STEPINČEVO U NEW YORKU

STEPINČEVO U NEW YORKU
velj 12 2018 Miriam

U nedjelju, 11. veljače 2018. u Hrvatskoj župi sv. Ćirila i Metoda u New Yorku svečano je proslavljen Dan blaženoga Alojzija Stepinca. Svetu misu predvodio je Đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit dr. Đuro Hranić uz koncelebraciju župnika fra Nikole Pašalića, te asistenciju župnoga vikara fra Željka Barbarića. Nakon župnikova pozdrava i dobrodošlice koju je uputio biskupu Hraniću, započelo je svečano euharistijsko slavlje u kojem su, na poseban način, sudjelovali mladi župne zajednice okupljeni u folklornu skupinu „Kolo grupa kardinal Alojzije Stepinac“ i Hrvatsku školu kardinala Alojzija Stepinca. Sv. misi nazočili su diplomatski predstavnici Republike Hrvatske djelatnici generalnoga konzulata u New Yorku.

Dio nadahnute biskupove propovijedi donosimo ovdje: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni“ (Iv 12,23-24).

Ove riječi o zakonitosti pšenična zrna i ljudskoga života Isus je izrekao skupini Grka, koji su, nakon duga i naporna putovanja, pristigli u Jeruzalem i žarko molili apostole Filipa i Andriju: „Htjeli bismo vidjeti Isusa!“ (Iv 12,21). Zanimljivo je da kad se Isus, na intervenciju dvojice svojih apostola, konačno pojavio pred tim hodočasnicima i kad su oni napokon ugledali njegovo lice, on se ne prepušta njima i njihovim pitanjima (a zasigurno su ih imali kad su tražili susret s njime), nego im on čitav svoj život, poslanje i djelo tumači slikom pšenična zrna. Tu sliku pšenična zrna Isus upotrebljava da bi im protumačio svoj vlastiti život, žrtvu i smrt: „Ako pšenično zrno pavši u zemlju ne umre, ostaje samo. Ako li pak umre, donosi obilat rod! Tko ljubi svoj život, izgubit će ga“ (Iv 12,23-24). A tko je spreman umrijeti sebi, darovati se do kraja i tako izgubiti svoj život, taj će ga sačuvati za život vječni (usp. Iv 12,25). (Štoviše da bi naglasio spremnost umrijeti, Isus čak kaže: “tko mrzi svoj život (...) sačuvat će ga za život vječni“.)

U svjetlu te Isusove riječi o zakonitosti pšenična zrna mi danas, draga braćo i sestre, očitavamo i vrednujemo mučeništvo bl. Alozija kard. Stepinca te njegovu spremnost „Radije umrijeti, negoli popustiti“ komunističkoj vlasti, koja ga je najprije zatvorila i tako mu onemogućila vršenje njegove službe zagrebačkoga nadbiskupa i metropolita, potom je na montiranom političkom procesu lažnim optužbama nad njim izvršila moralno ubojstvo i osudila ga na dugogodišnju robiju i gubitak političkih i građanskih prava, te napokon, nasiljem iz mržnje prema kršćanskoj vjeri i Katoličkoj Crkvi, toksičnim supstancijama odnosno trovanjem izazvala njegovu prijevremenu smrt. A da bi sve to prikrila te spriječila da Blaženik umre u zatvoru, kao mučenik pred licem domaće i međunarodne javnosti, pušten je da umre u kućnom pritvoru u svome rodnom Krašiću.

U svjetlu te zakonitosti pšenična zrna koje, umirući donosi obilat rod i darujući svoj zemaljski, zadobiva vječni život u slavi nebeskoga Oca, mi prepoznajemo danas, draga braćo i sestre, uzvišenost i veličinu mučeničkoga svjedočanstva i tolikih drugih hrvatskih mučenika komunističkoga režima: bl. Miroslava Bulešića i brojnih svećenika, bogoslova, časnih sestara i vjernika laika, a među njima i 66-ice hercegovačkih franjevaca, čiji je proces proglašenja blaženima također već započeo. U toj Isusovoj riječi i njihovom mučeničkom svjedočanstvu zbog vjere u Isusa Krista i vjernosti Katoličkoj Crkvi prepoznajemo i jasnu poruku koju Isus danas upravlja i nama, okupljenima na ovom liturgijskom slavlju. „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko je spreman umrijeti sebi i svome egoizmu, sačuvat će ga za život vječni“ (Iv 12,23-24).

