KRŠTENJE GOSPODINOVO

sij 06 2024 Miriam

Papa Franjo

10. siječnja 2021.

Bliskost je Božji stil ophođenja s nama

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Slavimo danas Krštenje Gospodinovo. Prije nekoliko dana ostavili smo dijete Isusa koje su posjetili Mudraci; danas ga nalazimo kao odraslog na obali Jordana. Liturgija čini skok od tridesetak godina, trideset godina o kojima znamo samo jedno, a to je da su to bile godine skrivenog života, koje je Isus proveo u svojoj obitelji – neke prije, u Egiptu, kao migrant da pobjegne od Herodova progona, ostale u Nazaretu, učeći Josipov zanat – u obitelji poslušan roditeljima, učeći i radeći. Zapanjujuće je to da je Gospodin većinu vremena na zemlji proveo tako, živeći običnim, svakodnevnim životom, a da se nije isticao svojom pojavom. Držimo da je, prema evanđeljima, tri godine proveo u propovijedanju, činjenju čudesa i mnogo toga. Tri. A ostale, sve ostale, bile su godine skrovitog života u obitelji. Lijepa je to poruka za nas: otkriva nam veličinu svakodnevnog života, važnost koju u Božjim očima ima svaka gesta i trenutak života, pa i najjednostavniji, pa i najskriveniji.

Nakon tih trideset godina života u skrovitosti započinje Isusov javni život. Započinje upravo njegovim krštenjem u rijeci Jordanu. Ali Isus je Bog, zašto se Isus daje krstiti? Ivanovo se krštenje sastojalo od pokorničkog obreda, bio je znakom čovjekove želje za obraćenjem, da bude bolji, tražeći oprost za vlastite grijehe. Isusu to zasigurno nije trebalo. Ivan Krstitelj se čak pokušava usprotiviti tome, ali Isus insistira. Zašto? Zato što želi biti s grešnicima: zato ulazi među njih i izvodi istu gestu koju i oni. Čini to istim stavom koji čine ljudi, stavom onih koji, kao što se kaže u jednom liturgijskom hvalospjevu, pristupaju „gole duše i bosih nogu“. Gola duša, odnosno, ne pokrivajući ništa, takva kakva jest, grešna. To je gesta koju Isus čini i silazi u rijeku kako bi uronio u isto naše stanje. Krštenje, naime, znači upravo „uranjanje“. Prvog dana svoje službe Isus nam tako nudi svoj „programski manifest“. Kaže nam da nas On ne spašava odozgo, suverenom odlukom ili nekim činom sile, nekim dekretom, ne: On nas spašava dolazeći nam u susret i uzimajući naše grijehe na sebe. Evo kako Bog pobjeđuje zlo svijeta: silazeći u dolinu suza, preuzimajući na sebe teret toga zla. To je također način na koji mi možemo podići druge kad padnu: ne osuđivati ih, ne zapovijedati im što im je činiti, već tako, da im budemo bliski, da trpimo zajedno s njima, dijeleći s njima Božju ljubav. Bliskost je način kojim se Bog ophodi s nama; On sâm je to rekao Mojsiju: „Jer koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Jahve, Bog naš, nama?“. Bliskost je način kojim se Bog ophodi s nama.

Nakon ove Isusove geste suosjećanja događa se nešto čudesno: nebesa se otvaraju i konačno se objavljuje Trojstvo. Duh Sveti silazi u obliku goluba (usp. Mk 1,10), a Otac kaže Isusu: „Ti si Sin moj, Ljubljeni“ (r. 11). Bog se očituje kad se pojavljuje milosrđe. Ne zaboravite to: Bog se očituje kad se pojavljuje milosrđe, jer je to njegovo lice. Isus postaje poslužitelj grešnikâ i biva proglašen Sinom; spušta se na nas i Duh silazi na njega. Ljubav doziva ljubav. To vrijedi također za nas: u svakoj gesti služenja, u svakom djelu milosrđa koje učinimo, Bog se očituje, Bog svraća svoj pogled na svijet. To vrijedi i za nas.

