Ulazna pjesma
Daj mir, Gospodine, onima što se u te uzdaju, da se proroci tvoji pokažu istiniti. Uslišaj molitve slugu svojih, Izraela, puka svoga. (usp. Sir 36, 18)
Zborna molitva
Bože, Stvoritelju i Svedržitelju. Daj da ti služimo svim srcem te iskusimo darove tvoje ljubavi. Po Gospodinu.
Darovna molitva
Gospodine, usliši nam prošnje i primi darove. Što svaki od nas prikazuje tebi na čast, nek bude na spasenje svima. Po Kristu.
Pričesna pjesma
Čaša koju blagoslivljamo, zajedništvo je Krvi Kristove! Kruh koji lomimo, zajedništvo je Tijela Kristova! (usp. 1Kor 10, 16)
Popričesna molitva
Gospodine, nek nam ova pričest pronikne duh i tijelo, da u nama ne prevagne tjelesna sklonost nego djelovanje tvoje moći. Po Kristu.
Prvo čitanje Izl 32, 7-11.13-14
I ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio.
Čitanje Knjige Izlaska
U one dane: Progovori Gospodin Mojsiju: »Požuri se dolje! Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako. Brzo su zašli s puta koji sam im odredio. Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice i žrtve mu prinijeli uz poklike: ’Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!’ Dobro vidim«, reče dalje Gospodin Mojsiju, »da je ovaj narod tvrde šije. Pusti sada neka se gnjev moj na njih raspali da ih istrijebim, a od tebe ću učiniti velik narod.« Mojsije pak zapomagao pred Gospodinom, Bogom svojim, i govorio: »Gospodine! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izveo iz zemlje egipatske snagom velikom i rukom jakom! Sjeti se Abrahama, Izaka i Izraela, slugu svojih, kojima si se samim sobom zakleo i obećao im: ’Razmnožit ću vaše potomstvo kao zvijezde na nebu i svu zemlju ovu što sam obećao dat ću vašem potomstvu i ona će zavazda biti njihova baština.’« I ražali se Gospodin pa ne učini zlo kojim se bijaše zaprijetio svome narodu.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam Ps 51, 3-4.12-13.17.19
Pripjev: Ustat ću i poći k ocu svome!
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice,
od grijeha me mojeg očisti!
.........
Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
.........
Otvori, Gospodine, usne moje,
i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.
Žrtva Bogu duh je raskajan,
srce raskajano, ponizno, Bože, ne ćeš prezreti.
Drugo čitanje 1Tim 1,12-17
Krist dođe spasiti grešnike.
Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju
Predragi: Zahvalan sam onome koji mi dade snagu – Kristu Isusu, Gospodinu našemu – jer me smatrao vrijednim povjerenja, kad u službu postavi mene koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali pomilovan sam jer sam to u neznanju učinio, još u nevjeri. I milost Gospodina našega preobilovala je zajedno s vjerom i ljubavlju, u Kristu Isusu.
Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja. A pomilovan sam zato da na meni prvome Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer svima koji će povjerovati u njega za život vječni. A Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bogu čast i slava u vijeke vjekova. Amen. Riječ Gospodnja.
Pjesma prije evanđelja 2Kor 5,19
Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio i položio u nas riječ pomirenja.
Evanđelje Lk 15, 1-32
Na nebu će biti radost zbog jednog obraćena grešnika.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.' Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.
Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.' Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«
I nastavi: »Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: 'Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.' I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Došavši k sebi, reče: 'Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi!
Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.' Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: 'Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.' A otac reče slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se veseliti.
»A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: 'Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.' A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: 'Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.' Nato će mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'« Riječ Gospodnja.
