Obraćenje svetoga Pavla

sij 25 2022 Miriam

KATEHEZA PAPE FRANJE

Srijeda, 29. rujna 2021.

Poslanica Galaćanima – Život u vjeri

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Na našem putu na kojem se trudimo bolje razumjeti učenje svetoga Pavla susrećemo se danas s teškom, ali važnom temom, a to je tema opravdanja. Što je opravdanje? Mi, kao grešnici, postali smo pravedni. Tko nas je opravdao? Taj proces promjene je opravdanje. Mi smo pred Bogom opravdani. Imamo, istina, naših osobnih grijeha, ali u osnovi smo opravdani. To je opravdanje. O toj se temi mnogo raspravljalo kako bi se pronašlo najdosljednije tumačenje Apostolove misli i, kako to često biva, bilo je čak i oprečnih stavova i mišljenja. U Poslanici Galaćanima, kao i u Poslanici Rimljanima, Pavao insistira na tome da opravdanje dolazi od vjere u Krista. “Ali ja sam pravedan zato što vršim sve zapovijedi!” Dà, ali ne dolazi ti otud opravdanje, ono tome prethodi: netko te opravdao, netko te učinio pravednim pred Bogom. “Dà, ali ja sam grešnik!” Dà opravdan si, ali si grešnik, u bȋti si opravdan. Tko te učinio pravednim? Isus Krist. To je opravdanje.

Što se krije iza riječi “opravdanje”, toliko presudne za vjeru? Nije lako doći do iscrpne definicije, ali u misli svetog Pavla, promatranoj u cjelini, možemo jednostavno reći da je opravdanje plod “milosrđa Boga koji pruža oproštenje” (Katekizam Katoličke Crkve, 1990). To je naš Bog, tako silno dobar, milosrdan, strpljiv, pun milosrđa, koji neprestano daje oproštenje, neprestano. On oprašta, a opravdanje je Bog koji, u Kristu, oprašta od početka svakom pojedincu. Bog je, naime, Isusovom smrću – i to moramo istaknuti: Isusovom smrću – uništio grijeh i pružio nam jednom za svagda oproštenje i spasenje. Tako opravdane grješnike Bog prima i pomiruje sa sobom. To je kao neki povratak izvornom odnosu između Stvoritelja i stvorenja, prije nego što se upleo neposluh grijeha. Opravdanje koje Bog izvodi omogućuje nam, dakle, da povratimo nevinost izgubljenu grijehom. Kako dolazi do opravdanja? Odgovoriti na to pitanje znači otkriti još jednu novost učenja svetoga Pavla, a to je da se opravdanje događa po milosti. Isključivo po milosti: opravdani smo po čistoj milosti. “Pa zar ne mogu, kao što čine neki, otići do suca i platiti da mi udijeli pravdu?” Ne, tu nema plaćanja, Krist je platio cijenu za sve nas. I od Krista koji je umro za nas dolazi ona milost koju Otac daje svima: opravdanje biva po milosti.

Apostol uvijek ima pred očima iskustvo koje je promijenilo njegov život: susret s uskrslim Isusom na putu u Damask. Pavao je bio ponosan, pobožan i revan čovjek, uvjeren da se pravednost sastoji u savjesnu ispunjavanju zapovijedi. Sad ga je, međutim, osvojio Krist i vjera u njega duboko ga je preobrazila i omogućila mu da otkrije dosad skrivenu istinu: nismo mi ti koji se opravdavamo našim naporima, to ne, nismo mi ti, nego nas Krist opravdava svojom milošću. Tako je Pavao, da bi došao do punog spoznanja Isusova otajstva, spreman odreći se svega čime je prije bio bogat (usp. Fil 3, 7), zato što je otkrio da ga je spasila samo Božja milost. Opravdani smo, spašeni smo po čistoj milosti, a ne po našim zaslugama. I to nam ulijeva veliko pouzdanje. Grešnici smo, to da, ali idemo stazom života tom Božjom milošću koji nas opravdava svaki put kad molimo za oproštenje. Ali ne opravdava u tome času: već smo opravdani, ali nam još jednom dolazi oprostiti.

Vjera za Apostola ima sveobuhvatnu vrijednost. Dotiče svaki trenutak i svaki vid vjerničkog života: od krštenja pa do odlaska s ovoga svijeta, sve je prožeto vjerom u smrt i uskrsnuće Isusa koji daruje spasenje. Opravdanje vjerom naglašava prvenstvo milosti koju Bog pruža onima koji vjeruju u njegova Sina, bez ikakve razlike.

