Križ: od znaka do otajstva

Fra Angelico
ožu 29 2024 Miriam

Unatoč činjenici da o križu govorimo kao »znaku« i da je kao »znak« postao sveprisutan, kao vjernici ne možemo biti oslobođeni razmišljanja nad neznakovnošću križa i nad čovjekovim nerazumijevanjem križa. Zanimljiva je i naizgled neobjašnjiva činjenica da se križ kao »znak bez značenja« pojavljuje posvuda: nose ga i oni koji ne razumiju »otajstvo Kristova križa«, susrećemo ga i ondje gdje je teško prepoznati trag kršćanske vjere. U tom nesporazumu znaka i značenja kršćanski govor o križu i njegovu otajstvu postat će »tvrdom riječju« koja neće osvajati mnoštvo – unatoč prisutnosti znaka križa u tome istome mnoštvu.

 No, nismo li i sami doprinijeli tom nesporazumu? Nismo li križ sveli na znak koji ne komunicira otajstvo Krista; nismo li ga pretvorili u prigodni poklon; u ures doma ili automobila; u dio nakita koji 'zgodno pristaje' uz večernju haljinu…? Kršćanin će imati hrabrosti staviti križ na sebe ako u sebi snažno doživljava strahopoštovanje pred raspetim Bogom. Svaka druga hrabrost nošenja križa, hrabrost koja ne izvire iz strahopoštovanja i vjere, jasan je znak beznačajnosti križa. On će, stoga, biti »važan« i »vrijedan« zbog svoga oblika, materijala, dizajna, zbog uspomene na onoga od koga je poklonjen, i njegova će vrijednost trajati dok je svojim oblikom »u trendu«, ili dok traje uspomena na onoga tko ga je poklonio.

Kršćanska simbolika križa izvire iz kršćanske teologije križa. No, sama teologija križa nije tek promišljanje o križu, nego ponajprije vjerničko promišljanje o Kristu BogoČovjeku koji je radi čovjeka pošao na križ. Govor koji razdvaja križ od Krista odvodi u zabludu nepomirljivosti teologije križa (theologia crucis) i teologije slave (theologia gloriae). Kršćanski govor o križu govor je o kršćanskome Bogu. Križ na kojem je Krist raspet zato postaje hermeneutski ključ za razumijevanje Boga i njegove ljubavi prema čovjeku, ljubavi koja se dala raspeti. Otajstvo Križa razotkriva se i objavljuje u Otajstvu Krista.

U korizmenom življenju vazmenoga otajstva potrebno je stoga vazmenim svjetlom obasjati misterij križa te u njemu gledati mjesto Božje proslave koja preobražava čovjeka i sve ono što čovjek u neukosti vjere naziva križem.

10.1.  Arbor vitae: razgranata jezgra života

Uranjajući u svijet koji otvara tematiku križa i povezujući ga s njezinim čestim imenom drvo života, susrećemo se s euhologijom likovne molitve koja – poput gregorijanskoga notnog slikopisa – izriče vazmene korake duha zajednice u pobožnoj pjesmi: Crux fidelis, inter omnes arbor una nobilis, nulla talem silva profert, flore, fronde, germine! Dulce lignum… (Križu sveti, stablo svako zavidi ti čarni sjaj; s takvim lišćem, cvijetom, plodom nikoji ga nema gaj. Slatko drvo…). Ta antifona, koja se slijeva s usana kršćana te svija i prigiba zajedno s koljenima pred križem na Veliki petak, nošena riječima Venancija Fortunata iz Poitiersa, veliča drvo križa po kojemu dolazi spasenje čovjeka. Pred nama je dakle antifona na koju svaki pjevač velike kršćanske obiteljske procesije dodaje vlastiti himan. Crkva je sačuvala riječi jednoga himna iz VI. st., koji se veže uz taj pripjev: »Savij grane, stablo silno, mekšaj jezgru drvu svom. Neka mine sva tvrdoća, prirođena biću tvom. Tijelu Kralja svevišnjega, budi mekšom posteljom.« Svojom molitvenom i osjećajnom uljuljanošću kao da nas želi zaustaviti u događaju kontemplacije spasonosne muke. Liturgija časova u Velikome tjednu tim himnom iznova oživljava prolistalu snagu križa – drva života.

