U srijedu, 18. svibnja 2016., u našem samostanu u Konjicu naša je Provincija imala svoju duhovnu obnovu. Nazočilo je 40 braće, uključujući postulante i novake.
Nakon što su se braća okupila, bratski pozdravila i porazgovarala, te kavom, sokovima i keksima okrijepila, započeli smo duhovni program molitvom Srednjeg časa.
Duhovnu obnovu predvodio je fra Josip Ikić, profesor na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom.
Kako je Godina Božjeg milosrđa predavač se takorekući u svom izlaganju prošetao kroz bulu „Misericordiae vultus“ i knjigu „Božje je ime Milosrđe“ pape Franje te knjigu „Milosrđe“ od kardinala Waltera Kaspera“.
Istako je kako u ovoj Svetoj godini, prema želji pape Franje, treba hodočašće zauzeti posebno mjesto u našem životu, jer predstavlja put što ga svaka osoba prelazi u vlastitom životu. Hodočašće je poticaj na obraćenje: prelazeći preko praga Svetih vrata crkava, koja su od Crkve zato izabrana, smoći ćemo snage za prepuštanje Božjem milosrđu i trudit ćemo se biti milosrdni s drugima kao što je Otac nebeski s nama.
Zatim je govorio o važnosti duhovnih i tjelesnih djela milosrđa koje posebno mi fratri trebamo prakticirati i ići onim rubnima našega društva te iskazati im milosrđe.
Objasnio je koja je uloga misionara milosrđa – njih 1070 – koje je Papa imenovao da naviještaju Božje milosrđe i u sakramentu sv. ispovijedi odriješuju od svih grijeha, dakle i od onih koje su samom papi pridržane.
Posebno se osvrnuo na sakrament sv. ispovijedi, koji je najodličniji sakrament milosrđa. Pozvao je sve svećenike da svojim načinom ophođenja s penitentima u sv. ispovijedi svjedoče Božje milosrđe. Treba penitente pozorno, sa strpljivošću i ljubavlju saslušati i na taj način im omogućiti da se otvore Božjem Duhu i iskreno ispovjede sve svoje grijehe.
Također i svećenici se trebaju često i redovno ispovijedati, jer svećenik koji se sam iskreno i skrušeno ispovijeda i doživljava Božje milosrđe može to isto s puno ljubavi posredovati penitentima koji k njemu dolaze.
Nakon pauze i prilike za sv. ispovijed uslijedila je sv. misa koju je, u službenoj odsutnosti provincijala fra Miljenka Šteke, predvodio provincijski vikar fra Ivan Ševo uz suslavlje konjičkog gvardijana fra Stipana Klarića, predavača fra Josipa Ikića i ostale braće svećenika.
Fra Ivan je u uvodu u sv. misu rekao:
„Temeljni cilj svakog odgoja, pa tako i redovničkog, trebao bi biti odgoj za slobodu. To znači: naučiti svakog čovjeka da bude odgovoran, da se u svojoj slobodi odlučuje za ono što je dobro, za ono što doprinosi njegovom istinskom ostvarenju prema Božjem planu.
Prema ozbiljnim statističkim istraživanjima, 80% je afektivno nezrelih osoba u populaciji prema Gausovoj krivulji. Podsjećam, afektivna zrelost je sposobnost osobe da svoje osjećaje i cjelokupni svoj afektivni svijet razborito živi i izražava. Takva zrelost je rezultat višegodišnjeg sazrijevanja, odnosno upoznavanja i prihvaćanja sebe i ostale stvarnosti. Radi se o jednom procesu koji traje čitav život. Poruka je precizna: dokle god je čovjek živ, on može biti još zreliji, još slobodniji, još ostvareniji.
Kršćanski je, pa tako i redovnički, identitet obilježen dvostrukom pripadnošću; mi s jedne strane pripadamo Isusu Kristu, jer smo ucijepljeni u njegovo mistično Tijelo, Crkvu, a s druge strane pripadamo konkretnom društvu, zatim određenoj kulturi, u kojoj trebamo živjeti neupitne duhovne vrijednosti.
