Spomen svih vjernih mrtvih

Spomen svih vjernih mrtvih
lis 31 2023 Miriam

Propovijed Pape Franje

2. studenog 2020

Job je izmoren, na kraju egzistencije zbog bolesti, rastrgane kože i blizu smrti. On izgovara što mu je na savjesti: „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.“ (Job 19,25). Dok je na dnu, prisutan je zagrljaj svjetla i topline koji mu osigurava: vidjet ću svojega otkupitelja. Svojim očima ću ga vidjeti. „Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac.“ (Job 19,27). Takvo pouzdanje u trenutku kad se život približava kraju, to je kršćanska nada. Nada koja je dar: ne možemo je posjedovati. Ona je dar za koji se molimo: „Gospodine, daruj mi Nadu“.

Toliko je strašnih stvarnosti što dovode do očaja, do uvjerenja da će sve biti veliki poraz, da nakon smrti neće biti ništa… i glas Joba se čuje ponovno: „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.“ Sveti Pavao kaže: »Nada ne postiđuje« (Rim 5,5). Nada nas privlači i daje životu sigurnost. Ne vidim vječnost ali je nada dar Božji koji nas privlači životu, vječnoj radosti. Nada je sidro koje je već usidreno na drugoj strani a mi imamo snažno ohrabrenje da se držimo ponuđene nade. Ona nam je kao pouzdano i čvrsto sidro.. (usp. Hebr 6,18-20). „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati.“ To želimo ponavljati u trenucima radosti i teškoće, u raznim trenucima koja su obilježena smrću.

Takva sigurnost je dar Božji jer tu nadu ne možemo nikada svojom snagom dobiti. Moramo je izmoliti. Nada je bezuvjetan dar kojeg ne možemo zaslužiti: biva nam darovana jer je milost. Gospodin potvrđuje tu milost koja ne postiđuje: „Svi koje mi daje Otac doći će k meni..“ (Iv 6,37). To je cilj nade: ići Isusu. „Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. (Iv 6,37 - 39).

Gospodin će nas primiti tamo gdje je sidro. Živjeti život nade je ovo: čvrsto se držati, čvrst u vjeri da je sidro na nebu. To sidro neće postidjeti, neće nikad postidjeti. Danas se sjećamo svih koji su otišli od nas, i činit će nam dobro otići na njihova groblja i podići pogled u visinu. Kao Job ponavljati: „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati… Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac.“

To je snaga koja nam daruje nadu; dar bez uvjeta, krepost nade. Neka nam svima Bog daruje nadu.

…………………………………..

Papa Benedikt XVI.

Nedjelja, 5. studenoga  2006.

Draga braćo i sestre,

Ovih dana, koji slijede nakon liturgijskoga spomena svih vjernih mrtvih, u mnogim se župama slavi osmina za duše pokojnih. To je prava prigoda da se u molitvi spomenemo svojih najmilijih te promislimo o stvarnosti smrti, što je takozvana "civilizacija blagostanja" često nastoji ukloniti iz svijesti ljudi, obuzetih brigama svakodnevnog života. Umrijeti je, zapravo, dio življenja, i to ne samo na kraju, nego, pogleda li se dobro, u svakom trenutku. Bez obzira na sve što bi nas od toga moglo odvući, gubitak drage osobe navodi nas da ponovno otkrijemo taj "problem", tako što nam smrt predstavlja kao korjenito neprijateljsku stvarnost, suprotnu našem prirodnom pozivu na život i sreću.

