13. rujna 2020.
Ulazna pjesma
Daj mir, Gospodine, onima što se u te uzdaju, da se proroci tvoji pokažu istiniti. Uslišaj molitve slugu svojih, Izraela, puka svoga. (usp. Sir 36, 18)
Zborna molitva
Bože, Stvoritelju i Svedržitelju. Daj da ti služimo svim srcem te iskusimo darove tvoje ljubavi. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, usliši nam prošnje i primi darove. Što svaki od nas prikazuje tebi na čast, nek bude na spasenje svima. Po Kristu.
Pričesna pjesma
Čaša koju blagoslivljamo, zajedništvo je Krvi Kristove! Kruh koji lomimo, zajedništvo je Tijela Kristova! (usp. 1Kor 10, 16)
Popričesna molitva
Gospodine, nek nam ova pričest pronikne duh i tijelo, da u nama ne prevagne tjelesna sklonost nego djelovanje tvoje moći. Po Kristu.
Prvo čitanje Sir 27, 30 – 28, 7
Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kada budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti.
Čitanje Knjige Sirahove
Mržnja i srdžba jednako su gnusne i grešan ih čovjek obje u sebi nosi. Tko se osvećuje, njemu se Gospodin osvećuje i dobro pazi na grijehe njegove. Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu, pa kad budeš molio, grijesi će se tvoji oprostiti. Ako čovjek goji mržnju na drugoga, kako može od Gospodina tražiti ozdravljenje? Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti se za svoje grijehe? On, koji je sâm od mesa, goji osvetljivost, pa tko će mu oprostiti grijehe? Misli na konac svoj i prestani s mržnjom; sjeti se raspadanja i smrti i vrši zapovijedi. Misli na zapovijedi i ne mrzi na bližnjega i na savez Svevišnjega pa oprosti krivicu. Riječ Gospodnja.
Pripjevni psalam Ps 103, 1-4.8.10-12
Pripjev: Milosrdan je i milostiv Gospodin, spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina
i ne zaboravi dobročinstava njegovih!
On ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
on ti od propasti izbavlja život,
kruni te dobrotom i nježnošću.
Jarostan nije za vječna vremena
niti dovijeka plamti srdžba njegova.
Ne postupa s nama po grijesima našim
niti nam plaća po našim krivnjama.
Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.
Drugo čitanje Rim 14, 7-9
Živimo ili umiremo – Gospodinovi smo!
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo! Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo. Ta Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima. Riječ Gospodnja.
Pjesma prije Evanđelja Iv 13,34
Zapovijed vam novu dajem, govori Gospodin, ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas.
Evanđelje Mt 18, 21-35
Opraštaj, kažem ti, ne do sedam puta, nego do sadamdeset puta sedam!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Petar pristupi Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga. Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.« Riječ Gospodnja.
Homiletsko razmišljanje
Fra Ivan Penavić
Politični Bog
Današnji se evanđeoski odlomak naslanja na onaj naviješteni prošle nedjelje. U ciklusu smo Kristovih pouka i prispodoba koje se tiču odnosa pravednosti i opomene, skrbi i ljubavi za bližnjega te oprosta. Budući da je Crkva zamišljena kao funkcionalan i skladan skup pojedinaca koji ju čine, nju Zajednicu, s pravom se očekuje od onih koji joj se pritjelovljuju da njeguju duh zajedničkog udioništva u ovozemaljskom hodu. Onkraj onodobno široko raširena nauka epikurejaca koji su sve ono političko smatrali otrovnim i naučavali sreću izoliranu za pojedinca, Krist čineći novost poseže za konceptom zajednice čiji bi nosivi stup bio princip ljubavi. Ljubav je, barem u evanđeoskom smislu, trajno usmjerena na krajnje dobro osoba koji ju konzumiraju. To trajno dobro počesto podrazumijeva i bolne zahvate, rezove koji su u konačnici spasonosni za one koji se podvrgavaju takvim tretmanima.
Iščitavajući prošlonedjeljno evanđelje pod tom optikom – čija se radnja odvija na zemaljskoj, ljudskoj ravni, u okviru božanske zajednice (Crkve) – isti taj princip ljubavi možemo uočiti i u današnjem evanđelju koje je više usmjereno na odnos Boga i čovjeka koji se posljedično prelijeva na razinu međuljudskih odnosa. Dvije se stvarnosti ponajviše uočavaju u današnjoj prispodobi: s jedne strane velikodušnost Boga prema čovjeku, a s druge sitničavost čovjeka prema čovjeku. U pozadini sluge koji od gospodara moli oprost i koji od svoga druga zahtijeva da mu isplati sve do posljednjeg novčića počiva egoizam. Zasljepljujuća sebičnost, koja je u prvom dijelu prispodobe (u stavu molitelja za odgodu isplate duga pred gospodarom) obavijena velom poniznosti, do kraja se ogoljeno pokazuje, uz primjese okrutnosti i nasilja, u drugom dijelu prispodobe, u odnosu prema čovjeku dužniku. Ovom prispodobom kao da je zahvaćen mentalitet mnogih nazovi vjernika koji nikako ne uspijevaju uspostaviti jedinstvo između vjerskog i društvenog života. Pune crkve pobožnih i poniznih molitelja, izlizani kipovi i oltari od mnogih doticanja, pokidale se u rukama krunice od molitve, nepregledni redovi koji hrle na gozbu Janjetovu, a društvena pravednost teško povrijeđena – u mentalitetu koji voli glasinu više od istine, trač više od hrane, koji bez treptaja gazi tuđu intimu, nerijetko i bezočno laže na bližnjega, čak i bez neke – makar i privremene – dobiti. Sve su to oblici iznuđivanja neproporcionalnih dugova, izrazi zavisti i ljubomore, prizemnih ljudskih interesa i zadasi sitnih duša. Nespremnost za oprost suočena s netraženjem oprosta. Ono što svakako valja uočiti u ovoj prispodobi jest stav onoga koji nešto duguje: on moli – bilo odgodu otplate bilo oprost. Priznanje krivice (duga) i traženje milosti, naklonosti i razumijevanja jesu vrata oprosta. Istinska, bezuvjetna božanska ljubav ravna se, ako je vjerovati ovoj prispodobi, po načelima takve pravednosti. Pravednosti koja nije uspostavljena ni na kakvu ljudskom sudištu nego Božjim hodom prema zalutalu čovjeku. Ali, kako da se obranimo od samih sebe?