Naime, već nam naše obično ljudsko iskustvo pokazuje: Želim li sačuvati svoj život, svoju komotnost, slobodu i neovisnost, svoj izgled i zdravlje, te ne želim prihvatiti obaveze; ne želim djecu, pa čak niti muža, odnosno ženu; i čuvam svoje životne snage; pazim da se ne istrošim; pazim na svoj fizički izgled, ne želim se vezati uz drugu osobu, ne želim bračne i obiteljske obveze, ostajem sam. Život, snaga, mladost, komotnost koje sam htio zadržati i sačuvati, ipak s godinama nestaju. A od mene i od mojega života ostaje samo onaj dio i samo onoliko koliko sam darovao drugima: ostaju životi moje djece i unučadi, ostaju plodovi mojega odricanja, rada i nastojanja, a iznad svega, ostaje drugima darovana dobrota i ljubav. Ono što sam darivao i poklanjao, što je palo u zemlju i umrlo, čega sam se odrekao, to je postalo životno i donijelo mnogo roda, a ono što sam sebično čuvao to je zauvijek nestalo i propalo.

Bl. Alojzije Stepinac je u svjetlu te Isusove logike pšenična zrna izabrao darivanje svoga života drugima kroz svećeničku službu. Nakon imenovanja zagrebačkim nadbiskupom, od početka je bio svjestan svoje odgovornosti za druge ljude: katolike i nekatolike. Svoj život pretvorio je u zauzeto biskupsko služenje kroz navještaj Evanđelja i hrabru proročku riječ u javnosti. Razlikovao je vlast od države. Radovao se ostvarenju vjekovnoga sna hrvatskog naroda o ponovnom osamostaljenju hrvatske države, ali je hrabro žigosao zlodjela ustaške vlasti, sebe je izlagao opasnosti i spašavao ljude bez razlike. Sramni pokušaj sprječavanja njegova proglašenja svetim ima i svoje pozitivne učinke: dodatno osvjetljuje njegov humanitarni i karitativni rad te njegovo spašavanje Srba, Židova i Roma te političkih zatvorenika. Čim je došla nova komunistička vlast, on je odmah u početku prozreo njezine namjere i poteze. Shvatio je da je zatvoren, oblaćen i osuđen jer je kao zagrebački nadbiskup najugledniji predstavnik Katoličke Crkve, koju se željelo poniziti i do kraja uništiti. Otkrio je pravu nakanu potpuno neutemeljenih optužbi, lažnih svjedoka te nesnosnih poreza, ucjena i prijetnji svećenicima kao i njihova zatvaranja i ubijanja. Proročki je pročitao nastojanja komunističke vlasti da iznutra podijeli i paralizira Crkvu kroz tzv. Svećenička udruženja. Uvidio je da vlast progoni i čini pritisak na svećenike, da neke i ubija kako bi ih sve što više uplašila i kako bi što veći broj svećenika i redovnika izlaz iz takve situacije potražio učlanjenjem u staleško Svećeničko udruženje. Shvatio je da onima koji pokušavaju čuvati svoju kožu i život te postaju članovima Udruženja (tzv. „narodnim svećenicima“) bezbožna komunistička vlast obećava, a dijelom i daje određene pogodnosti (zdravstveno osiguranje, mirovinu, pa čak i plaću...), ali da zauzvrat od njih traži određene usluge te da preko njih želi iznutra sijati nepovjerenje, međusobno podijeliti biskupe i svećenike te tako iznutra oslabljenu Crkvu na kraju odvojiti od Rima i potpuno je uništiti. Vidio je da proročke glasove, one biskupe i svećenike koji su predstavljali moralnu vertikalu i stup za ostale, vlast želi slomiti, ušutkati i ukloniti. U toj teškoj situaciji on se pokazao kao istinski i hrabar pastir Crkve. Potpuno slobodan od sebe i svoje dobrobiti, ni na koji način nije mislio za sebe i spašavao svoj život, nego je branio ljudska prava i slobodu Crkve”…

Poslije sv. mise upriličen je prigodan kulturni program članova Kolo grupe i Hrvatske škole u dvorani pastoralnih okupljanja, nakon čega se nadbiskup Hranić osobno sastao s brojim vjernicima te župe.  

fra Nikola Pašalić, OFM 

Propovijedi

lip 20 2019
lip 16 2019
lip 13 2019

Duhovnost

ŽIVOTOPIS SV. FRANJE ASIŠKOG

FRANJEVAČKI IZVORI

MOLITVENIK FRA ANĐELA NUIĆA

SPISI SVETOGA FRANJE I SVETE KLARE