U župnoj crkvi svetog Jakova u Međugorju, 30. lipnja 2025. godine, proslavljena je sveta misa zadušnica za pokojnog fra Slavka Soldu. Euharistijsko slavlje predslavio je naš provincijal fra Jozo Grbeš. U homiliji, Provincijal se s posebnim poštovanjem prisjetio života i djelâ koja je Gospodin po fra Slavku činio:
Rođen ovdje u ovim poljima i kamenu Medjugorja kada život bijaše težak, od ranog školovanja njegov život bijaše na putu. Fra Slavko: svećenik, fratar, misionar, župnik, poglavar franjevaca u Americi i Kanadi, provincijal franjevaca u Hercegovini, duhovnik, odgojitelj, ispovjednik. Životni put ga je vodio tisućama milja daleko, ali i vraćao na početke.
Danas mu govorimo hvala i zbogom. U zahvalnosti smo uvijek škrti. Oh, kako je važno zahvaljivati. I danas njemu govorimo hvala za dobar život, za služenje, za primjer dobrote, za vremena kada mu možda nitko nije rekao hvala. Govorimo zbogom jer vjerujemo da se Bogom svi naši krugovi zatvaraju i s njim svi naši počeci imaju svoj cilj.
U njegovu životu iščitivamo i Božju snagu i nadahnuće za nas zemaljske putnike. Fra Slavkov život kao da je raspoređen u četiri jasna dijela: služba dijaspori (NY), služba poglavara (Chicago-Mostar), služba odgojitelja (Humac) i služba duhovnika i ispovjednika (Međugorje).
Dijaspora je ispisala noviju povijest hrvatskih odlazaka, tragedija, nada, zajedništva. U sredini tog iskustva stoji hrvatski svećenik, misionar, dušobrižnik, branitelj izbjeglih, tužnih, zarobljenih, odvojenih. Fra Slavko je bio taj!
“Bilo je godina i vremena kada život nije bio lagan. Godine 1980 pa dalje nisu bile baš lagane za hrvatsku zajednicu u Americi. Na sastanku starješinstva pitali su tko bi mogao preuzeti odgovornost najteže župničke službe u New Yorku. Fra Slavko kaže: “Ja idem!” Nije se nazad obazirao. Idem on gdje je teško!” Tada je bio mladi svećenik (samo 8 godina).
On je ondje gdje nikoga nema, politički nepodoban, glasan u suprostavljanju diktaturama i sam žrtva komunističkog režima. Domu svom nije smio putovati kroz mnoge godine samo zato što bijaše hrvatski svećenik. Dijelio je sudbinu svih za koje se brinuo. Kada nisu mogli oni vidjeti oca i majku ili ići im na sprovod u domovinu, nije ni on išao! Ni svome ocu na sprovod nije mogao doći! Da, s njima je plakao, molio, šutio, patio, sanjao, nadao se. Kada su oni bili progonjeni, medijski ili fizički bijaše i on. Ta on bijaše župnik hrvatske župe u New Yorku, najopasnijem mjestu za komunizam, ali i najmoćnijem mjestu hrvatskih snova o slobodi. O, sjećam se tih ljudi. O kako su snažno vjerovali u dolazak slobode! Fra Slavkova jedina krivnja bijaše njegova misija: vjerovao je zajedno s njima u slobodu. Svoga oca i majku susretao je u Italiji jer on je mogao otići u bilo koju zemlju svijeta, ali nije smio u svoju domovinu! Kada susreti nisu bili mogući onda je slao audio kasete kako bi otac i majka mogli čuti njegov glas. Glas je bio znak ljubavi koja je daljinom bila sve snažnija. Fra Svetozar je tome prvi svjedok!
Fra Slavko se našao i u crkvi i u bolnici, i na pomoći polaganju stotina vozačkih ispita i u prijevodu dokumenata, i u sudnici samoće i u zatvoru nepravde i na cesti i na fešti. On je slavio obljetnice i narodne povijesti i Stepinčeve smrti u vremenima kada je to bilo životno opasno. On je svečano otvorio ulicu u čast Kardinala Stepinca u središtu Manhattana zajedno sa židovskim gradonačelnkom NY-a. I zbog toga postade nepodoban. Taj hrvatski svećenik fra Slavko postao je znak jednog vremena i sudbine jednog naroda. On dakle bijaše svjedok mučnih 70tih i 80tih godina 20. stoljeća u Americi.
