Sveti Franjo

lis 02 2021 Miriam

Završni govor pape Franje na Međureligijskom susretu za mir, u rujnu 2016., na Trgu sv. Franje, u Asizu.

„Vaša Svetosti, cijenjeni predstavnici Crkava, Kršćanskih zajednica i religija, draga braćo i sestre. Toplo vas pozdravljam s velikim štovanjem i zahvaljujem vam na prisutnosti. Zahvaljujem Zajednici sv. Egidija, biskupiji u Asizu, i franjevačkim obiteljima na pripremi ovog dana molitve. Došli smo u Asiz kao hodočasnici u potrazi za mirom. Nosimo u sebi očekivanja i brige mnogih naroda i osoba. Žedni smo mira, željni svjedočiti mir, potrebni molitve za mir, jer mir je Božji dar, a na nama je da svakoga dana zazivamo, prihvaćamo i gradimo mir, s njegovom pomoći.

“Blago mirotvorcima” (Matej 5,9). Mnogi od vas su prošli daleki put do ovog blagoslovljenoj mjesta. Izaći, krenuti na put, naći se, zauzeti se za mir: to nisu samo pokreti tijela, već pokreti duše, to su konkretni duhovni odgovori za nadvladavanje zatvorenosti, otvarajući se Bogu i braći. Bog to od nas traži, potičući nas da se suočimo s velikom bolešću našeg vremena: s ravnodušnošću: to je virus koji paralizira, čini nas nepokretnima i bezosjećajnima, poput bolesti napada središte vjerskog života, stvarajući novi, tužni oblik poganstva: poganstvo ravnodušnosti.

Ne smijemo biti ravnodušni. Danas svijet žarko žeđa za mirom. U mnogim se zemljama trpi zbog ratova, koji često i zaboravljeni uvijek uzrokuju patnju i siromaštvo. Na otoku Lesbo, s dragim Ekumenskim patrijarhom Bartolomejom, vidjeli smo bol rata u očima prognanika, nevolje naroda žednih mira. Mislim na obitelji, čiji je život razoren, na djecu koja u životu nisu upoznala ništa osim nasilja, na starije, prisiljene napustiti svoje zemlje: svi oni žarko žeđaju za mirom. Ne želimo da ove tragedije padnu u zaborav. Želimo zajedno dati glas svima koji trpe, koji nemaju glasa, niti ih itko sluša. Oni često bolje od moćnika znaju da niti jedan rat nema budućnost, i da nasilje oružja uništava radost života.

Mi nemamo oružja, no vjerujemo u blagu i poniznu snagu molitve. Danas je žeđ za mirom postala zaziv Bogu, da prestanu ratovi, terorizam i nasilje. U Asizu zazivamo mir, ne samo kao protest protiv rata, niti “rezultat pregovora, političkih kompromisa ili ekonomskih trgovina. To je rezultat molitve“ (Ivan Pavao II., Govor, Bazilika Sv. Marije od Anđela, 27. listopada 1986.). Tražimo u Bogu, izvoru zajedništva, bistru vodu mira za kojim žeđa čovječanstvo: ona ne može izvirati u pustinjama ponosa i interesa, u suhim zemljama zarade pod svaku cijenu i trgovine oružjem.

Naše vjerske tradicije su različite. No razlike nisu za nas motiv za sukob, polemiku ili hladno odstojanje. Danas nismo molili jedni protiv drugih, kako se na žalost ponekad u povijesti događalo.

Bez sinkretizma i bez relativizma, molili smo jedni pokraj drugih, jedni za druge. Sveti Ivan Pavao II. na ovom istom mjestu je rekao: “Možda nikada u povijesti čovječanstva nije postala tako jasna unutarnja povezanost autentičnog vjerskog stava i velikog dobra mira”, (Ivan Pavao II., Govor, Trg bazilike sv. Franje, 27. listopada 1986.).

