Nedjelja Dobrog pastira

tra 18 2024 Miriam

Papa FranjoBožji glas i glas zloga govore različitim jezicima

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Četvrta uskrsna nedjelja Uskrsa, koju danas slavimo, posvećena je Isusu Dobrom pastiru. U Evanđelju se kaže: „Ovce slušaju njegov glas. On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi“ (Iv 10, 3). Gospodin nas zove imenom, zove nas zato što nas ljubi. Međutim, kaže se nadalje u Evanđelju, postoje i drugi glasovi koje ne treba slijediti: glasovi tuđinaca, kradljivaca i razbojnika koji žele zlo ovcama.

Ti različiti glasovi odzvanjaju u nama. Postoji Božji glas, koji umilno govori savjesti, a postoji i zavodnički glas koji navodi na zlo. Kako možemo razlikovati glas Dobrog pastira od glasa kradljivca, kako možemo razlikovati nadahnuće Boga od ponude zloga? Možemo naučiti razaznati ova dva glasa: oni zapravo govore dvama različitim jezicima, to jest imaju suprotne načine na koje kucaju na vrata našeg srca. Govore različitim jezicima. Kao što znamo kako razlikovati jedan jezik od drugog, tako možemo razlikovati i glas Božji i glas zloga. Božji glas nikada ne obvezuje: Bog se nudi, ne nameće se. Zao glas, naprotiv, zavodi, napada, prisiljava: pobuđuje zasljepljujuće iluzije, primamljive ali prolazne emocije. Isprva nam laska i uvjerava nas da smo svemoćni, no onda nas ostavlja praznima iznutra i optužuje nas: „Ti ništa ne vrijediš“. Božji glas nas, s druge strane, ispravlja, s puno strpljenja, ali uvijek nas ohrabruje, tješi nas: uvijek jača nadu. Božji glas ima jednu širinu, glas zloga naprotiv stjera čovjeka u kut.

Još jedna razlika. Glas neprijatelja odvraća od sadašnjosti i želi da se usredotočimo na strahove od budućnosti ili na tuge iz prošlosti – neprijatelj ne želi sadašnjost: uvijek iznova budi gorčine, sjećanja na pretrpljene nepravde, na one koji su nas povrijedili…, budi u nama mnoge loše uspomene. Božji glas, umjesto toga, govori u sadašnjosti: „Sada možeš činiti dobro, sada se možeš vježbati u kreativnosti ljubavi, sada se možeš odreći žaljenja i grižnji savjesti zbog kojih ti je srce zatvoreno“. Bodri te, nosi te naprijed, ali govori u sadašnjosti: sada.

Nadalje: dva glasa pobuđuju u nama različita pitanja. Božji glas postavlja pitanje: „Što je dobro za mene?“, dočim napasnik insistira na drugom pitanju: „Što mi se sada radi?“ Što mi se sviđa: zao glas se uvijek vrti oko onog „ja“, njegovih nagona, potreba, sve i odmah. To je poput dječjih hirova: sve i sada. Božji glas, međutim, nikada ne obećava jeftinu radost: poziva nas da nadiđemo svoj „ja“ kako bismo pronašli istinsko dobro, mir. Upamtimo: zlo nikada ne daje mir, najprije pobudi pretjeranu oduševljenost, a zatim ostavlja gorčinu. To je stil zla.

Božji glas i glas napasnika, na kraju, govore u različitim „okruženjima“: neprijatelj više voli tamu, laž, tračeve; Gospodin voli sunčevu svjetlost, istinu, iskrenu transparentnost. Neprijatelj će nam reći: „Zatvori se u sebe samog ionako te nitko ne razumije i ne sluša, ne vjeruj drugima!“. Dobro, naprotiv, poziva da se otvorimo, da budemo jasni i uzdamo se u Boga i u druge. Draga braćo i sestre, u ovo vrijeme mnoge misli i brige dovode nas do toga da poniremo u sebe same. Posvetimo pažnju glasovima koji dopiru do našeg srca. Pitajmo odakle dolaze. Tražimo milost da prepoznamo i slijedimo glas Dobroga pastira koji nas izvodi iz ograda sebičnosti i vodi nas na pašnjake istinske slobode. Neka Gospa, Majka dobrog savjeta, usmjerava i prati naše razlučivanje.

Danas se slavi Svjetski dan molitve za zvanja. Kršćansko postojanje je potpuno i uvijek odgovor na Božji poziv, u svakom životnom stanju. Ovaj Dan nam doziva u pamet ono što je jednog dana rekao Isus, naime da polje Kraljevstva Božje zahtijeva mnogo rada i treba moliti Oca da pošalje radnike da rade na njegovom polju (usp. Mt 9, 37-38). Svećeništvo i posvećeni život iziskuju hrabrost i ustrajnost, a bez molitve čovjek ne napreduje na tome putu. Pozivam sve da zazivaju od Gospodina dar dobrih radnika za njegovo Kraljevstvo, sa srcem i rukama raspoloživima za njegovu ljubav.

