U srijedu, 20. travnja 2016. u našem samostanu u Mostaru održana je redovita mjesečna duhovna obnova za fratre naše Provincije.
Program je započeo okupljanjem i zajedničkom kavom u 10,00 sati, nakon čega su se svi premjestili u veliku samostansku kapelicu gdje je predvoditelj fra Ivan Ivanda, župnik u Goranicima održao predavanje na temu ‘Trn u tijelu’, oslanjajući se na riječi svetog Pavla: „I da se ne bih uzoholio zbog obilja objava, stavljen mi je trn u tijelo, Sotonin poslanik, da me trajno muči da se ne uzoholim. Zato sam triput molio Gospodina da prestane. A on mi je odgovorio: ‘Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga savršeno očituje u slabosti’“. (2 Kor 12, 7-9)
Ovdje donosimo njegovo predavanje:
Trnja je uvijek bilo, od postanka svijeta, barem od pada u grijeh, jer otada je čovjekov put trnovit, posut trnjem: „Zemlja će ti rađati trnjem i korovom“ (Post 3, 18). I na tome zemaljskom putu trn se lako ubode u čovjekove ranjive noge. U petu. Ahil je bio junak, ali je imao jedno ranjivo mjesto, petu, otuda „Ahilova peta“. Slavni su kipovi helenističkog doba koji prikazuju čovjeka, uglavnom mladića, koji sjedi i vadi trn iz noge. Negdje od polovice 12. st. ovaj motiv spinarija (spinario, lat. spina = trn, bodlja) ulazi i u kršćansku umjetnost. Nalazimo ga po crkvama i samostanima, posebice u crkvama koje se nalaze na rutama Via Romea (hodočašćenje u Rim, dakako pješke, kako i sama riječ kaže) ili na putu za Santiago ili putu svetoga Jakova. Hodočasniče, putniče, tvoj put je dug, naporan i mukotrpan u fizičkom smislu, ali je prije svega duhovan put. Oslobodi se „trnja“ koje ti usporava hod: grijeha, poroka, navezanosti … Oslobođen tog tereta, te suvišne prtljage, korak će ti postati brži i lakši. Dakle, trn je nešto bolno, što usporava hod, preprjeka na putu. Treba ga se riješiti, izvaditi ga. Knjiga Izreka kaže da je put bezbožna i opaka čovjeka pun trnja i zamki. Zanimljivo je da reljefni prikaz spinarija nalazimo i na ambonu bazilike sv. Ambrozija u Milanu, dakle na mjestu na kojemu se čita, navješćuje i propovijeda Božja riječ. Može se pretpostaviti da je poruka sljedeća: svatko tko se uspinje na propovjedaonicu neka zna da stupa na sveto mjesto kao slab, ranjiv čovjek, nečistih usana – kakve je imao Izaija – da ne umišlja sebi da je govornik, rhetor, nego da je glas Riječi. Riječ je verbum, glas je vox. Neka odvadi sve ljudsko, to trnje ljudske riječi, neka ne naviješta sebe, nego Riječ. Dakle, posrijedi je neka vrsta opomene da je potrebna neprestana briga oko čišćenja, odstranjivanja ljudskoga, suviše ljudskoga, kada čovjek ulazi u sveti prostor hrama. „Svemogući Bože, očisti mi srce i usne, da mogu dostojno navijestiti tvoju svetu, blagu vijest“.