Pa ipak, drvo života je uvijek i pomalo istrgnuto iz golgotske drame i najčešće se i formom i kromatikom smješta u ozračje mistike i mistika koji u drvetu križa promatraju razgranatu lozu ili ružičnjak, no ne nedostaje niti metaforičnosti koja dinamici i ritmici boje jamči stabilnost u prepoznatljivosti oblika.

10.1.1.  Sablazan i pobjeda križa u obličju slova

Drvo križa i života, stopljeno u vjerničku iskaznicu pobjede nad smrću, susrećemo već u prakršćanskim vremenima i u spisima crkvenih otaca, no poseban zamah takvoga gledišta kršćanstvo bilježi nakon izdavanja knjige sv. Bonaventure »Lignum vitae«, što će preuzeti naročito njemački mistici Eckhart i Tauler. Prikaze s istom tematikom ubrzo su koristili i minijaturisti iz XII. stoljeća. Nezaobilazno valja spomenuti mozaik u apsidi crkve sv. Klementa u Rimu iz istoga stoljeća, koji postaje paradigmom i nadahnućem ne samo likovnim već i mnogim nelikovnim interpretacijama Muke i Uskrsnuća.

Simbolika drveta života nerijetko se ističe i jednim spasodajnim pečatom, sa snažnom biblijskom tipologijom iz Knjige proroka Ezekiela (9,4.6). Od zatornoga oružja Božjega gnjeva spašavaju se svi koji na čelima nose pečat u obliku posljednjega slova hebrejskoga pisma – tau. Promotri li se pobliže grafija toga slova, lako se uočava njezina sličnost s oblicima nalik dovratcima s nadvratnikom. Time se slika proširuje, jer asocijacijski upućuje na vrijeme vazma (pashe), izlaska iz Egipta, kada je anđeo zatornik poštedio sve koji su bili obilježeni jaganjčevom krvlju.

U grafiji grčkoga pisma, svjedoci smo druge kriptoporuke koja se veže uz grčko slovo tau. Starokršćanski su vjernici bili snažno prožeti ulogom i značenjem koje je križ imao za njihovo spasenje, ali su istodobno bili svjesni 'sablazni' koju je križ izazivao kao sramotno stratište. Tako su sablazan križa skrili u oblik slova koji je njima bio razumljiv. To slovo u grčkomu pismu odgovara broju 300, a on je u vrijeme Klementa Aleksandrijskoga postao tipom i simbolom Krista Gospodina. Iz istoga se razloga često nalazi na epitafima, između početnoga i završnoga slova: alfe i omege. Ovaj je oblik izraz tipske arhitektonske strukture oltara (stipes i mensa) koja, s jedne strane, upućuje na prinos i žrtvu, a s druge na zajedništvo. Križ je poveznica početka i završetka. Temeljni motiv arbor vitae, crux virescens, crux commissa, spaja kršćansku protologiju i eshatologiju. Za neke je poveznica, a za druge razdjelnica.

10.1.2.  Razgranata mistika i zanemarena cjelovitost smisla

Drvo života ne donosi likove Dobroga pastira u kojima progovaraju Otkupitelj i spašenik, ni Pantokratora koji uporno gleda iz apsidā i kupolā, ne donosi ni lijepe gotičke likove na portalima kao cilj hodočasničkih koraka. To nije izraz pogleda iz jaslica, klanjanja Djetetu; to nije Pietà, Čovjek boli, ni nadljudski humanum renesanse; to nisu barokne pasije ni preobraženja, uskrsnuća i uzašašća – Drvo života je sve to zajedno.

Neki su u kasnome 18. st. vidjeli nestanak kristovskih slika u njihovoj slabašnosti izraza; kao da je umjetnost iskoračila iz službe Crkvi. Zapravo je postala dijelom povlačenja pred pokušajem svođenja kršćanskoga morala i ljudskih ideala na ressentiment, ali je zapravo bio posrijedi udarac nepodnošljivosti trpljenja i iskustvo 'besmislenosti' ljudskoga postojanja, ako se odbije Božja prisutnost. Tako se rodio čudan antagonizam između autonomnosti umjetnosti koja ne poznaje homogenost ideja i crkvene umjetnosti koja se držala predane ikonografije i koja je otvorila vrata neizazovnosti i bezopasnosti. Izazovi suvremene umjetnosti kao da se nisu uspjeli pomiriti s izazovnošću kršćanskoga navještaja Radosne vijesti, tako da se izazovnost često kičem tjerala iz crkava. Pa ipak, u tome uzmaku nastaje nova svijest ljudske malenosti, a krajolik postaje glavnim sredstvom vjerničkih izraza, kako to pokazuju Caspar David Friedrich i William Turner, premda je teško definirati granice sakralnoga i profanoga.