Još jednom želim izraziti svoju blizinu oboljelima od Covid-19, onima koji se posvećuju brizi za njih i svima onima koji na bilo koji način trpe zbog pandemije. Želim istodobno podržati i ohrabriti međunarodnu suradnju koja se sastoji u različitim inicijativama koje imaju za cilj na odgovarajući i učinkovit način odgovoriti na ozbiljnu krizu kroz koju prolazimo. Važno je, naime, objediniti znanstvene kompetencije na transparentan i nesebičan način kako bi se pronašlo cjepiva i lijekove te zajamčilo univerzalni pristup osnovnim tehnologijama koje će omogućiti svakoj zaraženoj osobi, u svim dijelovima svijeta, da dobije potrebnu zdravstvenu zaštitu.

----

Papa Benedikt XVIMolimo za zvanja

Draga braćo i sestre, ove četvrte vazmene nedjelje, kad nam liturgija predstavlja Isusa kao Dobrog pastira, obilježava se Svjetski dan molitve za zvanja. Na svim kontinentima, crkvene zajednice složno mole od Gospodina brojna i sveta zvanja u svećeništvo, na posvećeni život, za misijski poziv i za kršćanski brak te razmatraju na temu: "Zvanja u službi Crkve-misije". 

U toga iskustvu apostola naroda, kojega je Gospodin pozvao da bude "služitelj Evanđelja", poziv i poslanje neodvojivi su. On stoga predstavlja uzor svakoga kršćanina, na osobiti način uzor misionara ad vitam, to jest onih muškaraca i žena koji čitav se potpuno posvećuju navještaju Krista onima koji ga još nisu upoznali: to je poziv koji i danas zadržava svoju punu vrijednost. Ovu misionarsku službu obnašaju ponajprije svećenici, šireći Riječ Božju i podjeljujući sakramente, pokazujući svojom pastoralnom ljubavlju svima, a posebice bolesnima, malenima, siromašnima, iscjeljujuću prisutnost Isusa Krista. Zahvaljujemo Bogu za ovu svoju braću koja se bez zadrške ulažu u pastoralnu službu, te ponekad zapečate svoju vjernost Kristu i žrtvom života, kao što se dogodilo i jučer dvojici redovnika ubijenih u Gvineji i Keniji. Njima pripada naše zahvalno divljenje, kao i molitva za pokoj duša. Molimo i da niz onih koji odlučuju da korjenito žive evanđelje po zavjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti, bude sve veći: to su muškarci i žene koji imaju prvo mjesto u evangelizaciji. Među njima, neki se posvećuju kontemplaciji i molitvi, drugi mnogovrsnom odgojnom i karitativnom djelovanju, svi pak usmjereni prema istome cilju: svjedočenju Božjega prvenstva nad svime i širenju njegova Kraljevstva u svim dijelovima društva. Nemali broj njih - napisao je sluga Božji Pavao VI. - "izuzetno su poduzetni, a njihov apostolat često je obilježen originalnošću i genijalnošću koje obvezuju na divljenje. Velikodušni su: nalazimo ih na predstraži misije, te preuzimaju najveće rizike za svoje zdravlje, pa i za sam život" (Apostolska pobudnica Evangelium nuntiandi, 69). Ne smije se konačno zaboraviti ni to da je poziv na kršćanski brak također misionarski poziv: bračni drugovi pozvani su, doista, živjeti Evanđelje u obitelji, na poslu, u župnim i građanskim zajednicama. U nekim slučajevima, usto, imaju priliku pružiti dragocjenu suradnju u misijama ad gentes.

Draga braćo i sestre, zazovimo majčinsku zaštitu Marijinu na različite pozive koji postoje u Crkvi, kako bi se razvijali uz snažan misionarski pečat.

----

Dobri Pastir

Svoje djelo spasenja izgubljenoga čovjeka Krist je prisličio zadaći pastira: »Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju. Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce.« (Iv 10, 1011). Ta je slika oblikovala razumijevanje cjelokupnoga Kristova djela, kao i njegove Crkve. Krist je pastir, a Crkva, nasljedovateljica njegova dara i nositeljica njegova poslanja, vrši u svijetu pastirsku, pastoralnu zadaću. Svekoliko pastoralno djelo Crkve usmjereno je brizi za Kristovo stado i traganju za onima koji su izgubljeni, koji lutaju.

Nekima se čini da je Isusovo samopredstavljanje u slici pastira nerazumljivo današnjemu čovjeku, kojemu je malo poznato iskustvo pastira i stada, pa će zazirati od tih slika, smatrati ih zastarjelima, današnjemu vremenu neprimjerenima i neprikladnima. No, ako se želi govoriti o odnosu Krista i njegovih vjernika, slika pastira i stada pronalazi smisao i opravdanost baš zbog svoje ‘neprimjerenosti’. Krist, Božji sin, nije zazirao sebe nazvati slugom, vinogradarom, pastirom, trsom, kako bi se približio čovjeku i rasvijetlio mu njegovo stanje zarobljenosti i neslobode te ga ‘izveo’ u slobodu, u životno zajedništvo sa sobom. Krist, kao da je pred sobom imao ljude koji ne razumiju zadaću pastira: tumači im koje su zadaće i odlike pravoga pastira, na koji se način odnosi prema svomu stadu i kako se brine za njega. Za razumijevanje toga govora nije potrebno biti životno blizak iskustvu nomada koji su živjeli uz svoja stada; potrebno je tek uroniti u sebe te u Kristovu svjetlu spoznati istinu o sebi. Tu se rađa poniznost nadahnuta Kristovim služenjem; tu se stječe odvažnost za malenost, sloboda da se stupi u potpuno izručenje Drugomu. Gdje se, pak, sebe i svoje ranjivo ‘ljudsko’ dostojanstvo želi staviti ispred darovanoga božanskoga dostojanstva, sve se čini ‘neprimjerenim’. Otpor pred kršćanskom ‘neprimjerenošću’, koja odsijeva paradoksom Božje ljubavi, ostavlja nas zarobljene u snu o ‘dostojanstvu’ koje bi čovjek sam htio stvoriti i oblikovati. Prihvatiti evanđeosku ‘neprimjerenost’ govora o pastiru i stadu, znači krenuti Kristovim putem spasenja, putem služenja te biti dionik novosti koja je odabrala upravo taj put.

