U crkvi Franjevačkoga samostana u Tomislavgradu, 30. ožujka 2026. godine, u zajedništvu Božjeg puka i oko šezdeset braće proslavljena je sveta misa zadušnica za pokojnog fra Antu Ivankovića. Euharistijsko slavlje predslavio je naš provincijal fra Jozo Grbeš. U homiliji, Provincijal se s posebnim poštovanjem prisjetio života pokojnog fra Ante:
Odlaskom jednoga od nas odlazi dio nas. Gledajući život unatrag dok razmišljamo o ljudima i događajima, o patnjama i radostima onda možemo jasnije vidjeti i milost Božju i smisao putovanja. Tako iščitavamo i život fra Ante Ivankovića, brata našega kojemu danas govorimo zbogom.
Fra Ante dolazi iz obitelji od sedmero djece, od oca Franje i majke Janje rođ. Glavaš. Njegov najstariji brat bijaše Ivan. On je stupio u Franjevački red 1943.godine te uzeo redovničko ime Miljenko. Imao je samo 20 godina. Bio je pripravnik za svete redove. Ubili su ga partizani. On je jedan od one naše 66. braće. On je i jedan od sedmorice koji je odveden prema Splitu i ubijen.
Životi ove obitelji su usko vezani za sudbinu Hrvata 20. stoljeća: Fra Miljenka je krstio fra Zvonko Mandurić koji je nakon služenja ovdje u Duvnu 20-tih godina prošlog stoljeća, već 1928. godine poslan za misionara u SAD. Tamo se desetljećima misionarski brinuo za Hrvate. Tamo je i umro 1970. Fra Antu je krstio fra Berto Dragičević koji je branio svoj puk od partizanskih zločina 1940-tih godina, te je nakon 1945. morao bježati, prvo u Austriju, pa u SAD. Umro je u Norvalu, Kanada, 1990. godine.
Otac Franjo ubijen je godine 1943. kada Anti bijaše samo 5 godina, iste godine kada brat fra Miljenko obuče habit na Humcu. Fra Ante je posljednji brat naše Provincije koji je najuže obiteljski vezan s mučeničkom smrti naše 66. ubijene braće Kada je fra Antin brat, fra Miljenko nestao/ubijen/odveden u veljači 1945., njegova majka Janja, po primanju vijesti o nestanku sina, brzo je otišla pješice na Brijeg vidjeti što se dogodilo, ali nije mogla puno toga tada saznati. I nikada nije saznala. Niti ona, niti mi, njegova braća! Nedugo nakon toga majka i sestra su završile u zatvoru. Majka je u zatvoru bila dvije i pol godine, a sestra godinu i pol dana. Sve se to dogodilo jer je majka dala komad kruha Mirku Kapulici, vođi gerile nakon II. Svjetskog rata, a nije znala da se krio od Udbe na njihovu imanju. Svijet je opak. Režimi su opaki. U svim vremenima. Oni lome, krše, ubijaju. Ali je istina i suprotna: “Svijet slomi svakoga, a nakon toga mnogi su jaki na slomljenim mjestima...“ (Ernest Hemingway)
Godine 1950. nakon svih obiteljskih tragedija, nakon smrti brata u habitu, majka reče malom Anti: „Hajde sinko ti u sjemenište.“ Netko treba nastaviti gdje je fra Miljenko stao. Ante je poslušao. Otišao u sjemenište godine 1950. Bijaše mu samo 12. godina. Kasnije je obukao habit 1957. Uzeo redovničko ime svog ubijenog brata, fra Miljenka i postao svećenik 1965. godine.