Ne smijemo, međutim, zaključiti da Mojsijev zakon za Pavla više ne vrijedi; on, štoviše, ostaje neopozivi Božji dar, Zakon je – piše Apostol – »svet« (Rim 7, 12). I za naš duhovni život bitno je držati se zapovijedi, ali ni u tome ne možemo računati na svoje snage: temeljna je milost Božja koju primamo u Kristu, koji je za nas platio cijenu. Od njega primamo onu besplatnu ljubav koja nam pak omogućava da ljubimo na konkretan način.

U vezi s tim dobro je sjetiti se također učenja apostola Jakova, koji piše: »Čovjek se opravdava djelima, a ne samom vjerom. […] Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djelâ mrtva« (Jak 2, 24.26). Opravdanje, ako se nije osulo cvijećem naših djela, bit će tamo, pod zemljom, kao mrtvo. Ono je tu, ali ga mi svojim djelovanjem moramo sprovesti. Tako Jakovljeve riječi upotpunjuju Pavlovo učenje. Za obojicu, dakle, odgovor vjere zahtijeva da budemo djelatni u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Zašto “djelatni u toj ljubavi”? Zato što nas je ta ljubav sve spasila, opravdala nas je besplatno!

Opravdanje nas, dakle, uključuje u dugu povijest spasenja koja pokazuje Božju pravednost: suočen s našim stalnim padovima i našim nedostacima, On se nije predao, već nas je htio učiniti pravednima i to je učinio po milosti, darom Isusa Krista, njegove smrti i uskrsnuća. Nekoliko sam puta rekao na koji način Bog djeluje, koji je Božji način djelovanja, i rekao sam tri riječi: blizina, suosjećanje i nježnost. Uvijek nam je bliz, samilostan i nježan. A opravdanje je upravo najveća Božja blizina nama, muškarcima i ženama, najveće Božje suosjećanje prema nama, muškarcima i ženama, Očeva najveća nježnost. Opravdanje je taj dar Krista, Kristove smrti i uskrsnuća koje nas čini slobodnima. “Ali, oče, ja sam grešnik, ukrao sam…”. Dà, ali si u bȋti pravednik. Pusti da Krist ostvari to opravdanje. Mi, u biti, nismo osuđeni, ne: mi smo pravedni. Dopustite mi da upotrijebim tu riječ: mi smo, u bȋti, sveti. Ali zatim, našim djelima postajemo grešnici. No, u bȋti, mi smo sveti: pustimo da dođe Kristova milost i ona pravednost, ono opravdanje koje nam daje snagu ići naprijed. Tako nam svjetlo vjere omogućuje prepoznati koliko je beskrajno Božje milosrđe, milost koja djeluje za naše dobro. Ali isto nam svjetlo također omogućuje uvidjeti odgovornost koja nam je povjerena u smislu suradnje s Bogom u njegovu djelu spasenja. Snazi milosti treba da se združi s našim djelima milosrđa, koja smo pozvani u životu činiti kako bismo svjedočili koliko je velika Božja ljubav. Idimo naprijed s tim povjerenjem: svi smo opravdani, svi smo pravedni u Kristu. Moramo tu pravednost sprovesti svojim djelima.

Poslanica Galaćanima – Pavao-Pravi apostol

Braćo i sestre, dobar dan!

Polako ulazimo u sadržaj poslanice Galaćanima. Vidjeli smo da su među tamošnjim kršćanima izbili prijepori oko toga kako živjeti vjeru. Apostol Pavao na početku svoje poslanice podsjeća ih na prijašnje odnose, piše koliko mu teško pada što je daleko i ističe nepromijenjenu ljubav koju gaji prema svakom pojedinom od njih. Ne propušta, međutim, istaknuti svoju brigu oko toga da Galaćani slijede pravi put: briga je to oca u vjeri tih zajednica. Njegova je namjera vrlo jasna: potrebno je uvijek iznova potvrđivati novost evanđelja, koje je Galaćanima on propovijedao, kako bi se izgradio pravi identitet na kojem treba temeljiti vlastiti život. I to je načelo: uvijek iznova potvrđivati novost evanđelja, onog evanđelja kojega su Galaćani primili od Apostola.