Nasljeđe koje je prenio komplementarni kontrast vangoghovske baštine unosi ispunjenje svjetlom, prevelika sunca koja gotovo da izlaze iz okvira i – poput simbola – zahvaćaju, ne obvezujući na tumačenje. Vrijeme je to kada i drugi umjetnički smjerovi gotovo bježe od prikazivanja Krista. To je nasljeđe uneseno u 20. st., a novo traženje simbolike Paula Gauguina, identifikacija umjetnikove osobnosti s Kristom, kako to pokušava James Ensor, put od naturalističkoga do egzistencijalističkoga Krista (Lovis Corinth) pripremanje je putova za ekspresionističke teme u slikarskome kristološkom polju, kojega su teme: bespomoćnost i njezino nadvladavanje (Barlach); Kristovo otajstvo kao tremendum i fascinans (Schmidt-Rottluff); solidarnost (Kokoschka); Krist kao prijatelj odbačenih i zdvojnih (Rouault)… Govori se i o pokušaju sažetka koji skuplja mističke putove i putove meditacija u traženju 'čiste biti' stvari, u otkrivanju hijeroglifa transcendirajućega, uranjajući u apsolutno kao zagonetku.

10.1.3.  Mistagoška ljepota kenoze

Liturgija pred nas ne stavlja pokušaje približavanja kakve susrećemo kod Goertza, niti je u pitanju šok blizine, već je ponajviše naznačena drukčijost koja je odlika sacrum-a, jasno prepoznatljiva u kristološkome posredništvu do korjenita posadašnjenja vizije neba. U liturgiji se osjeća trag i tragičnost svetih znakova, performativni proces uvođenja u otajstvo, prikazivanje do mjere dokidanja prikazivanja, ostavljajući dovoljno prostora za svakoga tko želi sudjelovati u mistagogiji, u hodu i uvođenju u otajstvo.

Božja ljepota preobražava svijet. I dok pokušavamo slikati Božje tragove i promatrajući ih doprijeti do njega, ne zaboravimo da Bog ljepotu daruje svojim pogledom. »U tvome svjetlu mi svjetlo vidimo« – pjeva psalmist (Ps 36,10). Kritika koju Isus upućuje onima koji imaju oči, a ne vide, uključuje našu slobodu odbacivanja Božjega pogleda. Sv. Atanazije tumači ljudski grijeh kao neuspjeh da se vidi Boga i Božje stvari. Božje izgovaranje svijeta riječju fiat lux (neka bude svjetlo!) otkriva da je tama prostor nepostojanja. Grčki su filozofi bili svjesni povezanosti dobroga i lijepoga. Njihova riječ za lijepo (kalón) dolazi od glagola kaléo (=zvati). I dobro i lijepo nas zove. Stvari koje smatramo dobrima i lijepima pozivaju nas onkraj sebe, jer stvorenost ne dosiže posvemašnju i trajnu ljepotu. Kao svjetlo svijeta, Isus nam omogućuje da uistinu vidimo.

Na tragu ikoničnosti Raspeća, ova nas djela umjetnosti pozivaju na hod Jakovljevim ljestvama uspinjanja i silaženja. Križ, mučilište i gubilište, postaje prostor vidljivoga svemira i našega življenja u njemu. Kao pokušaj sinteze, poput neke kristološke kozmologije i kozmičke kristologije, umjetnost za liturgiju ne upušta se u kritiku prošloga, već u traženje simboličnosti svijeta, zaogrnuta svjetlom u kojemu vjernici, u kenozi vlastita života, vide skriveno i objavljeno lice Kristovo.

10.1.4.  Obnovljeni plodovi Drveta

Razmišljanja o kršćanstvu mogu ići putem objave ljepote u smjeru Utjelovljenja, ali se ne smiju odvojiti od otkupljenja u označnici ljudski ružnoga u simbolici križa. Teologija križa je središte kršćanske ljepote. Sklad i usklađenost imaju svoje posebno obilježje u objavi obratnoga i suprotnoga (sub contrario). Pulchritudo crucis – ljepota križa – odvlači od retoričnosti i estetiziranja te uvodi u prostor dobrote i ljubavi.