Ali, i prije nego što išta učinimo, naš je život obilježen milošću koja se spustila na nas. Spašeni smo besplatno. Spasenje je besplatno. To je Božji besplatni čin milosrđa prema nama. Sakramentalno se to čini na dan našega krštenja; ali i oni koji nisu kršteni uvijek primaju Božje milosrđe, jer Bog je tu, čeka, čeka da se otvore vrata srca. Prilazi, usuđujem se reći, miluje nas svojom milosrđem. Neka nam Majka Božja, kojoj ćemo se sada obratiti u molitvi, pomogne da čuvamo svoj identitet, odnosno identitet „zamilovanih milosrđem“, koje je u ishodištu vjere i života.

....................

Nedjelja, 13. siječanj 2019.

Trudimo se dosljedno živjeti krsna obećanja

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas, na završetku božićnog liturgijskog vremena, slavimo blagdan Krštenja Gospodinova. Liturgija nas poziva da na puniji način upoznamo Isusa čije smo nedavno proslavili rođenje; i zbog toga Evanđelje (usp. Lk 3, 15-16.21-22) ilustrira dva važna elementa: odnos Isusa s ljudima i odnos Isusa s Ocem.

U izvješću o krštenju, koje je Ivan Krstitelj podijelio Isusu u vodama Jordana, vidimo prije svega ulogu naroda. Isus je među ljudima. To nije samo pozadina prizora, već je bitna komponenta događaja. Prije nego što će se uroniti u vodu, Isus „uranja“ u mnoštvo, pridružuje mu se potpuno preuzimajući na sebe ljudsko stanje, dijeleći sve, osim grijeha. U svojoj božanskoj svetosti, punoj milosti i milosrđa, Sin Božji postao je tijelom da preuzme na sebe i oduzme grijeh svijeta: da uzme naše bijede, naše ljudsko stanje.

Stoga je i današnji dan epifanija, jer Isus, dajući se krstiti od Ivana sred pokorničkog puka svoga naroda, pokazuje duh i smisao svojega poslanja.

Pridruživši se ljudima koji traže od Ivana krst obraćenja, Isus dijeli također njegovu duboku želju za unutarnjom obnovom. I Duh Sveti koji silazi na Njega „u tjelesnom obličju, poput goluba“ (r. 22) je znak da s Isusom započinje novi svijet, „novo stvaranje“ kojeg su dionici svi oni koji u svom životu primaju Krista. I svakome od nas, koji smo ponovno rođeni s Kristom u krštenju, upućene su Očeve riječi: „Ti si sin moj ljubljeni, u tebi mi sva milina“ (r. 22).

Ta Očeva ljubav, koju smo svi primili na dan krštenja, plamen je zapaljen u našim srcima i traži da se hrani molitvom i ljubavi.

Drugi element koji je istaknuo evanđelist Luka jest to da, nakon uranjanja u narod i vode u Jordanu, Isus „uranja“ u molitvu, to jest u zajedništvo s Ocem. Krštenje je početak Isusova javnog života, njegova poslanja u svijetu kojega je Otac poslao da očituje njegovu dobrotu i njegovu ljubav prema ljudima. To je poslanje ostvario u stalnom i potpunom jedinstvu s Ocem i Duhom Svetim.

I poslanje Crkve i svakoga od nas, da bi bilo vjerno i plodno, pozvano je „nacijepiti“ se na Isusovo. Radi se o stalnom obnavljanju evangelizacije i apostolata u molitvi kako bi se davalo jasno kršćansko svjedočanstvo ne prema ljudskim projektima, već prema Božjem planu i načinu.

Draga braćo i sestre, blagdan Krštenja Gospodinova milosna je prigoda da sa zahvalnošću i uvjerenjem obnovimo naša krsna obećanja, trudeći se svakodnevno živjeti u skladu s našim krštenjem. Također je vrlo važno, kao što sam vam nekoliko puta rekao, znati datum svoga krštenja. Mogao bih vas pitati: „Tko od vas zna datum svoga krštenja?“ Sigurno ne svi. Ako tko od vas ne zna neka, kad se vrati kući, pita roditelje, djedove i bake, stričeve, kumove, obiteljske prijatelje… Neka pita: „Kojeg sam datuma kršten, krštena?“ I onda to ne zaboraviti: neka to bude datum koji se čuva u srcu i slavi svake godine.