Otkrivamo odmah da je Pavao duboki poznavatelj Kristova otajstva. Od početka svoje poslanice ne služi se prizemnim argumentima kojima su se služili njegovi klevetnici. Apostol se „uzdiže visoko” iznad toga i pokazuje također nama kako se valja ponašati kad u zajednici izbiju sukobi. Tek pred kraj poslanice, naime, jasno se vidi da je srž pokrenute polemike obrezanje, dakle glavni židovski običaj. Pavao odabire put koji vodi dublje, jer je u pitanju istina evanđelja i sloboda kršćanâ, koja je njezin sastavni dio. Ne zaustavlja se na površini problemâ, sukobâ, kao što smo često mi u napasti činiti kako bismo odmah pronašli rješenje koje daje lažni osjećaj da je postignut kompromis s kojim se svi slažu. Pavao ljubi Isusa i zna da Isus nije Bog i čovjek kompromisâ. To tako ne ide s evanđeljem i Apostol je odlučio slijediti najzahtjevniji put. Piše ovako: „Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga?“. On se ne nastoji svidjeti svima. I nastavlja: „Ili idem li za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga“ (Gal 1, 10).

Pavao se, u prvom redu, osjeća dužnim dozvati u pamet Galaćanima da je pravi apostol ne vlastitom zaslugom, nego po Božjemu pozivu. On sâm pripovijeda o svojemu pozivu i obraćenju, koji se podudara s ukazanjem Uskrsloga Krista na putu u Damask (usp. Dj 9, 1-9). Zanimljivo je primijetiti ono što govori o svojemu životu koji je prethodio tome događaju: „Preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu“ (Gal 1, 13-14). Pavao se usuđuje reći da je on nadmašio sve u židovstvu, bio je pravi gorljivi Židov, „po pravednosti zakonskoj besprijekoran“ (Fil 3, 6). Čak dva puta ističe da je bio branitelj „otačkih predaja“ i „uvjereni branitelj Zakona“. To je Pavlova povijest.

On, s jedne strane, insistira na tome da naglasi da je okrutno progonio Crkvu i da je bio „hulitelj, progonitelj i nasilnik“ (1 Tim 1, 13), ne štedi pridjeva: samoga sebe tako kvalificira. S druge, pak, strana ističe Božje milosrđe prema njemu, koje ga dovodi do duboke promjene, koja je svima poznata. Piše: „Osobno pak bijah nepoznat Kristovim crkvama u Judeji. One su samo čule: ‘Negdašnji naš progonitelj sada navješćuje vjeru koju je nekoć pustošio’“ (Gal 1, 22-23). Obratio se, promijenio se, promijenio je srce. Pavao tako iznosi na vidjelo istinu o svojemu pozivu kroz začuđujući kontrast koji se dogodio u njegovu životu: od onoga koji progoni kršćane zato što nisu poštivali predaje i zakon, bio je pozvan postati apostol kako bi naviještao Isusovo evanđelje Isusa Krista. Ali vidimo da je Pavao slobodan: slobodan je navješćivati evanđelje i slobodan je priznati svoje grijehe. „Bio sam takav“: istina je ta koja daje slobodu srca, to je Božja sloboda.

Dok se prisjeća te svoje povijesti, Pavao je pun čuđenja i zahvalnosti. Kao da želi reći Galaćanima da bi mogao biti sve samo ne apostol. Od malih je nogu odgajan da bude besprijekorni opslužitelj Mojsijeva Zakona i okolnosti su ga dovele do toga da se bori protiv Kristovih učenika. No, dogodilo se nešto neočekivano: Bog mu je, svojom milošću, objavio svojega Sina umrlog i uskrslog da ga navješćuje među poganima (usp. Gal 1, 15-16).

Kako su neistraživi putovi Gospodnji! U to se možemo izravno osvjedočiti svakoga dana, ali prije svega kad se sjetimo trenutaka u kojima nas je Gospodin pozvao. Ne smijemo nikada zaboraviti vrijeme i način na koji je Bog ušao u naš život: usaditi u srce i pamet onaj susret s milošću, kad je Bog promijenio naš život. Koliko se puta, pred velikim Gospodinovim djelima, nekako samo od sebe javi pitanje: kako je moguće da se Bog koristi grešnikom, krhkom i slabom osobom, da izvrši svoju volju? Ipak, ništa nije slučajno, jer je sve bilo pripremljeno u Božjem naumu. On je istkao našu povijest, povijest svakoga od nas: On je istkao našu povijest i ako s vjerom odgovorimo na njegov naum spasenja u to ćemo se uvjeriti. Poziv uvijek uključuje poslanje za koje smo određeni; zato se od nas traži da se za to ozbiljno pripremimo, znajući da nas šalje sâm Bog, sâm Bog koji nas podupire svojom milošću. Braćo i sestre, dopustimo da nas vodi ta svijest: prvenstvo milosti preobražava život i čini ga vrijednim stavljanja u službu evanđelja. Prvenstvo milosti pokriva sve grijehe, mijenja srcâ, mijenja život, daje nam vidjeti nove putove. Ne zaboravimo to!