Kierkegaard, koji ima oštar um i istančana razlikovanja, kaže otprilike ovako: uobičajena je slika i njome se uvelike služimo da život uspoređujemo s putom. Život je put. I to se odnosi na svakog čovjeka, na sve bez razlike. U opipljivom, neposrednom smislu put je vanjska stvarnost, bez obzira kako netko njime hoda, put je put. No, u duhovnom smislu put se ne može osjetilno nacrtati, naznačiti. On je u stanovitom smislu tu – išao njime netko ili ne išao, išao ovako ili onako – put je ovdje način na koji se njime hoda. Put krjeposti ne može se pokazati i reći: onamo ide put krjeposti, nego se može reći samo na koji se način ide putom krjeposti. I ako netko ne želi na taj način njime ići, onda on ide nekim drugim putom. Ova se razlika putova najjasnije vidi ondje gdje se istodobno govori o putu u neposrednom smislu i o putu u duhovnom smislu. U prispodobi o milosrdnom Samaritancu riječ je o putu između Jerihona i Jeruzalema. Tu se pripovijeda o pet ljudi koji su išli „istim putom“ – ali se u duhovnom smislu mora reći da je svatko išao svojim putom. Cesta ne čini razliku, duhovno je ono što čini razliku, što čini različitost putova. Prvi koji je išao putom od Jerihona prema Jeruzalemu bio je miran putnik. Išao je možda poslom, možda u hram, svejedno, bio je na zakonitu putu. Drugi je bio razbojnik, koji je išao „istim putom“ – a ipak na nezakonitu putu. Onda je naišao svećenik, „istim putom“, vidio je nesretnika, možda je za trenutak bio ganut, ali je odmah nastavio putovanje, na istom naviklom putu ravnodušnosti, čovjek bez dubine. Potom je naišao levit, „istim putom“, vidio je nesretnika, prošao kraj njega bez ganutosti i nastavio svojim putom – putom sebeljublja i tvrdoće srca. Konačno je naišao Samarijanac, „istim putom“, našao je nesretnika na svome putu milosrđa, svojim je primjerom pokazao na koji se način ide putom milosrđa, pokazao je da je u duhovnom smislu put upravo ovaj: na koji se način njime ide. Stoga evanđelje kaže: „Idi pa i ti čini isto tako“. I ti hodaj istim putom na istom životnom putu kojim svi idu, jer svi smo putnici bez razlike, ali hodamo različitim putovima. To znači: ako ideš putom kojim je išao Samarijanac, ideš putom milosrđa. Sve se to dogodilo na „istom putu“, a put je jednoga bio zakonitost, put drugoga bezakonje, put trećega ravnodušnost, put četvrtoga tvrdoća srca, put petoga milosrđe. Bilo je pet putnika koji su prema riječima evanđelja išli „istim putom“, a ipak je svaki od njih išao svojim putom. Stoga kad kažemo – zaključuje Kierkegaard – da je življenje svakoga čovjeka put, onda to važi u općenitu smislu, jer svi koji smo živi, svi idemo istim putom, odnosno svi smo na životnom putu. Ali, odlučujuće je, i to čini razliku: na koji način hodamo tim životnim putom. Drugim riječima, odlučujuće pitanje glasi: na koji način treba hodati da bismo na životnom putu išli pravim putom?
Kako je poznato, Savao je bio vođa progonitelja kršćana. On je odobrio kamenovanje Stjepana, koji je umirući molio za svoje ubojice. Kasnije je od religijskih autoriteta dobio ovlast da i u Damasku baci u tamnicu učenike novoga puta. I sada Savao jaše na konju putom prema Damasku, putom kojim jamačno idu i kršćani, pripadnici „novoga puta“, oni koji slijede Isusa koji je „Put“. I kršćani i Pavao idu „istim putom“, ali ipak različitim putovima. Znamo što se dogodilo pred vratima grada. Pavlovo je obraćenje u prvom redu dokaz Božje moći, njegova trijumfa nad neprijateljem. Koga je dohvatila Božja ruka iz gomile progonitelja? Ne bilo koga, Bog nije udario slučajno, nego upravo Savla, najdjelotvornijeg među njima, najrevnijeg, najučenijeg, najljućeg, itd… Istodobno je ovo obraćenje plod Stjepanove molitve: molitva pravednika, mučenika, može mnogo. „Prvi mučenik Crkve je s Božjom pomoći imao moć razbuditi najvećeg apostola“ (J. H. Newman).
