Pepelnica

velj 16 2022 Miriam

2. ožujka 2022.

Ulazna pjesma
Ti, Gospodine, ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove, da se ostave zloće, jer ti si Bog naš. (Mudr 11,24–25.27)

Zborna molitva
Gospodine, započinjemo korizmu posta, molitve i bratske ljubavi. Udijeli nam jakost protiv navala duha zloće i ustrajnost u dobrim djelima. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Gospodine, na početku korizme prinosimo ti ovu žrtvu. Molimo te da nam djela pokore i ljubavi ukrote zle požude te čisti od grijeha proslavimo muku tvoga Sina. Po Kristu.

Pričesna pjesma
Onaj što o Zakonu Gospodnjem misli dan i noć u svoje vrijeme plod donosi. (Ps, 1,2-3)

Popričesna molitva
Gospodine, primljena otajstva nek nam pomognu u korizmenom zalaganju da naši postovi budu tebi mili a nama ljekoviti. Po Kristu.

Prvo čitanje Jl 2,12-18
Razderite srca, a ne halje svoje!

Čitanje Knjige proroka Joela
»Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć.« Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom! Prinose i ljevanice Gospodinu, Bogu našemu! Trubite u trublju na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe, a nevjesta iz odaje. Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gospodnje. Neka mole: »Smiluj se, Gospodine, svojem narodu! Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?« Tad Gospodin, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 51,3-6a.12-13

Pripjev: Smiluj se, Gospodine, jer sagriješismo!

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom!

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni! 
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!

Drugo čitanje 2Kor 5,20–6,2
Pomirite se s Bogom… Evo, sad je vrijeme spasa!

Čitanje Druge poslanice svetog Pavla apostola Korinćanima
Braćo! Kristovi smo poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli: »U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti«. Evo, sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa! Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Ez 33,11
Nije meni do smrti bezbožnikove, govori Gospodin, nego da se obrati i živi.

Evanđelje Mt 6,1-6.16-18
Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti, naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovito­sti, uzvratit će ti!  Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.« Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 17. veljače 2010. 

Krist je konačni cilj i duboki smisao za obraćenja

Draga braćo i sestre!

Na današnju Čistu srijedu započinjemo korizmeni hod koji traje četrdeset dana i koji nas vodi radosti Gospodinova Uskrsa. Na tome duhovnom putu nismo sami, jer nas Crkva prati i podupire od samoga početka Božjom riječju, koja obuhvaća program duhovnog života i pokorničkog zauzimanja, kao i milošću sakramenata.

Riječi apostola Pavla s tim u vezi nam pružaju jasnu opomenu: "opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje… U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti. Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa" (2 Kor 6,1-2). U kršćanskom pogledu na život svaki se trenutak mora smatrati milosnim a svaki dan danom spasenja, ali liturgija Crkve te riječi na sasvim osobit način veže uz vrijeme korizme. A da je četrdesetodnevna priprava na Uskrs milosno vrijeme možemo shvatiti upravo iz apela koji se upućuje za skromnog obreda pepeljenja a koji se izražava s dvije rečenice: "Obratite se i vjerujte evanđelju!","Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti".

