Na osamdesetu obljetnicu ubojstva naše braće na Širokom Brijegu i ove godine održan je molitveni spomena na sve ubijene fratre naše Provincije te ubijeni vjerni puk. Molitveni program započeo je u 16.00 molitvom kraj ratnog skloništa gdje su naši bogoslovi zapalili 12 svijeća u znak sjećanja na 12 fratara koji su ubijeni i spaljeni u ovom skloništu. Nakon molitve procesija se uputila prema samostanskoj crkvi. U njoj su sudjelovali širokobriješki framaši, njih 66 u čast 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca. Svaki framaš nosio je odjeću s likom jednog ubijenog franjevca, a na leđima je pisalo ime franjevca i broj godina koliko ih je imao u trenutku smrti. Po dolasku u crkvu uslijedila je molitva na grobnici gdje se položeni posmrtni ostaci dvadeset četvorice fratara.
Svečanu sv. misu zadušnicu predslavio je mjesni biskup msgr. Petar Palić. U misnom slavlju sudjelovali su: nadbiskup Tirane msgr. Arjan Dodaj, kotorski biskup msgr. fra Mladen Vukšić, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš, provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, provincijal Provincije Presvetog Otkupitelja fra Marko Mrše, provincijal Provincije sv. Jeronima fra Tomislav Šanko, vicepostulator fra Miljenko Stojić, gvardijani, preko stotinu svećenika te mnoštvo vjernoga puka. Pjevanje na sv. misi predvodio je širokobriješki Veliki župni zbor.
Msgr. Petar Palić u svojoj propovijedi govorio je o križu koji su ponijeli naši hercegovački franjevci i hrvatski narod. »Mi se danas spominjemo ubijenih svećenika koji su navješćivali Riječ Božju. Tu plejadu Kristovih svjedoka predvodi “najsvjetliji lik Crkve Božje u Hrvata” bl. Alojzije Stepinac, zatim bl. Miroslav Bulešić i bl. Drinske mučenice, posljednji proglašeni blaženici iz hrvatskoga naroda koji su bili žrtve istog komunističkog sustava: fra Serafin Glasnović Kodić i don Anton Muzić, kao i posljednji proglašeni blaženik, doduše iz drugog povijesnog razdoblja ali jednako tako mučenik, fra Alojzije Palić. Promatramo kraj njihova života koji izaziva strah. Nitko ne bi želio takav kraj. Međutim, oni su upravo po kraju svoga života postali najsličniji Kristu. I stoga ne žalimo i ne bunimo se protiv križa koji je morao ponijeti naš narod, ne samo na ovim prostorima, ova biskupija, ova provincija, ova župa, kao i druge župe u našim biskupijama. Jer smo po tom križu bili ujedinjeni s onim križem koji je Krist nosio, a koji je vodio prema Uskrsu. Potreban nam je križ u našem životu, braćo i sestre, jer bez križa, bez kajanja, nema izgleda za budućnost. Tamo gdje je križ zaboravljen, gdje se ne razumije potreba kajanja, prazna je sva priča o obraćenju. U konačnici, križ koji nosimo ovih 80 godina smislen je i potreban, jer nam čisti pogled, jer ne dopušta da žrtve padnu u zaborav, jer nas poziva na trajno zauzimanje za mir, pravdu, pravednost i istinu. Današnji spomen i sjećanje na ubijene franjevce i ostale svećenike i vjernike laike za vrijeme i nakon Drugog svj. rata ne budi u nama mržnju, ne paralizira nas u oprostu, nego nas potiče da se sjetimo “starješina”, da učimo iz njihova primjera ljubavi prema Isusu Kristu, Crkvi i svom hrvatskom narodu. … Odakle dolazi radikalna smjelost i sloboda mučenika? Kako ljudi poput naših franjevaca i drugih svećenika, ali i vjernika laika, pronalaze “ludu” hrabrost da priznaju Krista pred vladarima i vlastima koji su apsolutno naumili, ne samo eliminirati njihove živote, već i potpuno iskorijeniti Evanđelje i Crkvu Kristovu? Kada do toga dođe, jedini mogući odgovor je Ljubav. Mučenici se napajaju Ljubavlju. I ta ljubav nije neki nejasan osjećaj ili topla emocija. Božja ljubav nije apstraktna ideja. Božja ljubav je osoba Duha Svetoga; zajedništvo ljubavi koje postoji između Oca i Sina oduvijek Bog ulijeva u nas. To je ista Ljubav koja je ispunila mučenike! To je izvor njihovog samopouzdanja i mira pred sigurnom smrću. I to je isti Duh Sveti, ista Ljubav koja je izlivena i u naša srca«, naglasio je mons. Petar Palić.