Kristov govor o pastiru i stadu nadahnjivao je kršćansku misao, duhovnost, liturgijsku euhologiju, književnost, ikonografiju, glazbu… Kršćanski pisac Herma u drugome stoljeću piše djelo poučno-moralno znakovita naslova Pastir, čime pokazuje da je slika Krista Pastira tijesno suživjela s kršćanskom mišlju i etikom. U ranokršćanskoj je umjetnosti motiv »Dobroga pastira« jedan od najčešćih i najprepoznatljivijih načina prikazivanja Krista i njegova otajstva, a crkveni će oci o službenicima Crkve, navlastito biskupima, govoriti u slikama koje se nadahnjuju nad likom i zadaćom pastira. O tome je jedinstvena razmatranja ostavio sv. Augustin. Korisno je zaviriti u riznice liturgijske duhovnosti i umjetnosti kako bismo Krista otkrili u svjetlu Pastira, onoga koji okuplja, pase, čuva od neprijatelja, vraća iz zalutalosti i izgubljenosti, liječi…

»Gospodin je pastir moj« (Ps 23)

Psalam »Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam« (Ps 23) drevna je liturgijska pjesma kojom su novokrštenici u vazmenome bdjenju nakon krštenja, stupajući u crkvu i pristupajući euharistijskomu zajedništvu Crkve, izricali radost spašenosti. Ponegdje je ta starozavjetna molitva bila toliko srasla s kršćanskom zajednicom da su je katekumeni učili napamet, zajedno s Gospodnjom molitvom. Krštenik znade da je pod zaštitom Krista, Dobroga pastira, te se ne boji ni sjene smrti, pun pouzdanja da će jednom prebivati »u domu Gospodnjem«. Zato je ista pjesma našla mjesto i u liturgiji sprovoda, u slavlju kršćaninova prelaska preko praga smrti u vječnost s Bogom. Pisac Knjige Otkrivenja, nadahnut viđenjem nebeske Crkve, svjedoči da Božji izabranici »ne će više gladovati ni žeđati, ne će ih više paliti sunce nit ikakva žega jer Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.« (Otk 7, 16-17). U svjetlu »zelenih pašnjaka« i »tihanih izvora« kršćanska će duhovnost promatrati darovanu vječnost s Bogom kao »mjesto okrjepe, svjetlosti i mira«, kako to izriče Prva euharistijska molitva.

Kršćanska razgranatost misli o Kristu kao pastiru izrasla je iz duboke starozavjetne tradicije koja je odnos izabranoga naroda s Bogom izricala slikom odnosa koji vlada između stada i pastira: »On je Bog naš, a mi narod paše njegove, ovce što on ih čuva.« (Ps 95, 7). Iz te predaje nastao je jedinstveni psalam koji bogato riše sliku Božje pastirske skrbi za svoj narod: »Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam; na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.« (Ps 23, 1-3). Tim će slikama biti nadahnut i glas proroka koji naviještaju Božje objavljenje narodu: On »kao pastir pase stado svoje, u ruke uzima jaganjce, nosi ih u svome naručju i brižljivo njeguje dojilice« (Iz 40, 11).

Za razumijevanje tih slika važno je prisjetiti se mjesta koje su zauzimale ovce u životu izabranoga naroda. Ovca i janje životinje su koje se u Bibliji najčešće spominju. Stado ovaca bilo je znak životne sigurnosti, a bogatstvo se mjerilo njihovim brojem. Briga za ovce predstavljala se kao briga za sigurnost, za život, za mir naroda. Ovcama se posvećivala posebna skrb, smatrane su gotovo ‘ukućanima’, pa je razumljiva bol koju svetopisamski tekstovi opisuju u slučaju kad ovca bude izgubljena. Dostatno je podsjetiti se pouke proroka Natana Davidu, nakon njegova zlodjela, o siromahu koji je imao samo jednu ovcu: »Siromah nemaše ništa, osim jedne jedine ovčice koju bijaše kupio. Hranio ju je i ona je rasla kraj njega i s njegovom djecom; jela je od njegova zalogaja, pila iz njegove čaše; spavala je na njegovu krilu: bila mu je kao kći.« (2Sam 12, 3). Nasuprot tomu, nebriga za ovce gledana je kao protivljenje miru i sigurnosti. U tome su ozračju kraljevi i narodni vođe bili poticani da budu za narod skrbni poput pastira. Razumljive su stoga i proročke opomene zlim ‘pastirima’ koji zanemaruju povjereno im stado: »Teško pastiru opakom koji stado ostavlja!« (Zah 11, 17).

