Na posuškom groblju Martića Križ, 14. ožujka 2026. godine, u zajedništvu brojnoga Božjeg puka i preko stotinu braće franjevaca i svećenika, proslavljena je sveta misa zadušnica za pokojnog fra Ferdu Bobana. Euharistijsko slavlje predslavio je mostarsko-duvanjski biskup mons. Petar Palić. Na početku slavlja, izražavajući kršćansku sućut ocu provincijalu fra Jozi Grbešu, svoj braći Provincije, obitelji i rodbini pokojnoga fra Ferde, biskup se s posebnim poštovanjem prisjetio fra Ferdina života ističući kako je kao odani sin sv. Franje pokazivao svoju blizinu vjernome puku kojem je radosno služio ne sustežući se ići u misije te na periferije i mjesta koja možda nisu u središtu, ali u kojima je bilo važno svjedočiti i naviještati radosnu vijest Isusa Krista.
Na sv. misnom slavlju propovijedao je provincijal fra Jozo čiju propovijed prenosimo u cijelosti:
Poštovani oče biskupe Petre, generalni vikaru Nikola, braćo svećenici i redovnici, drage sestre, braćo Ivane i Vinko Boban, draga obitelji Boban!
Naš život je u hodu prema smrti, rastancima i vječnosti. I dok gledamo život u natrag teško ga je u riječi staviti. Riječ siromašna, život velik, vječnost duga, pravednost bogata, a duša ne može u jadnom i graničnom ljudskom biti opisana, zabilježena. O svakom životu se može puno kazati, jer život je najveće bogatstvo. Ali neki ljudi kao da stanu u riječ, a u toj riječi kao da stanu sve ostale riječi. Ako smijem satkati fra Ferdin život u riječ, rečenicu, onda bio to bilo ovako: Bijaše to dobar čovjek! Točka. U tom „dobar čovjek” kao da je sadržano sve. S vama dijelim malo bogatstva ne zbog njega, ne zbog rastanka, nego zbog nas da i nama ostane u baštini dio dobrote kojoj je ime fra Ferdo Boban! Nije riječ o svetosti, nego o stvarnosti! Ta i po njemu naučismo da „od svakog treba tražiti samo ono što on može dati.” A jednostavni mogu dati puno. Kao da se smiju kad gledaju u nebo! Ta oni koji malo imaju uvijek daju iz puna srca.
Prošao je ovaj naš brat ovim životom čineći dobro, u svakom mjestu i u svakoj službi. Bijaše tako u Tomislavgradu, Kočerinu, Seonici, Albaniji, kao i Veljacima, Gorancima, Gradnićima, Konjicu. Sa svim ljudima na svim mjestima. I svi ga pamte po istom uzdahu: Dobar čovjek! Svatko ima svoju priču o fra Ferdi. I svaka je dobra, ugodna, vesela!
Kaže nam Krist: Ako ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. (Mt 18,3). A to jednostavno znači: odbaci ponos i sebeljublje, vjeruj Gospodinu i budi poučan i ponizan. Oni koji su s njim živjeli znali su kazati: Još kao dijete bijaše iskren! Bio je čovjek, ali je u duši bio dijete. Znao je nasmijati ljude oko sebe. Nizak rastom - velik duhom. Srce veliko u kojem je bilo mjesta za ljude sve.... On je bio živi svjedok i dokaz da Bog ima dva prebivališta – jedno na nebesima, a drugo u poniznom i iskrenom srcu.” Takvo je bilo srce fra Ferdino.
Kaže nam Krist: „Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!“ (Mt 5,8). Čisto srce vidi pravedno. Živi život bez straha. Istina mu je ogrtač, sud mu je pravedan. Ta čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo. (A. de Saint-Exupéry, Mali Princ). Bilo da je u pitanju kuća u svojim ograničenostima ili svemir u svojim zvjezdanim stazama ili pustinja koja skriva tajne zemlje, ono što čini njihovu ljepotu – nevidljivo je!
Netko reče: Rijetkost je bilo susresti fratra jednostavnijega srca i života. On je oživotvorio blaženstvo: „Blago čistim srcima oni će Boga gledati.“ Bio je dijete jednostavnosti... bez sebičnosti. Bio je fratar koji je istim srcem služio i u Albaniji i u Hercegovini. Fra Ferdo je volio život, volio činiti svima dobro. Stigao je na mnoge tuđe radosti i dane žalosti. To dobro i čisto srce pokazalo se jakim u mučnim vremenima. Da, u tim mučnim vremenima komunizma kada je fra Ferdo uspravno stajao i branio istinu, razumio bol Hrvata za slobodom, dolazeći iz patničke obitelji, postao je svjedok istine i pravde. To mu je bilo naravno. To bijaše on. U dokumentima bivše države, bivših moćnika, bivše diktature stoji: U prvoj polovici 1980. godine u franjevačkom sjemeništu u Visokom bio je pripadnik ilegalne neprijateljske organizacije. Zamislite, dijete im bijaše opasno. Kaže jedan njegov kolega iz sjemeništa koji je skoro 6 godina proveo u najgorem zeničkom zatvoru i to zbog ljubavi prema hrvatskom blaženiku: Imao je veliku dušu. Bio mi je svjedok na suđenju. Mučili su ga, ali nije se slomio. Ostao je uspravan. Mnogi nisu bili takvi! Uspravno je hodio cijeli život. Znao je da trnje i bodlje ne služe ni čemu. Oni su obična podvala cvijeću!
