Pedesetnica. Duhovi

svibnja 17 2024 Miriam

Papa Franjo

Nedjelja, 5 lipnja 2022.

Draga braćo i sestre, dobar dan, ugodnu vam nedjelju želim!

Danas vam ujedno želim sretan blagdan, jer danas se slavi svetkovina Duhova. Slavi se izlijevanje Duha Svetoga nad apostole, koje se dogodilo pedeset dana nakon uskrsnuća. Isus ga je obećao više puta. U današnjoj liturgiji Evanđelje donosi ta obećanja, kad je Isus rekao apostolima: „Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh“ (Iv 14, 26). To je ono što Duh čini: poučava i doziva u pamet sve što je Krist rekao. Razmišljajmo o ta dva djelovanja, poučavanje i podsjećanje, jer On tako u naša srca unosi Isusovo evanđelje.

Duh Sveti prije svega podučava. On nam pomaže prevladati jednu prepreku koja se javlja u iskustvu vjere, a to je udaljenost. On nam pomaže prevladati prepreku udaljenosti u iskustvu vjere. Naime, može se pojaviti sumnja da između evanđelja i svakodnevnog života postoji velika udaljenost: Isus je živio prije dvije tisuće godina, bila su to druga vremena, druge prilike, te se, dakle, evanđelje čini nečim zastarjelim, čini se neprikladnim govoriti nama koji živimo u današnjem dobu s njegovim potrebama i problemima. I nama se nameće ovo pitanje: što evanđelje može reći u doba interneta i doba globalizacije? Kako njegova riječ može izvršiti utjecaj?

Možemo reći da je Duh Sveti „stručnjak“ za premošćivanje udaljenosti, On zna premostiti udaljenosti, uči nas kako ih prevladati. On je taj koji povezuje Isusovo učenje sa svakim vremenom i svakom osobom. S njim Kristove riječi nisu neko sjećanje, to ne: Kristove riječi po snazi Duha Svetoga postaju žive, postaju žive danas! Dà, Duh Sveti ih čini živima za nas: po Svetome pismu nam i danas progovara i upravlja nam korake. Duh Sveti se ne boji prolaska stoljećâ; štoviše, vjernike čini pažljivima na probleme i događaje njihova vremena. Naime, Duh Sveti, kad poučava, aktualizira; održava vjeru uvijek mladom. Mi smo u opasnosti da od vjere učinimo muzejski izložak: to je opasnost! On, međutim, čini da ona bude ukorak s vremenom, suvremena, uvijek aktualna, vjera današnjice: to je ono što on čini, jer Duh Sveti se ne veže uz pojedino doba ili prolazne mode, nego u naše „danas“ donosi aktualitet Isusa, uskrslog i živog.

A na koji način Duh to čini? Tako da nam doziva u pamet, da nas podsjeća. Evo i drugog glagola, sjećati se. Što znači sjećati se (na tal. „ricordare“, nap. pr.)? Sjećati se znači vraćati u srce: Duh vraća evanđelje u naše srce. Biva isto ono što i s apostolima: mnogo su puta slušali Isusa, ali su malo toga razumjeli. I nama se isto događa. Ali od Pedesetnice nadalje, s Duhom Svetim, dozivaju u pamet i razumiju. Prihvaćaju njegove riječi kao da su upućene upravo njima i prelaze s izvanjske spoznaje, sa znanja stečenog učenjem, na živi, uvjereni, radosni odnos s Gospodinom. Duh je to koji to čini, koji pomaže prijeći s onoga o čemu se „čulo govoriti“ na osobno poznavanje Isusa, koji ulazi u srce. Tako Duh mijenja naš život; čini to da Isusove misli postaju naše misli. I to čini dozivajući nam u pamet njegove riječi, donoseći, danas, u naše srce Isusove Riječi.

Braćo i sestre, bez Duha koji nam doziva u pamet Isusa, vjera tone u zaborav. Vjera često postaje sjećanje bez spomena: spomen je, međutim, živ i živi spomen donosi Duha. A mi – pokušajmo se zapitati – jesmo li „zaboravni“ kršćani? Možda je dovoljno jedna protivština, jedna nevolja, jedna kriza pa da zaboravimo Isusovu ljubav i padnemo u sumnju i u naš strah? Jao! Pazimo da ne postanemo zaboravni kršćani. Lijek je taj da zazivamo Duha Svetoga. Činimo to često, posebno u važnim trenucima, prije teških odluka i u teškim situacijama. Uzmimo u ruke Evanđelje i zazovimo Duha. Možemo reći ovako: „Dođi, Duše Sveti, podsjećaj me na Isusa, prosvijetli mi srce!“ Lijepa je to molitva: „Dođi, Duše Sveti, podsjećaj me na Isusa, prosvijetli mi srce!“ Hoćemo li je izmoliti zajedno? „Dođi, Duše Sveti, podsjećaj me na Isusa, prosvijetli mi srce!“ Otvorimo, zatim, Evanđelje i polako pročitajmo kratki odlomak. I Duh Sveti će progovoriti našemu životu.

Neka Djevica Marija, puna Duha Svetoga, ražari u nama želju da mu se molimo i da primimo Božju riječ.

Nedjelja, 31. svibanj 2020.