Prorok Ezekiel ustaje protiv nepravednih i sebičnih ‘pastira’ svoga doba te, navješćujući Gospodinov dolazak, prenosi njegovu riječ: »Evo me, sam ću potražiti ovce svoje i sam ću ih pasti! Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno, i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupiti ih iz svih mjesta u koje se raspršiše u dan oblaka i mraka. Izvest ću ih iz naroda, skupit ću ih iz zemalja i dovesti ih u zemlju njihovu da ih pasem na gorama izraelskim, po svim dolinama i travnjacima. Past ću ih na izvrsnim pašama, ovčinjaci će im biti na visokim gorama izraelskim; ondje će počivati u dobrim ovčinjacima i past će na sočnim pašama, po gorama izraelskim. Sam ću pasti ovce svoje i sam ću im dati počinka. Potražit ću izgubljenu, dovesti natrag zalutalu, povit ću ranjenu i okrijepiti nemoćnu, bdjeti nad pretilom i jakom – past ću ih pravedno.« (Ez 34, 11-16).

U razmatranju Ps 23 lako je razaznati njegovu dvodijelnost (usp. V. Scippa, Salmi, I, 83.94.). Prvi se dio nadahnjuje slikom pastirskoga, nomadskoga, a drugi slikama iz sjedilačkoga načina života. To je, zacijelo, životni kontekst izabranoga naroda iz onoga vremena: živjeli su polunomadskim životom, od svojih stada i od polja. Psalmist iz pastirskoga života izdvaja slike: pastir, zelena polja, tihani vrutci, odmor, staze, štap i palica (redci 1.-4.). Drugi dio Psalma nadahnjuje se slikama sjedilačkoga, poljodjelskoga života, u čijem je središtu iskustvo bogatoga i radosnoga gostoprimstva u kojemu pastir postaje domaćin (njem. Hirt und Wirt): prostrt stol, čaša koja se prelijeva, čin pomazanja onoga tko je gost za stolom (r. 5.).

Odlike pastira koji se brine za svoje stado dijeleći život s njim, lako su prepoznate kao slike koje idealiziraju život onih kojima je povjerena briga za ljude. Stoga su u stara vremena – kako kod Židova, tako i u babilonskoj i asirskoj kulturi, te drugdje na istoku – slikama pastira opisivani kraljevi, upravitelji naroda, svećenici… Molitelj, međutim, sa svom sigurnošću i iskrenošću kliče: »Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam.« On ne moli da mu Bog bude pastir, nego ispovijeda sigurnost svoga pouzdanja u Njega kojega priznaje jedinim pastirom. Svjedočanstvom da »ni u čem ne oskudijeva«, iznosi kritiku svim drugim ‘pastirima’ – kralju, narodnim vođama, svećenicima. Gospodin svoju pastirsku brigu vrši »poradi imena svojega«, što je znak njegove bezuvjetne i potpune ljubavi. Dok u prva tri retka psalmist o Pastiru i o njegovoj brizi govori u trećemu licu, u četvrtome retku obraća mu se izravno, pun pouzdanja: »Pa i da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom, tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.«

Te nas psalamske slike vode k desetom poglavlju iz Evanđelja po Ivanu u kojemu Isus sebe naziva »dobrim pastirom«. Koreći i opominjući vođe izabranoga naroda bez sustezanja rasvjetljuje njihovu iskrivljenu sliku pastirske službe: »Svi koji dođoše prije mene, kradljivci su i razbojnici« te dodaje: »Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce.« (Iv 10, 7.11).

U noći svoga predanja, na putu prema Maslinskoj gori, Isus svojim učenicima zbori riječ proroka Zaharije koja će se u tome trenutku ispuniti: »Udarit će pastira i stado će se razbjeći.« (Mt 26, 31; usp. Zah 13, 7). Tu je jasna poveznica i s Deutero-Izaijinim proroštvom o sluzi Gospodnjem, koji će nevin trpjeti: »Gospodinu se svidje pritisnuti ga bolima. On grijehe mnogih ponese na sebi i zauze se za zločince.« (Iz 53, 10.12). Pastir je ponizni i brižni sluga svoga stada: »Ko janje na klanje odvedoše ga; ko ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.« (Iz 53, 7). Pastir se toliko združuje sa stadom da postaje jedan od onih koji su mu povjereni. Krist je ujedno i Pastir i Jaganjac. Stihovi posljednice Victimae paschalis laudes koja se pjeva na Nedjelju uskrsnuća Gospodinova kliče: »Janje ovce oslobodi (Agnus oves redimit) Krist nas grješne preporodi.« Njegovo je djelo otkupljenja ostvareno: da bude jedno s onima kojima je poslan, kao što su on i otac jedno.