Nastavljamo put započet prije 30. godina u Asizu, gradu živog sjećanja na sv. Franju, Božjeg čovjeka i čovjeka mira, “mi još jednom, ovdje okupljeni, potvrđujemo da tko koristi religiju kako bi poticao nasilje proturječi autentičnom i dubokom nadahnuću religije” (Ivan Pavao II., Govor predstavnicima religija u Asizu, 24. siječnja 2002.), i da „bilo koji oblik nasilja ne predstavlja pravu prirodu religije, već ju izvrće i pridonosi njenom uništenju” (Benedikt XVI., Govor na danu razmatranja, dijaloga i molitve za mir i pravednost u svijetu, Asiz, 27. listopada 2011.). Neumorno ponavljajmo da Božje ime nikada ne može opravdati nasilje. Samo je mir svet! Samo je mir svet, a ne rat!

Danas smo molili za sveti dar mira. Molili smo da se savjesti zauzmu u zaštiti svetosti ljudskoga života, u promicanju mira među narodima, u očuvanju stvorenog svijeta, našeg zajedničkog doma. Molitva i konkretna suradnja pomažu da ne ostanemo zarobljeni u logikama sukoba, i odbijemo buntovne stavove onih koji su kadri samo protestirati i ljutiti se.

Molitva i želja za suradnjom zalažu se za pravi a ne prividni mir: to nije zatišje onih koji izbjegavaju teškoće i okreću se na drugu stranu, ako se njegove interese ne dira. To nije cinizam onih koji peru ruke nad problemima koji ih se ne tiču, to nije ni virtualni pristup onih koji sude sve i sva putem kompjuterske tipkovnice, očiju zatvorenih za potrebe braće, ruku koje se neće uprljati za one u potrebi. Naš put je – uroniti u situacije i dati prvo mjesto patniku, preuzeti sukobe i ozdraviti ih iznutra, dosljedno kročiti putem dobra, odbijajući prečice zla, uz pomoć Boga i dobre volje strpljivo krenuti u mirovne procese.

Mir, nit nade koja spaja nebo i zemlju, riječ tako jednostavna i teška istovremeno. Mir znači Oprost, koji se kao plod obraćenja i molitve rađa iznutra, i u Božje ime omogućava ozdravljenje rana prošlosti. Mir znači prihvaćanje, raspoloživost za dijalog, nadvladavanje zatvorenosti – koje nisu strategija sigurnosti, već mostovi nad prazninom. Mir znači suradnju, živu i konkretnu razmjenu s drugim, koji je za mene dar, a ne problem, brat s kojim mogu pokušati izgraditi bolji svijet. Mir znači učenje: poziv na svakodnevno usvajanje teškog umijeća zajedništva, kulture susreta, čisteći savjest od svake napasti nasilja i krutosti, suprotne Božjem imenu i dostojanstvu.

Mi, zajedno i u miru na ovom mjestu, vjerujemo i nadamo se bratskom svijetu. Želimo da se svugdje muškarci i žene različitih religija složno ujedine, posebno tamo gdje vladaju sukobi. Naša je budućnost zajednički život. Zato smo pozvani osloboditi se teških bremena nepovjerenja, fundamentalizama i mržnje. Neka vjernici budu graditelji mira, zazivanjem Boga i djelovanjem za čovjeka! A mi, kao vjerski vođe, moramo biti čvrsti mostovi dijaloga, kreativni posrednici mira. Obraćamo se i onima koji imaju najveću odgovornost u služenju narodima, Vođama naroda, neka se ne umore u traženju i promicanju puteva mira, gledajući onkraj pojedinih privremenih interesa: neka ne ostanu gluhi na Božji apel savjestima, na krik mira siromašnih i na dobra očekivanja mladih generacija. Ovdje je prije trideset godina Sveti Ivan Pavao II. rekao: “Mir je gradilište otvoreno svima, ne samo stručnjacima, mudrima i stratezima. Mir je odgovornost sviju” (Govor na Trgu Bazilike sv. Franje, 27. listopada 1986.). Braćo i sestre, prihvatimo ovu odgovornost, potvrdimo danas da prihvaćamo, zajedno, biti graditelji mira kojeg Bog želi, a za kojim čovječanstvo žeđa.

………………….

Papa Benedikt XVI. - Srijeda, 27. siječnja 2010.

Franjo Asiški, div svetosti

Draga braćo i sestre!

