Vazmeno trodnevlje

ožu 29 2024 Miriam

KATEHEZA PAPE FRANJE

Srijeda, 28. ožujak 2018.

Vazmeno trodnevlje

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Danas bih se želio zadržati u razmišljanju o Vazmenom trodnevlju, koje započinje sutra, kako bih malo produbio ono što najvažniji dani liturgijske godine predstavljaju za nas vjernike. Želio bih vam postaviti pitanje: koji je blagdan naše vjere najvažniji: Božić ili Uskrs? Uskrs, jer je to blagdan našega spasenja, blagdan Božje ljubavi prema nama, blagdan, slavlje njegove smrti i uskrsnuća. I zato bih želio razmišljati s vama o ovom blagdanu, o ovim danima, koji su vazmeni dani, sve do Gospodinova uskrsnuća. Ti dani predstavljaju spomen-čin velikog otajstva: smrti i uskrsnuća Gospodina Isusa. Trodnevlje započinje sutra, Misom večere Gospodnje a završit će večernjom Nedjelje Uskrsnuća Gospodnjega. Zatim slijedi Vazmeni ponedjeljak, još jedan dan u kojem slavimo ovaj veliki blagdan. Ali to je post-liturgijsko: to je obiteljski blagdan, društveni praznik. Ono (trodnevlje) označava temeljne etape naše vjere i našega poziva u svijetu i svi kršćani su pozvani živjeti ta tri sveta dana – četvrtak, petak, subota; i – razumije se – nedjelja, ali subota je uskrsnuće – tri sveta dana kao, da tako kažem, „matricu" svog osobnog života, zajedničkog života, kao što su naša židovska braća živjela izlazak iz Egipta.

Ova tri dana ponovno kršćanskom narodu stavljaju pred oči velike događaje spasenja koje je izveo Krist, i tako ga usmjeravaju prema obzoru njegova budućeg određenja i ojačavaju ga u njegovu odgovornom zauzimanju u svjedočenju u povijesti.

Na uskrsno jutro, dozivajući u svijest etape doživljene u Trodnevlju, posljednica, to jest pjesan ili neka vrsta psalma, svečano će objaviti uskrsnuće: „Ufanje mi uskrslo je, / Krist, moj Gospod i sve moje. / Pred vama će tamo gdje je / cvjetna strana Galileje". Ovo je velika potvrda: Krist je uskrsnuo. I u mnogim narodima svijeta, osobito u Istočnoj Europi, na ove uskrsne dane ljudi se ne pozdravljaju s „dobro jutro", „dobra večer", već „Krist je uskrsnuo", da potvrde veliki uskrsni pozdrav. „Krist je uskrsnuo". U tim riječima – „Krist je uskrsnuo" – trodnevlje kulminira u dirljivom klicanju. One sadrže ne samo navještaj radosti i nade, nego i apel na odgovornost i poslanje. I nije sve u kolačima, jajima, praznicima – premda je i to lijepo jer je to obiteljski blagdan – ali ne završava sve na tome. Tamo započinje hod prema poslanju, navještaju: Krist je uskrsnuo. I taj navještaj, do kojeg nas trodnevlje vodi da nas pripremi da ga prihvatimo, je središte naše vjere i naše nade, to je srž, to je navještaj, to je – teška riječ, ali koja sve govori – to je kerygma, koja neprestano evangelizira Crkvu i koja je sama poslana evangelizirati.