……………..

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

Srijeda, 3. rujna 2008.

Kršćani smo samo ako susretnemo Krista

Draga braćo i sestre, današnja će kateheza biti posvećena iskustvu što ga je sveti Pavao imao na putu u Damask, te stoga onome što se uobičajeno naziva njegovo obraćenje. Upravo na putu u Damask, negdje oko 30. godine I. stoljeća, a nakon određenoga razdoblja u kojemu je progonio Crkvu, dogodio se odlučujući trenutak Pavlova života. O njemu je napisano mnogo, naravno, s različitih stajališta. Sigurno je da se tamo dogodila promjena, štoviše obrat perspektive. Tada je on, neočekivano, počeo smatrati "gubitkom" i "otpadom" sve ono što je prije za njega predstavljalo najviši ideal, gotovo razlog njegovoga postojanja (usp. Fil 3,7-8). Što se dogodilo?

S tim u vezi imamo dvije vrste izvora. Prva – poznatija – vrsta pripovijesti su iz Lukina pera koji čak tri puta pripovijeda o događaju u Djelima apostolskim (usp. 9,1-19; 22,3-21; 26,4-23). Prosječni je čitatelj možda u kušnji da previše zastane na nekim pojedinostima, kao što su svjetlost s neba, pad na zemlju, glas koji zove, nova okolnost sljepoće, ozdravljenje kao da mu je pala ljuska s očiju i post. No, sve one upućuju na središte događaja: uskrsli Krist pojavljuje se kao sjajno svjetlo i obraća se Savlu, mijenja njegovo razmišljanje i sam njegov život. Sjaj Uskrsloga čini ga slijepim: tako se i izvana dogodilo ono što je bila njegova nutarnja stvarnost, njegova sljepoća u odnosu na istinu, svjetlo koje je Krist. Nakon toga njegovo konačno "da" Kristu u krštenju ponovno mu otvara oči, čini da stvarno vidi. U drevnoj se Crkvi krštenje nazivalo još i "prosvjetljenje", jer taj sakrament daje svjetlo, daje stvarno vidjeti. Ono što se na taj način izražava teološki, u Pavlu se ostvarilo i fizički: izliječen od svoje unutarnje sljepoće, dobro vidi. Sveti Pavao je, dakle, bio promijenjen ne nekom mišlju već jednim događajem, neodoljivom prisutnošću Uskrsloga, u koju kasnije nikada neće moći sumnjati jer je očiglednost toga događaja, toga susreta bila tako snažna. On je u temelju izmijenio Pavlov život; u tom smislu može se i mora govoriti o obraćenju. Taj susret središte je pripovijedanja svetoga Luke, koji je – što je vrlo moguće – koristio priču koju je stvorila vjerojatno zajednica u Damasku. Na to navodi lokalni kolorit preko spominjanja Ananije i imena – i puta pa i vlasnika kuće u kojoj je Pavao obitavao (usp. Dj 9,11).

Drugu vrstu izvora o obraćenju predstavljaju same Poslanice svetoga Pavla. On nikada nije podrobno govorio o tom događaju, mislim zbog toga što je mogao pretpostaviti da su svi znali ono bitno iz te njegove priče, svi su znali da je od progonitelja promijenjen u gorljivoga Kristova apostola. A to se dogodilo ne nakon vlastitoga razmišljanja, nego nakon snažnoga događaja, susreta s Uskrslim. Premda ne govori o pojedinostima, više se puta osvrće na tu prevažnu činjenicu, to jest da je i on svjedok Isusova uskrsnuća po kojemu je neposredno od samoga Isusa dobio objavu, zajedno s poslanjem apostola. Najjasniji tekst o tome nalazi se u njegovu pripovijedanju o tome što tvori središte povijesti spasenja: Isusova smrt i uskrsnuće te ukazanja svjedocima (usp. 1 Kor 15). Riječima vrlo stare tradicije, koju je i on primio od Crkve iz Jeruzalema govori da se Isus – mrtav, razapet, pokopan, uskrsli – ukazao nakon uskrsnuća prvo Kefi, to jest Petru, zatim dvanaestorici, potom se ukazao petstotini braće koji su većinom još živjeli, zatim Jakovu, a onda svim apostolima. I toj pripovijesti što ju je primio iz tradicije dodaje: "Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni" (1 Kor 15,8). Na taj način daje shvatiti da je to temelj njegova apostolata i njegova novog života. Ima i drugih tekstova u kojima se pojavljuje ista stvar: "Po (Isusu Kristu) primismo milost i apostolstvo" (usp. Rim 1,5); kao i: "Nisam li vidio Isusa, Gospodina našega? (1 Kor 9,1), riječi su kojima aludira na stvar što je svi znaju. I konačno, najrašireniji se tekst nalazi u Gal 1,15-17: "Ali kad se Onomu koji me odvoji već od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima, odmah, ne posavjetovah se s tijelom i krvlju i ne uziđoh u Jeruzalem k onima koji bijahu apostoli prije mene, nego odoh u Arabiju pa se opet vratih u Damask". U toj "autoapologiji" odlučno ističe da je i on također pravi svjedok Uskrsloga, da ima vlastito poslanje što ga je primio neposredno od Uskrsloga.