»Ja sam pastir dobri«

Ipak, u razmatranju Kristova otkupiteljskoga djela prikazanoga u slici pastira zaustavit ćemo se samo na desetome poglavlju Ivanova Evanđelja. Oslanjajući se na analizu pape Benedikta XVI. (Isus iz Nazareta, I, 281.-293.), valja nam uočiti da Isus pouku o sebi kao pastiru ne započinje tvrdnjom »Ja sam pastir dobri« nego rečenicom: »Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama.« (Iv 10, 7). Njegova je zadaća da bude vrata svima onima koji žele biti dio stada. Time se postavlja mjerilom svima koji su pozvani biti »pastiri stada«; potrebno je da »kroz njega« uđu, da postanu jedno s njime, kako bi svojom pastirskom zadaćom sve mogli privesti Kristu koji je jedini istinski pastir. No, da bismo razumjeli dubinu Isusova govora o sebi kao »Dobrome pastiru«, korisno je izdvojiti četiri pastirske odlike koje on sam izdvaja u svojoj pouci.

Za razliku od kradljivaca koji u stado dolaze kako bi »ukrali, zaklali i pogubili« ovce, vidjevši u njima samo korist za sebe, pravi pastir ne dolazi da bi stadu oduzeo život, nego, naprotiv, da bi mu ga dao: »Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.« (Iv 10, 10). To je prva odlika pastira koja nam rasvjetljuje Kristovo poslanje među ljudima. On dolazi da bi čovjek ima život u izobilju. Riječ izobilje nije tek naglašavanje obilja. U grčkome izvorniku Evanđelja ona govori o prekomjernome obilju (perisson), o mjeri koja ide preko i koja se razlijeva unaokolo (peri). Ovdje ju valja razumjeti kao izobilje koje je punina Božjih obećanja, život u Bogu, životu koji ne prestaje. Tu je puninu psalmist izrazio jednom drugom slikom »Trpezu preda mnom prostireš… čaša se moja prelijeva.« Istinski se život »prelijeva« preko rubova naših ljudskih mjera, preko obzora naših zamišljaja, nadilazeći sve što bi se moglo očekivati ili željeti, o posjedovanju koje prerasta u »biti u Bogu«. Za kakvim izobiljem čezne čovjek? Jedno je obilje za kakvim je čeznuo izgubljeni sin iz Isusove prispodobe (Lk 15), ali ono ne može utažiti ljudsku čežnju za istinskim životom. »Čovjek živi od istine i od toga da je voljen, da ga voli sama Istina. Potreban mu je Bog, Bog koji mu postaje bliskim koji mu tumači smisao života, pokazujući mu tako put života.« (Benedikt XVI., nav. dj. 287.).

Druga odlika »Dobroga pastira« pokazuje se u tome da on »život svoj polaže za ovce« (Iv 10, 11). On im ne oduzima život, nego daje svoj život da bi one mogle živjeti. Daje sama sebe. Kradljivac i najamnik stada, onaj koji nije istinski pastir, dolazi da bi oduzeo, doslovno ‘zaklao’ (thyse) i pogubio ovce; pastir pak daje svoj život za ovce. Za kradljivca rabi glagol thyo kojim se označavao i svećenički čin priprave (klanja) ovaca za žrtveni prinos. Dobri pastir umjesto toga prinosa, daje sebe. »Ne daje nešto, nego sama sebe. Tako daje život.« (Benedikt XVI., nav. dj. 288.).Sljedeća se odlika tiče poznavanja ovaca. Pastir dobri poznaje svoje ovce, zove ih imenom, one idu za njim jer poznaju njegov glas. Poznavanje i pripadanje međusobno se isprepliću, zapravo, prema grčkome izvorniku, jedno su te isto. »Pravi pastir ne ‘posjeduje’ ovce kao neku stvar, koju se rabi i troši. One mu ‘pripadaju’ upravo po poznavanju a ovo ‘poznavanje’ je nutarnje prihvaćanje. Ono označava nutarnju pripadnost koja je mnogo dublja od posjedovanja stvari.« (Benedikt XVI., nav. dj. 289.).

Konačno, zadnja odlika istaknuta u pouci o Dobrome pastiru otvara temu jedinstva. Starozavjetno Božje obećanje o sabiranju raspršenih sinova Izraelovih i stvaranju jednoga Božjeg naroda doživljavaju svoje proširenje u Isusovu otkupiteljskome djelu: »Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir.« (Iv 10, 16). On je ‘pastir’ čovjeka, cijeloga ljudskog roda. ‘Ovčinjak‘ o kojemu govori Isus, po riječi aule koju ovdje rabi, pred oči nam stavlja ne bilo kakav ovčinjak, kakav je bio u svakome selu, nego ograđeni prostor ili ‘obor’ koji se nalazio u podnožju Hrama, gdje su se prikupljale životinje Krist, Vječni pastir duša. namijenjene za žrtveni prinos u hramskome kultu. ‘Ovčinjak’ u koji Isus želi Mozaik u Mauzoleju Galle sabrati svoje stado nalazi se dakle izvan Hrama, čime, rušeći vrijednost starozavjetnih žrtava, ističe novost kulta i zajedništva s Bogom. On sam bit će hram, on sam bit će vrata kroz koja će ući svi koji žele biti njegovo stado.