Sveti Pavao sažima uskrsni događaj u ovom izrazu: „Krist je žrtvovana Pasha naša" (1 Kor 5, 7), poput janjeta. Žrtvovan je. Stoga – nastavlja – „staro uminu, novo, gle, nasta" (2 Kor 5, 17). Ponovno je rođeno. I zato se na Uskrs od samih početaka ljude krstilo. I ja ću u subotu navečer krstiti ovdje, u Svetome Petru, osam odraslih osoba koje započinje kršćanski život. I sve započinje jer će biti iznova rođene. A drugim sažetim izrazom sveti Pavao objašnjava da Krist „je predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja" (Rim 4, 25). Jedini, jedini koji nas opravdava; jedini koji nam daje roditi se ponovno je Isus Krist. Nitko drugi. A za to ne morate ništa platiti, jer je opravdanje – postati pravednicima – besplatno. I to je veličina Isusove ljubavi: on daje svoj život besplatno da nas učini svetima, da nas obnovi i da nam oprosti. I to je srž ovog Vazmenog trodnevlja U Vazmenom trodnevlju sjećanje na ovaj temeljni događaj postaje slavlje puno zahvalnosti i istodobno obnavlja u krštenicima osjećaj njihova novog stanja, koje isti apostol Pavao ovako izražava: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore […] ne za zemaljskim!" (Kol 3, 1-3). Gledati gore, gledati horizont, proširiti naše obzore: to je naša vjera, to je naše opravdanje, to je stanje milosti! Po krštenju smo, naime, uskrsnuli s Isusom i umrli smo stvarima i logici svijeta; ponovno smo rođeni kao nova stvorenja: ta stvarnost traži da postane konkretno postojanje iz dana u dan.

Ako uistinu dopusti da ga Krist opere, ako mu zaista dopusti da svuče s njega staroga čovjeka kako bi hodio u novom životu, kršćanin, premda ostaje grešnik – jer svi mi to jesmo – više ne može biti propadljiv, Isusovo opravdanje nas spašava od propadljivosti, mi smo grešnici, ali nismo propadljivi; on više ne može živjeti sa smrću u duši, niti može biti uzrok smrti. I ovdje moram reći nešto tužno i bolno... Postoje lažni kršćani: oni koji kažu „Isus je uskrsnuo", „Isus me opravdao", ja sam u novom životu, ali živim pokvarenim životom. I ti će lažni kršćani loše završiti. Kršćanin, ponavljam, je grješnik – svi mi to jesmo, i ja – ali imamo sigurnost da, kad tražimo oprost, Gospodin nam oprašta. Pokvareni se pak pretvara da je časna osoba, ali, u konačnici, u njegovu srcu je trulež. Novi nam život daje Isus. Kršćanin ne može živjeti sa smrću u duši, niti biti uzrok smrti. Pomislimo – da ne idemo daleko – sjetimo se onoga što je blizu nas, sjetimo se takozvanih „kršćanâ mafijašâ". Ali oni ništa nemaju od kršćanskoga: kažu da su kršćani, ali nose smrt u duši i donose smrt drugima. Molimo se za njih, da Gospodin dotakne njihovu dušu. Bližnji, osobito najmanji i najslabiji, postaje konkretno lice kojemu možemo darovati ljubav koju je Isus dao nama. A svijet postaje prostor našeg novog života kao uskrslih. Uskrsli smo s Isusom: na nogama i uzdignuta čela i možemo dijeliti poniženje onih koji su i danas, poput Isusa, u patnji, golotinji, potrebi, samoći, smrti, da bismo postali, zahvaljujući njemu i s njim, oruđa otkupljenja i nade, znakovi života i uskrsnuća. U mnogim zemljama – ovdje u Italiji i u mojoj domovini – postoji običaj da, kad se na Uskrs začuju zvona, majke i bake nose djecu da operu oči vodom, vodom života, kao znak da mogu vidjeti Isusove stvari, nove stvari. Dopustimo da nam se na ovaj Uskrs opere dušu, da nam se operu oči duše, da vidimo lijepe stvari i činimo lijepe stvari. I to je divno! Upravo to je uskrsnuće Isusovo nakon njegove smrti, koja je bila cijena za spas svih nas.

Draga braćo i sestre, oraspoložimo se da dobro živimo ovo Vazmeno trodnevlje koje je pred nama – počinje sutra –, da bismo sve dublje bili uključeni u otajstvo Krista, koji je umro i uskrsnuo za nas. Neka nas na ovom duhovnom putovanju prati Blažena Djevica, koja je slijedila Isusa u njegovo muci – bila je tamo, gledala, trpjela... – bila je prisutna i sjedinjena s njim pod njegovim križem, ali nije se sramila sina. Majka se nikada ne srami svog sina! Bila je tamo i primila u svoje majčinsko srce veliku radost uskrsnuća. Neka nam ona izmoli milost da se na duhovan način uključimo u slavlja narednih dana, da naše srce i život uistinu budu preobraženi. Ostavljajući vam ove misli, svima vama upućujem najljepše želje da vam Uskrs bude radostan i svet, zajedno s vašim zajednicama i vašim dragima.