Gvardijan širokobriješkog samostana fra Ivan Marić uputio je prigodne riječi na kraju sv. mise zadušnice. »Istina o ovim danima nije samo u znanim i neznanim grobovima. Ona je u nama i oko nas. Već 80 godina ona pronalazi svoj put i nastanjuje se u nama u obličju molitve i pobožnosti prema ubijenim fratrima. Naša mjesna Crkva je okrunjena žrtvama svojih svećenika i fratara. U spomen na svu našu ubijenu braću i njihova djela u tijeku je još uvijek proces postavljanja novih orgulja koje su, kako možete vidjeti, postale i kruna ove crkve. One su još uvijek nijeme, jer u tijeku je proces postavljanja, ugađanja i štimanja svirala. A to je i jedna simbolika ovog dana. Tišinu ovog dana pretvorimo u molitvu i zahvalnost.«
Provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Jozo Grbeš u svome govoru zahvalio se svima koji su se 80 godina sjećali pobijenih franjevaca. Posebno je naglasio kako je u veljači u samo 8 dana ubijeno 46 franjevaca u Hercegovini. »Onaj koji je opsjednut mržnjom, osvetom ili ubojstvom nije gospodar života. “Iskrena vjera uzdiže nas iznad gorčine tuge.” Stoga ovaj dan, zauvijek ispisan u memoriji hrvatskog puka, naše Provincije i biskupije, neka bude dan nade, pojilo hrabrosti, klesanje duha… I kada nam dođu dani slabosti, beznađa, sjetimo se njih koji dadoše sve: život! Njihov zagovor bit će moćan u našim životima. U tom Duhu čast mi je kazati ovdje, u ovom svetom mjestu širokobriješke crkve gdje se godinama prije njihove smrti molitva naše braće “uzdizala kao tamjan pred licem Gospodnjim, a njihovi životi k’o prinos večernji!” (Usp. Ps 141,2), kako ovim danom 7. veljače jubilarne svete godine 2025., Vama oče biskupe Petre predadosmo dokumente našega Reda, kauze za proglašenje blaženima, završivši istražni postupak u našoj Provinciji, te povjeravamo Vašoj biskupskoj mudrosti koja će provesti kanonski postupak dalje. Vama, dakle, predadosmo dokument koji glasi »Sluga Božji fra Andrija Topić i 49 braće.« Zahvalni smo Bogu da od danas ovu našu braću možemo zvati Slugama Božjim! Da, s njima se nalazi i naš časni provincijal fra Leo i sva pokopana braća ovdje u ovoj crkvi na Brijegu u istom procesu, na istom putu prema blaženstvu.« Na kraju govora rekao je ovako: »Duge su ove godine, njih skoro 20 od 2004., traženja dokumenata, istraživanja arhiva, slušanja posrednih i neposrednih svjedoka, čekanja i provjeravanja. Mi vjerujemo da su sva naša ubijena braća, svih njih 66, svjedoci vjere i patnici ljubavi prema Kristu i svome narodu. Uskoro će izići i knjiga na više od 1.300 stranica njihovih podrobnih životopisa koja će svjedočiti još jednom o njihovoj veličini. Ali uza sve to, svjesni smo da kanonski proces ima svoje zahtjeve i kriterije, da još tragamo za velikim brojem naše braće. Vjerujem da Crkva uvijek razborito priznaje svoje blaženike i svece. Vjerujem da s velikom čežnjom i nadom vjerni katolički puk Hercegovine, i puno dalje od nje, s čežnjom čeka i moli za njihovo uzdignuće na oltar. Pred tom nadom svi mi ostajemo zahvalni.«
Prenesen je pozdrav i od Massima Fusarellia, generalnog ministra Reda Manje braće. »Prisjećajući se 80. obljetnice mučeničkoga stradanja dvanaestorice fratara sa Širokog Brijega, prigibamo glavu pred njihovim najizvrsnijim svjedočanstvom vjere i predanosti Kristu. Toga su tragičnoga 7. veljače 1945. u svetištu Uznesenja Blažene Djevice Marije – važnomu duhovnomu središtu Hercegovine – ovi sinovi svetoga Franje svojom najvećom žrtvom pokazali što znači biti istinski Kristov sljedbenik. Suočeni sa zahtjevom da se odreknu svojega poziva, izabrali su mu ostati vjerni preobrazivši tako i sam trenutak mučeništva u posljednju i potpunu ispovijest vjere i svojega zvanja. Danas, osamdeset godina kasnije, njihova žrtva i dalje snažno govori. Podsjeća nas na to kako redovnički poziv nije tek uloga ili odijelo koje se po volji može odložiti, već cjelovit odgovor na Božju ljubav koja zahvaća život u potpunosti, bez obzira na posljedice. Njihova smrt, taj krajnji čin ljubavi, preobražava širokobriješko svetište iz mjesta mučeništva u mjesto živa svjedočanstva snage vjere. Njihov nas primjer uči da vjernost Kristu katkad može zahtijevati i naše posvemašnje predanje, ali nam također pokazuje kako ta vjernost, življena u bratskomu zajedništvu, može postati izvorom snage i hrabrosti… Svjedočanstvo fratara, kojih se danas spominjemo, pokazuje nam da ih nikakvo nasilje nije uspjelo izbrisati iz sjećanja naroda te ono i dalje sjaji kao svjetlo nade i vjernosti podsjećajući nas da je Kristova ljubav jača od svakoga progona.«