Istaknimo još da je riječ pastir značenjski tijesno vezana uz zadaću hranjenja, a ne uz zadaću ‘čuvanja’ stada, kako bi se moglo pomisliti. Pastir je onaj koji ‘pase’ svoje stado, hrani ga, omogućuje mu da se hrani. Na sličan način i latinski pastor dolazi od pascere, pasti (preko participa trpnoga pastus). U praslavenskome glagolu pasti, kao i u latinskome pascere, razaznaje se indoeuropski korijen pa, hraniti (se), od kojega dolazi i riječ panis, kruh. Među jezikoslovnim teorijama nije nepoznata ni ona koja korijen pa razumijeva u značenju zaštititi, (ne isključujući značenje hranjenja), pa bi iz toga korijena nastala i riječ pater, otac. Time bi latinski panis, kruh, bio izraz očinske zaštite i brige koja se očituje ponajprije u hranjenju. Pastirska zadaća hranjenja razvidna je u Isusovu govoru o Dobrom pastiru koji ne uzima život ovcama, nego ih izvodi na pašnjake (Iv 10, 4) i daje im život dajući sebe. On je hrana ovcama, kruh života.

Ikonografska nadahnuća

Bogatstvo biblijske i ranokršćanske misli o Kristu pastiru preslikava se na kršćansku ikonografiju i umjetnost. Među najstarijim prikazima Krista u ranokršćanskim katakombama značajno mjesto zauzima motiv Dobrog pastira. Izostavljajući ovdje moguće poveznice tih prikaza s pretkršćanskim pastirskim likovima Hermesa, Aristeja i Endimiona, zaustavimo se samo na kršćanskome razumijevanju. Učestalost toga motiva na ranokršćanskim sarkofazima, na freskama grobnih mjesta, na svjetiljkama i epitafima, otkriva da ga treba čitati u povezanosti s otajstvom smrti u kojoj kršćanski pogled vidi pobjedu nad tamom te obnovu nekoć izgubljenoga zajedništva sa Stvoriteljem. Alegorija starih poganskih prikaza biva prenesena u kršćanski okvir, pri čemu se osobito ističe značenje janjeta na ramenima pastira: ono predstavlja izgubljenoga i ponovno nađenoga čovjeka, spašenoga »na ramenima dobroga pastira«, koji uzevši na svoja ramena križ, uzima sve one koji su bili izgubljeni pod jarmom grijeha; Dobri pastir ih vraća u stado, u Očev dom.

Pastir je često prikazan u liku snažnoga mladića, bez brade, kratke kose, u kratkoj haljini i sandalama na nogama; mladoliko lice govori o vječnosti, »neprolaznoj mladosti«, pa je Dobri pastir slika onoga koji, pobijedivši grijeh i smrt, daruje neprolazni život. Slična značenja prepoznatljiva su i u prikazima Krista Pobjednika, prikazana s atributima vojnika, a najznamenitiji primjer nalazi se na mozaiku nadbiskupske kapele u Ravenni (kraj 5. st.). (Prikazi Krista s bradom, bit će nadahnuti idejom učitelja i filozofa.) Dobri pastir odjeven je u kratku haljinu, s janjetom na ramenima, a katkada je oko njega stado (ili samo dvije ovce), ili pak se razaznaje odijeljenost ovaca (slijeva) i jaraca (zdesna), čime je u prikazu pastira tematizirana evanđeoska perikopa o Posljednjem sudu. Ponegdje pastir sjedi među ovcama i pase stado.

Pastiru su često pridruženi štap i vjedro, koje je služilo za mlijeko. Štap podsjeća na iskustvo puta i putovanja. Crkva je narod hodočasnika, a vjera je iskustvo puta. Pastirski štap govori o predvođenju, o hodu i napretku prema cilju, o uporištu i osloncu, o borbi protiv protivština i neprijatelja. Mogu se susresti i prikazi u kojima je pastirski štap na svome vrhu stiliziran u blagoj razgranatosti, što u kršćanskome simbolizmu upućuje na uskrsnuće i obnovu života. Pastiru nisu strana ni dva ‘štapa’, jedan, kraći, u obliku pruta (virga), kojim bi usmjeravao ovce i branio ih, i drugi duži, pedum, na kojega bi se pastir oslanjao u hodu za stadom. Psalam 23 stoga govori o štapu i palici, čime lik Pastira objedinjuje pastirske i kraljevske zadaće. Pastirski je štap imao višestruku ulogu: njime je pastir usmjeravao ovce, po potrebi ih branio od napada drugih životinja, a katkada i ‘kažnjavao’ u njihovu lutanju od stada. Iz tih misli oblikovan je kasnije i biskupski štap, kao znak biskupove pastirske službe. Biskupski je štap, naime, u gornjemu dijelu redovito svinut, pa njegov oblik postaje polazištem razmišljanju o zadaćama pastirske službe biskupa. Tako Hugo iz samostana sv. Viktora (+1141.) biskupsku službu iščitava iz forme njegova štapa: »subtus acumen habet, ut rebelles per increpationem pungat; desuper recurvos est, ut per consolationem mites trahat« – »na dnu ima šiljak, da buntovne prijekorom ubode, a na vrhu je svinut, da ožalošćene privuče utjesi« (De sacr. II, 4: PL 176, 438).