I savjetujem vam: na Uskrs ujutro, odvedite djecu do umivaonika i operite im oči. To će biti znak kako vidjeti uskrslog Isusa.

…………………..

Srijeda, 23. ožujka 2016.

"Kad bih mogao više trpjeti za tebe, učinio bih to"

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Naše razmišljanje o Božjem milosrđu uvodi nas danas u Vazmeno trodnevlje. Mi ćemo proživjeti Veliki četvrtak, petak i subotu kao snažne trenutke koji nam omogućuju sve više ponirati u veliko otajstvo naše vjere: uskrsnuće našega Gospodina Isusa Krista. U ta tri dana sve govori o milosti, jer pokazuje dokle je Bog spreman ići u svojoj ljubavi. Slušat ćemo izvješće o posljednjim danima Isusova života. Evanđelist Ivan nam daje ključ za razumijevanje dubokog značenja: "budući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio" (Iv 13, 1). Božja ljubav nema granica. Kao što je često ponavljao sveti Augustin, to je ljubav koja ide "do kraja bez kraja i konca". Bog se doista sav prinosi za svakoga od nas i ne štedi se ni u čemu. Otajstvo kojem se klanjamo u ovom Velikom tjednu je velika povijest ljubavi koja ne poznaje prepreke. Isusova Muka traje sve do svršetka svijeta, jer je to povijest dioništva s patnjom cijelog čovječanstva i stalna prisutnost u događajima osobnog života svakog od nas. Ukratko, Vazmeno trodnevlje je spomen jedne ljubavne drame koja nam daje sigurnost da nikada nećemo biti napušteni u kušnjama života.

Na Veliki četvrtak Isus ustanovljuje euharistiju, anticipirajući na pashalnoj gozbi svoju žrtvu na Golgoti. Da bi učenicima pomogao shvatiti ljubav koja ga nadahnjuje, pere im noge, pružajući još jednom osobno primjer kako oni sami moraju činiti. Euharistija je ljubav koja postaje služenje. To je uzvišena prisutnost Krista koji žele nahraniti svakog čovjeka, posebno najslabije, kako bi ih osposobio da mu budu svjedoci usred nevolja svijeta. I ne samo to. Dajući nam sebe sama za hranu, Isus potvrđuje da moramo naučiti lomiti s drugim tu hranu da to postane istinsko zajedništvo života s onima u potrebi. On se daje nama i traži od nas da ostanemo u njemu i činimo jednako tako.

Veliki petak je vrhunac ljubavi. Isusova smrt na križu, koji se na križu predaje Ocu da donese spasenje cijelome svijetu, izražava ljubav darovanu do kraja, bez kraja. Ljubav koja želi sve zagrliti, bez iznimke. Ljubav koja se proteže na sva vremena i sva mjesta: nepresušno vrelo spasenja s kojeg svaki od nas, grešnike, može crpsti. Ako nam je Bog pokazao svoju najvišu ljubav u Isusovoj smrti, onda i mi, preporođeni Duhom Svetim, možemo i moramo ljubiti jedni druge.

I, na koncu, Velika subota je dan Božje šutnje. To mora biti dan tišine i moramo učiniti sve da za nas to bude stvarno dan tišine, kao što je bio u ono vrijeme: dan Božje šutnje. Isus položen u grob dijeli sa čitavim čovječanstvom tragediju smrti. To je tišina koja govori i izražava ljubav kao solidarnost s onima koji su vječno napušteni, do kojih Sin Božji dopire ispunjavajući prazninu koju samo beskrajno milosrđe Boga Oca može ispuniti. Bog šuti, ali iz ljubavi. Na taj dan ljubav – ta tiha ljubav – postaje očekivanje života u uskrsnuću. Razmišljajmo, na Veliku subotu: bit će nam dobro razmišljati o šutnji Gospe, "Vjernice", koji je u tišini čekala uskrsnuće. Gospa će, za nas, morati biti slika te Velike subote. Mnogo razmišljajmo o tome kako je Gospa proživjela tu Veliku subotu; u očekivanju. To je ljubav koja ne sumnja, već se uzda u Gospodinovu riječ, da se pokaže i zablista na dan Uskrsa.