Prva doziva u svijest obraćenje, riječ koju treba veoma ozbiljno shvatiti, shvaćajući iznenađujuću novost koju ona u sebi krije. Poziv na obraćenje, naime, raskrinkava i prokazuje površnost koja veoma često karakterizira naš način života. Obratiti se znači promijeniti smjer životnog puta: to ne znači učiniti malu promjenu, već pravi zaokret u životu. Obratiti se znači ići protiv struje, gdje je "struja" površni, nedosljedan i iluzorni način života, koji nas često privlači, ovladava nama i čini nas robovima zla, odnosno zatočenicima duhovne osrednjosti. Obraćenjem, međutim, čovjek stremi uzvišenijem kršćanskom životu, pouzdaje se u živo i osobno evanđelje, koje je Isus Krist. Njegova je osoba konačni cilj i duboki smisao obraćenja, on je put kojim smo svi pozvani kročiti u životu, dopuštajući da nas prosvijetli njegovo svjetlo i podupire njegova snaga koja pokreće naše korake. Na taj način obraćenje očituje svoje najblistavije i najočaravajuće lice: to nije jednostavna moralna odluka da ćemo se popraviti u svom vladanju, već je to odluka proizišla iz vjere, koja nas potpuno uključuje u duboko zajedništvo sa živom i konkretnom Isusovom osobom. Obratiti se i vjerovati evanđelju nisu dvije različite ili slične stvari, već izražavaju istu stvarnost. Obraćenje je potpuni "da" onoga koji predaje vlastiti život evanđelju, odgovarajući slobodno Kristu koji se prvi nudi čovjeku kao put, istina i život, kao onaj koji jedini oslobađa i spašava. Upravo to je smisao prvih riječi kojima, prema evanđelistu Marku, Isus započinje propovijed o "Božjem evanđelju": "Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju" (Mk 1,15).

Izraz "Obratite se i vjerujte evanđelju" ne stoji samo na početku kršćaninova života, već prati sve njegove korake, ostaje uvijek nov i širi se granajući se u svim svojim izrazima. Svaki je dan povoljan i milosni trenutak, jer nas svaki dan potiče predati se Isusu, pouzdati se u Njega, ostati u Njemu, živjeti kako je živio On, učiti od Njega pravu ljubav, slijediti ga u svakodnevnom vršenju Očeve volje, što je jedini veliki zakon života. Svaki je to dan, također usred teškoća i napora, umora i padova, i kada smo u napasti napustiti put nasljedovanja Krista i zatvoriti se u sebe same, u svoju sebičnost, zaboravljajući da se trebamo otvoriti Božjoj ljubavi u Kristu, kako bismo živjeli po logici pravednosti i ljubavi. U nedavnoj poruci za korizmu podsjetio sam da je "potrebna poniznost da bi se prihvatilo da trebam Drugoga koji će me osloboditi onoga 'mojeg', da bi mi dao 'svoje'. To se osobito događa u sakramentima pokore i euharistije. Zahvaljujući Kristovu djelovanju, otvaraju nam se vrata 'veće' pravednosti, a to je pravednost ljubavi (usp. Rim 13, 8 – 10), pravednost onoga koji se u svakom slučaju osjeća sve više dužnikom no vjerovnikom, jer je primio više no što je mogao očekivati" (L'Oss. Rom. 5. veljače 2010., str. 8).

Povoljni i milosni trenutak korizme pokazuje nam vlastito duhovno značenje također kroz drevni izraz: "Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti", koji svećenik izgovara kada nas posipa s pepelom. Vraćamo se tako na početke ljudske povijesti, kada je Gospodin rekao Adamu nakon prvoga grijeha: "U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se i vratiti" (Post 3,19). Tu nam Božja riječ doziva u svijest našu krhkost, štoviše našu smrt, koja je njezin krajnji izraz. Pred urođenim strahom od svršetka, a još više u kulturnom ozračju koje na mnogo načina teži cenzurirati stvarnost i iskustvo umiranja, korizmena nas liturgija, s jedne strane, podsjeća na smrt pozivajući nas na realizam i razbor, ali, s druge strane, potiče nas prije svega shvatiti i živjeti neočekivanu novost koju kršćanska vjera unosi u stvarnost same smrti.

