškalu Buconjiću, a posebno Paškal Buconjić prigodom tridesetgodišnjice biskupovanja 1880-1910, Mostar 1910.