Sve to je veliko otajstvo ljubavi i milosrđa. Naše riječi su siromašne i nisu dovoljne da do kraja izraze to otajstvo. U tome na može pomoći iskustvo jedne djevojke, koja nije mnogo poznata, a koja je napisala uzvišene stranice o Kristovoj ljubavi. Njezino ime je Julijana od Norwicha; ta nepismena djevojka je imala viđenja Isusove Muke i koja je potom, postavši samotnicom, opisala, jednostavnim, ali dubokim i snažnim riječima smisao milosrdne ljubavi. Govorila je ovako: Tada me dobri Gospodin upita: "Jesi li sretna što sam trpio za tebe?" Ja rekoh: "Da, dragi Gospodine, silno sam ti zahvalna; da, dobri Gospodine, blagoslovljen bio". Tada Isus, naš dobri Gospodin, reče: "Ako si ti sretna, i ja sam! Podnijeti muku za tebe za mene je radost, sreća, vječna radost; i kad bih mogao više trpjeti učinio bih to". To je naš Isus, koji svakome od nas kaže: "kad bih mogao više trpjeti za tebe, učinio bih to".

Kako su lijepe te riječi! Omogućuju nam stvarno shvatiti neizmjernu i beskrajnu ljubav kojom Gospodin ljubi svakog od nas. Pustimo da nas zahvati to njegovo milosrđe koje nam dolazi ususret; i u ovim danima, dok su nam oči uprte u Gospodinovu muku i smrt, primimo u naša srca veličinu njegove ljubavi i činimo to poput Gospe na Veliku subotu, u tišini, u iščekivanju uskrsnuća.

……………………

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 19. ožujka 2008.

Vazmeno trodnevlje prilika je da dublje shvatimo vrijednost svoga kršćanskoga poziva

Draga braćo i sestre, nalazimo se u danima uoči vazmenog trodnevlja. Tri dana koja slijede obično se nazivaju "svetima" ili "velikima" jer nam omogućuju da ponovno proživimo središnji događaj našega otkupljenja; ponovno nas uvode u bitnu jezgru kršćanske vjere: muku, smrt i uskrsnuće Isusa Krista. To su dani koje bismo mogli promatrati kao jedan dan: oni čine srce i stožer čitave liturgijske godine kao i života Crkve. Na kraju korizmenoga puta spremamo se i mi ući u ono isto ozračje što ga je proživio Isus tada u Jeruzalemu. Želimo u sebi probuditi živo sjećanje na muke što ih je Gospodin podnio za nas te se pripraviti za radosno slavljenje sljedeće nedjelje, "pravog Vazma, što ga je krv Kristova pokrila slavom, Vazma u kojem Crkva slavi blagdan koji je izvorište svih blagdana" (usp. Predslovlje na dan Usrksa u ambrozijanskom obredu).