Neka nas Isus, koji nas nije spasio zbog naših zasluga, nego da izvrši neizmjernu Očevu dobrotu, sve učini milosrdnima. Neka nam Djevica Marija, Majka Milosrđa, bude vodilja i uzor.

……………….

8. siječnja 2023.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Slavimo danas blagdan Krštenja Gospodinova i Evanđelje nam pred oči stavlja zadivljujući prizor. Isus se prvi put pojavljuje u javnosti nakon svog skrivenog života u Nazaretu i dolazi na obalu rijeke Jordan Ivanu da ga krsti (Mt 3, 13-17). Bio je to obred u kojem su se ljudi kajali i prigrlili obraćenja; u liturgijskom se hvalospjevu kaže da se puk išao krstiti „gole duše i bosih nogu“ – otvorena duša, gola, ništa ne skriva – to jest ponizno i otvorena srca. Ali, gledajući Isusa kako se druži s grešnicima, ostajemo u čudu i pitamo se: zašto je to učinio? Zašto je On, Svetac Božji, Sin Božji bez grijeha, tako izabrao? Odgovor nalazimo u riječima koje Isus upućuje Ivanu: „Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!“ (r. 15). Ispuniti svu pravednost: što to znači?

Dajući se krstiti, Isus nam objavljuje Božju pravednost, onu pravednost koju je došao donijeti na svijet. Često imamo ograničenu predodžbu o pravednosti i mislimo da ona znači: tko pogriješi neka plati za to i time dadne naknadu za nepravdu koju je počinio. Ali Božja je pravednost, kako uči Sveto pismo, mnogo veća: nije joj svrha osuditi krivca, nego ima za cilj njegovo spasenje i njegovo ponovno rođenje, da postane pravedan: da od nepravedna postane pravedan. To je pravednost koja dolazi iz ljubavi, iz onih grudi punih suosjećanja i milosrđa koje su sàmo srce Boga, Oca koji se gane kad nas pritišće zlo i kad padnemo pod teretom grijeha i slabosti. Božja pravednost, dakle, ne želi dijeliti kazne nego se, kao što kaže apostol Pavao, sastoji u tome da nas, svoju djecu učini pravednima (vidi Rim 3, 22-31), da nas oslobodi od zamki zla, ozdravi, pridigne. Gospodin nas ne vreba stalno, spreman kazniti nas, nego pruža ruku da nam pomogne i pridigne nas. Tada shvaćamo da nam, na obalama Jordana, Isus otkriva smisao svog poslanja: On je došao ispuniti Božju pravednost, a to je spasiti grešnike; došao je preuzeti grijeh svijeta na svoja pleća i sići u vode ponora, smrti, da nas iz njih izbavi i ne dopusti da nas one potope. On nam pokazuje da je Božja prava pravednost milosrđe koje spašava. Strah nas je misliti da je Bog milosrđe, ali Bog jest milosrđe, jer je njegova pravednost upravo ljubav koja spašava, ljubav koja dijeli naše ljudsko stanje, postaje nam bliska, suosjeća s našom boli, ulazi u našu tamu da nam vrati svjetlo.

Benedikt XVI. je rekao da nas je „Bog odlučio spasiti tako što je On sam sišao do dna ponora smrti, da svaki čovjek, pa i onaj koji je pao toliko nisko da više ne vidi nebo, može pronaći Božju ruku za koju će se uhvatiti i ustati iz tame kako bi ponovno vidio svjetlo za koje je stvoren“ (Homilija, 13. siječnja 2008.).

