Korizma

Korizma
velj 08 2024 Miriam

Korizmeno je vrijeme kršćanska tradicija snažno obilježila pokorom, prije svega osobnom. Koliko god život današnjega čovjeka bio obilježen željom za lagodnošću i posjedovanjem, čovjek još uvijek pronalazi mjesta za pokoru. Mnogi će odabrati pokoru i tražiti u njoj zadovoljštinu za vjeri proturječni život. Pokorom želimo otkupiti sebe, zavrijediti dar spasenja, zaboravljajući da nam je spasenje darovano. Darovanost spasenja otvara put prema Darivatelju. Korizma se, međutim, shvaćena kao vrijeme pokore, katkad jednostrano predstavlja kao vrijeme ljudskoga nastojanja za obnovom, vrijeme u kojem čovjek traži Boga. Osvrnemo li se na liturgijski korizmeni govor, na liturgijska molitve i svetopisamske odlomke koje liturgija u Korizmi naviješta, zamijetit ćemo na prvome mjestu Božje nastojanje koje traži čovjeka. Milosnost Korizme ne izvire iz ljudskoga nego iz Božjega nastojanja, iz njegova traganja za čovjekom. 

Liturgija korizmenih nedjelja zato govori o Isusovu putu: Duh Isusa povede u pustinju (prva nedjelja); Isus povede učenike na goru visoku (druga nedjelja); Isus dođe u samarijski grad (treća nedjelja); Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja (četvrta nedjelja); „Lazar, prijatelj naš, spava. Idem probuditi ga“ (peta nedjelja); približiše se Jeruzalemu (Cvjetnica). Otkrivamo da nas korizmena liturgija kroz suputništvo s Isusom vodi k Jeruzalemu. Ono što je zbilo u Jeruzalemu razotkriva zbiljsku tajnu događaja na putu. Naš korizmeni put, obilježen pokorom i željom za obnovom, zadobiva tako osmišljenje u Susretu prema kojem hodimo. Pokora je put k Susretu, k zbiljnosti Kristove Pashe koja oslobađa od spona grijeha, uspostavlja grijehom ranjeno zajedništvo s Ocem i osposobljava za novo zajedništvo s braćom u vjeri. Pokora je samo put, nipošto doseg. (Na vrelu liturgije)

Sacrosanctum concilium

109. i u liturgiji i u liturgijskoj katehezi treba još jače osvijetliti dvostruki značaj korizmenoga vremena; vjernike, koji u to vrijeme gorljivije slušaju Božju riječ i posvećuju se molitvi, ono pripravlja na slavlje vazmenoga otajstva, prije svega po spomenu na krst, odnosno pripravom za krštenje te pokorom. Stoga: a) Neka obilatije dođu do izražaja krsni elementi svojstveni korizmenoj liturgiji; ako je prikladno, neka se opet uspostave neki iz prijašnje predaje. b) Isto valja reći i za pokorničke elemente. S obzirom na katehezu, neka se u srca vjernika, uz društvene posljedice grijeha, ulije snažan osjećaj za narav vlastitu pokori koja čini mrskim grijeh kao uvredu Boga; neka se ne ostavlja po strani udio Crkve u pokorničkom činu i neka se s velikom pomnjom nastoji oko molitve za grješnike.

110. pokora korizmenoga vremena neka ne bude samo unutrašnja i pojedinačna nego također vanjska i društvena. Pokorničku praksu valja njegovati prema mogućnostima našega doba i raznih krajeva, kao i prema prilikama vjernika; ne je preporučuju i vlasti spomenute u čl. 22.

Neka svakako bude svetinjom vazmeni post na Veliki petak muke i smrti Gospodnje; ako je prikladno neka se on protegne i na Veliku subotu da se tako uzdignuta i otvorena srca prispije k radosti vazmene nedjelje. 

………………….

PORUKA SVETOGA OCA FRANJE

za korizmu 2024. godine

Bog nas vodi kroz pustinju do slobode

Draga braćo i sestre!