Sutra, na Veliki četvrtak, Crkva se spominje Posljednje večere za koje je Gospodin, uoči svoje muke i smrti, ustanovio sakrament Euharistije i sakrament ministerijalnoga svećeništva. Te iste noći Isus nam je ostavio novu zapovijed, "mandatum novum", zapovijed bratske ljubavi. Prije no što zakoračimo u Veliko trodnevlje, no već u bliskoj vezi s njime, u svakoj će se biskupijskoj zajednici sutra ujutro proslaviti misa posvete ulja, na kojoj biskup i svećenici koji su dio dijecezanskoga svećenstva obnavljaju obećanja s ređenja. Blagoslivljaju se također i ulja za slavljenje sakramenata: katekumensko ulje, ulje za bolesničko pomazanje i sveta krizma. To je osobito važan trenutak u životu svake dijecezanske zajednice koja, okupljena oko svoga pastira, učvršćuje svoje jedinstvo i svoju vjernost Kristu, jedinome Velikom i Vječnom svećeniku. Uvečer, na misi Večere Gospodnje, spominjemo se Posljednje večere na kojoj se Krist dao svima nama za hranu spasenja, za lijek besmrtnosti: to je otajstvo Euharistije, izvor i vrhunac kršćanskoga života. U tom otajstvu spasenja Gospodin je ponudio i ostvario za sve koji u njega vjeruju najintimnije moguće jedinstvo našeg i svoga života. Poniznim i izuzetno rječitim činom pranja nogu, pozvani smo se sjećati onoga što je Gospodin učinio svojim apostolima: perući im noge, konkretno je proglasio prvotnu važnost ljubavi, ljubavi koja postaje služenje do darivanja sebe samih, navješćujući tako najvišu žrtvu svoga života koja će se dan kasnije ispuniti na Kalvariji. Prema lijepoj tradiciji, vjernici završavaju Veliki četvrtak bdjenjem molitve i euharistijskoga klanjanja kako bi još dublje proživjeli Isusovu smrtnu borbu u Getsemaniju.

Veliki petak dan je spomena muke, razapinjanja i smrti Isusove. Toga dana liturgija Crkve ne predviđa slavljenje svete mise, no kršćanska se zajednica okuplja kako bi promišljala o velikom otajstvu zla i grijeha koje pritišće čovječanstvo i kako bi se ponovno, u svjetlu Božje Riječi i potpomognuta dojmljivim liturgijskim činima, spomenula Gospodinovih patnji. Nakon što posluša izvještaj o muci Kristovoj, zajednica moli za sve nakane Crkve, klanja se Križu i pristupa Euharistiji, blagujući čestice koje su pohranjene na misi Večere Gospodnje prethodnoga dana. Kao dodatni poziv na razmatranje muke i smrti Otkupiteljeve i da bi se izrazila ljubav i dioništvo vjernika na patnjama Kristovim, kršćanska tradicija potakla je razne oblike pučke pobožnosti, procesije i svete predstave koje žele što dublje u vjernikovu dušu utisnuti osjećaje istinskoga sudioništva na otkupiteljskoj Kristovoj žrtvi. Među tim pobožnostima ističe se križni put, pobožna vježba koja je tijekom godina obogaćena raznovrsnim duhovnim i umjetničkim izričajima koji ovise o senzibilitetu različitih kultura. Tako su se u mnogim zemljama pojavila svetišta nazvana "Kalvarija" do kojih se stiže strmim usponom koji podsjeća na bolan hod muke.

Velika subota obilježena je dubokom tišinom. Crkve su ogoljene i nisu predviđena liturgijska slavlja. Dok iščekuju veliki događaj uskrsnuća, vjernici ustraju s Marijom u očekivanju moleći i razmatrajući. Velika se važnost pridaje pristupanju sakramentu pomirenja, neizbježnom putu čišćenja srca što omogućuje vjernicima da iznutra obnovljeni proslave Uskrs. Ova jedinstvena subota završava Vazmenim bdjenjem koje uvodi u najvažniju nedjelju čitave povijesti, nedjelju Kristova Uskrsa. Crkva bdije uz novi blagoslovljeni oganj i razmišlja o velikom obećanju, sadržanu u Starom i Novom zavjetu, o konačnom oslobođenju od staroga ropstva grijehu i smrti. U tami noći novim je plamenom zapaljena vazmena svijeća, simbol Krista slavnoga koji uskršava. Krist, svjetlo čovječanstva, razgoni tmine srca i duha te osvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet. Uz vazmenu svijeću u Crkvi odjekuje veliki vazmeni navještaj: Krist je doista uskrsnuo, smrt nad njim nema više moći. Svojom smrću on je zauvijek pobijedio zlo i svim je ljudima podario sam Božji život. Prema drevnoj tradiciji za Vazmenoga bdjenja katekumeni primaju krštenje, čime se ističe dioništvo svih kršćana na otajstvu smrti i uskrsnuća Kristova. Iz blistave uskrsne noći, Kristova radost, svjetlo i mir šire se životom vjernika svake kršćanske zajednice i dostižu svaku točku u prostoru i vremenu.