“Tragični dogovori visoke politike koja je zaboravila čovjeka zatvorila je dvadesetak hrvatskih ljudi. Slijedi veliko suđenje u New Yorku. Nikakva politička sila ih ne želi zaštiti, a ogromna sila ih napada i progoni. Ljudi nemaju novca za život a kamo li za hotele i za dugotrajni sudski proces u skupom New Yorku. Nitko se ne usuđuje nesretne ljude u kuću primiti. Prognani među prognanima. Fra Slavko kaže dođite k nama u našu župnu kuću na Manhattanu. S nama ćete živjeti. Mi ćemo s vama dijeliti vašu sudbinu i nećemo vas ostaviti. I sljedećih osam mjeseci puna je kuća ljudi koje je život višestruko prognao i nađoše utočište i prijatelja u dobrome srcu jednoga čovjeka kojega danas ispraćamo. Kada su napadnuti i optuženi i od advokata i sudaca, i politike i policije, fra Slavko hrabro ustaje i svima poručuje da su to dobri i čestiti ljudi.”
Svjedok hoda hrvatske zajednice, svjedok zatvaranja, suđenja hrvatskih uznika, svjedok tihe patnje obitelji i prijatelja. Njegov bliski prijatelj fra Jozo Grubišić je tome svjedok kao i neka druga naša braća. Američki FBI mu je priznao da je i on sam, fra Slavko, na meti komunističkih vlasti koje mu prijete likvidacijom te mu ponudili pomoć u zaštiti što je fra Slavko odbio rekavši: “Svi znaju gdje ja živim!” Bio je za Udbu persona non grata. Tek kada sam i sam odlazio u američke zatvore posjećivati hrvatske uznike (posebice Bušića i Bagarića) razumio sam sve više i fra Slavka. Da, on je svjedok. A svjedoci su ljudi kojima se vjeruje. Kao što jedan uznik reče: “Bio je fra Slavko otac svima nama. Znak sigurnosti.” Ta uloga oca kao da je postala dio fra njegova identiteta.
O kako možemo puno naučiti iz njegova život u dijaspori. I mi učimo iz ovoga da je i nama biti očevi ljudskim dušama, uvijek zaštitnici slabih i žrtava nepravde. O kako možemo naučiti snagu i važnost slobode i beskompromisnog zalaganja za istinu. Uvijek istinu, jer ona je božanska! Dostojanstveno, blago i smireno! I po njegovu životu iščitavamo kako: „Teška vremena stvaraju jake ljude, a jaki ljudi stvaraju bolja vremena.“
I dođe onda vrijeme i za domovinu! Kada braća Provincije odlučiše, vratio se u domovinu, služio kao provincijalni ministar, stvarao zajednicu nakon godina neredovitosti, nesustavnosti i svih lokalnih muka, posluha i neposluha. Bilo mu je jasno što treba i kako treba! Iskustvo dalekog svijeta mu je pomoglo da bude odlučan, da se ne boji i da krene naprijed. I opet se nađe u ulozi oca, oca provincije, oca braći kojima je bio na čelu u služenju. O kako možemo naučiti iz ovoga njegova iskustva kako se ne treba nikada bojati, uvijek ići naprijed, uvijek znati kako pjesma kaže:
“Znam da uvijek treba ići. Znam da ima bezbroj mjesta, postoji bar jedna cesta do svih mjesta, ljudi svih.” (D.T.)
I nakon te službe fra Slavkov život dobi novu dimenziju! Bijaše fra Slavko odgojitelj naše mladosti. I tu kao da je ponovno na nov način shvatio da je “Gospodin blaženstvo sakrio u davanju, poniznosti i blagosti.” Kako to lijepo iskaza ovih dana jedan od mladih fratara kojemu je fra Slavko bio odgojitelj: “Bio je čovjek drugačijeg mentaliteta i pogleda na svijet. Izvandomovinstvo ga je oblikovalo. Bio je pravedan, čovjek od reda, discipline, molitve i rada. U njemu se tako jasno zrcalio svećenik, redovnik, otac i brat. Samo čovjek s jasnim idealima može voditi drugog čovjeka. Nikad od nas nije tražio nešto što sâm nije bio spreman učiniti. Živio je s nama i za nas. Posebno je volio Blaženu Djevicu Mariju i Alojzija Stepinca. Uvijek nam je s velikom ljubavlju i žarom govorio o svom narodu koji je otišao iz domovine trbuhom za kruhom.”
U tim godinama odgoja naše mlade braće opet bijaše otac svima.