Duh Sveti je vatra koja spaljuje grijehe i čini nas novim ljudima

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas slavimo veliki blagdan Duhova, u spomen na izlijevanje Duha Svetoga na prvu kršćansku zajednicu. Današnje Evanđelje (usp. Iv 20, 19-23) vraća nas na uskrsnu večer i pokazuje nam uskrslog Isusa koji se pojavljuje u dvorani Posljednje večere gdje su se učenici sklonili. Bojali su se. „Stane u sredinu i reče im: ‘Mir vama!’“(r. 19). Te prve riječi koje je izgovorio Uskrsli Gospodin: „Mir vama“ treba smatrati nečim što je više od pozdrava: one izražavaju oproštenje, oproštenje dano učenicima koji su ga – to je istina – bili napustili. To su riječi pomirenja i oproštenja. I mi također, kad želimo mir drugima i opraštamo i ujedno tražimo oproštenje. Isus nudi svoj mir upravo tim učenicima koji se boje, kojima je teško povjerovati onome što su vidjeli čak i svojim vlastitim očima, to jest prazan grob, i podcjenjuju svjedočanstvo Marije Magdalene i ostalih žena. Isus oprašta, uvijek oprašta i nudi mir svojim prijateljima. Ne zaboravite to: Isus se nikad ne umara praštati. Mi smo ti koji se umorimo tražiti oproštenje.

Opraštajući i okupljajući učenike oko sebe, Isus ih čini Crkvom, svojom Crkvom, koja je pomirena i zajednica spremna za poslanje. Pomirena i spremna za poslanje. Kad neka zajednica nije pomirena nije pripravna za poslanje: spremna je za raspru unutar sebe same, spremna je za unutarnje [rasprave]. Susret s uskrslim Gospodinom stubokom mijenja živote apostolâ i pretvara ih u hrabre svjedoke. Naime, odmah nakon toga kaže: „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas“ (r. 21). Iz tih je riječi jasno da su apostoli poslani produžiti isto poslanje koje je Otac povjerio Isusu. „Šaljem vas“: nije vrijeme da budete zaključani niti za žaljenje: žaliti za „dobrim vremenima“, vremenima provedenim s Učiteljem. Radost uskrsnuća je velika, ali to je radost koja se širi, koja se ne smije zadržavati za sebe, treba je davati. U nedjeljama uskrsnoga vremena najprije smo slušali o toj istoj zgodi, zatim o susretu s učenicima iz Emausa, zatim o dobrom pastiru, oproštajne govore i obećanje Duha Svetoga: sve je to usmjereno na jačanje vjere učenikâ – i naše također – s obzirom na poslanje.

Kako bi potaknuo to poslanje, Isus daje apostolima svojega Duha. U Evanđelju se kaže: „dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga’“ (r. 22). Duh Sveti je vatra koja spaljuje grijehe i čini muškarce i žene novim ljudima; to je vatra ljubavi kojom će učenici moći „zapaliti“ svijet, one ljubavi pune nježnosti koja najviše ljubi malene, siromašne, isključene… U sakramentima krštenja i potvrde primili smo Duha Svetoga s njegovim darovima: to su mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost, strah Božji. Ovaj posljednji dar – strah Božji – upravo je suprotan strahu koji je ranije paralizirao učenike: to je ljubav prema Gospodinu, to je sigurnost u njegovo milosrđe i njegovu dobrotu, to je pouzdanje da možemo krenuti u smjeru koji je On pokazao pri čemu nam nikad neće biti uskraćena njegova prisutnost i njegova potpora.

Blagdan Duhova obnavlja svijest da u nama prebiva životvorna prisutnost Duha Svetoga. On i nama daje hrabrost da izađemo iz zaštitnih zidova naših „dvorana Posljednje večere“, malih skupina, da se ne predajemo mirnom životu i ne zaključavamo u besplodne navike. Uzdignimo sada svoje misli Mariji. Ona je bila tamo, s apostolima, kad je došao Duh Sveti, bila je protagonistica s prvom zajednicom zadivljujućeg iskustva Pedesetnice, i molimo je da izmoli za Crkvu žarki misijski duh.

………………….

Papa Benedikt XVI.

Nedjelja, 31. svibnja 2009.

Duh Sveti je duša Crkve

Draga braćo i sestre!

Crkva diljem svijeta danas, na svetkovinu Duhova, iznova proživljava otajstvo svoga rođenja, vlastitog „krštenja" u Duhu Svetom (usp. Dj 1,5), koje se dogodilo u Jeruzalemu pedeset dana nakon uskrsnuća, upravo na židovski blagdan Pedesetnice. Uskrsli Isus je rekao učenicima: „Ostanite zato u gradu dok se ne obučete u Silu odozgor" (Lk 24,49). To se zbilo u dvorani Posljednje večere, dok su svi bili okupljeni u molitvi s Marijom, Djevicom Majkom. Kao što čitamo u Djelima apostolskim, iznenada se na to mjesto spustio snažni vjetar te ognjeni jezici siđoše na svakog od nazočnih. Apostoli tada iziđoše i počeše propovijedati na različitim jezicima da je Isus Krist, Sin Božji, koji je umro i uskrsnuo (usp. Dj 2, 1-4). Duh Sveti, koji je s Ocem i Sinom stvorio svemir, koji je vodio povijest izraelskog naroda i govorio po prorocima, koji je u punini vremena surađivao u našem otkupljenju, na Duhove je sišao na Crkvu i učinio je misionarskom, pozvavši je da naviješta svim narodima pobjedu Božje ljubavi nad grijehom i smrću.

Duh Sveti je duša Crkve. Na što bi se ona svela da nije Njega? Bila bi jamačno veliki povijesni pokret, složena i trajna društvena institucija, možda neka vrsta humanitarne organizacije. Takvom je zapravo i smatraju oni koji je ne promatraju očima vjere. Međutim, u njezinoj pravoj naravi kao i u njezinoj istinskoj povijesnoj prisutnosti, Crkvu neprestance oblikuje i vodi Duh njezina Gospodina. Ona je živo tijelo, čija vitalnost je upravo plod nevidljivog Duha Božjega.

