PETAK MUKE GOSPODNJE

ožu 28 2018 Miriam

30. ožujka 2018.

Uvodna molitva
Spomeni se, Gospodine, velikih djela svoga milosrđa; spomeni se vazmenog otajstva, što ga je Krist, Sin tvoj, započeo, kad je za nas prolio krv: štiti nas vazda i posvećuj. Po Kristu.

Popričesna molitva
Svemogući vječni Bože! Ti si nas obnovio velikim djelom svoga milosrđa: blaženom smrću i uskrsnućem Isusa Krista. Čuvaj u nama njegove plodove i primanjem toga otajstva daj nam snage da ti vjerno služimo. Po Kristu.

Molitva nad narodom
Tvoj narod, Gospodine, slavio je smrt tvoga Sina u nadi uskrsnuća s njime. Molimo te, blagoslovi ga i daj mu oproštenje i utjehu, učvrsti vjeru u vječno otkupljenje. Po Kristu.

Prvo čitanje   Iz 52, 13 – 53, 12
Za naše je grijehe on proboden.

Čitanje Knjige proroka Izaije
Gle, uspjet će sluga moj, uzvisit će se, podignuti i uzdići veoma! Kao što se mnogi nad njim užasnuše – tako mu je lice neljudski bilo iznakaženo te obličjem više nije naličio na čovjeka – tako će on mnoge zadiviti narode i kraljevi će pred njim stisnuti usta videć ono o čemu im nitko nije govorio, shvaćajuć ono o čemu nikad čuli nisu: »Tko da povjeruje u ono što čusmo, kome li se otkri ruka Gospodnja?« Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje osušene.

Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni izgleda da bi nam se svidio. Prezren bijaše, od ljudi odbačen, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bijaše, obescijenjen. On slabosti naše ponije, naše boli uze na se, a mi ga držasmo udarenim, od Boga pogođenim, poniženim. Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegovom se modricom izliječismo. Poput stada svi smo mi lutali, svatko je svojim okrenuo putem. A Gospodin je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on se pokori i usta svojih ne otvori. Ko janje na klanje odvedoše ga, ko ovca, nijema pred onima što strigu, usta svojih ne otvori. Iz pritvora je i sa suda otet; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje je živih uklonjen, za grijehe naroda svog na smrt izbijen. Ukop mu dadoše među zločincima, a grob mu bî s bogatima, premda ne počini nepravde nit mu usta laži izustiše.

Al Gospodinu se svidje pritisnuti ga bolima. Žrtvuje li život svoj ko naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžiti sebi dane i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti. Zbog patnja duše svoje vidjet će svjetlost i nasititi se spoznajom njezinom. Sluga moj pravedni opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti. Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti jer sâm se predao na smrt i među zlikovce bio ubrojen, a on grijehe mnogih ponese na sebi i zauze se za zločince.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam   Ps 31, 2.6.12-13.15-17.25

Pripjev:   Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!

Tebi se, Gospodine, utječem,
o da se ne postidim nikada:
u svojoj me pravdi izbavi!
U tvoje ruke predajem duh svoj:
otkupi me, Gospodine, Bože vjerni.

Dušmanima svojim ruglo postadoh,
susjedima podsmijeh,
a znancima strašilo;
koji me vide vani, bježe od mene.
Nestalo me ko mrtvaca iz sjećanja ljudi,
postadoh ko razbijena posuda.

A ja se, Gospodine, u tebe uzdam;
govorim: Ti si Bog moj!
U tvojoj je ruci sudbina moja:
istrgni me iz ruke dušmana
i onih koji me progone!

Rasvijetli lice nad slugom svojim,
po svojoj me dobroti spasi.
Budite hrabri i jaka srca,
svi koji se u Gospodina uzdate!

Drugo čitanje    Heb 4, 14-16; 5, 7-9
Naviknu slušati, te svima koji ga slušaju posta začetnik spasenja.

Čitanje Poslanice Hebrejima
Braćo: Imajući velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere. Ta nemamo takva velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom. Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas! Ta Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja. Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja   Fil 2, 8-9
Krist postade poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom.