U nedavnoj katehezi prikazao sam providonosnu ulogu koju su Red manje braće i Red propovjednika, koje su osnovali sveti Franjo Asiški odnosno sveti Dominik iz Guzmana, imali u obnovi Crkve svoga vremena. Danas bih vam htio predstaviti Franju, istinskog "diva" svetosti, koji i dalje privlači veoma mnoge osobe svih dobi i svih vjeroispovijesti.

"Jedno se sunce rodilo svijetu". Tim riječima, u Božanstvenoj komediji (Raj, 11. pjevanje), najveći talijanski pjesnik Dante Alighieri aludira na rođenje Franje, koje se zbilo krajem 1181. ili početkom 1182., u Asizu. Kako je pripadao bogatoj obitelji – otac mu je bio trgovac tkaninom –, Franjo je u mladosti živio razuzdano, gajeći, poput mnogih vršnjaka svoga doba, u srcu viteške ideale. S dvadeset godina sudjelovao je u jednom vojnom pohodu u kojem je pao u zarobljeništvo. Obolio je te je pušten na slobodu. Nakon povratka u Asiz, započeo je u njemu polagani proces duhovnog obraćenja, koji ga je potaknuo da malo po malo napusti svjetovni način življenja, kojim je do tada živio. Iz toga razdoblja njegova života potječu slavni događaji o susretu s gubavcem, kojem je Franjo, sišavši s konja, dao poljubac mira, i poruka Raspetoga u crkvici svetoga Damjana. Tri put mu se raspeti Krist s križa obratio riječima: "Idi, Franjo, i popravi moju kuću koja se ruši." Te jednostavne Gospodinove riječi koje je Franjo začuo u crkvi Svetog Damjana kriju u sebi duboki simbolizam. Neposredno, sveti je Franjo pozvan popraviti tu crkvicu, ali ruševno stanje u kojem se nalazilo to zdanje simbol je dramatične i uznemirujuće situacije u kojoj se nalazila Crkva u tome vremenu, s površnom vjerom koja ne formira i ne preobražava život, sa slabo gorljivim klerom, s ohlađivanjem ljubavi; riječju, Crkva je bila uništena iznutra što je za sobom povlačilo i razbijanje jedinstva, s nastankom krivovjernih pokreta. Ipak, u toj Crkvi u rasulu u središtu stoji Raspeti i govori: poziva na obnovu, poziva Franju da svojim rukama popravi crkvicu Svetoga Damjana, simbol dubljeg poziva na obnovu same Kristove Crkve, svojom radikalnom vjerom i svojom oduševljenom ljubavlju prema Kristu. Taj događaj, koji se vjerojatno zbio 1205. godine, podsjeća na jedan drugi sličan događaj koji se zbio 1207.: riječ je o snu pape Inocenta III. Ovaj je vidio u snu kako se bazilika Svetog Ivana u Lateranu, crkva majka svih crkava, ruši i jednog malo i beznačajnog redovnika kako svojim plećima podupire crkvu da se ne sruši. Zanimljivo je primijetiti, s jedne strane, da nije papa taj koji pomaže da se crkva ne sruši, već jedan mali i beznačajni redovnik, kojeg papa prepoznaje u Franji koji mu je došao u posjet. Inocent III. bio je moćni papa, velike teološke naobrazbe, kao i velike političke moći, ipak nije on taj koji obnavlja Crkvu, već mali i beznačajni redovnik: sveti Franjo, pozvan od Boga. S druge strane, međutim, važno je primijetiti da sveti Franjo ne obnavlja Crkvu bez ili protiv pape, već samo u zajedništvu s njim. Dvije stvarnosti idu jedna s drugom ukorak: Petrov nasljednik, biskupi, Crkva utemeljena na apostolskom nasljeđu i nova karizma koju Duh Sveti stvara u tome trenutku za obnovu Crkve. Zajedno raste prava obnova.