Trenutačno obraćenje. U jednom je hipu izgorjela sva Savlova istina, svi zanosi, svi nacrti, sva zgusnuta mržnja koja se sabirala u besanim noćima, pri dubokim razmišljanjima. Sveti Augustin je zapisao govoreći o tom događaju: „Udarivši ga, izliječio ga je; ubivši ga, oživio ga je.“ I gotovo da zavidimo tom čovjeku koji je obraćen na taj način. Jer, svako se pravo obraćenje zbiva u dvije faze koje vremenski mogu biti vrlo udaljene jedna od druge. Prva obuhvaća obraćenje uma, a druga obraćenje volje, odnosno srca. A upravo je maloprije spomenuti sveti Augustin i sam iskusio kako druga teško i sporo slijedi prvu. Kada razum uvidi, spozna, srce se uporno upire tom pritisku. Milosti redovito treba dugo vremena da ga svlada. Mnogi obraćenici, mnogi sveci, duboko su i krvavo iskusili to nutarnje razapinjanje, nutarnje izgaranje, muke srca. Pravo obraćenje je jako težak i mučan proces. Kod Savla se sve odigralo odjednom. Milost ga je temeljito, a trenutačno, izmijenila i ponijela zanosom koji je neusporediv. Kakav jedinstven privilegij!
Tako se izmijenio način na koji je Pavao išao svojim životnim putom, on je postao apostol „novoga puta“. Nitko ne može biti apostol ako ga ne zahvati milost Božja i ako ne prođe kroz duboko obraćenje. Način je Pavlova obraćenja jedinstven, ali svatko od nas mora proći kroz to, na drugi način. I nema nikoga tko bi bio oslobođen toga. Pitanje koje se nameće samo od sebe: svi mi hodamo istim putom, no jesu li nam putovi različiti? Svi smo u istome – isti Krist, isti habiti, isti sveti Franjo – ali mi znamo da je jako teško napustiti svoj put, kako bi se sve slilo u jedan put, jer put je samo jedan. Najteže čovjek ostavlja sama sebe. Sve ćemo mi ostaviti manje-više lako, ali sebe ne. Svoju pamet, svoje mišljenje, svoje bolje mišljenje, svoje umišljaje, svoje sebeljublje, svoju tvrdoglavost, to ide jako teško. Teško dopire Božja riječ u nas same, milost mora svladati našu buntovnu i prkosnu ljudsku narav. Jer, u vječnosti nećeš biti pitan koliko si velik imetak ostavio – za to pitaju oni koji ostaju iza tebe – ili koliko je moćan bio tvoj utjecaj i ugled – to je samo tvoja slava u svijetu koji ostaje iza tebe. Ne, vječnost neće pitati što je svjetovnoga ostalo od tebe u svijetu. Ali, pitat će koje si bogatstvo sabrao u nebu, kako si često pobjeđivao svoja osjetila, koliko si svladavao sama sebe ili si bio rob svojih hirova. Koliko si se odricao sama sebe ili to nikada nisi činio. Koliko si bio spreman podnijeti žrtve za neku dobru stvar, ili to nikada nisi bio spreman. Koliko si strpljivo podnosio uvrjede, što si trpio, ne zbog sama sebe, zbog svojih sebičnih ciljeva, nego što si pretrpio odričući se sama sebe zbog Boga.