Čovjek je prah i u prah će se pretvoriti, ali je u Božjim očima dragocjen prah, jer je Bog stvorio čovjeka za besmrtnost. Tako liturgijski izraz: "Sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti" nalazi svoje puno značenje u novom Adamu, Kristu. I Gospodin Isus htio je slobodno podijeliti sa svakim čovjekom sudbinu krhkosti, osobito kroz smrt na križu; ali upravo ta smrt, ispunjena njegovom ljubavlju prema Ocu i prema čovjeku, bila je put za slavno uskrsnuće, po kojem je Krist postao izvorom milosti darovane svima onima koji vjeruju u Njega i postaju dionici samoga božanskog života. Taj život koji neće imati svršetka već je na djelu u zemaljskom životu, ali će biti priveden punini nakon "uskrsnuća tijela". Mala gesta pepeljenja otkriva nam jedinstveno bogatstvo svoga značenja: to je poziv proživjeti korizmeni hod tako da svjesno i snažnije uronimo u Isusovo uskrsno otajstvo, u njegovu smrt i uskrsnuće, po sudjelovanju u euharistiji i u životu ljubavi, koji iz euharistije rađa i u kojem nalazi svoje ispunjenje. Pepeljenjem obnavljamo našu obavezu nasljedovati Isusa, pustiti da nas preobrazi svojim uskrsnim otajstvom, kako bi pobijedili zlo i činilo dobro, kako bi postigli da umre naš "stari čovjek" vezan uz grijeh i rodi se "novi čovjek" preobražen Božjom milošću.

Dragi prijatelji! Dok se pripremamo započeti skromni korizmeni hod, želimo s posebnim povjerenjem zazvati zaštitu i pomoć Djevice Marije. Neka nas ona, koja je prva povjerovala u Krista, prati u ovih četrdeset dana snažne molitve i iskrene pokore, kako bismo, pročišćeni i potpuno obnovljeni u srcu i duhu, proslavili veliko otajstvo uskrsnuća njezina Sina. Dobra korizma svima!

…………………..

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 22.veljače 2012

Simbolika broja četrdeset

Draga braćo i sestre, u ovoj se katehezi želim kratko zadržati na korizmenom vremenu, koje započinje današnjom liturgijom Pepelnice. Riječ je o putu od četrdeset dana koji će nas dovesti do Vazmenoga trodnevlja, spomena Gospodinove muke, smrti i uskrsnuća, tog središta otajstva našeg spasenja. U prvim stoljećima Crkve to je bilo vrijeme u kojem su oni koji su čuli i prihvatili Kristov navještaj počinjali, korak po korak, svoj put vjere i obraćenja na kraju kojeg su primali sakrament krštenja. Radilo se o jednom približavanju Bogu živom i inicijaciji u vjeru koje je trebalo činiti postupno, putem nutarnje promjene od strane katekumena, to jest onih koji su htjeli postati kršćani i tako biti pritjelovljeni Kristu i Crkvi. Kasnije su također pokornici a zatim i svi vjernici bili pozvani proći taj put duhovne obnove, da bi sve više uobličili vlastiti život s Kristovim. Sudjelovanje čitave zajednice u raznim dijelovima korizmenog puta ističe važan vidik kršćanske duhovnosti: otkupljenje je dostupno ne pojedinim ljudima, već svima, zahvaljujući Kristovoj smrti i uskrsnuću. Zato, bilo oni koji kroče putom vjere kao katekumeni da bi primili krštenje, bilo pak oni koji su se udaljili od Boga i zajednice vjere i traže pomirenje, bilo, na kraju, oni koji žive svoju vjeru u punom zajedništvu s Crkvom, svi oni znaju da je vrijeme koje prethodi Uskrsu vrijeme metanoje, vrijeme unutarnje promjene, kajanja; vrijeme u kojem naš ljudski život i naša povijest predstavljaju upravo proces obraćenja koji nas potiče da se trgnemo sada kako bismo susreli Gospodina na svršetku vremena.

Izrazom koji se uvriježio u liturgiji, Crkva naziva razdoblje u koje smo ušli "korizma", vrijeme od četrdeset dana i, s jasnim referiranjem na Sveto pismo, uvodi nas tako u točno određeno duhovno ozračje. Četrdeset je, naime, simboličan broj kojim Stari zavjet i Novi zavjet predstavljaju istaknute trenutke iskustva vjere Božjeg naroda. To je vrijeme koje izražava vrijeme očekivanja, čišćenja, Gospodinova povratka, svijesti da je Bog vjeran svojim obećanjima. Taj broj ne predstavlja točno određeno vremensko razdoblje, podijeljeno po danima, već radije strpljivu ustrajnost, dugu kušnju, razdoblje koje je dovoljno dugo da možemo vidjeti Božja djela, vrijeme u kojem trebamo odlučiti preuzeti na sebe vlastite odgovornosti bez daljnjih odgađanja. To je vrijeme zrelih odluka.