Draga braćo i sestre, kroz ove jedinstvene dane usmjerimo odlučno život prema velikodušnom i uvjerenom prianjanju uz naume nebeskoga Oca; obnovimo svoje "da" božanskoj volji kao što je to učinio Isus žrtvom na križu. Dojmljivi obredi Velikog četvrtka, Velikog petka, tišina ispunjena molitvom na Veliku subotu i svečano Vazmeno bdjenje pružaju nam prigodu da dublje shvatimo smisao i vrijednost svoga kršćanskoga poziva koji izvire iz vazmenog otajstva, te da ga ostvarimo u vjernom nasljedovanju Krista u svakoj situaciji, kao što je to učinio on, sve do velikodušnog dara vlastitoga života.

Spominjati se Kristovih otajstava znači i duboko i u potpunosti prionuti uz današnjicu povijesti, uvjereni da je ono što slavimo živa i aktualna stvarnost. Nosimo, dakle, u svojoj molitvi dramatičnost događaja i situacija koje ovih dana pogađaju našu braću u svim dijelovima svijeta. Znamo da mržnja, podjele, nasilje nikad nemaju posljednju riječ u povijesnim događajima. Ovih dana ponovno oživimo u sebi veliku nadu: raspeti je Krist uskrsnuo i pobijedio smrt. Moramo dakle ponovno krenuti od njega da bismo mogli izgraditi svijet utemeljen na miru, na pravdi i na ljubavi. U tom nastojanju koje uključuje sve nas, dozvolimo da nas vodi Marija koja je pratila svoga božanskoga Sina na putu muke i križa, te je sudjelovala, snagom vjere, u ostvarenju njegova nauma spasenja. Uz te misli, već sada svima vama, vašim najdražima i vašim zajednicama upućujem svoje srdačne želje za radostan i svet Uskrs.

………………….

Srijeda, 31. ožujka 2010.   

Vazmeno trodnevlje

Draga braćo i sestre!

Živimo svete dane koji nas pozivaju razmatrati središnje događaje našega otkupljenja, samu srž naše vjere. Sutra započinje Vazmeno trodnevlje, stožer čitave liturgijske godine, u kojem smo pozvani na tišinu i molitvu da bismo razmatrali otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Gospodnjeg.

Crkveni oci u svojim homilijama često spominju te dane koji nas, kao što primjećuje sveti Atanazije u jednoj od svojih uskrsnih poslanica, uvode "u ono vrijeme koje nam navješćuje novi početak, dan svete Pashe, u kojoj se Gospodin žrtvovao" (Lett. 5,1-2: PG 26,1379).

Pozivam vas zato da intenzivno živite te dane kako bi oni odlučno usmjerili život svakog od vas k velikodušnom i uvjerenom prianjanju uz Krista, umrla i uskrsla za nas.
Na Misi posvete ulja, jutarnjem uvodu u Veliki četvrtak, sutra će se okupiti prezbiteri sa svojim biskupom. U tijeku znakovitog euharistijskog slavlje, koje se obično održava u dijecezanskim prvostolnicama, bit će blagoslovljeno ulje za bolesničko pomazanje, katekumensko ulje i krizmeno ulje. Osim toga, biskup i prezbiteri obnovit će svećenička obećanja koja su dali na dan ređenja. Ta gesta poprima ove godine posebnu važnost, jer se slavi u Svećeničkoj godini, koju sam proglasio u spomen na 150. obljetnicu smrti svetog Arškog župnika. Svim svećenicima želim ponoviti želju koju sam izrazio na završetku Pisma proglašenja: "Po primjeru svetog Arškog župnika, pustite da vas On [Krist] osvoji. Tako ćete i vi, u današnjem svijetu, biti glasnici nade, pomirenja i mira!".