Blaženi kardinal J. H. Newman, i sam obraćenik, za sv. Pavla tvrdi da mu je najdraži učitelj, prema kojemu je uvijek gajio posebno poštovanje. U njega možemo izdvojiti pet točaka koje pojašnjavaju zašto je Pavao poticaj i učitelj onima koje Gospodin i danas izabire i šalje naviještati evanđelje. Dakle, Pavao kao učitelj i nadahnuće. Evo tih pet točaka:
1) Iskustvo obraćenja: najprije, to je čovjek koji je iz vlastitog iskustva znao za teret ljudske krivnje i snagu Božjeg milosrđa. Onaj tko je činio zlo, navukao na sebe krivnju, pa iskusio milosrdno oproštenje te krivnje, ima dvije bitne pretpostavke da bude dobar apostol: prvo, svijest o vlastitoj grješnosti i krhkosti, da sam i ja krivac pred Bogom, i drugo, spašen sam samo njegovim preobilnim milosrđem. Kao takav bio je naročito prikladno oruđe za Božji plan s poganima. Dakako, širenje evanđelja je u konačnici djelo Božje milosti. No, Bog se u pravilu služi ljudskim pomagačima da ostvari svoje planove. Pavao je bio prikladan ne samo zbog svoga znanja i duhovnih darova, nego poglavito zbog svoga osobnog puta vjere i obraćenja. Vlastito iskustvo je nezamjenjivo. Ovaj ga je put kojim je prošao naučio da ne očajava ni zbog najtežih grješnika, da u ljudima otkriva skrivene iskre vjere, da ima razumijevanja za najrazličitije kušnje, da ponizno nosi mnoštvo objava koje su mu udijeljene i da vlastita iskustva mudro uporabi za obraćenje drugih. Tako je Pavao postao tješitelj, pomagač i vođa svoje braće. Utješno je znati da sva iskustva života – pozitivna i negativna – mogu prema Božjemu planu biti korisna za širenje evanđelje. Time se ne misli reći da netko mora teško griješiti kako bi mogao postati veliki apostol i svetac. Prijašnji grijesi Pavla nisu učinili boljim kršćaninom, nego samo „prikladnijim za stanovitu nakanu u Božjoj providnosti – prikladnijim da kao obraćenik obraća druge“.
2) Poznavanje ljudske naravi: Newman se pita o posebnom obilježju koje apostola naroda razlikuje od drugih svetaca. Po njegovu mišljenju Pavao se poglavito odlikuje time što mnoštvo Božjih darova nije razorilo ono što je u njemu bilo ljudsko, nego ga je oduhovilo i usavršilo. Naime, neki sveci su toliko ispunjeni Božjim životom da se takoreći posve gube u njemu i naoko više nemaju udjela u ljudskoj naravi. Rekli bismo kao da više nisu ljudi, u nekoj drugoj sferi su. Kod Pavla je drukčije: on je svetac, ali je posve čovjek. Ili: upravo zato što je svetac ostao je čovjek. Zbog toga je mogao dobro razumjeti čovjeka s njegovim jakostima i slabostima, njegovim kušnjama, čežnjama i sklonostima. Ljudska narav u njemu je snažno, tjelesno prisutna – doduše stalno s prevladavajućim utjecajem božanske milosti – ali u tomu ništa ne gubi od svoje slobode i snage. Budući da u njemu živi takva snaga čovještva, on je zbog toga u stanju darom koji mu je naročito svojstven prodrijeti u ljudsku narav i osjećati s njome“. Kadar je uživjeti se u splet osjećaja, planova, težnji i grijeha u koji se upušta većina ljudi na cijelome svijetu. I u ovom je smislu on nosio na sebi grijehe svih ljudi, govorio o njima i o sebi kao da su jedno. Nije pokazivao prstom na druge, nego je znao da grijeh i požuda stanuju i u njemu. On se može udubiti u druge ljude, suosjećati s njima, razumjeti njihove borbe. „Bio je iskren ljubitelj duša. Ljubio je bijednu ljudsku narav strastvenom ljubavlju; nježno se i brižno prigibao nad njom jer je želio njeno preporođenje i spasenje. Ne zazire ni od čega što je istinski ljudsko. Ima veliko i široko srce, jer je uvjeren da Bog hoće spasenje svih ljudi.“