U prikazima zelenih, gotovo idealiziranih pašnjaka i u njima plodonosnih stabala, lako je naslutiti ideju rajskoga vrta iz kojega je čovjek, po snazi grijeha, jednoć bio izbačen: Dobri pastir privodi sve u Očev vrt. Istočni grijeh pobijeđen je snagom »istočne milosti«, one koja je kod Oca i koju Krist, Dobri pastir, rasipno dijeli svima koji su spremni primiti ju. U razmišljanju o tim slikama korisno je svratiti pozornost na široko poznati motiv Krista iz mauzoleja Galle Placidije u Ravenni (5. st.). Riječ je o mozaiku u luneti nad ulazom (s nutarnje strane) te je vidljiv pri izlasku iz mauzoleja. Prikazuje uskrsloga Krista, odjevena u bogato urešenu zlaćanu tuniku, s purpurnim plaštem, kako poučava svoje stado; u ruci drži križ, znak svoje pobjede i moći, a oko njega je stado izabranika okupljenih u Raju; lijevom rukom blago miluje ovcu koja mu pristupa. Križ je njegov pastirski štap, kojim okuplja stado i pokazuje svoju moć. Lako je razaznati da je on »Gospodin, Kralj slave« (usp. Ps 24, 7-8), »Veliki pastir ovaca« (Heb 13, 20), s idejom njegove riječi: »Ja sam vrata ovcama.« (Iv 10, 9.11). Jednostavni prikazi Dobroga pastira ovdje se proširuju u jasnu kristološku i eshatološku interpretaciju.

Nije prikazan tek kao pastir na zemaljskim pašnjacima, punim iskušenja i opasnosti, nego kao »Vječni pastir« koji pronađene i spašene okuplja u svojoj slavi, u vječnosti. Svrati li se pozornost na činjenicu da se mozaik promatra pri izlasku iz mauzoleja, lako je zaključiti da je ideja prikaza i njegova smještaja trebala stvoriti jasnu sliku Krista u onima koji se – pohodivši grob Galle Placidije, kćeri cara Teodozija I. – ‘vraćaju’ u život, na zemaljske pašnjake, sa sigurnošću da je smrt prijelaz u Vrt zajedništva s Kristom, pobjednikom nad grijehom i smrću. On je ‘pastir naših duša‘, pastir koji vodi na ‘pašnjake vječnosti’, u vrt ponovnoga zajedništva sa Stvoriteljem. Vraćajući se u svakodnevicu, zemaljskim pašnjacima, ljudi bivaju poučeni riječju Vječnoga pastira: »Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.« (Iv 10, 9).

One čuju njegov glas, poznaju ga, zagledane su u njega i zato mu pripadaju. Zadaća je pastira da svi budu skupljeni. I da budu jedno. Zajedno s Ocem. Takva ikonografska nadahnuća, otkana na slici Kristove pastirske službe, pronašla su put do razvijenijih prikaza Kristova vazmenoga otajstva kao njegova pastirskoga traganja za izgubljenim čovjekom, sve do silaska u dubinu zemlje, u kojoj je čovjek, po snazi smrti, bio izgubljen. Uskrsnuće je u ikonografiji, osobito na Istoku, rado prikazivano kao Kristov silazak u Podzemlje, u predio smrti. Krist silazi i uzlazi. Po utjelovljenju je sišao je k nama da nas uzdigne k Ocu. No, nije bilo dostatno sići k nama i među nas; on silazi u nas, u svu zbilju našega zemaljskoga iskustva, u smrt. Umire i ‘silazi’ u grob. Štoviše, ‘produbljuje’ grob, silazi u podzemlje, u smrt samu. Umirući pobijedio je smrt. Njegovom smrću i sama je smrt postala smrtna. Umrla je. Pod njegovim su nogama razvaljena vrata groba, razoreni »zasuni smrti«, posljednja čovjekova prijetnja i stalni razlog njegova straha. Sada je sve pod njegovim nogama. Utjelovljenje ne bi bilo vjerodostojno niti otkupljenje cjelovito da Krist nije »sišao u podzemlje« (ad inferos), u stvarno iskustvo smrti. Ondje je krajnji doseg njegova silaska, točka u kojoj se ispunja otkupljenje. Sišavši »nad pakao« i rasvijetlivši tamu smrti, on uzima Adama i stavlja ga na svoja ramena. Izvodi ga iz tame smrti i oslobađa od robovanja grijehu. Noseći Adama na ramenima očituje se kao istinski »Dobri pastir« koji izbavlja sve koji su u smrti bili izgubljeni (usp. Iv 10, 1-21; Lk 15, 3-8). Svaki je čovjek »izgubljena ovca« iz evanđeoske prispodobe, koju Krist, Pastir dobri, »zove imenom«, »uzima na svoja ramena« i vraća u svoj »ovčinjak«, u Božji dom, u zagrljaj njegove očinske ljubavi (usp. Lk 15, 11-32). Noseći klonuloga Adama, Krist ga drži za zapešće, gdje se osjeća »bilo života«; on Adamu »vraća« život, snagu onoga života koji je Bog u svome naumu namijenio svakomu čovjeku. Takvi drevni načini prikazivanja Kristova silaska u podzemlje i uskrsnuća ponovno su oživljeni u mozaičkim ostvarenjima Centra Aletti i njegova voditelja p. Marka Rupnika. Novost života koji Krist daruje pri silasku u podzemlje ne očituje se na Adamovu tijelu, nego u njegovu pogledu koji je ‘stopljen’ s Kristovim pogledom. Adam i Krist sada gledaju zajedno, dijele isti pogled, iste oči. To je pogled koji vidi onkraj groba, u novost koja nam je još pod velom smrti. Krist rasvjetljuje naš pogled, daruje nam »oči vjere«, kako bismo mogli gledati njegovim pogledom, onim istim kojim je Otac svratio svoj pogled na nas i izlio na nas bogatstvo svoga milosrđa.