Sutra popodne ćemo proslaviti ustanovljenje Euharistije. Apostol Pavao, pišući Korinćanima, utvrđivao je prve kršćane u istini euharistijskog otajstva, prenoseći im ono što je on sam naučio: "Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: 'Ovo je tijelo moje - za vas. Ovo činite meni na spomen.' Tako i čašu po večeri govoreći: 'Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen'" (1 Kor 11,23-25). Te riječi očituju Kristovu nakanu: pod prilikama kruha i vina on se uprisutnjuje na stvaran način svojim darovanim tijelom i svojom prolivenom krvlju kao žrtva Novoga saveza. Istodobno, on postavlja apostole i njihove nasljednike za poslužitelje toga sakramenta, koji predaje svojoj Crkvi kao najviši dokaz svoje ljubavi.

S dubokim čuvstvima ćemo se, nadalje, spomenuti Isusova pranja nogu apostolima (usp. Iv 13,1-25). Taj je njegov čin za evanđelista Ivana slika čitavoga Isusova života i pokazuje njegovu ljubav do kraja, beskrajnu ljubav, koja može osposobiti čovjeka za zajedništvo s Bogom i učiniti ga slobodnim. Na kraju liturgije Velikog četvrtka, Crkva prenosi Presveti sakrament na za to određeno mjesto, što simbolizira Isusovu samoću u Getsemaniju i njegovu smrtnu tjeskobu. Pred Euharistijom, vjernici razmatraju Isusa u času samoće i mole da ne bude više usamljenosti na svijetu. Taj nas liturgijski hod, također, poziva tražiti prisni susret s Gospodinom u molitvi, prepoznati Isusa među onima koji su sami, bdjeti s njim i znati ga proglasiti svjetlom vlastitoga života.

Na Veliki petak spomenut ćemo se Gospodinove muke i smrti. Isus je htio prinijeti svoj život u žrtvu za oproštenje grijeha ljudskog roda, izabravši u tu svrhu najokrutniju i najsramotniju smrt: raspeće. Postoji neraskidiva veza između Posljednje večere i Isusove smrti. U prvoj Isus daruje svoje Tijelo i svoju Krv, odnosno svoj zemaljski život, samoga sebe, anticipirajući svoju smrt i preobražavajući je u čin ljubavi. Tako je smrt koja je, po svojoj naravi, svršetak, uništenje svakog odnosa, učinio činom očitovanja samoga sebe, sredstvom spasenja i proglasom pobjede ljubavi. Na taj način, Isus postaje ključ za shvaćanje Posljednje večere koja je predokus preobrazbe nasilne smrti u dobrovoljnu žrtvu, u čin ljubavi koji otkupljuje i spašava svijet.

Veliku subotu karakterizira velika šutnja. Crkve su prazne i nisu predviđena posebna bogoslužja. U tome vremenu očekivanja i nade, vjernici su pozvani na molitvu, razmišljanje, obraćenje, također putem sakramenta pomirenja, kako bi, obnovljeni u duhu, mogli sudjelovati u proslavi Uskrsa.

U noći Velike subote, tijekom svečanog vazmenog bdjenja, "majke svih bdjenjâ", tu će tišinu prekinuti pjesma Aleluja, koja naviješta Kristovo uskrsnuće i proglašava pobjedu svjetla nad tamom, života nad smrću. Crkva će se radovati u susretu s Gospodinom, ulazeći u dan Uskrsa kojeg će Gospodin započeti uskrsnućem od mrtvih.

Draga braćo i sestre, oraspoložimo se intenzivno živjeti predstojeće Vazmeno trodnevlje kako bismo sve dublje bili uključeni u otajstvo Krista, umrloga i uskrsloga za nas. Neka nas na tome duhovnom putovanju prati Djevica Marija. Neka nas ona, koja je pratila Isusa u njegovoj muci i bila prisutna pod križem, uvede u uskrsno otajstvo, da bismo mogli iskusiti radost i mir Uskrsloga.

S tim osjećajima, upućujem već sada svima vama najsrdačnije čestitke za sveti Uskrs, proširujući ih na vaše zajednice i na sve vaše drage.