Kada se naš Bog objavljuje, prenosi uvijek poruku slobode: »Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva« (Izl 20, 2). Tako počinje dekalog dan Mojsiju na gori Sinaj. Narod itekako dobro zna o kojem izlasku Bog govori: iskustvo ropstva još je uvijek svježe u njegovu sjećanju. On prima deset riječi u pustinji kao put slobode. Mi ih nazivamo “zapovijedima”, ističući snagu ljubavi kojom Bog odgaja svoj narod. Taj je poziv na slobodu uistinu snažan. Ne iscrpljuje se u jednom događaju, zato što sazrijeva na jednom putu. Kao što Izrael u pustinji još uvijek nosi Egipat u sebi – često žaleći za prošlošću i mrmljajući protiv Gospodina i Mojsija – tako i današnji Božji narod nosi u sebi tlačiteljski jaram koji mora ostaviti iza sebe. Opažamo to u trenucima kad se osjećamo beznadno, kad besciljno lutamo kroz život kao po pustinji, bez obećane zemlje prema kojoj bismo zajedno težiti. Korizma je milosno vrijeme u kojem pustinja ponovno može postati – prema riječima proroka Hošee – mjesto naše prve ljubavi (usp. Hoš 2, 16-17). Bog odgaja svoj narod da iziđe iz svog ropstva i doživi prijelaz iz smrti u život. Poput nekog zaručnika iznova nas privlači sebi i našem srcu šapće riječi ljubavi.

Izlazak iz ropstva u slobodu nije neko apstraktno putovanje. Da bi naša korizma bila konkretna, prvi korak je željeti vidjeti stvarnost. Kad je Gospodin privukao Mojsija gorućem grmu i progovorio mu, odmah se objavio kao Bog koji vidi i, nadasve, čuje: »Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko« (Izl 3, 7-8). I danas se vapaj mnoge naše potlačene braće i sestara uzdiže do neba. Zapitajmo se: dopire li i do nas? Potresa li nas? Dotiče li nas? Mnogo nas toga jedne od drugih dijeli i odvaja, niječući spone bratstva koje nas oduvijek povezuju.

Na svom putovanju na Lampedusu, globalizaciji ravnodušnosti suprotstavio sam dva pitanja koja postaju sve aktualnija: »Gdje si?« (Post 3, 9) i »Gdje ti je brat?« (Post 4, 9). Ovaj korizmeni hod bit će konkretan ako, ponovno slušajući ova pitanja, priznamo da smo još uvijek pod vlašću faraona. To je vlast koja nas čini iscrpljenima i neosjetljivima. To je model rasta koji nas dijeli i otima nam budućnost. Zagađuje zemlju, zrak i vodu, ali onečišćuje i duše. Iako je naše oslobođenje započelo krštenjem, u nama ostaje neobjašnjiva čežnja za ropstvom, kao svojevrsna privlačnost prema sigurnosti poznatih stvari, nauštrb slobode.

Želim vam ukazati na dosta važan detalj u tom izvješću iz knjige Izlaska: Bog je taj koji vidi, koji je ganut i koji oslobađa; nije Izrael taj koji to traži. Faraon, naime, gasi također snove, krade nebo pa se čini da je svijet u kojem se dostojanstvo gazi a autentične veze poriču nepromjenjiv. Uspijeva, to jest, vezati ljude za sebe. Zapitajmo se: želim li novi svijet? Jesam li spreman raskinuti kompromise sa starim? Svjedočenje mnoge braće biskupa i velikog broja onih koji rade za mir i pravdu sve me više uvjerava da ono na što treba ukazati jest pomanjkanje nade. To je prepreka snovima, nijemi vapaj koji dopire do neba i dotiče Božje srce. Nalik je onoj čežnji za sužanjstvom koja paralizira Izrael u pustinji i koči ga na njegovom putu. Izlazak se može prekinuti: ne postoji drugi način da se objasni kako to da čovječanstvo, koje je na korak do sveopćeg bratstva i koje je doseglo razine znanstvenog, tehnološkog, kulturnog i pravnog razvoja kadrog zajamčiti dostojanstvo svima, tapka u mraku nejednakostî i sukobâ.

Bog se nije umorio od nas. Prihvatimo korizmu kao jako vrijeme u kojem nam ponovno dolazi njegova riječ: »Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva« (Izl 20, 2). To je vrijeme obraćenja, vrijeme slobode. Samoga je Isusa, kao što se podsjetimo svake godine na Prvu korizmenu nedjelju, Duh odveo u pustinju da njegovu slobodu stavi na kušnju. Kroz četrdeset dana On će biti pred nama i s nama: On je utjelovljeni Sin. Za razliku od faraona, Bog ne želi podanike, nego sinove i kćeri. Pustinja je prostor u kojem naša sloboda može sazrjeti u osobnu odluku da ne padnemo ponovno u ropstvo. U korizmi pronalazimo nove kriterije prosuđivanja i zajednicu s kojom možemo krenuti na put kojim nikad prije nismo išli.