Dragi prijatelji, ove godine svetkovina Duhova pada na posljednji dan mjeseca svibnja, na koji se obično slavi lijep marijanski blagdan Pohođenja Marijina. To nas poziva da se prepustimo nadahnuću i dadnemo poučiti od Djevice Marije, koja je bila protagonist obaju događaja. U Nazaretu joj je naviješteno njezino jedinstveno majčinstvo i odmah potom je začela Isusa po Duhu Svetom, istim Duhom ljubavi je bila potaknuta otići pomoći rođakinji Elizabeti, koja je već bila u šestom mjesecu, također čudesne, trudnoće. Mlada Marija, koja u krilu nosi Isusa i, zaboravljajući sebe, pritječe u pomoć bližnjemu, divna je slika Crkve u trajnoj mladosti Duha, misionarske Crkve utjelovljene Riječi, pozvane nositi tu Riječ svijetu i svjedočiti je osobito u služenju s ljubavlju. Zazovimo stoga zagovor Presvete Marije, da izmoli Crkvi našeg vremena da bude snažno ojačana Duhom Svetim. Na osobit način, neka osjete utješnu prisutnost Tješitelja crkvene zajednice koje trpe progone poradi Kristova imena, kako bi, sudjelovanjem u njegovu trpljenju, primile u obilju Duha slave (usp. 1 Pt 4, 13-14).

Nedjelja, 11. svibnja 2008.

Otkrijmo ponovno ljepotu krštenja u Duhu Svetomu

Draga braćo i sestre,

Slavimo danas svetkovinu Pedesetnice, drevni židovski blagdan prilikom kojega se su se spominjali Saveza što ga je Bog sklopio sa svojim narodom na brdu Sinaju (usp. Izl 19). Pedesetnica je postala i kršćanski blagdan zbog onoga što se na taj dan dogodilo, pedeset dana nakon Isusova Uskrsa. U Djelima apostolskim čitamo da su učenici bili sjedinjeni u molitvi u Dvorani posljednje večere, kad je na njih sišla sila Duha Svetoga, kao vjetar i plamen. Počeli su tada navješćivati radosnu vijest o Kristovu uskrsnuću na raznim jezicima (usp. 2,1-4). Bilo je to "krštenje u Duhu Svetomu", što ga je navijestio već Ivan Krstitelj: "Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene ... On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem" (Mt 3,11). I doista, cjelokupno Isusovo poslanje bilo je usmjereno prema tome da ljudima daruje Duh Božji te da ih krsti u svojoj "kupelji" novog rođenja. To se ostvarilo njegovom proslavom (usp. Iv 7,39), to jest njegovom smrću i uskrsnućem: tada je Duh Božji bio izliven na svijet u izobilju, poput slapa sposobnog očistiti svako srce, ugasiti svaki požar zla i zapaliti u svijetu plamen božanske ljubavi.

Djela apostolska predstavljaju Pedesetnicu kao ispunjenje toga obećanja, pa stoga i kao krunu cjelokupnog Isusova poslanja. On sam, nakon svoga uskrsnuća, zapovjedio je učenicima da ostanu u Jeruzalemu, jer, kao što je rekao: "Vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim" (Dj 1,5); te nadodao: "Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje" (Dj 1,8). Duhovi su stoga, na osobiti način, krštenje Crkve koja započinje svoje sveopće poslanje, počevši od jeruzalemskih ulica, čudesnim propovijedanjem na različitim jezicima čovječanstva. U tom krštenju u Duhu Svetomu neodvojive su osobna i zajednička dimenzija, učenikov "ja" i "mi" Crkve. Duh posvećuje osobu i u isto je vrijeme čini živim udom otajstvenoga tijela Kristova, dionikom poslanja u svjedočenju njegove ljubavi. To se ostvaruje po sakramentima kršćanske inicijacije: krstu i potvrdi. U svojoj poruci prigodom sljedećeg Svjetskog dana mladih 2008., predložio sam mladima da ponovno otkriju prisutnost Duha Svetoga u svom životu, a s time i važnost ovih sakramenata. Danas bih htio proširiti ovaj poziv na sve: otkrijmo ponovno, braćo i sestre, ljepotu krštenja u Duhu Svetomu; posvijestimo si ponovno svoje krštenje i svoju potvrdu, koji su izvor uvijek aktualne milosti.

Molimo sada Djevicu Mariju da i danas izmoli nove Duhove u Crkvi, da u sve, a na osobiti način u mlade, uliju radost življenja i svjedočenja Evanđelja.

Papa Benedikt XVI. u Lorenzagu, 20. srpnja 2007.

...Obećanje Duha Svetoga u Bibliji

Pozorno slušanje Božje riječi glede otajstva i djelovanja Duha Svetoga otvara nas velikim i poticajnim spoznajama što ih sažimam u sljedećim točkama.

Malo prije svoga uzašašća, Isus je rekao učenicima: "Ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega" (Lk 24,49). To se ostvarilo na dan Pedesetnice, kada su bili sabrani u molitvi u dvorani Posljednje večere s Djevicom Marijom. Izlijevanje Duha Svetoga na Crkvu koja se rađala bilo je ostvarenje prilično staroga obećanja Božjega, naviještenog i pripremanog u cijelome Starom zavjetu.

Zapravo, još od prvih stranica Biblija o duhu Božjemu govori kao o Duhu koji je "lebdio nad vodama" (usp. Post 1,2) te točno navodi da je Bog udahnuo u čovjekove nosnice dah života (usp. Post 2,7) ulijevajući mu na taj način sam život. Nakon izvornoga grijeha, oživljujući duh Božji više će se puta očitovati u povijesti ljudi, potičući proroke da bi ohrabrili izabrani narod da se vrati Bogu i da vjerno obdržava njegove zapovijedi. U slavnome viđenju proroka Ezekijela Bog svojim duhom oživljava izraelski narod prikazan kao "suhe kosti" (usp. 37,1-14). Joel prorokuje "izlijevanje duha" na cijeli narod, pri čemu nitko neće biti isključen: "Poslije ovoga – piše sveti pisac - izlit ću Duha svoga na svako tijelo… Čak ću i na sluge i sluškinje izliti Duha svojeg u dane one" (3,1-2).

