Četvrta korizmena nedjelja kroz godinu C

ožu 24 2022 Miriam

27. ožujka 2022.

Ulazna pjesma
Veseli se Jeruzaleme! Kličite zbog njega svi koji ga ljubite! Radujte se, radujte s njime, svi koji ste nad njim tugovali! Nadojite se i nasitite na dojkama utjehe njegove! (usp. Iz 66, 10-11)

Zborna molitva
Bože, ti si nas sa sobom pomirio po Riječi svojoj, Isusu Kristu. Pomozi nam da odanošću i živom vjerom idemo u susret skorim vazmenim blagdanima. Po Gospodinu.

Darovna molitva
Gospodine, s radošću ti prinosimo ovu žrtvu, koja nam daje lijek protiv smrti. Molimo te da je s vjerom slavimo i dostojno prikažemo za spas svijeta. Po Kristu.

Pričesna pjesma
Ali se ipak trebalo veseliti i radovati, jer ti ovaj brat bijaše mrtav i opet oživje, bijaše izgubljen i nađe se. (Lk 15, 32)

Popričesna molitva 
Bože, ti prosvjetljuješ svakog čovjeka koji dolazi na ovaj svijet. Molimo te, izliječi nam sljepoću srca da spoznamo što je pravo i tebe iskreno ljubimo. Po Kristu.

Prvo čitanje Jš 5, 9a.10-12
Ušavši u Obećanu zemlju, narod Božji slavi Pashu.

Čitanje Knjige o Jošui
U one dane: Reče Gospodin Jošui: »Danas skidoh s vas sramotu egipatsku.« Izraelci se, dakle, utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu četrnaestoga dana u mjesecu, uvečer. A sutradan poslije Pashe, upravo toga dana, ­blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja. I mana je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje. Tako Izraelci nisu više imali mane, nego su se te godine hranili plodovima zemlje kanaanske. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 34, 2-7

Pripjev: Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin!

Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba, 
njegova će mi hvala biti svagda na ustima! 
Nek se Gospodinom duša moja hvali, 
nek čuju ponizni i nek se raduju!

Veličajte sa mnom Gospodina, 
uzvisujmo ime njegovo zajedno! 
Tražio sam Gospodina i on me usliša, 
izbavi me od straha svakoga.

U njega gledajte i razveselite se 
da se ne postide lica vaša. 
Eto, jadnik vapi, a Gospodin ga čuje. 
izbavlja ga iz svih tjeskoba.

Drugo čitanje 2Kor 5, 17-21
Bog nas je sa sobom pomiro u Kristu.

Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Je li tko u Kristu, nov je stvor. ­Staro uminu, novo, gle, nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i ­povjeri nam službu pomirenja. Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja. Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu. Riječ Gospodnja.

Pjesma prije evanđelja Lk 15, 18
Ustat ću, poći k svome ocu i reći mu: Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom!

Evanđelje Lk 15, 1-3.11-32
Ovaj tvoj brat bijaše mrtav i oživje.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu pri­spodobu: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga ­posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje ­umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih ­protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’ Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više ­dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite halji­nu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti. A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na ­povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’« Riječ Gospodnja.

Homiletsko razmišljanje

Papa Franjo

Nedjelja, 6. ožujka 2016.

Draga braćo i sestre, dobro jutro!

U petnaestom poglavlju Lukina Evanđelja nalazimo tri prispodobe o milosrđu: o ponovno pronađenoj ovci (rr. 4-7), o ponovno pronađenoj drahmi (rr. 8-10) te veliku prispodobu o izgubljenom sinu, ili bolje, o milosrdnom ocu (rr. 11-32). Danas bilo bi lijepo da svaki od nas uzme Evanđelje, to 15. poglavlje Evanđelja po Luki i pročita te tri prispodobe. U sklopu korizmenog hoda, Evanđelje nam donosi upravo ovu potonju prispodobu o milosrdnom ocu, čiju su protagonisti otac i njegova dva sina. Priča nam daje razumjeti neke osobine ovog oca: to je čovjek uvijek spreman oprostiti i koji se nada protiv svake nade. Posebno je dojmljiva njegova tolerancija zbog odluke mlađeg sina da ode od kuće: mogao se protiviti, znajući da je ovaj još uvijek nezreo, mlad, ili potražiti nekog odvjetnika da mu ne da baštinu, budući da je još uvijek na životu. Umjesto toga, omogućuje mu da ode, iako predviđa moguće opasnosti. Tako Bog postupa s nama: ostavlja nas slobodne, čak i da pogriješimo, jer nas je stvorio kao bića koja uživaju veliki dar slobode. Na nama je dobro ga koristiti. Taj dar slobode koji nam Bog daje uvijek me zadivljuje!

Ali odvajanje od toga sina je samo fizičko; otac ga uvijek nosi u svom srcu; s povjerenjem čeka njegov povratak; pogleda na put u nadi da će ga vidjeti. I jednog dana ga ugleda izdaleka (usp. r. 20). To znači da se taj otac svaki dan penjao na terasu da vidi da li mu se sin vratio! Ganuvši se kada ga je ugledao, trči mu ususret, grli ga i ljubi. Kolika nježnost! Taj je sin počinio velike grijehe! A otac ga tako dočekuje.