Sveobuhvatnost koja, tek za kristološki povijesni događaj izgleda zbijena u okvir, otvara prostor u kojemu se mikrokozmos i makrokozmos razvijaju u otkupljeni humanum. Božje se djelo u teografiji križa nameće kao irenejska teologija rekapitulacije u kojoj je čovjek dionik božanskoga života, uzdignut kao stvoreni i obnovljeni plod na drvetu spasenja.

Pred križem, prepoznatim kao Drvo života, od promatrača se zahtijeva molitvena, ali i stanovita teološka izgrađenost, da bi gledajući vidio ne toliko što je bila početna umjetnikova nakana, već koliko se može poistovjetiti s molitvenom formom u kojoj se ne nalazi tragičan događaj okrutnoga – on se pretpostavlja – već razigrana slojevitost i prožetost životnosti uzbiljene uskrsnućem za svakoga tko vjeruje u onoga koji je Put, Istina i Život. U molitvi nestaje kolorita, a forma se rastapa u nejasnoću izraza, dopuštajući da anđeo navjestitelj radosne praznine pita riječima uskrsnoga jutra: Što tražite živoga među mrtvima? Zar je i nakon toga nerazumljiv vapaj svetoga Pavla: »I ne daj Bože da bih se ponosio ičim drugim, doli križem Gospodina Isusa Krista.«

10.2.  Križ – ikona kršćanske vjere

Umjetnost križa kao umijeće vjere u uskrsnuće

U teološko razmišljanje o Raspetome, koji je na križu pokazao moć svoje ljubavi prema čovjeku i nad čovjekom, uklapa se i ikonografsko predstavljanje Kristova križa. Ono što o otajstvu križa ističe kršćanska misao kroz razdoblja povijesti, to se na vidljiv način ocrtava u načinima prikazivanja Kristova križa u tradiciji Crkve. Različiti oblici i načini predstavljanja Raspetoga oslikavaju teologiju križa, njezine dalekovidne i prodorne poglede u Kristovu slavu, ali i njezina zaustavljanja nad Kristovom patnjom. Križ zato nije samo znak. On je znak onima koji su izvan zajednice vjernika. U zajednici vjernika on je više od znaka. I u tom »više od znaka« iščitava se zrelost vjere koja je kadra u križu vidjeti Božju slavu. Slijedeći likovno teologiziranje nad otajstvom križa (mysterium crucis) moguće je otkriti one »teološke nijanse« koje ljudska riječ nije kadra izraziti pred neizrecivom zbiljom Božje ljubavi.

10.2.1.  Teodiceja križa

Likovno i skulptorsko predstavljanje Krista i njegova križa moguće je na ispravan način razumjeti jedino u okviru razmišljanja Crkve o Kristu. Kršćanska umjetnost prvih stoljeća poznavala je samo aikoničko predstavljanje Kristova križa, dakle nelikovno, »bezlično« u doslovnome smislu riječi. Baština toga razdoblja nije naime sačuvala niti jedan primjer likovnoga predstavljanja križa ili Raspetoga. No, brojni su primjeri simboličkoga prikazivanja križa, u njegovoj osnovnoj križnoj formi, zaodjevenoj u mnoštvo različitih oblika: obični križ (crux capitata); grčki jednakokračni križ (crux immissa); tau-križ (crux commissa); egipatski križ (stilizacija tau-križa i kružnice nad njim, crux ansata); križ stiliziran s Kristovim monogramom (XP)… Uzaludno je tražiti prikaz raspeća. Simboličke stilizacije križa omogućavale su govor o Otajstvu Krista. Križ nije bio promatran kao epizoda Kristova života nego kao ključ razumijevanja cjelokupnoga Otajstva-Krista. Stoga umjetnost nije bila u iskušenju prikazivati raspeće kao epizodu pashalnoga otajstva.