U "punini vremena" (usp. Gal 4,4) anđeo Gospodnji naviješta Djevici iz Nazareta da će Duh Sveti, "sila Svevišnjega", sići i nad nju nadviti svoju sjenu. Zato će onaj kojega će ona roditi biti svet i nazvan Sinom Božjim (usp. Lk 1,35). Prema izreci proroka Izaije, Mesija će biti onaj na koga će sići Duh Gospodnji (usp. 11,1-2; 42,1). Upravo je to proroštvo što će ga Isus ponoviti na početku svoga javnog služenja u sinagogi u Nazaretu: "Duh Gospodnji – rekao je uz čuđenje prisutnih – na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje" (Lk 4,18-19; usp. Iz 61,1-2). Obraćajući se prisutnima, na sebe će primijeniti te proročke riječi ustvrđujući: "Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima" (Lk 4,21). K tome, prije svoje smrti na križu, više će puta učenicima navijestiti dolazak Duha Svetoga, "Tješitelja", čije će poslanje biti da dadne svjedočanstvo za njega i da pomogne vjernicima učeći ih i vodeći ih do cijele Istine (usp. Iv 14,16-17.25-26; 15,26; 16,13).

3. Pedesetnica, polazište poslanja Crkve

Navečer na dan svoga uskrsnuća Isus, ukazujući se učenicima, "dahne u njih i kaže im: 'Primite Duha Svetoga'" (Iv 20,22). S još većom snagom Duh Sveti sišao je na apostole na dan Pedesetnice: "I eto iznenada šuma s neba – piše u Djelima apostolskim - kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih" (2,2-3).

Duh Sveti iznutra je obnovio apostole, dajući im snagu koja ih je učinila odvažnima u naviještanju bez straha: "Krist je umro i uskrsnuo!" Oslobođeni svakoga straha oni počinju govoriti iskreno (usp. Dj 2,29; 4,13; 4,29.31). Od uplašenih ribara postali su hrabri vjesnici evanđelja. Čak ni njihovi neprijatelji nisu uspijevali shvatiti kako to da su "nepismeni i neuki" ljudi (usp. Dj 4,13) sposobni pokazati takvu hrabrost i s radošću podnositi protivljenja, patnje i progone. Ništa ih nije moglo zaustaviti. Onima koji su ih htjeli ušutkati odgovarali su: "Mi doista ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo" (Dj 4,20). Tako je rođena Crkva koja od Duhova nije prestala širiti Radosnu vijest "sve do nakraj svijeta" (Dj 1,8).

4. Duh Sveti, duša Crkve i načelo zajedništva

No, da bismo shvatili poslanje Crkve moramo se vratiti u dvoranu Posljednje večere gdje su učenici ostali zajedno (usp. Lk 24,49) moleći s Marijom, "Majkom", očekujući obećanoga Duha. Na toj se ikoni Crkve što se rađa mora stalno nadahnjivati svaka kršćanska zajednica. Apostolska i misionarska plodnost nije ponajprije rezultat mudro pripremljenih i "učinkovitih" pastoralnih programa i metoda, već je plod neprekidne zajedničke molitve (usp. Pavao VI, apostolska pobudnica Evangelii nuntiandi, 75). Osim toga, učinkovitost poslanja pretpostavlja da su zajednice ujedinjene, to jest da imaju "jedno srce i jednu dušu" (usp. Dj 4,32) i da su spremne svjedočiti ljubav i radost što ih Duh Sveti ulijeva u srca vjernika (usp. Dj 2,42). Sluga Božji Ivan Pavao II. napisao je kako je poslanje Crkve – prije nego li je djelovanje – svjedočanstvo i ižaravanje (usp. enciklika Redemptoris missio, 26). Tako se događalo na početku kršćanstva kada su se pogani, piše Tertulijan, obraćali vidjevši ljubav koja je vladala među kršćanima: "Gledaj – kažu – kako se ljube međusobno" (usp. Apologet, 39 § 7).

Završavajući ovaj brzi pogled na riječ Božju u Bibliji, pozivam vas da primijetite kako je Duh Sveti najuzvišeniji dar Boga čovjeku, dakle vrhovno svjedočanstvo njegove ljubavi za nas, ljubavi koja se konkretno očituje kao "da životu" što ga Bog želi za svako svoje stvorenje. Taj "da životu" svoj potpuni oblik ima u Isusu iz Nazareta i u njegovoj pobjedi nad zlom preko otkupljenja. S tim u vezi nemojmo nikada zaboraviti da se Isusovo evanđelje, upravo snagom Duha, ne svodi na puku konstataciju već želi postati "lijepa vijest za siromahe, oslobođenje sužnjima, vid slijepima…" To je ono što se snažno pokazalo na dan Pedesetnice, postajući milost i zadaća Crkve prema svijetu, koji je njezino prioritetno poslanje.

Mi smo plodovi toga poslanja Crkve po djelovanju Duha Svetoga. Mi u sebi nosimo onaj pečat ljubavi Očeve u Kristu Isusu koji je Duh Sveti. Nemojmo to nikada zaboraviti, jer se Gospodinov Duh uvijek sjeća svakoga i hoće, osobito preko vas mladih, u svijetu potaknuti vjetar i plamen nove Pedesetnice.

