PRESVETO TIJELO I KRV KRISTOVA. TIJELOVO

lip 08 2023 Miriam

Papa Franjo

Tijelovo - poziv na vjeru u providnost

Draga braćo i sestre, dobar dan!

...Tijelovo je blagdan euharistije, sakramenta Tijela i Krvi Kristove.  U Evanđelju čitamo izvješće o čudu s kruhovima (Lk 9, 11-17); želim se zadržati na jednom aspektu koji me pogađa i potiče na razmišljanje. Na obali smo Galilejskog jezera, večer se bliži; Isus se brine za ljude koji su već dugo s njim: ima ih na tisuće i gladni su. Što učiniti? I učenici se to pitaju i kažu Isusu: "Otpusti svijet" da pođe u obližnja sela i ondje nađe nešto za jesti. Isus međutim kaže: "Podajte im vi jesti!" Učenici ostadoše zbunjeni i odgovaraju: "Nemamo više od pet kruhova i dvije ribe", kao da time žele reći: to je jedva dovoljno i za nas.

Isus dobro zna što treba učiniti, ali želi uključiti svoje učenike, želi ih poučiti. Stav učenika je čisto ljudski stav, u kojem se traži realističnije rješenje, u kojem se ne stvara mnogo problema: otpusti mnoštvo – kažu – nekako se svatko snađe kako zna i umije, uostalom već je toliko učinio za njih: propovijedao je, ozdravljao bolesne… Otpusti mnoštvo!

Isusov stav je sasvim različit i diktiran je njegovim jedinstvom s Ocem i suosjećanjem s narodom, onom Isusovom samilošću prema svima nama: Isus osjeća naše probleme, naše slabosti, naše potrebe. Ugledavši pet kruhova, Isus pomisli: evo providnosti! Od toga malo, Bog može izvući ono potrebno za sve. Isus se potpuno uzda u nebeskog Oca, zna da je njemu sve moguće. Zato kaže učenicima da posjedaju narod u skupine po pedeset – to nije slučajno, jer to znači da nisu više neko mnoštvo, već postaju zajednice, koje se hrane Božjim kruhom. Zatim uzima te kruhove i ribe, podiže oči nebu, blagoslovi ih – to jasno upućuje na euharistiju – zatim ih lomi i počinje davati apostolima, a učenici ih dijele mnoštvu… i kruhova i riba ne nestaje, ne nestaje! Eto čuda: više no neko umnažanje to je dijeljenje, nošeno vjerom i molitvom. Svi su blagovali i još je preteklo ulomaka: to je znak Isusa, Božjeg kruha za ljudski rod. 

Učenici su vidjeli, ali nisu dobro shvatili poruku. Bili su, poput mnoštva, obuzeti oduševljenjem zbog tog uspjeha. Ponovno slijede ljudsku a ne Božju logiku, koja je logika služenja, ljubavi, vjere. Svetkovina Tijelova traži od nas da se obratimo na vjeru u providnost, da znamo dijeliti i ono malo što imamo i da se nikada ne zatvaramo u same sebe. Molimo se našoj Majci Mariji da nam pomogne u tome obraćenju, da bismo doista više slijedili onoga Isusa kojem se klanjamo u euharistiji. Tako neka bude!

..............................

Papa Benedikt XVI.
Nedjelja, 26. lipnja 2011.

„Sine Dominico non possumus“

Draga braćo i sestre!

Danas se slavi Corpus Domini, svetkovina euharistije, sakramenta Tijela i Krvi Gospodnje, koju je on sam ustanovio na Posljednjoj večeri i koja predstavlja najdragocjenije blago Crkve. Euharistija je poput kucajućeg srca koje daje život čitavom mističnom Crkve: društveni organizam koji je sav utemeljen na duhovnoj ali konkretnoj povezanosti s Kristom. Kao što to kaže apostol Pavao: „Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha" (1 Kor 10, 17). Bez euharistije Crkva jednostavno ne bi postojala. Euharistija je naime ono što od jedne ljudske zajednice čini misterij zajedništva, koji je kadar donijeti Boga svijetu i svijet Bogu. Duh Sveti, koji preobražava kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu, preobražava također one koji ga primaju s vjerom u udove tijela Kristova, tako da je Crkva stvarno sakrament jedinstva ljudi s Bogom i među njima.