Braćo i sestre, plaši nas pomisao na jednu tako milosrdnu pravednost. Samo naprijed: Bog je milosrđe. Bog je milosrđe. Njegova pravda je milosrdna. Dopustimo mu da nas On primi za ruku. I mi, Isusovi učenici, pozvani smo na taj način ostvarivati pravednost, u odnosima s drugima, u Crkvi, u društvu: ne strogošću onih koji sude i osuđuju dijeleći ljude na dobre i zle, nego s milosrđem onih koji prihvaćaju dijeleći rane i krhkosti sestara i braće, kako bismo ih ponovno podigli. Reći ću to ovako: ne podjela, nego dijeljenje. Ne stvarati podjele, nego dijeliti s drugima. Činimo kao Isus: dijelimo s drugima, nosimo bremena jedni drugih namjesto da ogovaramo i uništavamo, gledajmo jedni druge suosjećajno, pomažimo jedni drugima. Zapitajmo se: jesam li osoba koja stvara podjele ili sam osoba koja dijeli s drugima? Razmislimo malo: jesam li učenik Isusove ljubavi ili učenik koji ogovara, koji stvara razdor? Ogovaranje je smrtonosno oružje: ubija, ubija ljubav, ubija društvo, ubija bratstvo. Zapitajmo se: Jesam li osoba koja izaziva podjelu ili osoba koja dijeli s drugima?

A sada se pomolimo Gospi, koja je rodila Isusa, uronivši ga u našu krhkost da ponovno imamo život.

………………

Papa Benedikt XVI.

Nedjelja, 13. siječnja 2008. 

Krštenje Isusovo

Draga braćo i sestre!

S današnjim blagdanom Krštenja Isusova zaključuje se božićno liturgijsko vrijeme. Ono Djetešce, kojemu su se Mudraci s istoka došli u Betlehem pokloniti noseći svoje simbolične darove, sada nalazimo kao odrasloga čovjeka, u trenutku u kojem daje da ga u rijeci Jordanu krsti veliki prorok Ivan (usp. Mt 3,13). Evanđelje bilježi da je Isus, nakon što je primio krštenje, izašao iz vode, a nad njim su se otvorila nebesa te se na nj spustio Duh Sveti kao golub (usp. Mt 3,16). Tada se s neba čuo glas koji je rekao: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!" (Mt 3,17). Bilo je to njegovo prvo javno očitovanje, nakon tridesetak godina skrovita života u Nazaretu. Svjedoci toga jedinstvenoga događaja, uz Ivana Krstitelja, bili su njegovi učenici, od kojih su neki otada postali sljedbenici Kristovi (usp. Iv 1,35-40). Bila je to u isto vrijeme i kristoobjava i bogoobjava. Najprije se Isus objavio kao Krist, što je grčki izraz koji prevodi hebrejski naslov Mesija, a znači "pomazanik": nije on bio pomazan uljem poput izraelskih kraljeva i velikih svećenika, nego Duhom Svetim. U isto vrijeme, sa Sinom su se pojavili i znakovi Duha Svetoga i nebeskoga Oca.

Koje je značenje ovoga čina što ga je Isus htio izvršiti - nadvlađujući tako Krstiteljev otpor - kako bi bio poslušan volji Očevoj (usp. Mt 3,14-15)? Duboki smisao postat će vidljiv tek na kraju Kristova zemaljskog života, to jest u njegovoj smrti i uskrsnuću. Dajući da ga Ivan krsti zajedno s grešnicima, Isus je počeo na sebe uzimati teret krivice čitavoga čovječanstva, kao Jaganjac koji "uzima" grijeh svijeta (usp. Iv 1,29). To je djelo koje je on dovršio na križu kad je primio i svoje "krštenje" (usp. Lk 12,50). Doista, umirući, on je "uronio" u ljubav Očevu i izlio Duha Svetoga, kako bi se oni koji u njega vjeruju mogli ponovno roditi iz toga neiscrpnoga izvora novoga i vječnoga života. Cjelokupno Kristovo poslanje može se sažeti u ovome: krstiti nas Duhom Svetim da nas oslobodi ropstva smrti i "otvoriti nam nebesa", to jest pristup istinskom i punom životu, koji će uvijek biti "novo uranjanje u širinu bića, dok smo jednostavno obuzeti radošću" (Spe salvi, 12).