5. Duh Sveti, "unutarnji Učitelj"

Dragi mladi, i danas dakle Duh Sveti nastavlja snažno djelovati u Crkvi i njegovi su plodovi obilni u mjeri kojom smo spremni otvoriti se njegovoj obnoviteljskoj snazi. Zato je važno da ga svatko od nas poznaje, uđe u odnos s Njime i da mu prepusti da ga on vodi. Ali, u ovoj točki javlja se naravno jedno pitanje: tko je za mene Duh Sveti? Zapravo, nije mali broj kršćana za koje je On i dalje "veliki nepoznati". Evo zašto sam vas, pripremajući se za sljedeći Svjetski dan mladih, htio pozvati da produbite osobno znanje o Duhu Svetome. U našem Vjerovanju molimo: "Vjerujem u Duha Svetoga, Gospodina i Životvorca, koji izlazi od Oca i Sina" (Nicejsko-carigradsko vjerovanje). Da, Duh Sveti, Duh ljubavi Oca i Sina, Izvor je života koji nas posvećuje, "jer je (Božja ljubav) razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan" (Rim 5,5). No, nije ga dovoljno poznavati; treba ga i prihvatiti kao vodiča naših duša, kao "unutarnjega Učitelja" koji nas uvodi u trojstveno Otajstvo, jer nas samo on može otvoriti vjeri i omogućiti nam da je svaki dan živimo u potpunosti. On nas potiče prema drugima, u nama pali oganj ljubavi, i čini nas misionarima Božje ljubavi.

Dobro znam koliko vi mladi u srcu nosite veliko poštovanje i ljubav za Isusa, kako ga želite susresti i razgovarati s Njime. Zapamtite stoga da upravo prisutnost Duha u nama dokazuje, predstavlja i gradi našu osobu na samoj Osobi Isusa raspetoga i uskrsloga. Postanimo, stoga, bliski s Duhom Svetim da to budemo s Isusom.

6. Sakramenti potvrde i euharistije

No – reći ćete – kako možemo dopustiti da nas obnovi Duh Sveti i rasti u našem duhovnom životu? Odgovor je kako znate: to se može po sakramentima jer se vjera rađa i u nama jača zahvaljujući sakramentima, ponajviše onima kršćanske inicijacije: krštenju, potvrdi i euharistiji koji su komplementarni i neodvojivi (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 12585). Ta istina o tri sakramenta koji su na početku našega kršćanskoga bivanja možda je zanemarena u vjerskome životu ne maloga broja kršćana za koje su oni geste iz prošlosti bez stvarnoga utjecaja na današnjicu, kao korijeni bez životne limfe. Događa se da, kada se primi potvrda, brojni mladi udaljavaju od vjerskoga života. Ima također mladih koji uopće ne prime taj sakrament. A zapravo po sakramentima krštenja, potvrde i kasnije – na stalni način – euharistije Duh Sveti čini nas djecom Očevom, Isusovom braćom, članovima svoje Crkve, sposobnima za pravo svjedočenje evanđelja, korisnicima radosti vjere.

Zato vas pozivam da razmišljate o ovome o čemu vam pišem. Danas je osobito važno ponovno otkriti sakrament potvrde i pronaći njegovu vrijednost za naš duhovni rast. Tko je primio sakramente krštenja i potvrde neka se sjeti da je postao "hram Duha": Bog stanuje u njemu. Neka uvijek bude svjestan toga i neka učini da blago koje je u njemu donese plodove svetosti. Onaj tko je kršten, ali još nije primio sakrament potvrde, neka se pripremi na njegovo primanje znajući da će tako postati "dovršeni" kršćanin, jer potvrda usavršuje krsnu milost (usp. KKC, 1302-1303).

Potvrda nam daruje posebnu milost za svjedočenje i slavljenje Boga cijelim našim životom (usp. Rim 12,1); čini nas u nutrini svjesnima naše pripadnosti Crkvi, "Tijelu Kristovu" čiji smo svi živi članovi, solidarni jedni s drugima (usp. 1 Kor 12,12-25). Dopuštajući da ga vodi Duh, svaki krštenik može dati svoj doprinos izgradnji Crkve zahvaljujući karizmama što ih On daruje jer "svakome se daje očitovanje Duha na korist" (1 Kor 12,7) na opću korist. A kada Duh djeluje u duh stavlja svoje plodove koji su "ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost" (Gal 5,22). Onima koji među vama još nisu primili sakrament potvrde upućujem srdačni poziv da se pripreme i da ga prime, tražeći pomoć od svojih svećenika. To je posebna prigoda milosti što vam je Gospodin nudi: nemojte dopustiti da vam izmakne!

Ovdje bih htio dodati jednu riječ o euharistiji. Za rast u kršćanskome životu potrebno se hraniti Tijelom i Krvlju Kristovom: naime, kršteni smo i potvrđeni u vidu euharistije (usp. KKC, 1322; apostolska pobudnica Sacramentum caritatis, 17). "Izvor i vrhunac" crkvenoga života, euharistija je "trajna Pedesetnica" jer svaki puta kada slavimo svetu misu primamo Duha Svetoga koji nas dublje ujedinjuje s Kristom i u Njemu nas mijenja. Ako, dragi mladi, često sudjelujete na euharistijskome slavlju, ako ćete malo svoga vremena posvetiti klanjanju pred Presvetim Sakramentom, iz Izvora ljubavi – Euharistije - doći će vam ona radosna odlučnost da život posvetite nasljedujući evanđelje. Istodobno ćete doživjeti da nas tamo gdje ne dopiru naše snage Duh Sveti mijenja, ispunja svojom snagom i čini svjedocima punima misionarskoga žara Krista uskrsloga.