I onda opet na početak. Ovdje u Međugorju gdje je počeo njegov fizički život, ovdje se krug zatvara, ovdje gdje je bio ispovjednik, duhovnik, brat i opet otac mnogim dušama. Ovdje gdje su mnogi i po njegovim riječima dobili snage i milosti novih početaka. Ovdje gdje se “savršenstvo postiže, ne kada se više nema što dodati, već kada se više nema što oduzeti.” (Antoine de Saint-Exupe). Da ovdje kao i svugdje fra Slavko je bio staložen, strpljiv, blizak ljudima. Njegova blagost je bila nadahnuće mnogima. Znao je jako dobro da trebamo biti blagi prema ljudima. Kako reče jedan drugi brat: “Naša blagost neka nema uvjeta. Budimo blagi zbog sebe i zbog drugih. Život je počesto i previše grub da bi mu bila potrebna još i naša grubost. Naš poziv je da svojom blagošću umanjimo njegovu grubost.” Mnogi su ga stoga tražili za razgovor. Pomagao je mnogima steći mir!
I dođe vrijeme odlaska. Sve je ostavio u redu. Jasno i čisto. Iza njega je uvijek ostalo čisto i jasno. I kada sam ga upitao uz njegov bolesnički krevet: Fra Slavko kako si danas? Odgovorio je: “Zreliji sam nego jučer. Svaki dan zreliji. Čekam odlazak.” Pet godina bolesti kao da je neprimjetno hodio tim putem. Da, i po tom hodu nas je učio kako biti strpljiv. U sobi iznad radnog stola visi slika Isusova blaga lica, umjetnika Zvjagina koji je puno toga lijepoga učinio u našoj mostarskoj crkvi. Gledam fra Slavka i gledam tu sliku. I kažem mu, ovaj Isus sliči na tebe. Kaže on: “Isus sliči na svakoga od nas.” U njemu kao da je dio svakoga od nas.
U toj sobi stoji slika Alojzija Stepinca, njujorškog umjetnika Josipa Crnoborija. On bijaše i u njegovoj sobi u New Yorku i u njegovu uredu u Chicagu, njegovoj sobi u Mostaru, tako i ovdje u Međugorju. Njega je zaista volio i od njega crpio snagu u vremenima samoće, daljine, neizvjesnosti… Kao da su mu Stepinčeve riječi: “Samo Bog je vječan! To je, braćo, naša utjeha i naša snaga!” bile dovoljne!
Draga braćo i sestre! I mi na svoj put ponesimo najbolje od fra Slavka. Ne bojmo se novoga. Niti izazova niti poslanja. Budimo i mi otvoreni novim putima, bliskim i dalekim jer u njima stanuje Gospodin. Fra Slavko je tome svjedok! Valja i nama znati i biti učvršćeni u vjeri da sve što umire opet živi i kako reče pjesnik: Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju? Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo? (M.S.)
Fra Slavko je svjesno, spremno i savjesno čekao svoga Gospodina. Neka ga taj uskrsli Gospodin kojemu je do kraja vjerovao primi k sebi. Neka nama da vjere i nade da i mi naše dane možemo živjeti vedro, tiho, smireno i strpljivo kako nas je on učio kako bismo i mi mogli blago živjeti i čvrsto vjerovati te vazda i svagda i s blaženikom Alojzijem svjedočiti:
“Samo Bog je vječan! To je, braćo, naša utjeha i naša snaga!” Amen.
Na koncu svete mise pročitan je fra Slavkov životopis te se od njega oprostilo međugorsko bratstvo na čelu s župnikom fra Zvonimirom Pavičićem. Fra Antonio Musa, obraćajući se u ime fra Slavkovih odgajanika, u svom govoru istakao je fra Slavkovu očinsku dimenziju u odgoju. Među ostalim, kazao je:
Dok smo izlazili iz sobe, fra Slavko se onako meštrovski nakašljao, a mi smo se, prepoznavši što to znači, zaustavili i okrenuli prema njemu. Pogledao nas je tada još jednom i prozborio: ‘Čuvajte jedan drugoga.’ Shvatili smo u tim trenucima da naš meštar nikada nije prestao biti našim meštrom. Dok se opraštam od njega, od našeg oca i brata Slavka, sjećam se tih riječi – ‘čuvajte jedan drugoga’. Riječi koje nas štite od svijeta i riječi koje nas čuvaju i od nas samih. Počivaj u miru, dragi meštre. Hvala ti za primjer, hvala ti za žrtvu, hvala ti za ljubav.
Potom je pročitan iskaz sućuti mostarsko-duvanjskoga biskupa i apostolskog upravitelja Trebinjsko-mrkanske biskupije, mons. Petara Palića, a provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, fra Zdravko Dadić, uputio je riječi sućuti u ime sve braće svoje Provincije te zahvalio za sve što je pokojni fra Slavko učinio za redovničku zajednicu i Crkvu.
Nakon svete mise i posljednje preporuke, fratri i vjernici su se u procesiji s tijelom pokojnog fra Slavka uputili prema mjesnom groblju Kovačica, gdje je njegovo tijelo položeno u fratarsku grobnicu.