Život ga je vodio od rodne Tubolje, do školovanja u: Stipanićima, Visokom, Splitu, Sarajevu i Ljubljani, novicijata u Kraljevoj sutjesci, vojske u Kumanovu, Makedonija, studijskog vremena u Münchenu i Briselu. Fra Antu je život vodio po službama i župama Provincije, ali i misija: Bukovica, Humac, Čapljina, Tomislavgrad, Široki Brijeg, Roško polje, Čitluk, Rasno, Čerin, Seonica. Bijaše gvardijan ovog dičnog duvanjskog samostana, ekonom i definitor naše Provincije. Vjerojatno najčasnija služba njegova života bijaše: misionar. Bijaše misionar u Kongu početkom 1970tih. Fra Ante bijaše jedan od sedmorice hercegovačkih franjevaca koji su djelovali u afričkom Kongu. Učio je kiluba jezik kako bi mogao slaviti svete Mise, držati homilije i kateheze. Taj isti kiluba jezik na koji je naš brat fra Blago Brkić preveo Bibliju, katekizme i ostale liturgijske knjige. Poslije njega to je nastavio fra Filip Sučić. Kako sam fra Ante kaza: Prvu propovijed je morao održati pred biskupom kako bi dobio dozvolu za propovijedanje. Dobio je pohvalu da je razumljiv. Za vrijeme službe u Africi promijenio je nekoliko misija. Misija je središte kršćanstva. „Dajem vam novu zapovijed...“ (Iv 13,34) „Učinite mojim učenicima sve narode...“ (Mt 28,19) ostaje i dalje središte svega. Fra Ante se nakon nekoliko godina vratio doma zbog zdravstvenih problema.
Vjerujem da se mi često pitamo što određuje naš život? Kamo ide naš put? Što određuje naše izbore, naše stavove, naše odnose? Poput građevine, tako je i s čovjekom: temelji nam određuju život! Patnja određuje koliko boli možemo podnijeti! Ljubav određuje sav smisao. Duh određuje kako vidimo život! Ta život nam je „Hram duha i Duh Božji prebiva u vama.“ (Kor 3,16). Narav i Božji darovi u nama određuju sva naša ponašanja. O fra Anti napisa njegov magistar o. fra Bono još Visokom, na početku njegova odgoja i formacije ovako: „Dobre je i simpatične nutrine. Obično je veseo i nasmijan. To je znak unutarnje sređenosti i zadovoljstva. Nadarenost mu je dobra, a marljivost još bolja.“ Čini mi se, kako onda, tako kroz cijeli život. To bijaše fra Ante!
Nalazimo se u Velikom tjednu! Samo je jedan tjedan Veliki, obilježavamo Isusovo posljednje putovanje od Betanije do Maslinske gore, od Siona do Jeruzalema, od slavlja do prezira, od ljubavi do izdaje, od Hrama do Posljednje večere, od suza do svjetlosti. Mi smo slika Božja, pa je i naš put tako često putovanje „između“, putovanje „prema“, putovanje „iz“, putovanje „od“, putovanje „za“! Vjerujemo da je fra Antin život u svim njegovim dijelovima bio putovanje s Kristom. I to je najvažnije. Ta to je vjera naša: „Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime.” (Rim 6,8)
Zadnjih godina fra Ante je proveo u tišini svoje sobe, na svom krevetu patnje. U šaptanju s dubinama, prošlostima i sadašnjostima, sjećanjima i molitvama. Mir bijaše u njemu! Vjerujem i zato jer „Tišina nije praznina; ona je prisutnost koja čeka da bude primljena.” (T. Merton) Hvala braći ovog samostana na čelu s gvardijanom fra Božom na ljubavi, brizi i dobroti iskazanoj našem fra Anti. To je naš poziv. Na kraju vremena vrijedi samo ljubav. Ljubav koju dajemo. Amen.
Na koncu misnog slavlja pročitan je iskaz sućuti mostarsko-duvanjskoga biskupa mons. Petara Palića i fra Antin životopis te je duvanjski gvardijan fra Bože Milić zahvalio svoj braći, obitelji pokojnog fra Ante i suradnicima koji su kroz tri godine fra Antine bolesti ustrajno i u duhu bratske i kršćanske ljubavi bili fra Anti na usluzi.
Nakon svete mise slavljeni su sprovodni obredi te je pokojnikovo tijelo položeno u fratarsku grobnicu na groblju Karaula u Tomislavgradu.