…………………………

JOHN PAUL II

Wednesday 27 March 2002

1. The Easter Triduum which will make us relive the central event of our salvation begins tomorrow. These will be days of more intense prayer and meditation in which, with the help of the moving rites of Holy Week, we will reflect on the passion, death and resurrection of Christ.

The meaning and fulfilment of human history lies in the Paschal Mystery. "Therefore", the Catechism of the Catholic Church emphasizes, "Easter is not simply one feast among others, but the "Feast of Feasts', the "Solemnity of Solemnities', just as the Eucharist is the "Sacrament of Sacraments' (the great Sacrament). St Athanasius calls Easter "the Great Sunday' (Easter Letter 329) and the Eastern Churches call Holy Week "the Great Week'. The mystery of the Resurrection, in which Christ crushed death, permeates with its powerful energy our old time until all is subjected to him" (n. 1169).

2. Tomorrow, Holy Thursday, we will contemplate Christ who in the Upper Room, on the eve of his Passion, made a gift of himself to the Church, instituted the ministerial priesthood and left to his disciples the new commandment, the commandment of love. Thus he wished to remain with us in the sacrament of the Eucharist, making himself the food of our salvation. After the moving Mass of the Lord's Supper, we will keep a vigil of adoration with the Lord, obeying the desire that he expressed to the Apostles in the Garden of Olives:  "Remain here and keep watch with me" (Mt 26,38).

On Good Friday, we will revisit the tragic chain of events of the Passion of our Redeemer leading to his crucifixion on Golgotha. The Adoration of the Cross will enable us to understand more acutely the infinite mercy of God. By willingly experiencing that immense sorrow, the Only-Begotten Son of God became the definitive proclamation of salvation for humanity. The way of the Cross is difficult indeed! Yet it is only there that we receive the mystery of the Death that gives life.
Then the prayerful, silent atmosphere of Holy Saturday will offer us the opportunity to await the glorious event of the Resurrection, in prayer with Mary, already beginning to savour its deep joy.

During the Easter Vigil, singing the "Gloria" the splendour of our destiny will be revealed:  to forge a new humanity, redeemed by Christ who died and rose for us.

When on Easter Day, in the Churches in every corner of the earth rings out the "Dux vitae mortuus regnat vivus", "the Lord of life was dead, now alive he triumphs" (Sequence), we will be able to understand and love the Cross of Christ forever; on it Christ overcame sin and death forever!

3. In the Easter Triduum, we will fix our gaze more intensely on the face of Christ, a face of suffering and agony, that helps us understand better the drama of the events and situations that are afflicting humanity even in these days. His is a Face radiant with light that gives renewed hope to our lives.

In my Apostolic Letter Novo Millennio ineunte I wrote:  "Two thousand years after these events, the Church relives them as if they had happened today. Gazing on the face of Christ, the Bride contemplates her treasure and her joy. "Dulcis Iesu memoria, dans vera cordis gaudia':  how sweet is the memory of Jesus, the source of the heart's true joy!" (n. 28).

At Gethsemane we will especially be one with those who stagger beneath the burden of anxiety and loneliness. In meditating on the trial to which Jesus was subjected, we will remember all who are persecuted for their faith and for the sake of justice.

As we go with Christ on the sorrowful way to Golgotha, we will also raise our confident prayer for those who are burdened in body and soul by the weight of evil and sin.

At the supreme hour of the sacrifice of the Son of God, let us confidently lay at the foot of the Cross the longing that dwells in every heart:  the desire for peace!

The Blessed Virgin Mary, who faithfully followed her Son all the way to the cross, will lead us after we have contemplated together with her the suffering face of Christ, to enjoy the light and joy that radiate from the splendour of the face of the Risen Christ.

This is my hope:  may it be a really holy Triduum, full of the joys and consolations of Easter!

 

www.vatican.va

 

Duhovnost

POTVRĐENO PRAVILO FRANJEVAČKOG REDA

GENERALNE KONSTITUCIJE REDA MANJE BRAĆE

GENERALNI STATUTI REDA MANJE BRAĆE

Bazilije S. Pandžić, HERCEGOVAČKI FRANJEVCI – sedam stoljeća s narodom