7. Potreba i hitnost poslanja

Mnogi mladi na svoj život gledaju sa zabrinutošću i postavljaju si brojna pitanja glede svoje budućnosti. Oni se zabrinuto pitaju: Kako se uključiti u svijet obilježen brojnim i teškim nepravdama i patnjama? Kako reagirati na sebičnost i nasilje koji, kako se ponekad čini, prevladavaju? Kako životu dati puni smisao? Kako pridonijeti da plodovi Duha na koje smo podsjetili ranije, "ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost" (br. 6) natope ovaj ranjeni i krhki svijet, nadasve svijet mladih? Pod kojim uvjetima Duh životvorac prvoga stvaranja i nadasve drugoga stvaranja ili otkupljenja može postati nova duša čovječanstva? Ne zaboravimo da što je veći Božji dar – a onaj Isusova Duha je najveći – isto tako je velika potreba svijeta da ga primi i zato je veliko i zanosnije poslanje Crkve da ga vjerodostojno posvjedoči. A vi mladi sa Svjetskim danom mladih na određeni način potvrđujete volju za sudjelovanjem u tome poslanju. Glede toga, dragi prijatelji, moram vas ovdje podsjetiti na neke istine o kojima treba razmatrati. Još vam jednom ponavljam da samo Krist može ispuniti najdublje težnje čovječjega srca; samo je On sposoban humanizirati čovječanstvo i odvesti ga do njegova "pobožanstvenjenja". Snagom svoga Duha On u nas ulijeva božansku ljubav koja nas čini sposobnima da ljubimo bližnjega i spremnima da mu se stavimo u službu. Duh Sveti osvjetljava, objavljujući raspetoga i uskrsloga Krista, pokazuje nam put da Mu postanemo sličniji, to jest da budemo "očitovanje i sredstvo ljubavi koja proistječe iz Njega" (enciklika Deus caritas est, 33). A tko dopusti da ga vodi Duh shvaća da staviti se u službu evanđelja nije fakultativni odabir, jer primjećuje koliko je hitno i drugima prenijeti tu Radosnu vijest. Ipak, još se jednom mora podsjetiti, Kristovi svjedoci možemo biti samo ako dopustimo da nas vodi Duh Sveti koji je "glavni djelatnik evangelizacije" (usp. Evangelii nuntiandi, 75) i "protagonist poslanja" (usp. Redemptoris missio, 21). Dragi mladi, kako su više puta ponavljali moji časni prethodnici Pavao VI. i Ivan Pavao II., naviještati evanđelje i svjedočiti vjeru danas je više nego nužno (usp. Redemptoris misssio, 1). Netko misli da pokazati dragocjeno blago vjere osobama koje ju ne dijele znači biti netolerantan prema njima, ali to nije tako, jer predložiti Krista ne znači i nametnuti ga (usp. Evangelii nuntiandi, 80). Osim toga, već je dvije tisuće godina kako su dvanaestorica apostola dali život da bi Krist bio poznat i da bi ga se ljubilo. Otada se evanđelje kroz stoljeća i dalje širi zahvaljujući muškarcima i ženama poticanima istim misionarskim žarom. Stoga su i danas potrebni Kristovi učenici koji neće štedjeti vremena i energije da bi služili evanđelju. Potrebni su mladi koji će dopustiti da u njima gori Božja ljubav i koji će velikodušno odgovoriti na njegov snažan poziv kako su to učinili brojni mladi blaženici i sveci u prošlosti, a i u vremenima koja nam nisu tako daleka. Osobito vam jamčim da Isusov Duh danas poziva vas mlade da budete nositelji lijepe vijesti o Isusu svojim vršnjacima. Nesumnjivi napor odraslih da na shvatljivi i uvjerljivi način dopru do područja mladih može biti znak kojim Duh želi potaknuti vas mlade da vi preuzmete teret za to. Vi poznajete idealnosti, jezike, a također i rane, očekivanja a ujedno i želju za dobrim svojih vršnjaka. Otvara se širok svijet osjećaja, rada, formacije, očekivanja, mladenačke patnje… Neka svatko od vas smogne hrabrosti da obeća Duhu Svetome da će jednoga mladoga dovesti Isusu Kristu, na način koji smatra najboljim, znajući dati "odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama" (usp. 1 Pt 3,15).

No, da biste dospjeli do toga cilja, dragi prijatelji, budite sveti, budite misionari jer se nikada ne može odvojiti svetost od poslanja (usp. Redemptoris missio, 90). Ne bojite se postati sveti misionari poput sv. Franje Ksaverskoga koji je proputovao Dalekim istokom navješćujući Radosnu vijest do zadnje snage, ili kao sveta Terezija od Djeteta Isusa koja je bila misionarka premda nije napustila Karmel: i jedan i druga su "zaštitnici misija". Budite spremni na kocku staviti svoj život da biste svijet obasjali Kristovom istinom; da biste s ljubavlju odgovorili na mržnju i na preziranje života; da biste naviještali nadu Krista uskrsloga u svim krajevima svijeta.

8. Zazivati "novu Pedesetnicu" na svijet

...Marija, sjedinjena u molitvi s apostolima u dvorani Posljednje večere, neka vas prati tijekom ovih mjeseci i za sve mlade neka zadobije novo izlijevanje Duha Svetoga koje će im zapaliti srca. Zapamtite: Crkva ima povjerenja u vas! Mi pastiri, osobito, molimo da ljubite i da činite da drugi sve više ljube Isusa i da ga vjerno slijedite. Tim osjećajima sve vas blagoslivljam velikom ljubavlju.

...................

JOHN PAUL II

Wednesday 31 May 2000 

Dear Brothers and Sisters,

1. The Christian Pentecost, a celebration of the outpouring of the Holy Spirit, presents various aspects in the writings of the New Testament. We will start with the one we have just heard described in the passage from the Acts of the Apostles. It is the most obvious one in everyone's mind, in the history of art and in the liturgy itself.