Evanđelje   Iv 18, 1 – 19,42
Muka Gospodina našega Isusa Krista

Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu

U ono vrijeme:

Iziđe Isus sa svojmi učenicima na drugu stranu potoka Cedrona. Ondje bijaše vrt u koji uđe Isus i njegovi učenici. A poznavaše to mjesto i Juda, njegov izdajica, jer se Isus tu često sastajao sa svojim učenicima. Juda onda uze četu i od svećeničkih glavara i farizeja sluge te dođe onamo sa zubljama, svjetiljkama i oružjem. Znajući sve što će s njim biti, istupi Isus naprijed te ih upita: »Koga tražite?« Odgovore mu: »Isusa Nazarećanina.« Reče im Isus: »Ja sam!« A stajaše s njima i Juda, njegov izdajica. Kad im dakle reče: »Ja sam!« – oni ustuknuše i popadaše na zemlju. Ponovno ih tada upita: »Koga tražite?« Oni odgovore: »Isusa Nazarećanina.« Isus odvrati: »Rekoh vam da sam ja. Ako dakle mene tražite, pustite ove da odu« – da se ispuni riječ koju reče: »Ne izgubih nijednoga od onih koje si mi dao.« A Šimun Petar isuče mač koji je imao uza se pa udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu desno uho. Sluga se zvao Malho. Nato Isus reče Petru: »Djeni mač u korice! Čašu koju mi dade Otac zar da ne pijem?«

Tada četa, zapovjednik i židovski sluge uhvatiše Isusa te ga svezaše. Odvedoše ga najprije Ani jer on bijaše tast Kajfe, velikoga svećenika one godine. Kajfa pak ono svjetova Židove: »Bolje da jedan čovjek umre za narod.«

Za Isusom su išli Šimun Petar i drugi učenik. Taj učenik bijaše poznat s velikim svećenikom pa s Isusom uđe u dvorište velikoga svećenika. Petar osta vani kod vrata. Tada taj drugi učenik, znanac velikoga svećenika, iziđe i reče vratarici te uvede Petra. Nato će sluškinja, vratarica, Petru: »Da nisi i ti od učenika toga čovjeka?« On odvrati: »Nisam!« A stajahu ondje sluge i stražari, raspirivahu žeravicu jer bijaše studeno i grijahu se. S njima je stajao i Petar i grijao se.

Veliki svećenik zapita Isusa o njegovim učenicima i o njegovu nauku. Odgovori mu Isus: »Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio. Oni eto znaju što sam govorio.« Na te njegove riječi jedan od nazočnih slugu pljusne Isusa govoreći: »Tako li odgovaraš velikom svećeniku?« Odgovori mu Isus: »Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?« Ana ga zatim posla svezana Kajfi, velikom svećeniku.

Šimun Petar stajao je ondje i grijao se. Rekoše mu: »Da nisi i ti od njegovih učenika?« On zanijeka: »Nisam!« Nato će jedan od slugu velikog svećenika, rođak onoga komu je Petar bio odsjekao uho: »Nisam li te ja vidio u vrtu s njime?« I Petar opet zanijeka, a pijetao odmah zapjeva.

Nato odvedoše Isusa od Kajfe u dvor upraviteljev. Bilo je rano jutro. I oni ne uđoše da se ne okaljaju, već da mognu blagovati pashu. Pilat tada iziđe pred njih i upita: »Kakvu tužbu iznosite protiv ovog čovjeka?« Odgovore mu: »Kad on ne bi bio zločinac, ne bismo ga predali tebi.« Reče im nato Pilat: »Uzmite ga vi i sudite mu po svom zakonu.« Odgovoriše mu Židovi: »Nama nije dopušteno nikoga pogubiti« – da se ispuni riječ Isusova kojom je označio kakvom mu je smrću umrijeti.

Nato Pilat uđe opet u dvor, pozove Isusa i upita ga: »Ti li si židovski kralj?« Isus odgovori: »Govoriš li ti to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?« Pilat odvrati: »Zar sam ja Židov? Tvoj narod i glavari svećenički predadoše te meni. Što si učinio?« Odgovori Isus: »Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde.« Nato mu reče Pilat: »Ti si dakle kralj?« Isus odgovori: »Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas.« Reče mu Pilat: »Što je istina?« Rekavši to, opet iziđe pred Židove i reče im: »Ja ne nalazim na njemu nikakve krivice. A u vas je običaj da vam o Pashi nekoga pustim. Hoćete li dakle da vam pustim kralja židovskoga?« Povikaše nato opet: »Ne toga, nego Barabu!« A Baraba bijaše razbojnik.