Isus je izokrenuo smisao smrti. Učinio je to svojim naukom, no ponajviše vlastitim suočenjem sa smrću. "Umrijevši, on je uništio smrt", ponavlja liturgija u vazmeno vrijeme. "Duhom koji nije mogao umrijeti - piše jedan crkveni otac - Krist je usmrtio smrt koja je usmrćivala čovjeka" (Meliton Sardski, O Uskrsu, 66). Sin Božji htio je na taj način do kraja podijeliti naše ljudsko stanje, kako bi ga otvorio za nadu. U konačnici, On je rođen kako bi mogao umrijeti te nas tako osloboditi od ropstva smrti. Poslanica Hebrejima kaže za Isusa da je pretrpio smrt da "bude svakome na korist" (Heb 2,9). Otada, smrt više nije ista: lišena je, tako reći, svoga "otrova." Božja ljubav, koja djeluje u Isusu, dala je novi smisao čitavom čovjekovu životu, te je preoblikovala i njegovo umiranje. Ako je u Kristu ljudski život "prelazak s ovoga svijeta Ocu" (Iv 13,1), smrtni je čas tada trenutak u kojem se to događa na konkretan i konačan način. Tko nastoji živjeti poput Njega, oslobođen je straha od smrti, koja više ne pokazuje svoje neprijateljsko lice, nego, kako piše sveti Franjo u Pjesmi stvorova, prijateljsko lice "sestre", zbog koje se može i blagoslivljati Gospodina: "Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri našoj tjelesnoj smrti". Ne treba se plašiti tjelesne smrti, na to nas podsjeća vjera, jer ona je samo san iz kojeg ćemo se jednom probuditi. Prava smrt, koje se pak valja plašiti, smrt je duše, što je Otkrivenje naziva "drugom smrti" (usp. Otk 20,14-15; 21,8). Doista, tko umre u smrtnome grijehu, bez pokajanja, zatvoren u oholo odbijanje Božje ljubavi, sam se isključuje iz kraljevstva života.

Zagovorom Blažene Djevice Marije i svetoga Josipa, molimo od Gospodina milost da nas u spokoju pripremi na odlazak s ovoga svijeta, kad nas On bude htio pozvati, u nadi da ćemo moći vječno prebivati s Njime, u društvu svetih i naših najmilijih pokojnika.

…………………

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 2. studenog 2011.

Čovjek treba vječnost

Draga braćo i sestre!

Nakon što smo proslavili svetkovinu Svih svetih, Crkva nas danas poziva spomenuti se svih vjernih mrtvih, upraviti svoj pogled prema tolikim licima koja su nas prethodila i koja su završili zemaljski put. Na audijenciji na taj dan, dakle, želim vam predložiti jednostavne misli o stvarnosti smrti, koja je za nas kršćane prosvijetljena Kristovim uskrsnućem, da bismo obnovili našu vjeru u vječni život.

Kao što sam već rekao jučer uz Angelus, u ovim danima se odlazi na groblje i moli za drage osobe koje su nas ostavile, to je neki pohod kojim im se želi, još jednom, izraziti našu ljubav, da bi na neki način ponovno osjetili njihovu blizinu, podsjećajući također, na taj način, na jedan članak Vjerovanja: u općinstvu svetih postoji uska veza između nas koji kročimo ovom zemljom i mnogobrojne braće i sestara koji su već prispjeli vječnosti.

Oduvijek se čovjek brinuo za svoje pokojnike i nastojao im pružiti neku vrstu drugog života pažnjom, brigom i ljubavlju. Na stanoviti se način želi sačuvati njihovo životno iskustvo; i, koliko god da to zvučalo paradoksalno, ono kako su živjeli, što su ljubili, čega su se pribojavali, čemu su se nadali i što su mrzili mi otkrivamo upravo s grobova, pred kojim naviru sjećanja. Oni su malne zrcalo njihova svijeta.

Zašto je tomu tako? Zato što, usprkos tome što je u našem društvu smrt često gotovo zabranjena tema, i neprestano nastojimo odagnati i samu pomisao na smrt, ona se tiče svakog od nas, tiče se čovjeka svih vremena i svih prostora. I pred tim misterijem svi, također nesvjesno, tražimo nešto što nas poziva nadati se, znak koji će nam dati utjehu, da se otvori neki obzor, koji će pružiti neku budućnost. Staza smrti, zapravo, je put nade i kada pohodimo naša groblja i čitamo natpise na grobovima tada činimo pohod koji je u znaku nade u vječnost.
No pitamo se: zašto osjećamo strah pred smrću? Zašto se čovječanstvo, odnosno bar njegov veliki dio, nije nikada pomirilo s mišlju da izvan smrti naprosto ništa ne postoji? Rekao bih da su odgovori brojni: plašimo se smrti jer se plašimo ništavila, toga putovanja prema nečem što ne poznajemo, što je nepoznato. I tada se u nama javlja neki osjećaj odbacivanja jer ne možemo prihvatiti da se sve ono lijepo i veliko što je učinjeno tijekom čitavog života, iznenada briše, pada u bezdan ništavila. Prije svega osjećamo da ljubav dozivlje i traži vječnost i nije moguće da će ju smrt uništiti u samo jednom hipu.