Broj četrdeset javlja se prije svega u biblijskom izvješću o Noi. Taj je pravednik zbog poplave proveo četrdeset dana i četrdeset noći u korablji, zajedno sa svojom obitelji i životinjama koje mu je Bog rekao da uzme sa sobom. Morao je nakon poplave čekati drugih četrdeset dana prije no što će stupiti na čvrsto tlo sačuvano od uništenja (Post 7,4.12; 8,6). Mojsije je ostao na brdu Sinaj, u Gospodinovoj prisutnosti, četrdeset dana i četrdeset noći, da primi Zakon. Čitavo to vrijeme je postio (Izl 24, 18). Četrdeset je broj godina putovanja židovskog naroda iz Egipta u Obećanu zemlju, vrijeme prikladno da se iskusi Božja vjernost: "Sjećaj se svega puta kojim te Jahve, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina… Tvoja se odjeća na tebi nije izderala niti su ti noge oticale ovih četrdeset godina." (Pnz 8, 2.4). Godina mira koje je Izrael uživao pod sucima također je četrdeset (Suci 3, 11.30), ali, pošto prođe to vrijeme, počinje zaborav Božjih darova i vraćanje na grijeh. Proroku Iliji trebalo je četrdeset dana da stigne na Horeb, brdo gdje susreće Boga (1 Kr 19, 8). Četrdeset je broj dana tijekom kojih su građani Ninive činili pokoru da dobiju od Boga oproštenje (Post 3, 4). Četrdeset je također broj godina kraljevske vladavine Šaula (Dj 13, 21), Davida (2 Sam 5, 4-5) i Salomona (1 Kr 11, 41), prvih izraelskih kraljeva. I u psalmima se razmišlja o biblijskom značenju razdoblja od četrdeset godina, kao primjerice u Psalmu 95, iz kojeg smo čuli jedan ulomak: "O, da danas glas mu poslušate: Ne budite srca tvrda kao u Meribi, kao u dan Mase u pustinji gdje me iskušavahu očevi vaši premda vidješe djela moja. Četrdeset ljeta jadio me naraštaj onaj, pa rekoh: 'Narod su nestalna srca i ne promiču moje putove'" (rr. 7c-10). U Novom zavjetu Isus, prije nego će započeti javni život, povlači se u pustinju na četrdeset dana, tijekom kojih nije ni jeo ni pio (Mt 4, 2): hrani se Božjom riječju, koju koristi kao oružje kojim pobjeđuje Đavla. Isusove napasti dozivaju u pamet one s kojima se suočio židovski narod, ali koje nije znao pobijediti. Četrdeset je dana uskrsli Isus poučavao svoje, prije nego će uzići na nebo i poslati Duha Svetoga (Dj 1, 3).