3) Ljubav prema vlastitom narodu. Ako se osjećao povezanim s čitavim ljudskim rodom, kako se tek osjećao povezanim sa svojim vlastitim narodom. Ali, koliko mu je misao na izraelski narod zadavala oštru i tjeskobnu bol! I nakon svoga obraćenja Pavao ostaje ponosan na izabranost svoga naroda, čija je slava od mladosti bila prisutna u njegovu misaonom svijetu i ispunjala ga ljubavlju. No, ovaj je ponos bio povezan sa žalošću i bolom. Jer, upravo ovaj narod koji je stoljećima očekivao Mesiju, pripremao mu put i naviještao ga, nije ga prihvatio. Pavao je mogao razumjeti tvrdokornost Izraelaca jer je i on prije svoga obraćenja gajio iste osjećaje i misli prema Isusu. Zbog samilosti htio je – kao i Mojsije u SZ-u – priskočiti u pomoć svome narodu, zbog svoje braće „biti proklet i odijeljen od Krista“ (Rim 9, 3). Bio je spreman zbog ljubavi sve dati za svoj narod. Njegovo srce krvari zbog tvrdoće srca njegova naroda. Pavao istodobno – usprkos svemu – gaji nadu za svoj narod. „Bit će spašeni u kasnije vrijeme“. I mi, današnji apostoli, u istom duhu trebamo gledati na svoju vlastitu obitelj i svoj vlastiti narod, zahvalnim ponosom za sve dobro i lijepo što je primio. Sa spremnošću da se zastupnički zauzimamo za one koji Gospodina ne poznaju ili su se, primivši vjeru, udaljili od nje i žive kao pogani. S nepokolebljivom nadom u Božje milosrđe za sve. Ako su iz našega naroda toliki bili mučenici za vjeru, i naši fratri, i fizički, krvno, mi možemo barem biti duhovni mučenici, dati više od sebe za spas, ozdravljenje, za duhovnu renesansu svoga naroda.
4) Suosjećanje s vjernicima: Pavao često u svojim poslanicama ističe krjepost humanitas-a – (ne smije se brkati s humanizmom!) – to jest istinsko milosrđe, blagost, milosrđe, velikodušnost u ophođenju s ljudima. On je toliko ispunjen ljubavlju prema drugima da potpuno iz vida gubi svoje darove i povlastice, svoj položaj i čast, da sama sebe poznaje samo kao krhkog čovjeka koji govori krhkim ljudima, te je iz svijesti vlastite slabosti dobrohotan prema drugima. Ovo se ne može dovoljno naglasiti. Mi vidimo kako lako naš položaj, povlastica ili funkcija odredi naše ophođenje s ljudima. Postajemo drugi, drukčiji od onoga što jesmo. Ima nas koji se na jedan način ponašamo u crkvi, na drugi u samostanu, na treći na Sveučilištu, na četvrti na ulici, itd., a samo je jedan način, samo je jedan put … Na taj način mi propovijedamo sebe, ne Isusa Krista, ne franjevaštvo. I ljudi to vide. Jako dobro to ljudi vide. Pavao kaže: „Mi ne propovijedamo sami sebe, nego Isusa Krista kao Gospodina, a sebe kao vaše sluge poradi Isusa“ (2 Kor 4, 5). I priznaje svoju vlastitu nemoć: „Ovo blago nosimo u glinenim posudama da se ona izvanredna uspješnost pripisuje Gospodinu, a ne nama“ (2 Kor 4, 7). Kako je žalosno kada mi napustimo područje nemoći, uđemo u područje volje za moću, uspješnost pripisujemo sebi, a Gospodina gurnemo ustranu, ne izričito, izrijekom, nego svojim ponašanjem, svojim stavovima. Morali bismo puno više poraditi na tome da dođemo do one točke kada ćemo vjerodostojno, kao i sveti Pavao, moći reći: „Živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni“.