U vremenu dok je još bila živa praksa kažnjavanja razapinjanjem (do sredine IV. st.), umjetnost nije trpjela takav likovni prikaz. Novi zamah u prikazivanju križa moguće je pratiti od sredine četvrtoga stoljeća kad je, prema kazivanju povijesnih zapisa, zalaganjem svete Helene, majke cara Konstantina, na Golgoti pronađen pravi Kristov križ. Konstantin na Golgoti daje sagraditi baziliku i u njezinu kupolu objesiti križ okovan zlatom i optočen dragim kamenjem i biserjem (crux gemmata). Tako urešeni križ bio je iskaz vjere i pohvale Božjoj ljubavi koja se očitovala u predanju njegova Sina na križu za spas svijeta. Ures križa nije bilo raspeto Kristovo tijelo nego Krist uskrsli, proslavljeni, dakle nevidljivi, odsutni. Dragocjenost zlatnog i bisernog uresa pružala je kōd takvome pashalnom čitanju osnovnoga kršćanskog simbola.

Istu će teološku misao na još jasniji način izricati i prikazi križa kao drva života (arbor vitae ili arbor virescens). Križ se prikazuje kao prolistalo ili rascvalo drvo jer je iz drva križa iznikao život, onaj život koji je jednoć ugašen kad je čovjek posegnuo za grijehom pred stablom spoznaje dobra i zla. U dubokom poklonu pred otajstvom križa u liturgiji Velikoga petka Crkva pjeva antifonu Venancija Fortunata (VI. st.): Križu sveti, stablo svako zavidi ti čarni sjaj. S takvim lišćem, cvijetom plodom nikoji ga nema gaj. S toga stabla čovjek ubire novi plod, plod koji će ga vratiti u izgubljeno zajedništvo s Ocem nebeskim. Poklon križu jest zato poklonstvo pred Stvoriteljem koji nas predanjem svoga Sina ponovno vraća u edensko zajedništvo. Kao što je edensko stablo bilo stablo spoznaje dobra i zla, golgotsko je drvo stablo iskustvene spoznaje trajne ljubavi Božje, stablo s kojega se čovjeku nudi »slatki plod« spasenja.

Suglasje vjere i umjetnosti, koje su – svaka svojim očima – u križu čitale Božju pobjedu nad grijehom i smrću, iznjedrilo je svojevrsnu teodiceju križa (A. Lippi). Posuđujući iz kasnije filozofske misli taj izričaj u njegovu izvornom (Leibnitzovu) značenju – kao »opravdavanje Boga« pred zlom – moguće je reći da se sustavnim prikazivanjem križa, urešena simbolima života, nastojalo pred helenističkim svijetom dati opravdanje paradoksa smrti Božjega Sina. Križ, među poganima shvaćen kao zlo i kazna, za kršćane je mjesto pobjede nad zlom. Križ »opravdava« Boga i njegovu nemjerljivu ljubav prema čovjeku. Najstariji prikazi križa, lišeni izravnoga govora o patnji i trpljenju, kao da ispovijedaju riječi svetoga Pavla: »Svidjelo se Bogu, (…) uspostavivši mir krvlju križa Kristova, izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.« (Kol 1,19) Svidje se Bogu izabrati križ kao put otkupljenja čovjeka. To »svidje se Bogu« daje opravdanje kršćanima da križ izaberu kao simbol svoga spasenja i darovanoga života.

Odsutnost likovnoga prikaza Krista raspetoga i trpećega na križu, dakle »tjelesnoga«, kroz prvih nekoliko stoljeća može se dijelom razumjeti i kao oprez u previranjima različitih krivovjernih učenja o Kristu i njegovoj ljudskoj i božanskoj naravi. Križ tako ostaje najjasnije susretište ljudskoga i božanskoga.

Ipak kroz V. i VI. stoljeće počinju se javljati tendencije za prikazivanjem Krista u tijelu na križu, što pak ne znači da se počeo gubiti osjećaj za otajstvo križa. U apsidalnom mozaiku crkve sv. Apolinara u Ravenni prikazan je križ s jednostavnim geometrijskim linijama, a u njegovu je križištu medaljon Krista uskrsloga. Među monofizitima, koji su priznavali samo božansku narav u Kristu, odsutan je svaki oblik prikazivanja Kristove tjelesnosti (dakle ljudske naravi), pa se na križ stavlja lik janjeta, čime se nudi pashalni kōd čitanja otajstva križa. U svakom slučaju, križ ostaje jasnim znakom Božjega spasenja. Govori ne samo o djelu otkupljenja nego i o Božjoj pobjedi nad čovjekom koji je Bogu pripravio križ.