In his second work, Luke situates the gift of the Spirit within a theophany, that is, a solemn divine revelation, whose symbols refer to Israel's experience at Sinai (cf. Ex 19). The roar, the driving wind and the lightening-like fire exalt the divine transcendence. In reality, it is the Father who gives the Spirit through the intervention of the glorified Christ. Peter says so in his address:  Jesus, "being therefore exalted at the right hand of God, and having received from the Father the promise of the Holy Spirit, has poured out this which you see and hear" (Acts 2: 33). At Pentecost, as the Catechism of the Catholic Church teaches, the Holy Spirit is "manifested, given and communicated as a divine Person.... On that day, the Holy Trinity is fully revealed" (CCC, nn. 731-732).

2. The whole Trinity, in fact, is involved in the inbreaking of the Spirit, who is poured out upon the first community and upon the Church in every age as the seal of the New Covenant foretold by the prophets (cf. Jer 31: 31-34; Ez 36: 24-27), to support its witness and as a source of unity in plurality. In the power of the Holy Spirit, the Apostles proclaim the Risen One, and all believers, in the diversity of their languages and thus of their cultures and historical events, profess the same faith in the Lord, "telling ... the mighty works of God" (Acts 2: 11).

It is significant to note that a Jewish commentary on Exodus, recalling chapter 10 of Genesis, which sketches a map of the 70 nations which were then thought to comprise humanity as a whole, leads them back to Sinai to hear the word of God:  "At Sinai the Lord's voice was divided into 70 languages, so that all the nations could understand" (Exodus Rabba' 5, 9). So too in the Lucan Pentecost, the Word of God is addressed to humanity through the Apostles, in order to proclaim "the mighty works of God" (Acts 2: 11) to all peoples even with their differences.

3. In the New Testament, however, there is another account that we could call the Johannine Pentecost. In the fourth Gospel, the outpouring of the Holy Spirit actually takes place on the very evening of Easter and is closely connected to the Resurrection. In John we read:  "On the evening of that day, the first day of the week, the doors being shut where the disciples were for fear of the Jews, Jesus came and stood among them and said to them, "Peace be with you!'. When he had said this, he showed them his hands and his side. Then the disciples were glad when they saw the Lord. Jesus said to them again, "Peace be with you. As the Father has sent me, even so I send you'. And when he had said this, he breathed on them, and said to them, "Receive the Holy Spirit.

If you forgive the sins of any, they are forgiven; if you retain the sins of any, they are retained'" (Jn 20: 19-23).

The glory of the Trinity also shines out in this Johannine account:  the glory of the risen Christ who appears in his glorious body, of the Father, who is the source of the apostolic mission, and of the Spirit poured out as the gift of peace. This fulfils the promise which Christ had made between these same walls in his farewell discourse to the disciples:  "But the Counselor, the Holy Spirit, whom the Father will send in my name, he will teach you all things and bring to your remembrance all that I have said to you" (Jn 14: 26). The Spirit's presence in the Church is intended for the forgiveness of sins, for remembering and carrying out the Gospel in life, for the ever deeper achievement of unity in love.

The symbolic act of breathing is meant to recall the action of the Creator who, after forming man's body from the dust of the ground, "breathed into his nostrils" to give him "the breath of life" (Gn 2: 7). The risen Christ communicates another breath of life, "the Holy Spirit". Redemption is a new creation, a divine work with which the Church is called to collaborate through the ministry of reconciliation.

4. The Apostle Paul does not offer us a direct account of the outpouring of the Spirit but describes its fruits with such intensity that one could speak of a Pauline Pentecost, which is also marked by the Trinity. According to two parallel passages in the Letters to the Galatians and to the Romans, in fact, the Spirit is the gift of the Father, who makes us his adoptive children, giving us a share in the very life of the divine family. Paul therefore says:  "For you did not receive the spirit of slavery to fall back into fear, but you have received the spirit of sonship. When we cry, "Abba! Father!', it is the Spirit himself bearing witness with our spirit that we are children of God, and if children, then heirs, heirs of God and fellow heirs with Christ" (Rom 8: 15-17; cf. Gal 4: 6-7).

With the Holy Spirit in our hearts, we can address God with the familiar name abba, the name Jesus himself used with his heavenly Father (cf. Mk 14: 36). Like him, we must walk according to the Spirit in profound inner freedom:  "The fruit of the Spirit is love, joy, peace, patience, kindness, goodness, faithfulness, gentleness, self-control" (Gal 5: 22).

Let us end our contemplation of the Trinity at Pentecost with an invocation from the liturgy of the East:  "Come, peoples, let us adore the Divinity in three Persons:  the Father in the Son with the Holy Spirit. For the Father begets from eternity a coeternal Son who lives and reigns with him, and the Holy Spirit is in the Father, glorified with the Son, one power, one substance, one divinity.... Holy Trinity, glory to you!" (Vespers of Pentecost).

.......................

Homilija sv. Ivana Pavla II. u Hrvatskoj
Nedjelja, 6. lipnja 2003.

1. Zadnjih dana svojega zemaljskog života Isus je svojim učenicima obećao dar Duha Svetoga kao svoju najistinskiju baštinu, nastavak same njegove nazočnosti (usp. Iv 14, 16-17).

Upravo naviješteni ulomak Evanđelja omogućio nam je da ponovno doživimo trenutak u koji je to obećanje postalo stvarnost: Uskrsli uđe u dvoranu Posljednje večere, pozdravi svoje učenike i dahne u njih te im reče: »Primite Duha Svetoga« (Iv 20, 22). Pedesetnica, opisana u Djelima apostolskim, jest događaj, koji je – pedeset dana kasnije – očitovao i svima priopćio dar, što ga je Isus dao svojima na sam dan Vazma.

Kristova je Crkva uvijek, tako rekoć, u prigodi Pedesetnice. Neprestano je sabrana u dvorani Posljednje večere, gdje moli, i istodobno se, nošena jakim vjetrom Duha, nalazi na putovima svijeta, gdje navješćuje. Crkva neprestano ostaje mlada i živa, jedna, sveta, katolička, apostolska, jer Duh neprestano silazi na nju kako bi je podsjećao na sve ono što joj je njezin Gospodin govorio (usp. Iv 14, 25) i uvodio je u svu istinu (usp. Iv 16, 13).