U kulturi koja je sve više individualistička, kao što je ova u koju smo uronjeni u zapadnim društvima, i koja teži proširiti se u čitavom svijetu, euharistija predstavlja neku vrstu „protulijeka" koji djeluju u duhovima i srcima vjernika i bez prestanka sije u njima logiku zajedništva, služenja, zajedništva, riječju, logiku evanđelja. Prvi kršćani, u Jeruzalemu, bili su očiti znak toga novog načina života, jer su živjeli u bratstvima i zajednički dijelili svoja dobra, kako nitko ne bi oskudijevao (usp. Dj 2, 42-47). Iz čega je sve to proizlazilo? Iz euharistije, to jest od Krista uskrsloga, koji je stvarno prisutan među svojim učenicima i djeluje snagom Duha Svetoga. I u narednim naraštajima, tijekom stoljeća, Crkva je, usprkos ograničenjima i ljudskim zabludama, nastavila biti u svijetu snaga zajedništva. Mislimo osobito na najteža razdoblja, na vremena kušnje: što li je samo, na primjer, značilo za vjernike zemalja pod jarmom totalitarnih režima mogućnost da se okupljaju na nedjeljnoj misi! Kao što su govorili drevni mučenici iz Abitene: „Sine Dominico non possumus" – bez „Dominicum", to jest bez nedjeljne euharistije ne možemo živjeti. Ali prazninu koju je ostavila iza sebe lažna sloboda može biti jednako opasna, i tada je zajedništvo s Kristovim tijelom lijek umu i volji, da bi čovjek ponovno uživao u istini i zajedničkom dobru.

Dragi prijatelji, zazovimo Djevicu Mariju, koju je moj prethodnik, blaženi Ivan Pavao nazvao „euharistijskom ženom" (Ecclesia de Eucharestia, 53-58). Neka u njezinoj školi i naš život postane potpuno „euharistijski", otvoren Bogu i drugima, kadar preobraziti zlo u dobro snagom ljubavi, usmjerenom k jačanju jedinstva, zajedništva i bratstva.

..................

Papa Ivan Pavao II. u enciklici „Crkva o Euharistiji“ 

„...Čašćenje euharistije izvan sv. Mise neprocjenjivi jedar u životu Crkve. To je čašćenje usko združeno sa slavljenjem euharistijske Žrtve. Kristova prisutnost pod svetim prilikama koje se čuvaju nakon Sv. mise – prisutnost koja traje sve dok postoje prilike kruha i vina – proizlazi iz slavlja Žrtve te teži pričesti, sakramentalnoj i duhovnoj. Na pastirima je da ohrabre, i po osobnom svjedočanstvu, euharistijsko štovanje, osobito izlaganje Presvetog Sakramenta, kao i molitve klanjanja pred Kristom prisutnim pod euharistijskim prilikama.

Ugodno se zadržati s njime te, te poput ljubljenog učenika naslonivši glavu na njegove grudi (usp. Iv 13, 25), biti dodirnut neizmjernom ljubavlju njegov srca. Ako se kršćanstvo u naše vrijeme mora razlikovati nadasve po „umijeću molitve“ kako ne osjetiti obnovljenu potrebu provesti duše vrijeme u duhovnom razgovoru, u tihu klanjanju, u stavu ljubavi pred Kristom prisutnim u Presvetom Sakramentu? Koliko sam puta, draga moja braćo i sestre, ovo iskusio i dobio snagu, utjehu i pomoć!

Ovu nam praksu, koju Učiteljstvo uvijek iznova hvali i preporučuje, svjedoče brojni sveci svojim primjerom. Na osobit se način u tom istaknuo sv. Alfonz Marija de' Liguori koji je zapisao: Među svim pobožnostima klanjanja Isusu u Presvetom Sakramentu prva je poslije sakramenata, Bogu je najdraža, a nama najkorisnija. Euharistija je neprocjenjivo blago: ne samo dok se slavi, nego također i moleći se pred njim izvan Sv. mise omogućuje pristup samom izvoru milosti…“

...................

Relikvija Svetog kaleža 

Relikvija Svetog kaleža za kojega se smatra da ga je Krist koristio na Posljednjoj večeri čuva se u katedrali u Valenciji, a svakih pet godina slavi se Jubilarna godina Svetog kaleža kako bi se promicalo euharistijsko klanjanje.

Vjeruje se da je kalež u Rim donio sveti Petar, a da ga je kasnije sveti Lovro tijekom Valerijanova progona poslao u Španjolsku.

Četvorica papa na različite su načine kaležu dali priznanje. Sveti Ivan XIII. omogućio je potpuni oprost na dan čašćenja Svetog kaleža. Sveti Ivan Pavao II. častio je kalež u katedrali te ga koristio na svetoj misi tijekom svojeg posjeta Valenciji 1982. godine. Benedikt XVI. je kao i njegov prethodnik koristio kalež na svetoj misi slavljenoj u sklopu Petog svjetskog susreta obitelji godine 2006. Papa Franjo je 2016. proglasio Svetu godinu kaleža.

Dvaput godišnje, na Veliki četvrtak i posljednjega četvrtka u listopadu, u pratnji pripadnika bratstva Vitezova svetoga kaleža, modernih vitezova grala, kalež se nosi na glavni oltar gdje nadbiskup Valencije pred njim slavi misu... (kta.net)

Duhovnost

Bazilije S. Pandžić, HERCEGOVAČKI FRANJEVCI – sedam stoljeća s narodom

ŽIVOTOPIS SV. FRANJE ASIŠKOG

FRANJEVAČKI IZVORI

MOLITVENIK FRA ANĐELA NUIĆA