10.2.2.  Križ – prijestolje slave

Teološke rasprave o smislu i dopuštenosti prikazivanja Krista u njegovoj tjelesnosti urodile su pravorijekom Trulanskoga sabora (692.) koji daje za pravo likovnom čuvanju uspomene na Krista u ljudskom tijelu i na njegovu slavnu pobjedi u muci na križu. Tako su otvorena vrata likovnom prikazivanju Raspetoga, iako je prikaze Raspetoga moguće naći već u VI. stoljeću. No, nova likovnost nije zanijekala vjeru.

Raspeti u najstarijim prikazima odražava pobjedu, a ne muku križa. Prvi prikazi raspeća oslikavaju Krista prikovana na križ, u liku muževna čovjeka, živa i puna snage, uspravna pred drvom križa, odjevena u dugu haljinu (colobium) koja je znak kraljevskoga dostojanstva, vodoravno raširenih ruku i širom otvorenih očiju. Pogled mu je 'zagledan' i miran, a lice lišeno svake boli i trpljenja… Kao da je križ raspet na Krista, a ne Krist na križ. Takva »raspela« svjedoče o Kristu pobjedniku nad smrću (Christus triumphans, Christus victor) pa će mu ikonografija uskoro, premda je na križu, na glavu položiti i kraljevsku krunu. Ikonografija je tako na plastičan način izrazila poklik sv. Ivana Zlatoustoga: »Gledam Raspetoga i zovem ga Kraljem.«

Križ, dakle, i u likovnom predstavljanju Krista ostaje prijestolje slave. Križ je tron na koji se Krist uspeo da bi zakraljevao.

Prevladavanjem ikonoklazma u VIII. i IX. stoljeću iskristalizirala se i teologija ikone, osobito teorija likovnog predstavljanja Krista. Samoga se Stvoritelja poima kao prvog ikonografa jer je stvorio čovjeka na svoju sliku (eikon). Krist je stoga stvarni ikonolog koji, kao Riječ Očeva (logos), objavljuje Oca svemu stvorenju. Slijedi dakle da je kršćanski život istinska ikonografija, začeta u otajstvu krštenja kao novo rođenje na sliku Božju (P. Giglioni). Čovjekov je život dakle slikopis nebeskoga Oca u svijetu. Takva teologija ikone bit će zastupljena osobito u slikanim raspelima koja u Raspetom prikazuju sliku Proslavljenoga i zadržat će se na Istoku i na Zapadu kroz čitavo prvo tisućljeće.

10.2.3.  Ikonografija Isusove smrti

Kršćanski će Zapad sve do početka XIII. stoljeća kroz likovnost čuvati predaju o Kristu proslavljenom. Na Istoku se, međutim, već od početka XI. stoljeća zamjećuje prijelaz na drugačije razmišljanje o Kristu i otajstvu križa. Počinje se prikazivati Krista umrlog na križu: sklopljenih očiju, glave naslonjene na rame, savinuta tijela. Zanimljivo je dekodirati teologiju koja je nadahnjivala takav ikonografski obrat. Zapravo, teologija kazuje da novi način prikazivanja Krista u tom razdoblju ne predstavlja zaokret ili obrat nego tek novi način razumijevanja otajstva križa.

U carigradskom samostanu Studios, gdje se čuva i jedan od najstarijih prikaza Krista umrlog na križu (oko 1020.), monah Niketas Sthetatos dao je još sredinom X. stoljeća novi pristup misteriju križa nastojeći ukazati na razliku umiranja Krista i dvojice raspetih razbojnika. Kristov Križ, zamjećuje Sthetatos, premda je mjesto umiranja, nije negacija njegova božanstva i života. Na križu umire Isusovo tijelo, no Duh Sveti i dalje u njemu ostaje kao »čuvar tijela«. Isus je mrtav tijelu, ali ostaje živ Duhu. Pa i sam detalj krvi koja teče iz Kristova boka znak je života koji izvire iz Isusova umiranja. U tako prikazanom tijelu, iako umrlom, nije moguće prepoznati pobjedu smrti. Takav teološki pogled, nama danas zahtjevan, bitno se ne udaljuje od razmišljanja nad ikonografijom proslavljenoga Krista iz prvoga tisućljeća. Riječ je o novom poniranju u neizrecivo otajstvo križa.