5) Borba i pouzdanje u Boga ili „trn u tijelu“: Pavao je vrlo iskren, on nema razloga za skrivanje bilo čega. Sve je razgolićeno pred Bogom i svijetom, postao je „prizor svijetu“, pa tako kaže da je od Boga primio neizmjerno mnogo, što drugi nisu: „uznio me u treće nebo“. Čuo sam riječi koje nitko nije čuo, neizrecive riječi. Koje čovjek ne može izgovoriti. Gledao sam što ljudske oči ne mogu vidjeti. I vraćen sam na zemlju. I onda otkriva još nešto, nešto suprotno od toga, nešto bolno, zapravo strašno: dan mu je trn u tijelu. Ja mislim da svi znamo što znači kada trn uđe u tijelo. Kao djeca, ili nekada kasnije, poglavito u prijašnja vremena kada smo trčali bosi, ili nešto radeći u polju, uđe ti trn i to je bolno. I prvo što ćemo uraditi je da ga iščupamo. To je prva, prirodna reakcija. Nastaviti trčati, nastaviti raditi, podrazumijeva da se najprije riješimo trna. Trn je bolna, neugodna smetnja, strano „tijelo“ u tijelu. A što ako ga ne možete iščupati, ako ga se ne možete riješiti? Pavao kaže još oštrije: anđeo Sotonin. To znači: nakon tog dubokog iskustva Božje blizine, uza nj stoji anđeo Sotonin i ne da mu mira. Ne može ga se riješiti. Što god on radi, ovaj je tu, hoće mu sve izbrisati. Zadaje mu sumnje, dovodi u pitanje sve što radi. Kaže Pavao: triput sam molio Boga da me toga riješi, da mogu konačno raditi ono za što me poslao, ali on me nije riješio toga. Njegove su slabosti ostale na njemu.
Zašto Pavao takvom prirodnošću i otvorenošću govori o svojim slabostima i nutarnjim borbama? Jer se oslobodio svoje vlastite veličine. Newman kaže: „Čovjek koji se toliko lišava svoje vlastite veličine, staje na istu razinu sa svojom braćom. Tako je bio najmanje učiteljski nastrojen od svih učitelja, najblaži i najljubazniji od svih predstojnika.“ Pavao se ne stidi svojih slabosti, jer „kada sam slab, onda sam jak“, jer on zna da biti slab nije nedostatak, nego prednost. Upravo je jakost, a ne slabost, zaprjeka za Božje djelovanje u nama. Bog svoju moć očituje kroz nemoć. Apostolstvo se pogrješno shvaća ako ga se shvaća kao svjetovno herojstvo ili ljudski perfekcionizam. Bog za ostvarenje svojih planova ne treba perfektne ljude, nego srca koja ljube, srca koja su zahvaćena njegovom vatrom, koja dopuštaju da ih ona očisti i oblikuje, koja svojim nutarnjim svjetlom privlače druge ljude i vode ih ljubavi prema Kristu.