Vratimo se životu svetog Franje. Budući da ga je otac Bernardone korio zbog prevelike velikodušnosti prema siromašnima, Franjo je, pred asiškim biskupom, simboličnom gestom skinuo sa sebe svu odjeću, želeći se tako odreći očeve baštine: kao u trenutku stvaranja, Franjo nema ništa, već samo život koji mu je dao Bog, u čije se ruke predaje. Kasnije je živio kao eremit, sve dok se, 1208. godine, nije dogodio drugi temeljni događaj na putu njegova obraćenja. Slušajući ulomak iz Matejeva Evanđelja – Isusov govor apostolima poslanima u misiju –, Franjo se osjetio pozvanim živjeti u siromaštvu i posvetiti se propovijedanju. Pridružili su mu se i neki drugovi, te se 1209. uputio u Rim, kako bi papi Inocentu III. podastro projekt nove obnove kršćanskog života. Veliki ga je papa srdačno primio, shvativši da je pokret koji je pokrenuo Franjo od Boga. Asiški je siromašak shvatio da svaka karizma dana od Duha Svetoga treba biti stavljena u službu Mističnoga Tijela, koje je Crkva; stoga je uvijek djelovao u punom zajedništvu s crkvenom vlašću. U životu svetaca ne postoji kontrast između proročke karizme i karizme vlasti i, ako bi do kakve napetosti i došlo, oni znaju strpljivo čekati vremena Duha Svetoga.

Neki su povjesničari iz osamnaestog stoljeća kao i u prošlom stoljeću pokušali kreirati iza Franje o kojem govori tradicija, jednoga takozvanog povijesnog Franju, kao što se pokušava iza Isusa iz evanđelja stvoriti jednog takozvanog povijesnog Isusa. Taj povijesni Franjo ne bi bio čovjek Crkve, već čovjek izravno povezan samo s Kristom, čovjek koji je htio stvoriti pokret Božjeg naroda, bez kanonskih formi i bez hijerarhije. Istina je pak da je sveti Franjo imao stvarno veoma neposredan odnos s Isusom i s Božjom riječju, koju je htio nasljedovati sine glossa, takvu kakva jest, u svoj njezinoj radikalnosti i istinitosti. Istina je također da isprva nije kanio osnovati red s neophodnim kanonskim oblicima, već je, jednostavno, s Božjom riječju i Gospodinovom prisutnošću, htio obnoviti Božji narod, sabirući ga ponovno na slušanje riječi i poslušnost riječi po uzoru na Krista. Osim toga, znao je da Krist nije nikada "moj", već je uvijek "naš", da Krista ne mogu imati "ja" i da ne mogu obnoviti "sebe" protiv Crkve, njezine volje i njezina učenja, već da se samo u zajedništvu Crkve izgrađene na apostolskom nasljeđu obnavlja također poslušnost Božjoj riječi.

Istina je također da nije namjeravao osnovati novi red, već samo obnoviti Božji narod za Gospodina koji dolazi. Ali je s bolom i tugom shvatio da sve mora imati svoj red, da je također crkveno pravo nužno da bi se obnovi dalo oblik i tako je stvarno na cjelovit način, svim srcem, ušao u crkveno zajedništvo, s papom i s biskupima. Bio je uvijek svjestan toga da je središte Crkve euharistija, gdje Kristovo Tijelo i njegova Krv postaju prisutni. Po svećeništvu, euharistija je Crkva. Tamo gdje su prisutni i svećeništvo i Krist i crkveno zajedništvo, jedino tamo prebiva također Božja riječ. Pravi je povijesni Franjo – Franjo Crkve i upravo na taj način govori također nevjernicima, vjernicima drugih vjeroispovijesti i religija.

Franjo i njegova, sve brojnija braća, nastanili su se u Porcijunkuli, odnosno crkvi Svete Marije Anđeoske, svetome mjestu u pravom smislu riječi franjevačke duhovnosti. I Klara, djevojka iz Asiza iz plemićke obitelji, stupila je u Franjinu školu. Nastao je tako Drugi franjevački red, red klarisa, drugo iskustvo koje će donijeti velike plodove svetosti u Crkvi.