To uključuje borbu: Knjiga Izlaska i Isusove kušnje u pustinji to nam jasno govore. Glasu Boga, koji govori: »Ti si Sin moj, Ljubljeni!« (Mk 1, 11) i »Nemoj imati drugih bogova uz mene« (Izl 20, 3), suprotstavljaju se laži neprijatelja. Više nam se bojati idolâ nego faraona: možemo ih smatrati kao nekim njegovim glasom u nama. Biti svemoćan, biti od svih priznat, biti ispred svih: svaki čovjek u sebi osjeća zavodljivost te laži. To je dobro poznat put. Možemo se tako vezati za novac, za određene projekte, ideje, ciljeve, za svoj položaj, tradiciju, pa čak i za određene ljude. Umjesto da nas pokrenu, oni će nas paralizirati. Umjesto da nas okupljaju u jedno, oni će nas okretati jedne protiv drugih. Postoji, međutim, novo čovječanstvo, narod malenih i poniznih, koji nije podlegao čarima te laži. Dok idoli one koji im služe čine nijemima, slijepima, gluhima i nepokretnima (usp. Ps 115, 4), siromašne duhom resi budna spremnost i otvorenost: oni su tiha sila dobra koja čuva i drži svijet.

Vrijeme je za djelovanje, a u korizmi djelovati znači također zastati. Zastati u molitvi kako bi se primilo Božju riječ i zastalo poput Samarijanca pred svojim ranjenim bratom. Ljubav prema Bogu i bližnjemu jedna su i ista ljubav. Ne imati drugih bogova znači zadržati se u Božjoj prisutnosti, zastati uz bližnjega od krvi i mesa. Zato molitva, milostinja i post nisu tri neovisna djelovanja, nego jedan jedini pokret otvorenosti i samoodricanja u kojem ćemo odbaciti idole koji nas opterećuju i navezanostî koje nas sputavaju i drže zarobljenima. Tada će se usahlo i usamljeno srce probuditi. Valja nam, dakle, usporiti i zastati. Kontemplativna dimenzija života, koju nam korizma omogućuje ponovno otkriti, oslobodit će nove snage. U Božjoj prisutnosti postajemo braća i sestre, osjetljiviji za druge: umjesto prijetnji i neprijatelja otkrivamo suputnike i suputnice. To je Božji san, obećana zemlja kojoj težimo kad iziđemo iz ropstva.

Sinodalni oblik Crkve, koji ovih godina iznova otkrivamo i njegujemo, upućuje na to da je korizma ujedno vrijeme zajedničkih odluka, malih i velikih izbora u opreci s prevladavajućim trendovima, koji mogu promijeniti svakodnevicu i život ljudi u pojedinoj sredini: kupovne navike, briga za stvoreni svijet, uključivanje onih koji su u društvu nevidljivi ili prezreni. Pozivam sve kršćanske zajednice da učine ovo: da svojim vjernicima ponude trenutke u kojima će razmišljati o svom načinu života, da izdvoje vremena za propitkivanje o svojoj prisutnosti na vlastitom teritoriju i svojemu doprinosu njegovu boljitku. Jao nama ako bi kršćanska pokora bila kao ona koja je rastužila Isusa! On i nama poručuje: »ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste« (Mt 6, 16). Neka radije s lica zrači radost, neka se širi miomiris slobode, neka se oslobodi ona ljubav koja sve čini novim, počevši od onog najmanjeg i najbližeg. To se može dogoditi u svakoj kršćanskoj zajednici.

U mjeri u kojoj će ova korizma biti vrijeme obraćenja, čovječanstvo koje luta osjetit će dašak kreativnosti: bljesak nove nade. Želim vam reći isto ono što sam rekao mladima s kojima sam se prošloga ljeta susreo u Lisabonu: »Tražite i riskirajte, tražite i riskirajte. U ovom povijesnom času izazovi su ogromni, jecaji bolni. Proživljavamo treći svjetski rat koji se vodi u dijelovima. Osmjelimo se gledati na naš svijet ne kao da je na umoru, nego u procesu rađanja, ne na kraju, nego na početku velikog novog poglavlja povijesti. A za to je potrebna hrabrost« (Obraćanje studentima, 3. kolovoza 2023.). To je hrabrost obraćenja, izlaska iz ropstva. Vjera i ljubav to dijete nadu drže za ruku. Uče ga hodati i, istodobno, ono njih vuče naprijed [1].

Blagoslivljam sve vas i vaš korizmeni hod.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 3. prosinca 2023., Prva nedjelja došašća.

FRANJO

 

Duhovnost

FRANJEVAČKI IZVORI

MOLITVENIK FRA ANĐELA NUIĆA

SPISI SVETOGA FRANJE I SVETE KLARE

POTVRĐENO PRAVILO FRANJEVAČKOG REDA