Kako je s našim slabostima? Priznajemo li ih sebi, ili ih potiskujemo i glumimo kvazi-perfektne Božje ljude? Mi imamo puno slabosti i mana. Neke dobro sakrijemo, ali mi znamo da ih imamo. Mi se svi manje-više poznajemo i vi znate moje slabosti, ja znam vaše. No, mojih je slabosti puno više nego što ih vi poznajete, a vaših isto tako puno više nego što ih ja poznajem. U tomu se ne razlikujemo. Ali, to uopće nije važno. Važno je kako se mi ophodimo sa svojim slabostima. Jesu li one meni razlog za frustraciju, za gorčinu, za izljeve ljutnje, nemira i strančarenja, za zagorčavanje života i sebi i drugima, ili sam ja spreman odvažiti se na ono na što se Pavao odvažio. To je nama danas jako važno uočiti. Ovo je srž, ključna točka izlaganja. Budući da mu je Bog rekao da ga neće osloboditi trna u tijelu, Sotonina anđela koji ga stalno progoni, on je otkrio da uz pomoć Božje milosti svoje slabosti može ugraditi u svoje poslanje. I to je velika milost kršćanstva. To je nešto tako sjajno i utješno: da moja slabost može meni biti prigoda za još veću Božju blizinu, prigoda da se očituje ta izvanredna Božja snaga. Nitko od nas nije bez slabosti, bez mana, bez križa, bez sumnje, bez trna, bez toga anđela Sotonina, koji nas ovako ili onako progoni, dovodi u pitanje, ometa i obeshrabruje, unosi malodušnost – ali razlika je kako se mi s time ophodimo. Odnosno, riječ je o načinu na koji mi – hodajući istim putom – idemo svojim putom. „Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje“. To znači: nikada nećeš prenijeti ljudima snagu Božje riječi ako se i ti u svome tijelu ne boriš s najnižim strastima, sa sumnjama, s nevjerom, s malodušnošću, s razočaranjima. Ti moraš s time biti suočen, jer je to duboko ljudsko. To spada u ljudski život. Nitko od nas neće moći činiti dobro ukoliko svakodnevno ne uspijeva svladavati trn u svome tijelu. Nije teško činiti dobro kad si pun vatre, želje, ambicije, kad imaš podršku svih, kada ti svi plješću i hrabre te. Sve bi učinio za njih. Ali, kada anđeo Sotonin ubaci sumnje, kada ti ugasi vatru, kada oslabi želja, kada nestane podrške, kada naiđeš na odbacivanje i nerazumijevanje, kada ti se uvuče dosada u život, ili prezasićenost, ili s godinama dođe potmuli osjećaj razočaranosti i praznine, kada ti anđeo Sotonin uporno ponavlja da si se svega odrekao zbog ničega, uzalud, da ćeš umrijeti sam i da nitko za tobom neće zaplakati, makar ti na sprovod došlo sto fratara. Kako tada činiti dobro i kako tada nastaviti putom da bi se dovršilo put? Ali, ja otkrivam Božju blizinu kada se njegovom snagom suočavam sa svojim slabostima. Virtus in infirmitate perficitur. One nisu razlog da se odreknem svoga poslanja. Naprotiv, upravo suprotno: usprkos našim slabostima, poteškoćama, ograničenostima, nama ostaje važna zadaća: sijati i boriti se, a ostalo prepustiti Bogu.
***
Literatura:
Kierkegaard, Erbaulice Reden in verschiedenem Geist, Simmerath 2004.
Geissler, Apostolovi stavovi srca prema Johnu Henryju Newmanu, Communio 123 (2015) 104-112.
Ivonides, Orijaš kršćanstva. Život apostola Pavla, Zagreb 22008., 23-32.
H. Newman, Iščekivanje Krista, Zagreb 2010., 169-180.
***
Nakon predavanja uslijedila je kratka pauza i mogućnost za svetu ispovijed, a u 12 h se slavila sveta misa na kojoj je bilo oko 50 subraće. Čitanja, liturgijsku asistenciju i pjevanje animirali su postulanti pod vodstvom fra Antonia Šakote. Na samom početku sv. mise provincijal fra Miljenko Šteko je pozdravio svu prisutnu braću, a posebice sve provincijale Južnoslavenske konferencije koji su svetom misom započeli svoje zasjedanje. Provincijal je također pozvao su braću da u svoje molitve uključimo svu našu bolesnu braću, ističući kako je fra Stipan Klarić u bolnici u Zagrebu.
Sve se završilo svečanim ručkom u samostanskoj dvorani kojeg su posluživali naši postulanti. Zahvaljujemo gvardijanu fra Iki Skoki i ostaloj braći samostana u Mostaru na trudu i gostoprimstvu kao i našem predavaču na lijepim i poticajnim riječima.