S tim brojem četrdeset koji se ponavlja opisano je jedno duhovno ozračje koje ostaje aktualno i ne gubi na svojoj vrijednosti, a Crkva, upravo posredstvom dana korizmenog vremena, želi sačuvati njegovu trajnu vrijednost i nama osvijestiti i približiti njegovu djelotvornost. Kršćanska liturgija korizme ima za cilj potpomoći put duhovne obnove, u svjetlu tog dugotrajnog biblijskog iskustva i prije svega da naučimo nasljedovati Isusa, koji nas je sa četrdeset dana provedenih u pustinji poučio pobjeđivati napast Božjom riječju. Četrdeset godina Izraelovog putovanja u pustinju predstavljaju dvoznačne stavove i situacije. S jedne strane one su razdoblje prve ljubavi između Boga i njegova naroda, kada je on govorio njegovu srcu, neprestano mu pokazujući put kojim treba ići. Bog se, tako reći, nastanio posred Izraela, išao je pred njim u oblaku ili ognjenom stupu, svakodnevno mu priskrbljivao hranu: dao je da mu mana pada s neba i voda izbija iz stijene. Zato se godine koje je Izrael proveo u pustinji može promatrati kao vrijeme posebnog Božjeg izabranja i prianjanja naroda uz Boga. S druge strane, Biblija pokazuje također drugu sliku Izraelovog putovanja u pustinji: vrijeme napasti i najvećih opasnosti, kada Izrael mrmlja protiv svoga Boga i htio bi se vratiti na poganstvo te si podiže vlastite idole, jer osjeća potrebu da časti jednog bližeg i opipljivijeg boga. To je također vrijeme pobune protiv velikog i nevidljivog Boga. Ta dvoznačnost, vrijeme posebne Božje blizine – vrijeme prve ljubavi – ali i vrijeme napasti – napasti vraćanja na poganstvo – nalazimo na iznenađujući način na Isusovu zemaljskom putu, s time naravno što kod Isusa nije bilo nikakvog kompromisa s grijehom. Nakon pokorničkog krštenja na Jordanu, na kojem preuzima na sebe sudbinu Sluge Jahvina koji se odriče samoga sebe i živi za druge i stupa među grešnike da preuzme na sebe grijeh svijeta, Isus odlazi u pustinju gdje živi u dubokom jedinstvu s Ocem. Ta dinamika je konstanta u Isusovu zemaljskom životu, koji uvijek traži trenutke samoće da se moli svome Ocu i ostane u dubokom i isključivom zajedništvu s njim, a zatim se ponovno vraća među narod. Ali u tome razdoblju "pustinje" i posebnog susreta s Ocem, Isus je izložen opasnosti i nasrtajima zloga koji ga napastuje i opsjeda, koji mu predlaže mesijanski put koji je daleko od Božjeg nauma, jer vodi kroz moć, uspjeh, vladanje a ne kroz potpuno sebedarje na križu. Alternativa glasi: mesijanizam moći i uspjeha ili pak mesijanizam ljubavi i sebedarja. Ta situacija dvoznačnosti opisuje također stanje u kojem se nalazi Crkva na putu u "pustinji" svijeta i povijesti. U toj "pustinji" mi vjernici imamo zasigurno mogućnost steći duboko iskustvo Boga koji krijepi duh, učvršćuje vjeru, jača nadu, u srcu budi ljubav; iskustvo koje nas čini dionicima Kristove pobjede nad grijehom i smrću po žrtvi ljubavi na križu. Ali "pustinja" je također negativni aspekt stvarnosti koja nas okružuje: suhoća, silno pomanjkanje riječi života i vrijednosti, sekularizam i materijalistička kultura, koji zatvaraju osobu u ovo zemni obzor postojanja oduzimajući mu svaku poveznicu s vrhunaravnim. To je također ozračje u kojem je nebo iznad nas tamno, jer je pokriveno oblacima sebičnosti, nerazumijevanja i prijevare. Usprkos tome, i za današnju Crkvu vrijeme pustinje se može pretvoriti u vrijeme milosti, jer imamo sigurnost da Bog može učiniti da i iz najtvrđe stijene potekne živa voda koja gasi žeđ i okrepljuje.

Draga braćo i sestre, u ovih četrdeset dana koji će nas voditi do Uskrsa možemo iznova pronaći novu hrabrost da strpljivo i s vjerom prihvaćamo svaku situaciju teškoće, nevolje i kušnje, sa sviješću da će Gospodin dati da iz tame svane novi dan. A ako budemo vjerni Isusu slijedeći ga na putu križa, jasni svijet Boga, svijet svjetla, istine i radosti bit će nam kao ponovno dan: bit će to nova zora koju je stvorio sam Bog. Svima želim dobar korizmeni hod!