Na taj način možemo vidjeti da se dva izvora, Djela apostolska i Poslanice svetoga Pavla, podudaraju i slažu u temeljnoj točki: Uskrsli se obratio Pavlu, pozvao ga na apostolat, učinio ga je pravim apostolom, svjedokom uskrsnuća s posebnom zadaćom da naviješta evanđelje poganima, grčko-rimskome svijetu. A Pavao je istodobno naučio da, unatoč neposrednosti svoga odnosa s Uskrslim, mora ući u zajedništvo Crkve, da se mora dati pokrstiti, da mora živjeti u skladu s drugim apostolima. Samo u tom zajedništvu sa svima on će moći biti pravi apostol, kao što piše izričito u Prvoj poslanici Korinćanima: "Ili dakle ja ili oni: tako propovijedamo, tako vjerujete" (15,11). Samo je jedan navještaj Uskrsloga, jer je Krist samo jedan.

Kao što je vidljivo, u svim ovim odlomcima Pavao nikada ne tumači taj trenutak kao činjenicu obraćenja. Zašto? Puno je hipoteza, no za mene motiv je vrlo jasan. Ta promjena njegova života, to pretvaranje cijeloga njegovog bića, nije bilo plod psihološkoga procesa, sazrijevanja ili intelektualnoga i moralnoga razvoja, već je došlo izvana: nije bilo plod njegove misli, već susreta s Isusom Kristom. U tome smislu nije bilo jednostavno obraćenje, sazrijevanje njegova "ja", već je bilo smrt i uskrsnuće i za njega samoga: umrla je jedna njegova egzistencija, a s Kristom Uskrslim rodila se druga, nova. Ni na jedan drugi način ne može se objasniti ta Pavlova obnova. Sve psihološke analize ne mogu razjasniti i riješiti ovaj problem. Samo događaj, snažan susret s Kristom, ključ je za razumijevanje onoga što se zbilo: smrt i uskrsnuće, obnova od Onoga koji mu se pokazao i razgovarao s njime. U tom dubljem smislu možemo i moramo govoriti o obraćenju. Taj susret je stvarna obnova koja je promijenila sve njegove parametre. Sada može reći da je ono što je ranije za njega bilo bitno i osnovno, postalo za njega "otpad"; nije više "dobitak", već gubitak, jer sada je važan samo život u Kristu.

No, ipak ne trebamo misliti da je Pavao bio toliko zatvoren u jedan slijepi događaj. Istina ja zapravo suprotna, jer je Uskrsli Krist svjetlo istine, svjetlo samoga Boga. To je proširilo njegovo srce, učinilo ga otvorenim prema svima. U tom trenutku nije izgubio ono što je dobro i istinito u njegovu životu, u njegovoj baštini, već je na novi način shvatio mudrost, istinu, dubinu zakona i proroka; usvojio ih je na novi način. Istodobno, njegov se razum otvorio mudrosti pogana; budući da je bio otvoren Kristu cijelim srcem postao je sposoban za široki dijalog sa svima, postao je sposoban biti svima sve u svemu. Tako je stvarno mogao biti apostol pogana.