I nasljednik Inocenta III., papa Honorije III., svojom bulom Cum dilecti iz 1218. podupro je jedinstveni razvoj prve manje braće, koja su otvarala svoje misije u raznim zemljama Europe, pa čak i u Maroku. Franjo je 1219. godine dobio dopuštenje razgovarati, u Egiptu, s muslimanskim sultanom Melek-el-Kamelom, kako bi i ondje propovijedao Isusovo evanđelje. Želim istaknuti tu epizodu iz života svetoga Franje, koja je veoma aktualna. U dobu u kojem je vladao sukob između kršćanstva i islama, Franjo, oboružan samo svojom vjerom i osobnom blagošću, uspješno je kročio putovima dijaloga. Kronike nam govore o dobrohotnom i srdačnom prijemu na kojeg je naišao kod muslimanskog sultana. Model je to na kojem bi se i danas trebali nadahnjivati odnosi između kršćana i muslimana: promicati dijalog u istini, u međusobnom poštivanju i uzajamnom razumijevanju (usp. Nostra aetate, 3). Čini se kako je Franjo 1220. posjetio i Svetu zemlju, bacivši tako sjeme, koje će donijeti mnogo ploda: njegovi će duhovni sinovi učiniti od mjesta u kojima je živio Isus povlašteno polje svoga poslanja. Sa zahvalnošću mislim danas na velike zasluge Franjevačke kustodije u Svetoj zemlji.

Po povratku u Italiju, Franjo je predao upravljanje Reda svojem zamjeniku, fra Pietru Cattaniju, dok je papa Red, kojem je pristupao sve veći broj sljedbenika, povjerio zaštiti kardinal Ugolina, budućeg Vrhovnog svećenika Grgura IX. Sam utemeljitelj, sav posvećen propovijedanju koje je vršio s velikim uspjehom, sastavio je Pravilo, koje će kasnije odobriti papa.

U samotištu La Verna 1224. godine Franjo jer ima viđenje Raspetog u obliku serafina i iz susreta s Raspetim dobio je stigme; postaje tako jedno s raspetim Kristom: to je, dakle, dar koji izražava njegovo duboko poistovjećivanje s Kristom.

Franjina smrt – njegov transitus – zbio se 3. listopada navečer 1226. godine, u Porcijunkuli. Nakon što je blagoslovio svoje duhovne sinove, umire, prostrt na goloj zemlji. Dvije godine kasnije papa Grgur IX. uvrstio ga je među svece. Nedugo zatim u Asizu je njemu u čast podignuta velika bazilika, koja je dan-danas odredište mnoštva hodočasnika, koji ondje mogu častiti grob sveca i diviti se Giottovim freskama, slikara koji je na veličanstven način prikazao Franjin život.

Spomenuo sam da Franjo predstavlja alter Christus, bio je doista živa slika Krista. Zvali su ga također "Isusovim bratom". I doista, njegov je ideal bio slijedeći: biti poput Isusa; razmatrati Krista iz evanđelja, snažno ga ljubiti, oponašati njegove kreposti. Na osobit način, on je htio dati temeljnu vrijednost unutarnjem i izvanjskom siromaštvu, učeći tome siromaštvu također svoje duhovne sinove. Prvo blaženstvo iz Govora na gori – Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! (Mt 5,3) – našlo je svijetlo ostvarenje u životu i riječima svetoga Franje. Doista, dragi prijatelji, sveci su najvrsniji tumači Biblije; oni, utjelovljujući u svome životu Božju riječ, čine je privlačnijom no ikad, tako da nam ona stvarno govori. Franjino svjedočanstvo, koji je ljubio siromaštvo kako bi predano i potpuno slobodno nasljedovao Krista, nastavlja biti i za nas poziv njegovati nutarnje siromaštvo kako bi rasli u pouzdanju u Boga, ujedinjujući u sebi život u umjerenosti i nenavezanost na materijalna dobra.

Kod Franje se ljubav prema Kristu izrazila na osobit način u klanjanju Presvetom euharistijskom sakramentu. U Fonti francescane mogu se pročitati dirljivi izrazi, poput ovoga: "Sav ljudski rod strepi, sav svemir drhti i nebo kliče kada je na oltaru, u svećenikovim rukama, Krist, Sin Boga živoga. O neizmjerne li naklonosti! O ponizne li uzvišenosti: sam Gospodar svemira, Bog i Božji Sin, tako se ponizio da se skrio za naše spasenje pod neznatnim prilikama kruha" (Francesco di Assisi, Scritti, Editrici Francescane, Padova 2002., 401).