Tada Pilat uze i izbičeva Isusa. A vojnici spletoše vijenac od trnja staviše mu ga na glavu; i zaogrnuše ga grimiznim plaštem. I prilazili su mu i govorili: »Zdravo, kralju židovski!« I pljuskali su ga. A Pilat ponovno iziđe i reče im: »Evo vam ga izvodim da znate: ne nalazim na njemu nikakve krivice.« Iziđe tada Isus s trnovim vijencem, u grimiznom plaštu. A Pilat im kaže: »Evo čovjeka!« I kad ga ugledaše glavari svećenički i sluge, povikaše: »Raspni, raspni!« Kaže im Pilat: »Uzmite ga vi i raspnite jer ja ne nalazim na njemu krivice.« Odgovoriše mu Židovi: »Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim.«

Kad je Pilat čuo te riječi, još se više prestraši pa ponovno uđe u dvor i kaže Isusu: »Odakle si ti?« No Isus mu ne dade odgovora. Tada mu Pilat reče: »Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast da te pustim i da imam vlast da te razapnem?« Odgovori mu Isus: »Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi.«

Od tada ga je Pilat nastojao pustiti. No Židovi vikahu: »Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Tko se god pravi kraljem, protivi se caru.« Čuvši te riječi, Pilat izvede Isusa i posadi na sudačku stolicu na mjestu koje se zove Litostrotos – Pločnik, hebrejski Gabata – a bijaše upravo priprava za Pashu, oko šeste ure – i kaže Židovima: »Evo kralja vašega!« Oni na to povikaše: »Ukloni! Ukloni! Raspni ga!« Kaže im Pilat: »Zar kralja vašega da razapnem?« Odgovoriše glavari svećenički: »Mi nemamo kralja osim cara!«

Tada im ga preda da se razapne. Uzeše dakle Isusa. I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini. A napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano: »Isus Nazarećanin, kralj židovski«. Taj su natpis čitali mnogi Židovi jer mjesto gdje je Isus bio raspet bijaše blizu grada, a bilo je napisano hebrejski, latinski i grčki. Nato glavari svećenički rekoše Pilatu: »Nemoj pisati: 'Kralj židovski', nego da je on rekao: 'Kralj sam židovski.'« Pilat odgovori: »Što napisah, napisah!«

Vojnici pak, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela – svakom vojniku po dio. A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, otkana u komadu odozgor dodolje. Rekoše zato među sobom: »Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopadne« – da se ispuni Pismo koje veli:

»Razdijeliše među se haljine moje, za odjeću moju baciše kocku.«

I vojnici učiniše tako.

Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: »Ženo! Evo ti sina!« Zatim reče učeniku: »Evo ti majke!« I od toga časa uze je učenik k sebi.

Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan sam.« A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat, reče: »Dovršeno je!« I prignuvši glavu, preda duh.

Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda. Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: »Nijedna mu se kost neće slomiti.« I drugo opet Pismo veli: »Gledat će onoga koga su proboli.«

Nakon toga Josip iz Arimateje, koji je – kriomice, u strahu od Židova – bio učenik Isusov, zamoli Pilata da smije skinuti tijelo Isusovo. I dopusti mu Pilat. Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo. A dođe i Nikodem – koji je ono prije bio došao Isusu noću – i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloja. Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova običaj za ukop.

A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. Ondje dakle zbog židovske Priprave, jer grob bijaše blizu, polože Isusa.

Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Fra Ivan Dugandžić

VELIKI PETAK: KRIŽ OBASJAN SVJETLOM

Pobjeda križa

Ivanovo izvješće o Isusovoj muci moglo bi se ukratko nazvati upravo tako: pobjeda križa. Markova realistična slika sudbonosnih događaja Isusova života, u kojoj dominira Isus patnik i njegova muka, u Ivanovu evanđelju dobiva nekako «preobražen» oblik. Četvrti evanđelist je u tolikoj mjeri zaokupljen slavom uskrslog i proslavljenog Isusa da uopće ne govori izričito o njegovu trpljenju i križu, već o «času kad će otići s ovoga svijeta k Ocu» (Iv 13,1). I budući da Isus ide spremno ususret tom času koji mu je odredio Otac, to je za nj već «uzdignuće» (8,28). Iako evanđelist to ne kaže, ovdje se može slobodno dodati: uzdignuće u slavu. Drugim riječima, križ je u Ivana samo prva stepenica na putu Isusove proslave.