Dospjevši sada i do nas, pitamo se što to znači za nas? To znači da i za nas kršćanstvo nije neka nova filozofija ili novi moral. Kršćani smo samo ako susretnemo Krista. Jamačno, On nam se ne pokazuje na taj neodoljivi način, u svjetlu, kao što je učinio s Pavlom da bi ga učinio apostolom svih naroda. No, i mi možemo susresti Krista u čitanju Svetoga pisma, u molitvi, u liturgijskome životu Crkve. Možemo dodirnuti Kristovo srce i osjetiti da On dira naše. Samo u tom osobnom odnosu s Kristom, samo u tom susretu s Uskrslim postajemo doista kršćani. I tako se otvara naš razum, otvara se sva mudrost Kristova i sve bogatstvo istine. Zato molimo Gospodina da nas prosvijetli, da nam u našem svijetu podari susret sa svojom prisutnošću: i tako neka nam da živu vjeru, otvoreno srce, veliku ljubav prema svima sposobnu obnoviti svijet.

………………

Papa Benedikt XVI.

Nedjelja,25. siječnja 2009.

Pavlovo iskustvo model svakog istinskog kršćanskog obraćenja

Draga braćo i sestre!

…"Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!" (Mk 1,15). Upravo danas, 25. siječnja, slavi se blagdan Obraćenja svetog Pavla. Sretna je to podudarnost, posebno u ovoj Pavlovoj godini, zahvaljujući kojoj možemo shvatiti pravo značenje evanđeoskog obraćenja – metanoje – promatrajući Apostolovo iskustvo. Istini za volju, u Pavlovu slučaju, neki radije ne vole koristiti izraz obraćenje, jer, kako kažu, on je već bio vjernik, štoviše revni Židov, i zato nije prešao iz nevjere u vjeru, od idola k Bogu, niti je morao napustiti židovsku vjeru da prione uz Krista. U stvarnosti, Apostolovo iskustvo može biti model svakog istinskog kršćanskog obraćenja.

Pavlovo obraćenje je sazrelo u susretu s Kristom uskrslim; taj mu je susret stubokom promijenio život. Na putu za Damask dogodilo mu se ono što Isus traži u današnjem evanđelju: Savao se obratio jer, zahvaljujući božanskom svjetlu, "povjerova u evanđelje". U ovom se sastoji njegovo i naše obraćenje: u vjeri u Isusa mrtvog i uskrslog i u otvaranju prosvjetljenju njegove božanske milosti. U tome trenutku Savao je shvatio da njegovo spasenje nije ovisilo o dobrim djelima izvršenim ispunjavanjem zakona, već o činjenici da je Isus umro također za njega – progonitelja – i da je bio, i jest, uskrsnuo. Ta istina, koja zahvaljujući krštenju prosvjetljuje život svakog kršćanina, iz korijena mijenja naš način života. Obratiti se znači, za svakog od nas, povjerovati da je Isus "predao samoga sebe za mene", umrijevši na križu (usp. Gal 2,20) i, uskrsnuvši, živi sa mnom i u meni. Pouzdavajući se u moć njegova oproštenja, dopuštajući da me on uzme za ruku, mogu se iskobeljati iz živog pijeska oholosti i grijeha, laži i žalosti, sebičnosti i svake lažne sigurnosti, kako bih upoznao i živio bogatstvo njegove ljubavi.

Dragi prijatelji, poziv na obraćenje, potkrijepljen svjedočanstvom svetoga Pavla, danas, na završetku Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, zadobiva posebnu važnost i na ekumenskom planu. Apostol nam pokazuje prikladni duhovni stav da možemo napredovati na putu obraćenja: "Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva – piše on Filipljanima -, nego hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista" (Fil 3,12). Mi, kršćani, zacijelo, nismo još uvijek postigli cilj punog jedinstva, ali ako dopustimo da nas Gospodin Isus stalno obraća, sigurno ćemo ga postići. Blažena Djevica Marija, Majka jedne i svete Crkve, neka nam izmoli dar pravog obraćenje, kako bi se što prije ostvarila Kristova žarka želja: "Ut unum sint", "Da budu jedno". Njoj povjerimo molitveni susret kojim ću danas popodne predsjedati u bazilici Svetog Pavla izvan zidina i na kojem će, kao i svake godine, sudjelovati predstavnici Crkava i crkvenih zajednica prisutnih u Rimu.

 

Duhovnost

POTVRĐENO PRAVILO FRANJEVAČKOG REDA

GENERALNE KONSTITUCIJE REDA MANJE BRAĆE

GENERALNI STATUTI REDA MANJE BRAĆE

Bazilije S. Pandžić, HERCEGOVAČKI FRANJEVCI – sedam stoljeća s narodom