Smrti se, nadalje, plašimo jer, kada se nalazimo pred kraj života, shvaćamo da postoji neki sud o našim djelima, o tome kako smo proveli svoj život, osobito o onim sjenama koje, vješto, znamo često uklanjati ili nastojimo ukloniti iz svoje svijesti. Rekao bih da se upravo pitanje suda često krije u pozadini brige čovjeka svih vremena za pokojne, pažnje prema osobama koje su značajne za njega i koje nisu više uz njega na putu zemaljskog života. U stanovitom smislu geste pažnje i ljubavi, kojima se obasipa pokojne, predstavljaju način da ih se zaštiti u uvjerenju da one neće ostati bez učinka na sudu. To možemo uočiti u većem dijelu kultura koje karakteriziraju povijest.

Danas je svijet postao racionalniji, ili bolje reći, sve je prisutnija tendencija da se smatra kako svaku stvarnost treba sagledati kriterijima eksperimentalne znanosti te da se i na veliko pitanje smrti mora odgovoriti ne toliko s vjerom, već polazeći od spoznaja koje se mogu iskustveno dokazati, od empirijskih spoznaja. Pritom se, međutim, ne vodi dovoljno računa o tome da se upravo na taj način u konačnici upada u oblike spiritizma, u pokušaju da se uspostavi neki dodir sa svijetom izvan smrti, gotovo se zamišlja kako postoji neka stvarnost koja je, u konačnici, preslika ove sadašnje.

Dragi prijatelji, svetkovina Svih svetih i spomen svih vjernih mrtvih kazuju nam da samo onaj koji može priznavati veliku nadu u smrti, može također živjeti životom usidrenim u nadi. Ako ograničimo čovjeka isključivo na njegovu horizontalnu dimenziju, na ono što se može zapaziti na empirijski način, sam život gubi svoj duboki smisao. Čovjek treba vječnost i svaka je druga nada za njega kratkog vijeka, previše je ograničena. Čovjeka se može objasniti samo ako postoji neki Tvorac koji nadilazi svaku izoliranost, pa i onu smrti, u totalitetu koji nadilazi također prostor i vrijeme. Čovjeka se može objasniti, on nalazi svoj dublji smisao, samo ako postoji Bog. A mi znamo da je Bog istupio iz svojih dalekih prostranstava i postao blizak, ušao je u naš život i govori nam: "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?" (Iv 11, 25-26).

Sjetimo se na trenutak prizora na Kalvariji i ponovno poslušajmo riječi koje je Isus, s križa, uputio razbojniku raspetom njemu s desna: "Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!" (Lk 23, 43). Sjetimo se dvojice učenika na putu za Emaus, kada, nakon što prevališe dio puta s Uskrslim Isusom, prepoznaše ga i bez oklijevanja pođoše prema Jeruzalemu da navijeste Gospodinovo uskrsnuće (usp. Lk 24, 13-35). U sjećanje se s novom jasnoćom vraćaju Učiteljeve riječi: "Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto'?" (Iv 14, 1-2). Bog se doista pokazao, postao je dostupan, toliko je ljubio svijet "te je dao svoga Sina Jedino rođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni" (Iv 3, 16), a u najvišem činu ljubavi križa, uranjajući u ponor smrti, pobijedio ju je, uskrsnuo je i otvorio i nama vrata vječnosti. Krist nas podupire kroz tamu smrti kroz koju je sam prošao; on je Dobri Pastir čijem se vodstvu možemo povjeriti bez imalo straha, jer on dobro poznaje put, također put kroz tamu. Svake nedjelje, kada molimo Vjerovanje, mi iznova potvrđujemo tu istinu. A pohodom grobljima na kojima s ljubavlju molimo za naše pokojnike, pozvani smo još jednom, odvažno i snažno obnoviti snagu naše vjere u vječni život, štoviše živjeti s tom nadom i svjedočiti je svijetu: iza sadašnjosti nije ništavilo. Upravo vjera u vječni život ulijeva kršćanima odvažnost da još snažnije ljube ovu našu zemlju i rade na izgrađivanju jedne budućnosti, da bi joj dali pravu i sigurnu nadu. Hvala.

Duhovnost

FRANJEVAČKI IZVORI

MOLITVENIK FRA ANĐELA NUIĆA

SPISI SVETOGA FRANJE I SVETE KLARE

POTVRĐENO PRAVILO FRANJEVAČKOG REDA