Može se bez pretjerivanja reći da Ivan pripovijeda povijest Isusove muke koja zapravo nije muka. Tu ne susrećemo Isusa kojeg u Getsemaniju kao čovjeka spopada smrtni strah i koji moli Oca da ga, ako je moguće, izbavi iz tog straha, već Sina Božjega koji suvereno vlada cijelom situacijom i koji svojom sigurnošću i odlučnošću zbunjuje vojnike do te mjere da oni na njegov upit, koga traže «uzmaknuše natrag i padoše na zemlju» (18,6). Ivanov Isus ne pada od nemoći pod križem niti mu treba pomoć Šimuna Cirenca. U tom prikazu Isusove muke nema mjesta za Isusovo moljenje psalma: «Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?» (usp. Ps 22). Ali evanđelist zato ističe kako je Isus u tim trenucima mislio na druge, na majku i učenika kojega je posebno ljubio (19,25-27) i nakon svega donosi Isusovu zadnju riječ s križa: «svršeno je» (19,30) koja se doima kao završni komentar dobro uspjele božanske režije, u kojoj Isus suvereno igra svoju ulogu. Dok tri starija evanđelista uglavnom pripovijedaju događaj Isusova raspinjanja, Ivan ga više tumači. 

Donoseći na taj način Isusovu muku, Ivan želi otkriti njezin duboki smisao koji je zasjao u svjetlu njegova uskrsnuća. U toj drami Velikog petka osuđeni i raspeti Isus je pravi pobjednik, a svi oni koji su u ljudskim očima izgledali kao pobjednici nad Isusom: vojnici, veliki svećenici, Herod, Pilat, svi su oni veliki gubitnici. Ostali su zapamćeni samo kao zlosretni i tragični sudionici Isusove sudbine i slučajni svjedoci njegove pobjede koja je doduše došla tek u uskrsnuću, ali koja u Ivanovu evanđelju već tako snažno obasjava i njegov križ.

Križ kao znak i pitanje čovjeku

Isusov križ kao znak pobjede ljubavi nad mržnjom i praštanja nad osvetom ostaje za čovjeka raskrižje svjetova, mjesto na kojem se dijele duhovi i veliko pitanje koje nitko ne može ravnodušno zaobići. Kroz povijest su trajno postojali raspinjani i oni koji su raspinjali, postojali su mučenici i njihovi mučitelji, oni koji sažalijevaju mučene i oni koji ih izruguju. Jedni su se obični pozivali na zakon, a drugi su crpli snagu iz ljubavi. Povijest je upamtila one koji su Isusov križ ljubili do zanosa i one koji su ga mrzili do ludila. Nije pretjerano reći da je sva povijest čovječanstva u znaku križa i da je svaki ljudski život u određenom smislu dio velikog križnog puta čovječanstva.

Malo prije Isusova vremena slavni rimski filozof i govornik Ciceron, govoreći o križu na koji su Rimljani osuđivali neposlušne robove i političke buntovnike, uskliknuo je: «Križ mora biti daleko ne samo od tijela rimskog građanina, nego i od njegovih misli!» U toj riječi vidimo kako ni veliki poganski mislilac poput Cicerona nije mogao nadići razinu poganske misli kojoj je bilo strano svako milosrđe i smisao za bilo kakvu žrtvu. Nasuprot njemu, sv. Pavao koji je kao vjerojatno nitko drugi doživio snagu Božjeg milosrđa zanosno kliče: «Ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu» (Gal 6,14). Iza tih riječi stoje dva svijeta nepomirljivo jedan nasuprot drugomu, poganski i kršćanski. I za suvremenu pogansku misao križ je ostao izazov koji ona ne može podnijeti i zato ne čudi da su sve glasniji zahtjevi i u tradicionalno kršćanskim zemljama da se križevi uklone s javnih mjesta. 

Otkrivajući tko je Bog koji je spreman na takvo praštanje, Kristov križ istodobno postavlja pitanje: tko je zapravo čovjek? Tko je to zagonetno biće koje je sposobno u tili čas od učenika prometnuti se u izdajnika, i to ne samo u Judi, već u nebrojenim slučajevima kroz povijest? Tko je čovjek koji, poput Pilata, vidi istinu ali je gazi perući istodobno ruke i želeći time reći: Morao sam tako! Tko je to biće koje je kao kršćanin obilježeno Kristovim križem, ali će u određenom trenutku svojom strašnom psovkom popljuvati i Isusa i njegov križ? Tko je doista čovjek za koga je Bog toliko učinio, a on se često oglušuje na sve to? Odgovor je moguće dati samo u nasljedovanju Isusa prema njegovoj riječi: «Ako tko želi ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi!» (Mk 8,34). To može biti i najkraća i najkonkretnija poruka Velikog petka.