Kršćanski duh u kasnomu srednjem vijeku ipak doživljava preobrazbu. Duhovnost i pobožnost sve se snažnije usmjeravaju na zemaljskoga Krista, na njegov život u tijelu i njegovo umiranje. Nasljedovanje zemaljskoga Isusa postaje idejom vodiljom kršćanske duhovnosti i pučke pobožnosti. Vjernički osjećaj sve se više zanima za Krista »čovjeka boli« te će raspela iz toga razdoblja prikazivati agoničkoga ili mrtvoga Krista. Živi Krist, pobjednik smrti, nije više prepoznatljiv na križu: od XIII. stoljeća pred nama je na križu Krist sklopljenih očiju, glave spuštene na desno rame, ruku onemoćalih i u laktu pregibljenih, a tijela grčevito savijena. Tijelo je u potpunosti beživotno, poniženo, golo, zakriveno tek pregačom na Kristovu boku (npr. raspelo Giunta Pisana u crkvi sv. Dominika u Bologni, oko 1240.). Uskoro će se na glavi Raspetoga pojaviti patnička trnova kruna.

Umjesto križa kao drva života i mjesta proslave Boga, ikonografija pristupa prikazima Kristova raspeća u kojima se naglašava realnost Isusove smrti. U potpunosti je izblijedila teologija slave ustupivši mjesto duhovnosti križa koja je razvijala teologiju patnje. Sve do tada u ikonografiji Raspetoga mogla se 'čitati' otkupiteljska riječ »Oče, dovršeno je. U ruke tvoje predajem duh svoj.« Od trinaestoga stoljeća plastičnost prikaza Isusova umiranja i smrti na križu kao da progovara riječima »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« Ikonografija zapada u novi oblik monofizitstva, u nijekanje Isusova božanstva. Kao da je njegovo božanstvo zanijekano ili pobijeđeno na križu. Govori se o raspetom Bogu.

Renesansa će pokušati korigirati takav ikonografski smjer. Michelangelo će prikazivati Krista živog na križu, no u njegovoj ljudskoj snazi, u borbi koja kao da se protivi križu i boli. Ikonografija raspelā iz XVI. i XVII. st. čuvat će, iako ne uvijek, sliku Krista koji pobjeđuje smrt: Kristovo tijelo nije beživotno, oči su mu otvorene i usmjerene prema nebesima, a oko glave je aureola koja ižarava svjetlo. No, kroz zadnja će stoljeća biti teško uočiti neku jedinstvenu teologiju koja bi nadahnjivala ikonografiju.

10.2.4.  Ikona križa – mjesto preispitivanja vjere

U ovom kratkom prikazu razvoja ikonografije Kristova križa čitamo putove (i stranputice) vjere kojom je Crkva pristupala otajstvu otkupljenja. Nije prestroga prosudba ustvrditi da je Crkvi novoga doba ponestalo one izvorne bistrine, pa i snage vjere, kojom nekoć je u križu, sredstvu poniženja i mjestu umiranja, umjela prepoznati život i pjevati mu Križu sveti, Križu slavni, Drvo slatko… Nije li govorljiva istina da nam je i danas bliskija duhovnost srednjovjekovlja koja nije pod križem pjevala hvale nego oplakivala Kristovo trpljenje i njegove rane? Zar i u našu današnju duhovnost i vjerničku (pučku) pobožnost nije duboko urezano razmatranje koje govori o preteškom križu, tvrdom križu, gorkoj muci, nemilom bičevanju, krvavom znoju, trnovoj kruni, okrutnoj smrti i ranama, prežalosnoj Majci, nemilosrdnom mučenju…? Tih nekoliko izraza nasumce su izabrani iz pobožnosti krunice i križnoga puta. Akcentirano je gledanje zemaljskoga Isusa i njegova trpljenja.

U vjernički se osjećaj i danas jače usijeca Isusov pad pod križem, negoli njegov uspon po križu. Zato bi vrijeme korizme, obilježeno duhovnošću križa, trebalo biti vrijeme čišćenja našega poimanja križa. U paradoksu križa ogleda se snaga kršćanske vjere.

(Na vrelu liturgije. Teološka polazišta za novost slavljenja i življenja vjere)

 

Duhovnost

GENERALNE KONSTITUCIJE REDA MANJE BRAĆE

GENERALNI STATUTI REDA MANJE BRAĆE

Bazilije S. Pandžić, HERCEGOVAČKI FRANJEVCI – sedam stoljeća s narodom

ŽIVOTOPIS SV. FRANJE ASIŠKOG