Ovca i hrabrost vjere danas

Mogu li ta ikonografska nadahnuća i drevne biblijske slike biti govorljive današnjemu vjerniku koji živi daleko od pašnjaka i od poznavanja odnosa koji se uspostavlja između pastira i njegova stada? U društvu u kojemu se sve više zatomljuje čovjekova sposobnost za radostan odnos, za suživot i brigu za druge, kada se umjesto vrijednosti odnosa promiče poglavito ideja ‘slobode od drugih’, drevne slike stada i brižnoga pastira zacijelo imaju što reći.

Neki bi htjeli riječi pastir i stado proglasiti zastarjelicama te bi ih najradije napustili i ne spominjali u kršćanskome govoru. No, baš zbog paradoksa Kristova puta, te se riječi pojavljuju u svojoj svježini. Ako se pomišlja da te slike ranjavaju ideju ljudskoga dostojanstva i slobode, valja nam zamijetiti pravi odnos između dostojanstva i slobode. Riječ sloboda (od staroslavenskoga korijena suob) kazuje da biti slobodan znači biti svoj, neovisan o drugome, živjeti u ‘svojstvu’, u dostatnosti sebi. Riječ dostojanstvo (stajati do) govori pak o stajanju uz, pored koga. Dostojanstvo nas uvijek stavlja u odnos. Ako mislimo da smo stekli ili postigli dostojanstvo, korisno je pitati se do koga i uz koga stojimo. Koga i čega želimo biti dostojni? Krist nas je oslobodio stavljajući nas u novost odnosa. Uskrsnuće je uzdignuće (grč. anastasis) iz polegnutosti u grobu; uskrisiti znači uzdignuti u stanje, u stajanje, ali ne u bilo kakvo: uskrsnuće je uzdignuće do Onoga koji jedini može uzdignuti. Zato je divna riječ koju čuvaju Gradišćanski Hrvati: za uskrsnuće se kaže goristanje, jer ono je doista uspostavljanje, kako bismo mogli ‘stajati uzgor’, svjesni da nam je pravi život gore: »Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore (ano), gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!« (Kol 3, 1-2). Smrti je vlastita polegnutost, životu uzdignutost, a novosti života uzdignuće do onoga koji je gore, iznad ovozemnoga postojanja. To je najveće dostojanstvo, i najveća sloboda. Dostojanstvo nije u slobodi, u samodostatnosti, nego je sloboda u dostojanstvu, u stajanju uz Onoga koji je gore, iznad svega i iznad svih, i stoga jedini slobodan.

Slika pastira i ovaca govori o bliskosti odnosa, o obnovljenoj sposobnosti za odnos, o hrabrosti za pripadnost koja ne ugrožava slobodu. Zato naizgledna ‘neprimjerenost’ takvoga govora postaje prikladan odgovor na sva današnja otuđenja i pogrješna razumijevanja slobode. Isusovim najbližim učenicima bilo je ‘neprimjereno’ da onaj u kome su, barem na trenutke, prepoznali Mesiju, Otkupitelja, krene putem služenja i trpljenja. Križ i svojevoljno prihvaćanje kazne i smrti bili su Isusovim suvremenicima, koji su težili za oslobođenjem, znatno grublje i ‘neprimjerenije’ nego što su nama danas pastir i stado. No, Krist je krenuo putem ‘neprimjerenosti, putem paradoksa, sišavši iz božanstva u čovještvo, iz života u smrtnost… Sve je bilo ‘neprimjereno’ kako bi se objavila prava mjera Božje ljubavi.

Prihvaćanju dara otkupljenja prethodi priznanje vlastite izgubljenosti, zalutalosti i potrebe za povratkom. Izgubljenosti su različite. Mogu biti unutar i izvan stada. Izgubljenost nije tek u nepoznavanju Krista. Ona može biti u površnosti poznavanja, u gubitku povjerenja u Krista, u zaboravu na pripadnost njemu. Možda se baš u spremnosti da se usporedimo s izgubljenom ovcom, koja je izvan stada, krije prvi korak obraćenja i pronalazi sposobnost za pripadnost koja gradi novi identitet. Fra Ante Crnčević (Živo vrelo)

 

Duhovnost

POTVRĐENO PRAVILO FRANJEVAČKOG REDA

GENERALNE KONSTITUCIJE REDA MANJE BRAĆE

GENERALNI STATUTI REDA MANJE BRAĆE

Bazilije S. Pandžić, HERCEGOVAČKI FRANJEVCI – sedam stoljeća s narodom