U ovoj Svećeničkoj godini, sviđa mi se također podsjetiti na preporuku koju je Franjo uputio svećenicima: "Kada budu htjeli slaviti misu čista srca neka s dubokim poštovanjem vrše pravu žrtvu presvetoga Tijela i Krvi Gospodina našega Isusa Krista" (Francesco di Assisi, Scritti, 399). Franjo je uvijek pokazivao veliko poštovanje prema svećenicima te je preporučivao da ih se uvijek poštuje, pa i onda kada su osobno toga malo dostojni. Kao razlog toga dubokog poštivanja navodio je činjenicu da su oni primili dar posvećivanja euharistije. Draga braćo u svećeništvu, ne zaboravimo nikada ovu pouku: svetost euharistije traži od nas da budemo čisti, da živimo dosljedno otajstvu koje slavimo.

Iz ljubavi prema Kristu rađa se ljubav prema osobama i prema svim Božjim stvorenjima. Evo jedne druge karakteristične crte Franjine duhovnosti: osjećaj sveopćeg bratstva i ljubavi prema svemu stvorenom, koji mu je nadahnuo slavnu Pjesmu stvorenja. To je veoma aktualna poruka. Kao što sam podsjetio u svojoj nedavnoj enciklici Caritas in veritate, održiv je samo onaj razvoj koji poštuje stvoreni svijet i koji ne šteti okolišu, a u ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan mira istaknuo sam kako je i izgrađivanje trajnoga mira vezano uz poštivanje okoliša. Franjo nas podsjeća da se u stvaranju očituje Stvoriteljeva mudrost i dobrohotnost. On prirodu shvaća upravo kao jezik u kojem Bog govori s nama, u kojem stvarnost postaje transparentna te možemo govoriti o Bogu i s Bogom.

Dragi prijatelji, Franjo je bio veliki svetac i radostan čovjek. Zbog svoje jednostavnosti, svoje poniznosti, svoje vjere, svoje ljubavi prema Kristu, svoje dobrote prema svakom muškarcu i svakoj ženi, bio je radostan u svakoj situaciji. Naime, između svetosti i radosti postoji dubok i neraskidiv odnos. Jedan je francuski pisac rekao da na svijetu postoji samo jedna žalost: ta da ne budemo sveti. Promatrajući svjedočanstvo svetoga Franje, shvaćamo da se u ovome krije tajna istinske radosti: postati sveti!

Neka nam Djevica, koju je Franjo ljubio nježnom ljubavlju, izmoli taj dar. Povjeravamo se njoj istim riječima Asiškog siromaha: "Sveta Djevice Marijo, nijedna od žena rođenih na svijetu nije ti nalik, kćeri i službenice svevišnjega Kralja i nebeskog Oca, Majko presvetoga Gospodina našega Isusa Krista, zaručnice Duha Svetoga: moli za nas… kod svoga presvetoga ljubljenog Sina, Gospodina i Učitelja" (Francesco di Assisi, Scritti, 163.).

……………………….

Papa Benedikt XVI. - Nedjelja, 17. lipnja 2007

Papa uputio snažan poziv da prestanu svi oružani sukobi

Draga braćo i sestre!

Prije osam stoljeća, teško bi grad Asiz mogao zamisliti ulogu što mu ju je Providnost namijenila, ulogu koja ga danas čini tako poznatim gradom u svijetu, pravim "mjestom duše". Takvo značenje dao mu je događaj koji se zbio ovdje i koji mu je dao neizbrisivi pečat. Mislim time na obraćenje mladoga Franje, koji se nakon dvadeset i pet godina osrednjega i sanjarskoga života, posvećena potrazi za svjetovnim radostima i uspjesima, otvorio milosti, uronio u sebe sama i postupno u Kristu prepoznao ideal svoga života. Moje današnje hodočašće u Asiz želi podsjetiti na taj događaj kako bismo ponovno proživjeli njegovo značenje i dosege.

