Na čitlučkom groblju Podadvor, 11. studenoga 2025. godine, u zajedništvu brojnoga Božjeg puka i oko šezdeset braće naše Provincije, proslavljena je sveta misa zadušnica za pokojnog fra Petra Krasića. Euharistijsko slavlje predslavio je vikar Provincije, fra Miro Šego. U homiliji se fra Miro, oslanjajući na temelj vjere u Uskrsloga, koji jedini ljudskom životu i smrti daje smisao, s posebnim poštovanjem prisjetio života i djela koja je Gospodin po fra Petru za njegova ovozemaljskog života učinio:
Ovo sprovodno bogoslužje spomen je muke, smrti i uskrsnuća Kristova i nada našeg uskrsnuća. Za tu je nadu pokojni fra Petar živio, u toj je nadi trpio, s tom se nadom otisnuo na drugu obalu života da u vječnosti živi s Bogom.
Opraštamo se danas, braćo i sestre, od našega fra Petra – svećenika i redovnika, franjevca, koji je sav svoj život uložio u službu Bogu i ljudima kojima je bio poslan.
Njegov ljudski, a osobito redovnički život započeo je u teškim vremenima za Hrvate katolike u Hercegovini. Često bi fra Petar u razgovoru znao reći kako je, nakon što su on i brat mu fra Ljubo otišli u sjemenište, njihov otac odmah bio pozvan od tadašnjih vlasti na razgovor te, kada nije htio odgovoriti sinove od te nakane, i sam izgubio posao – a obitelj je valjalo prehraniti. Godine 1949. fra Petar, zajedno s još nekolicinom dječaka iz Hercegovine, odlazi u sjemenište na Poljud u Split. Bilo je to vrlo teško i zahtjevno vrijeme, prepuno izazova. Jedno su vrijeme bili isključeni iz školskog programa jer je tadašnji režim zabranio pohađanje nastave onima koji pripadaju hercegovačkoj franjevačkoj obitelji. Slijedila su razna partijska podmetanja i drugi pritisci kojima je jedini cilj bio odvratiti te mlade ljude od puta kojim su krenuli. No, svi ti pritisci nisu mogli odvratiti fra Petra od nakane da postane fratar – i to hercegovački. Tako je 27. srpnja 1958. zaređen u Mostaru, a 10. kolovoza iste godine proslavio je svoju mladu misu u Čitluku.
Svećenički put započeo je na Humcu, zatim je službovao na Širokom Brijegu, u Slanom, ponovno na Humcu, potom u Ljubotiću, Kočerinu i Mostaru. Bio je organizator hodočašća iz Ljutoga Doca na Široki Brijeg za blagdan Velike Gospe. Bilo je to prvo hodočašće nakon 1945. – svojevrsno „probijanje leda“, jer je vlast u to vrijeme branila vjerske obrede izvan crkvenih dvorišta. Isto je učinio i kada je iz Kočerina organizirao vjerničko hodočašće s 2.500 vjernika na Široki Brijeg na Gospojinu. Unatoč reakciji milicije, vjernici nisu posustali ni trenutka, nego su uz molitvu i pjesmu hrabro nastavili put. Ova praksa hodočašća s Kočerina na Gospojinu održala se sve do današnjega dana.
Fra Petar bijaše vedar i nasmijan u susretima s ljudima koji su posjećivali mjesta gdje je boravio, ali nadasve ozbiljan u stvarima u kojima je trebalo biti odlučan i djelotvoran – bilo da se radilo o izgradnji ili o organiziranju zajedničkih pothvata s narodom. O tome svjedoče mnoge građevine, osobito crkve i drugi vjerski objekti, kao i kulturne ustanove koje je podizao. Ništa nije prepuštao slučaju. Sve je vrlo studiozno proučavao, savjetovao se sa stručnim ljudima i pomagao svojim savjetima da sve bude usklađeno i u građevinskom i u duhovnom smislu. Ostat će upamćen i kao sugraditelj najvećeg lika sv. Franje na svijetu, koji je, zajedno sa Starčevićem, sagradio na kočerinskom zvoniku.
Kroz različita mjesta na kojima je djelovao i službe koje je unutar Provincije obnašao, fra Petar je posljednjih 45 godina svojega života posvetio jednom mjestu u kojem je u potpunosti ostvario sebe – i kao svećenik i osobito kao franjevac – Masnoj Luci. Ne samo kroz izgradnju onih velebnih objekata koji oduševljavaju svakog posjetitelja (kuća, crkve, groblja i duhovnog centra), nego prije svega kao franjevac koji se svim srcem i dušom zalagao za očuvanje ovoga Bogom danog bisera. Često neshvaćen, pa i odbijan u raznim projektima, fra Petar je bio uporan i nije odustajao dok se taj prostor napokon nije proglasio „Parkom prirode Blidinje“. I to je, bez sumnje, ono po čemu ćemo ga najviše pamtiti.