Jednak stav otac ima i prema starijem sinu, koji je uvijek bio kod kuće, a sada je ogorčen i protestira zato što ne razumije i ne dijeli svu onu dobrotu prema bratu koji je pogriješio. Otac izlazi susrest također tome djetetu i podsjeća ga da su oni uvijek bili zajedno, sve im je zajedničko (r. 31), ali treba prihvatiti s radošću brata koji se napokon vratio kući. I to mi doziva u pamet jednu stvar: kada se pojedinac osjeća grešnikom, osjeća se zaista malenim, ili kao što sam od nekih – mnogih – čuo: "Oče, ja sam prljavština!", tada je trenutak da se pođe Ocu. Međutim, kad se pojedinac osjeća pravednim – "Uvijek sam postupao dobro..." –, Otac nas svejednako ide tražiti, jer taj stav da se osjećamo pravednim je loš stav: to je oholost! To dolazi od đavla. Otac čeka one koji se priznaju grešnicima i ide tražiti one koji se osjećaju pravednima. To je naš Otac!

U ovoj prispodobi se također može nazrijeti i treći sin. Treći sin? A gdje to? On je skriven! To je onaj koji "nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge"(Fil 2, 6-7). Taj Sin-sluga je Isus! On je produžetak Očevih ruku i srca: on je prigrlio izgubljenog sina i oprao mu prljave noge, on je pripremio gozbu za slavlje oproštenja. On, Isus uči nas da budemo "milosrdni poput Oca".

Lik oca iz prispodobe otkriva Božje srce. On je milosrdni Otac koji nas u Isusu ljubi preko svake mjere, uvijek očekuje naše obraćenje svaki put kada pogriješimo; čeka naš povratak kad se udaljimo od njega misleći da možemo bez njega; on je uvijek spreman otvoriti svoje ruke što god da se dogodilo. Poput oca iz Evanđelja, Bog nas također nastavlja smatrati svojom djecom kad se izgubimo i dolazi nam ususret s nježnošću kad se vraćamo Njemu. I govori nam s velikom dobrotom kad mislimo da smo pravedni. Pogreške koje činimo, čak i ako su velike, nimalo ne okrnjuju vjernost njegove ljubavi. U sakramentu pomirenja uvijek možemo krenuti iznova: On nas prihvaća, vraća nam dostojanstvo njegove djece i kaže nam: "Samo naprijed. Budi u miru! Ustani, idi naprijed!".

U ovom dijelu korizme koji nas još dijeli od Uskrsa, pozvani smo intenzivirati nutarnji hod obraćenja. Pustimo da do nas dopre pogled pun ljubavi našeg Oca i vratimo se njemu svim srcem, odbacujući svaki kompromis s grijehom. Neka nas Djevica Marija prati sve do životvornog zagrljaja s Božjim milosrđem!

…………………

Papa Benedikt XVI.

Nedjelja, 14. ožujka 2010.

Zreli i nezreli odnos s Bogom

Draga braćo i sestre!

Na ovu Četvrtu korizmenu nedjelju čita se evanđeoski tekst o ocu i dvojici sinova, poznatiji kao prispodoba o "rasipnom sinu" (Lk 15,11-32). Ta stranica Lukina Evanđelja predstavlja vrhunac duhovnosti i literature svih vremena. Doista, što bi bili naša kultura, umjetnost i općenito naša civilizacija bez te objave Boga kao oca punog milosrđa? Ona nas uvijek iznova gane i svaki put kada je slušamo ili je čitamo kadra je uvijek nam nadahnuti nova značenja. Prije svega, taj nam evanđeoski tekst ima moć govoriti o Bogu, pomoći nam upoznati njegovo lice, još bolje, njegovo srce. Nakon što nam je Isus govorio o milosrdnom Ocu, ništa više nije kao prije, sada poznajemo Boga: on je naš Otac, koji nas je iz ljubavi stvorio i obdario nas savješću, koji pati ako zalutamo i koji se veseli ako se vratimo. Zato se odnos s Njim gradi kroz jednu povijest, slično onome što se događa u odnosu djeteta prema njegovim roditeljima: na početku je ovisno o njima; zatim traži vlastitu samostalnost; a na kraju – ako se stvari pozitivnu razviju – prispijeva zrelom odnosu, utemeljenom na zahvalnosti i istinskoj ljubavi.

U tim etapama možemo iščitati također odrednice čovjekova hoda u odnosu s Bogom. Može postojati razdoblje nalik djetinjstvu: religija vođena potrebom, ovisnošću. Malo po malo kako čovjek raste i oslobađa se, želi se osloboditi te podređenosti i postati slobodan, odrastao, kadar vladati sobom i samostalno donositi odluke, misleći čak da može bez Boga. To je osjetljiva faza jer može dovesti do ateizma, ali također, nerijetko, krije u sebi čovjekovu potrebu da otkrije pravo Božje lice. Na našu sreću, Bog nikada ne uskraćuje svoju vjernost i, ako se mi udaljimo i izgubimo, nastavlja nas pratiti svojom ljubavlju, opraštajući nam naše grijehe i govoreći u nutrini našoj savjesti kako bi nas dozvao sebi. U toj prispodobi, dvojica se sinova ponašaju sasvim oprečno: mlađi odlazi i pada sve niže, dok stariji ostaje u kući, ali i on ima nezreli odnos s Ocem; naime, kada se brat vratio, stariji nije sretan kao što je to, međutim, Otac, štoviše, rasrdio se i ne želi ući u kuću. Dvojica sinova predstavljaju dva nezrela odnosa s Bogom: pobunu i djetinju poslušnost. Oba se ta oblika nadilaze iskustvom milosrđa. Tek kada iskusimo opraštanje, kada shvatimo da smo ljubljeni besplatnom ljubavlju, većom od naše bijede, ali isto tako i od naše pravednosti, konačno stupamo u doista sinovski i slobodni odnos s Ocem.

Dragi prijatelji, razmišljajmo o toj prispodobi. Prepoznajmo sebe u dvojici sinova i prije svega razmišljajmo o Očevu Srcu. Bacimo mu se u naručje i pustimo da nas njegova milosrdna ljubav rodi na novi život. Neka nam u tome pomogne Djevica Marija, Mater misericordiae.