2. Želim danas posebnom ljubavlju pozdraviti dio Crkve, koja hodočasti u zemlji Hrvatskoj, koja je ovdje okupljena oko svojih pastira i koju u njezinu bogatstvu i raznolikosti predstavljaju vjernici pristigli iz raznih krajeva države.

...Na poseban način pozdravljam brojne obitelji, koje su došle ovamo u ovaj njima posvećen dan. Vi ste posebno velika vrijednost za građansko društvo i za Crkvu, jer su »ženidba i obitelj jedno od najdragocjenijih dobara čovječanstva« (Familiaris consortio, 1).

3. Nalazimo se podno brijega na kojemu leži trsatsko svetište, gdje je – prema pobožnoj predaji – neko vrijeme stajao dom Djevice Marije. Drago sjećanje na život Isusa, Marije i Josipa u Nazaretu doziva nam u pamet skromnu i jednostavnu ljepotu te sveti i nepovrjedivi biljeg kršćanske obitelji.

Motreći Mariju i Josipa, koji prikazuju Dijete u Hramu ili idu na hodočašće u Jeruzalem, kršćanski se roditelji mogu prepoznati dok sa svojom djecom sudjeluju u nedjeljnoj Euharistiji ili dok se sabiru na molitvu u svojemu domu. Drago mi je s tim u svezi dozvati u sjećanje program, što su ga vaši biskupi prije više godina uputili iz Nina: »Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi Misu«. Da bi se to moglo ostvarivati, vrlo je važno poštivati svetost blagdanskoga dana, što članovima obitelji omogućuje da se ponovno nađu zajedno i da Bogu zajedno iskažu dužno štovanje.

Obitelj danas, također i u Hrvatskoj, traži povlaštenu pozornost i jasne mjere, koje će promicati i štititi njezin ustroj, razvoj i stalnost. Mislim, između ostaloga, na ozbiljno pitanje stambenoga prostora i na pitanje zaposlenosti. Ne smije se zaboraviti da se preko pomoći pružene obitelji pridonosi također rješavanju drugih velikih teškoća, kao što su – na primjer – skrb za bolesnike i starije osobe, način kako spriječiti širidbu kriminala i kako naći ustuk upotrjebi droge.

4. Vi se pak, kršćanske obitelji, ne ustručavajte – posebno svjedočeći načinom vlastitoga života – predlagati istinski Božji naum s obitelji kao zajednicom života utemeljena na ženidbi, to jest na postojanome i vjernome zajedništvo muškarca i žene, međusobno vezanima javno očitovanom i priznatom svezom.

Na vama je da na sebe preuzmete odgovornost ljudskoga i kršćanskoga odgoja svoje djece, koristeći se također pomoći odgojnih stručnjaka te ozbiljnih i dobro pripravljenih vjeroučitelja. Ovdje se, u gradu Rijeci, kao zaštitnik štuje sveti Vid, mladić, koji se nije ustručavao položiti vlastiti život kako bi očuvao svoju vjernost Kristu u kojoj su ga bili poučili njegovi sveti roditelji Modest i Krescencija. I vi, poput njih, pomažite svojoj djeci da idu u susret Isusu, kako bi ga bolje upoznala i slijedila posred kušnji kojima su izložena na putu, što vodi k pravoj radosti.

Ne umarajte se u ispunjenju svoje roditeljske službe, ponavljajući pri tome zaziv, što ga Riječani već sedam stoljeća s pouzdanjem upravljaju čudotvornomu križu štovanu u riječkoj prvostolnici: »Pomogao nam sveti Križ svetoga Vida!«

5. Današnje je društvo dramatično rascjepkano i podijeljeno. Upravo je zato i tako očajno nezadovoljno. Ali kršćanin se ne miri s umorom i samim tijekom zbivanja. Budite narod nade! Budite narod koji moli: »Od sva četiri vjetra dođi, Duše, i dahni u ova trupla da ožive« (Ez 37, 9). Budite narod koji vjeruje u Riječ, koju nam je dao Bog i koja se je ostvarila u Kristu: »I Duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Gospodin, govorim i činim« (Ez 37, 14).

Kristova je želja da u Njemu svi budu jedno, kako bi u svima prebivala punina njegove radosti (usp. Iv 15, 11; 17, 13). Ovu svoju želju On i danas očituje za Crkvu, koja smo mi sami osobno. Zbog toga je On, zajedno s Ocem, poslao Duha Svetoga. A Duh neumorno djeluje kako bi uklonio svaku raspršenost i ponovno sastavio svaku raskomadanost.

6. Sveti nas Pavao podsjeća da je »plod Duha ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost« (Gal 5, 22-23). Ove darove Duha Svetoga danas Papa ište za sve kršćanske supružnike u Hrvatskoj, kako bi svojim uzajamnim darivanjem, u vjernosti ženidbenim obećanjima i u služenju stvari Evanđelja, mogle u svijetu biti znak ljubavi Boga prema čovječanstvu.

Ove darove ište Papa za sve vas, koji sudjelujete u ovome slavlju i koji ovdje ponovno potvrđujete da ćete se zalagati u svjedočidbi za Krista i njegovo Evanđelje.

»Dođi, Duše Sveti, ispuni srca svojih vjernika i u njima užezi oganj svoje ljubavi« 

Dođi, Duše Sveti! Amen.

 

Duhovnost

ŽIVOTOPIS SV. FRANJE ASIŠKOG

FRANJEVAČKI IZVORI

MOLITVENIK FRA ANĐELA NUIĆA

SPISI SVETOGA FRANJE I SVETE KLARE