Bio je miran i tih, nadasve susretljiv sa svim posjetiteljima koji svakodnevno dolaze u Masnu Luku i na Blidinje. Svi koji su barem jednom navratili u Masnu Luku mogli su u razgovoru s fra Petrom „proći“ svim stazama toga prekrasnog prostora – od Badnja, preko Blidinjskog jezera do Barzonje, putem ispod Vrana kraj sv. Ante do Dive Grabovčeve, pa preko polja do Risovca, pa opet preko Gornjeg Badnja, Hajdučkih vrata i do vrha Pločna na Čvrsnici. Sva ta mjesta i prostori obilježili su život fra Petra, ali je i on svakom od njih dao svoj neizbrisiv pečat.
Prije sprovodnih obreda, budući da je provincijal fra Jozo Grbeš bio spriječen osobno sudjelovati u slavlju svete mise i obreda, pročitano je njegovo pismo:
Draga braćo, poštovani fra Mićo i obitelji Krasić!
U riječ malo stane! Ona je tijesna, osobito kad u nju želimo staviti dug život. Ali riječ je i bogata kada u nju stavimo zahvalnost. Stoga, na kraju života, ostaje nam samo kazati hvala Bogu za život koji predajemo u njegove ruke. Iako je ostavio pečate na mnogo mjesta, osobito na Kočerinu, fra Petrovo ime vezano je ponajprije za mjesto koje zovemo Masna Luka: od samih početaka, kada ništa nije bilo, do današnjeg vremena kada toliko toga jest! Od Franjevačke kuće molitve do cesta i parka prirode, kapelica i groblja, do čuvanja ljudi i brige za prirodu koja nam o Stvoritelju najviše govori – tko bi zbrojio sve planove i poslove, ideje i građevine, vizije i temelje za nova vremena!
Masna Luka postala je mjesto susreta i duhovnosti, prepoznatljivo po franjevačkoj blizini svakom stvorenju. Ona je i plod vizije novog života na mrtvom kamenu, obnove duha na zgarištu tragedija. Da, trebalo je ostati i opstati u teškim vremenima, izdržati sve samoće i neizvjesnosti te postati znak naše nazočnosti. Tamo je kamen memorije postao kamen života, a mjesto pustinje – dom molitve i novih početaka.
Stoga danas, dok se opraštamo od brata našega fra Petra, govorimo hvala za sve godine. Nama ljudima uskraćeno je puno toga znati! Naše su memorije kratke, naše zahvalnosti malene, naše znanje ograničeno, naš put kompleksan! Čovjek je biće zaborava, tako često suprotno Bogu koji pamti. Na kraju ostajemo samo On i mi! Zemaljsko prepuštamo sjećanjima i zaboravima, a nebesko postaje domovina naše duše.
Znamo i vjerujemo da Gospodin uzima dobro, otpušta loše, prima čisto i prašta slabo. Stoga se njemu utječemo, njega molimo i pred njim smo ono što jesmo! "Jer nitko od nas sebi ne živi i nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo – Gospodinu živimo; ako umiremo – Gospodinu umiremo. Ta Krist zato umrije i oživje da Gospodar bude i mrtvima i živima.’"(Rim 14,7-9)
U ime sve braće naše Provincije, dok zahvaljujemo za život fra Petra Krasića i molimo Gospodina za dar milosti i vječnosti, dijelimo tugu njegova odlaska sa svim ljudima koji su bili dio njegova zemaljskog putovanja.
Počivao u miru Božjem!
Potom je pročitana poruka sućuti mostarsko-duvanjskog biskupa mons. Petara Palića te zahvaljeno na brojnim iskazima sućuti koje su poslali mnogobrojni predstavnici iz crkvenog, javnog i društvenog života.
Fra Miro Šego, kao gvardijan humačkog samostana gdje je fra Petar proveo posljednje godine svojega života, zahvalio je samostanskom bratstvu, novacima te medicinskom osoblju koji su tijekom fra Petrove bolesti svakodnevno pokazivali bratsku i kršćansku skrb.
Čitlučki župnik fra Danko Perutina pročitao je fra Petrov životopis. U ime duhovnih zvanja broćanskog kraja od fra Petra se oprostio fra Gojko Zovko, a u ime obitelji fra Petrov nećak fra Mićo Pinjuh.
Nakon svete mise i posljednje preporuke, fra Petrovo tijelo položeno je u fratarsku grobnicu u Čitluku.