Kaže nam sv. Pavao: Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima!“ (Rim 12,15). U središtu Isusova poslanja nalazi se spremnost nositi tuđe terete, pomoći drugima u nošenju njihovih bremena. Stoga, neka naša braća ovako rekoše o njemu: Volio je biti s ljudima i ljudi su voljeli biti s njim. U svim prilikama, našao je prigodu za neku šalu. Fra Ferdo je volio loptu, o kako je volio nogomet. Loptu je mogao udariti puno jače nego mnogi drugi... I kad nađe mjesto u mreži radovao bi se kao malo dijete. A ako bi promašio opet bi djetinje samo rekao:”E jarac te odnio! A lopta okrugla kao beskraj, kao vječnost. Kao da se i po njoj čovjek uči, nauči beskrajnom, bezvremenskom. Kao kad nogomet s najvećom radošću igra, kao da vremena više nema. Sve je u radosti. Kamena s ramena! Koliko bi se tada spustio do zemlje, bacajuci kamen, isto je tako u svakodnevnom životu, srce svoje je spuštao zemlji, da zagrli, da ohrabri sve one koji su tako prizemni i neprimjetni bili, i kojima je itekako trebala podrška i ljubav. Ta ruka koja daje uvijek je iznad one koja uzima. (Diderot).
Njegov kolega fratar se sjeća i kaže: Uvijek sam žurio. To je moj običaj. Znao mi je reći: Polako kolega, kakva žurba? Tamo gdje odemo neće biti žube. Spremi se! Nikad ga nisam vidio ljuta. Kada bi trebalo nešto uraditi u župi dovoljno je bilo reći to bi trebalo. On bi odgovarao: „Nema problema“ i odlazio bi izvršiti taj zadatak.
Kaže nam Sv. Franjo: Pravilo i život manje braće jest jednostavno živjeti Evanđelje. Tako je to shvatio i fra Ferdo. Bio je fratar! Uvijek brat! Svima brat! Jednostavnost nije razumijevao. Nije ju učio. Ona je bila u njemu. S njim! Ona bijaše on. Učio nas je kako je dobro jednostavno živjeti. Kako život ne treba kompliciati i kako se sebe ne isplati stavljati na prvo mjesto. Jer prva mjesta ne ostaju dugo prva. Ona gube. To je Evanđelje. To bijaše fra Ferdin život. Od ove dobre duše, vjerujem svi mi možemo naučiti: čovječe budi iskren, blag, istinoljubiv, radostan. Neka nam ovaj naš brat bude povod više: za živjeti jednostavno, dijeliti sve i razumjeti da svi umiremo. I svećenici umiru. I to brzo i naglo i to nam još više govori da nam ljubav mora biti put i smisao!
Dan prije smrti mnogi od nas svećenika bijasmo sudionici pastoralnog dana zajedno s našim biskupom. Bijaše i fra Ferdo s nama. Uvijek je bio s nama. Na svakom skupu, svakom sprovodu, svakoj događaju, svakom predavanju. Bijaše i taj posljednji put. Znao je da je to važno, da je to obaveza, da nema isprike, da nema ranijih odlazaka, da nema drugih važnijih stvari. Kada si tu onda si tu i nisi nigdje drugdje! E, da sam znao da je to posljednji put, posljednji dan, ostao bih malo duže. Zagrlio bih ga još jednom i rekao bi mu hvala. Za sve hvala. O kako je važno ljudima reći hvala svaki dan. Kako je važno kazati onima koje ljubimo da ih zaista volimo!
Stoga nam je ostalo danas kazati: Brate Ferdo hvala ti! Za sve ti hvala. Hvaljen budi Gospodine moj po sestri našoj tjelesnoj smrti. Neka Gospodin bude tvoje veselje. Zauvijek. U vijeke. Sve vijeke. Amen.
Potom je pročitana poruka sućuti kustoda Franjevačke kustodije u Albaniji fra Paške Gojçaja te zahvaljeno na brojnim iskazima sućuti koje su poslali mnogobrojni predstavnici iz crkvenog, javnog i društvenog života. Pročitan je fra Ferdon životopis te nakon svete mise i posljednje preporuke, fra Feredno tijelo položeno je u fratarsku grobnicu u Posušju.