S osobitim sam se osjećajima zaustavio u crkvici sv. Damjana, u kojoj je Franjo s raspela čuo programatsku riječ: "Idi, Franjo, i obnovi moju kuću" (2 Čel I,6,10: FF 593). Bilo je to poslanje koje je započelo punim obraćenjem njegova srca, koje je postalo evanđeoskim kvascem obilno umiješanim u Crkvu i u društvo. U Rivotortu vidio sam mjesto uz koje se, prema tradiciji, vežu oni gubavci kojima se Svetac približio svojim milosrđem, počinjući tako svoj put obraćenika. Vidio sam ondje i svetište u kojem je prikazano siromašno obitavalište Franje i njegove prve braće. Bio sam i u bazilici sv. Klare, "biljčice" sv. Franje, a danas poslijepodne, nakon posjeta asiškoj katedrali, zaustavit ću se u Porcijunkuli, iz koje je Franjo, u sjeni Marijinoj, vodio korake svoga bratstva koje se širilo, i gdje je predao svoj posljednji dah. Ondje ću se susresti s mladima, kako bi mladi Franjo, obraćen Kristu, progovorio njihovom srcu.

U ovom trenutku, iz bazilike svetoga Franje gdje počivaju njegovi posmrtni ostaci, želim ponajprije prihvatiti i ponoviti njegove naglaske u hvali Bogu: "Svevišnji, Svemogući, dobri Gospodine, tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki" (Hvalospjev brata Sunca 1: FF 163). Franjo Asiški veliki je učitelj naše vjere i naše hvale. Zaljubljujući se u Isusa Krista on je susreo lik Boga - Ljubavi, postao njegovim pjevačem, poput istinskoga "Božjega trubadura". U svjetlu evanđeoskih Blaženstava razumije se krotkost kojom je znao živjeti svoje odnose s drugima, predstavljajući se svima u poniznosti i postajući svjedokom i djelatnikom mira.

Iz ovoga grada mira želim uputiti pozdrav predstavnicima drugih kršćanskih konfesija i ostalih religija koji su 1986. godine prihvatili poziv moga časnoga prethodnika da ovdje, u zavičaju sv. Franje, prožive Svjetski dan molitve za mir. Smatram svojom dužnošću uputiti odavde snažan i gorljivi poziv da prestanu svi oružani sukobi koji krvlju oblijevaju zemlju, da zašuti oružje i posvuda mržnja prepusti mjesto ljubavi, uvreda praštanju i nesloga jedinstvu! Osjećamo ovdje duhovno prisutne sve one koji plaču, trpe i umiru zbog rata i njegovih tragičnih posljedica, u bilo kojem dijelu svijeta. Naše se misli osobito upravljaju prema Svetoj zemlji, koju je sv. Franjo toliko ljubio, prema Iraku, Libanonu i cijelom Bliskom istoku. Stanovništvu tih zemalja već su predugo dobro poznate strahote sukoba, terorizma, slijepog nasilja, a poznata im je i iluzija da sila može riješiti sukobe, odbijanje uvažavanja argumenata drugoga i poštovanja pravednosti. Samo odgovoran i iskren dijalog, velikodušno podržan od strane međunarodne zajednice, moći će okončati toliku patnju te ponovno dati život i dostojanstvo osobama, ustanovama i narodima.

Neka nam sveti Franjo, čovjek mira, izmoli od Gospodina da se umnože oni koji prihvaćaju postati "oruđa mira", putem tisuća malenih čina svakodnevnoga života; da oni koji imaju odgovorne službe budu pokrenuti strastvenom ljubavlju prema miru i neobuzdanom voljom da ga dostignu, birajući za to prikladna sredstva. Neka nam Sveta Djevica, koju je Siromašak ljubio iskrena srca te joj osobito nadahnuto pjevao, pomogne da otkrijemo tajnu mira i čudo ljubavi koje se ostvarilo u njezinoj utrobi utjelovljenjem Sina Božjega.

 

 

Duhovnost

ŽIVOTOPIS SV. FRANJE ASIŠKOG

FRANJEVAČKI IZVORI

MOLITVENIK FRA ANĐELA NUIĆA

SPISI SVETOGA FRANJE I SVETE KLARE