Isusov nalog o poslanju u svijetu, a istodobno i upozorenje na opasnosti od svijeta, potiču nas da izbližega promotrimo kršćanski odnos prema svijetu. Moderni svijet, naš svijet, očito je, nalazi se u velikom napretku koji, nažalost, nije napredak samo u dobru, nego napredak i u zlu. Stoga se, kao nekad Isusu Kristu, taj isti svijet protivi se njegovoj poruci koju nam nudi.
Mi, kršćani i redovnici, franjevci, živimo u svijetu, ali nismo od svijeta; naša je egzistencija u Isusu Kristu, u kojemu i po kojemu smo postali novo stvorenje. Izabirući najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, za nas znači često ići smjerom suprotnim od onoga kojim svijet kroči.
Svakako, danas nam je iznova potrebna hrabrost biti drugačiji, hrabrost vjere u uzvišene ideale koje u sebi nosi Kristova poruka te uvjerenje kako su ti ideali ostvarivi. Možda smo se prepali vlastite osrednje ljudskosti, vlastitih nesavršenosti i slabosti, ali vjera nam kaže kako je nama ljudima nešto nemoguće, ali je Bogu sve moguće, čak i to da se Kristovi uzvišeni ideali danas utjelove i žive po brojnim kršćanima čiji se glas možda ne čuje u javnosti, ali je poznat njihovu Ocu nebeskom.
Potrebna nam je istinska poniznost, a ona je često drugo ime za hrabrost, da dok priznajemo vlastita ograničenja i nemoći, istodobno otvorimo svoja srca za ono što nam nebeski Otac želi darovati, a preko nas to isto darovati svojim bližnjima. Upravo zbog prenošenja tog dara, kraljevstva Božjega – Očeve ljubavi, drugim ljudima nužno je da mi živimo u svijetu, ali da ne prihvatimo darove i duh od svijeta.“
Na ove misli nadodao svoj poziv da u ovoj svetoj misi poput sv. Tome Akvinskog zamolimo od Gospodina:
Udijeli mi, Gospodine Bože moj,
um koji će te spoznati,
marljivost koja će te tražiti,
mudrost koja će te naći;
ponašanje koje će ti se sviđati,
ustrajnost koja će te pouzdano čekati,
i pouzdanje koje će te konačno zagrliti.
Daj da ovdje u duhu pokore podnosim kazne,
da se na ovom putovanju po milosti
služim tvojim dobročinstvima
i da u slavi u nebu uživam tvoje radosti.
Koji živiš i kraljuješ, Bože, u sve vijeke vjekova.
Predvoditelj duhovne obnove fra Josip Ikić u homiliji je u kratkim crtama iznio životopis današnjeg sveca sv. Feliksa Kantalicijskog, franjevca kapucina, i ohrabrio sve nas nazočne da na njegovu primjeru učimo kako danas u poniznosti i poslušnosti, ali odlučno i nepodijeljena srca služiti Gospodinu i svjedočiti njegovu Veselu vijest ovom dezorjentiranom svijetu.
Na kraju sv. mise gvardijan fra Stipan Klarić, u svoje ime i u ime župnika fra Vlatka Solde, izrazio je dobrodošlicu i radost što su braća došla u Konjic – u najistureniji dio Provincije na duhovnu obnovu i tim dali znak uzajamne pripadnosti i povezanosti, bez obzira gdje se nalazili ili djelovali. Naglasio je da je ovaj samostan jednako važan za Provinciju kao i neki drugi veliki i da provincijska uprava na to treba misliti.
Kao i uvijek u takvim prigodama sv. misno slavlje uveličali su naši postulanti i novaci svojim lijepim pjevanjem.
Gvardijan fra Stipan Klarić i župnik fra Vlatko Soldo u svojoj ljubaznosti i širokogrudnosti omogućili su nam ove duhovne trenutke, ali i počastili svečanim ručkom. Na tome im iskrena hvala.