To se dogodilo i s ovo trinaestero djece kojima sam podijelio sakrament krsta ovog jutra u Sikstinskoj kapeli. Na njih i na njihove obitelji zazivamo majčinsku zaštitu Blažene Djevice Marije. Molimo i za sve kršćane da još bolje razumiju dar krštenja te se zauzmu u njegovu dosljednu življenju, svjedočeći ljubav Oca i Sina i Duha Svetoga.

………………..

Nedjelja, 8. siječnja 2006.

Ponovno s radošću otkriti ljepotu svoga krštenja

Draga braćo i sestre!

Ove nedjelje, nakon svetkovine Bogojavljenja, slavimo blagdan Krštenja Gospodnjega, koji zaključuje liturgijsko božićno vrijeme. Danas gledamo u Isusa koji je, u dobi od oko trideset godina, dao da ga Ivan krsti u rijeci Jordanu. Bio je to krst obraćenja, koji je koristio simbol vode kako bi naznačio čišćenje srca i života. Ivan, zvan "Krstitelj", kao onaj koji je krštavao, propovijedao je ovo krštenje Izraelu ne bi li tako pripravio skori dolazak Mesije; svima je govorio da nakon njega ima doći netko drugi, veći od njega, koji će krstiti, ne vodom, nego Duhom Svetim (usp. Mk 1,7-8). Tako, kada je Isus kršten u Jordanu, sišao je Duh Sveti, spustio se na Njega u tjelesnom liku goluba, a Ivan Krstitelj spoznao je da je On Krist, "Jaganjac Božji" koji je došao oduzeti grijeh svijeta (usp. Iv 1,29). Stoga je i krštenje u Jordanu također svojevrsno "bogojavljenje", objava mesijanskoga identiteta Gospodinova i njegova otkupiteljskog djela, koje će svoj vrhunac dostići u jednom drugom "krstu", krstu Njegove smrti i Njegova uskrsnuća, po kojemu će čitav svijet biti očišćen u ognju božanskoga milosrđa (usp. Lk 12,49-50).

Za ovoga je blagdana Ivan Pavao II. običavao dijeliti sakrament krsta maloj djeci. I ja sam, prvi put, jutros s radošću u Sikstinskoj kapeli krstio desetero novorođenčadi. Ovim malenima i njihovim obiteljima, kao i kumovima i kumama, ponovno upućujem srdačni pozdrav. Krštenje djece izriče i ostvaruje otajstvo novoga rođenja za božanski život u Kristu: roditelji vjernici donose svoju djecu do krsnoga zdenca, koji predstavlja "krilo" Crkve, iz čijih se blagoslovljenih voda rađaju djeca Božja. Dar što su ga kao tek rođeni primili, traži od njih da ga, kad odrastu, slobodno i odgovorno prihvate: taj proces dozrijevanja vodit će ih potom do primanja sakramenta krizme ili potvrde, koji zapravo potvrđuje krštenje, te će svakome dodijeliti "pečat" Duha Svetoga. Draga braćo i sestre, neka današnja svetkovina bude prigoda i da svi kršćani ponovno s radošću otkriju ljepotu svoga krštenja, koje je, ako se s vjerom živi, uvijek aktualna stvarnost: ono nas stalno obnavlja na sliku novoga čovjeka, u svetosti misli i djela. Krštenje, usto, sjedinjuje kršćane svih vjeroispovijesti. Ukoliko kršteni, svi smo djeca Božja u Kristu Isusu, našem Učitelju i Gospodinu. Neka nam Djevica Marija postigne da još bolje razumijemo vrijednost svoga krštenja te ga dostojnim življenjem svjedočimo.

 

 

Propovijedi

Duhovnost

ŽIVOTOPIS SV. FRANJE ASIŠKOG

FRANJEVAČKI IZVORI

MOLITVENIK FRA ANĐELA NUIĆA

SPISI SVETOGA FRANJE I SVETE KLARE