HOMILETSKO RAZMIŠLJANJE
fra Ivan Dugandžić
Otac i njegovi sinovi
Za Isusovo učenje o kraljevstvu Božjem, bez obzira na veliku različitost tema koje su tu zastupljene, uvijek su karakteristične dvije crte: prvo, njegov govor uvijek je potaknut nekim konkretnim povodom iz života ljudi s kojima se upravo nalazi; drugo, Isus svoje učenje uvijek zaodijeva u slikovit govor usporedba ili prispodoba. Tu je uvijek riječ o takvom djelovanju i ponašanju u kojemu slušatelji mogu prepoznati sebe i naći poticaj za mijenjanje vlastitog ponašanja. Zato Isusovo učenje nije apstraktno i strano životu, već konkretno i životno.
To vrijedi i za prispodobu o ocu i dvojici njegovih sinova. Povod za pričanje ove prispodobe Isusu su dali farizeji i pismoznanci koji, vidjevši kako se oko njega okupljaju carinici i grešnici da ga slušaju, mrmljajući protestiraju: Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima (Lk 15,2). Umjesto da ušutka njihovo mrmljanje nekakvim uvjerljivim razlozima, Isus se svojom pričom obraća svima. Ta priča najčešće se po mlađem sinu naziva prispodoba o izgubljenom sinu. U novije vrijeme sve češći se čuje naziv prispodoba o dobrom ocu, uz upozorenje kako bi se s pravom mogla zvati i prispodoba o nemilosrdnom sinu. Pritom se naravno misli na starijeg sina.
Bez obzira na to koji nam se naziv čini prikladnijim, poruka Isusove priče posve je jasna. A ona nije u suprotnosti dvojice sinova, već u suprotnosti oca na jednoj i sinova, na drugoj strani. Kako god se na prvi pogled činilo da se prvi sin iznevjerio ocu, a drugi mu ostao vjeran, drugi dio prispodobe nam otkriva i drugu stranu stvarnosti. Mlađi sin se, nakon gorkog iskustva života daleko od očeva doma, promijenio i vratio ocu, dok stariji sin svojim nepopustljivim stavom i upornim odbijanjem da zajedno s ocem slavi povratak izgubljenog mlađeg brata pokazuje kako je njegova vjernost ocu bila upitna.
U Isusovoj priči jedini svijetli lik je otac. Dok obojica sinova pokazuju i tamnu stranu svoga karaktera i ponašanja, otac je dosljedan u svojoj ljubavi prema obojici sinova. U slučaju mlađeg sina to se očituje u poštivanju njegove slobodne odluke da zatraži dio baštine koji mu pripada i da napusti očinski dom. Otac mu, poštujući njegovu slobodu, udovoljava ali ga time ne otpisuje, već ga trajno nosi u srcu i čezne za njegovim povratkom. U slučaju starijeg sina očeva ljubav se pokazuje u upornom moljenju i uvjeravanju kako se treba pridružiti proslavi povratka svoga mlađega brata, jer u očevu domu ima mjesta za obojicu.
Posve je očito da je otac iz Isusove prispodobe nitko drugi već Bog i da je u njegovu ponašanju prema dvojici sinova utjelovljen Božji stav prema svakom čovjeku. Bog poštuje svačiju slobodu. On neće silom zaustaviti čovjeka kad pođe putem grijeha, ali svakom ostavlja mogućnost obraćenja i povratka. I ne samo da oprašta sve izdaje i lutanja, već se raduje i, slikovito rečeno, slavi svačiji povratak. Zato ovaj krasan tekst možemo nazvati prispodobom nade za sve.
Potreba i mogućnost obraćenja
Iz Isusova pripovijedanja jasno je kako je obraćenje potrebno i mlađem i starijem sinu. Prvi je trebao popraviti pogrešno učinjen korak i vratiti se u očev dom, a drugi je trebao promijeniti svoje tvrdokorno srce koje je bilo uvjereno da nema što mijenjati. Budući da Isus to priča kao odgovor na mrmljanje farizeja i pismoznanaca protiv njegova druženja s carinicima i grešnicima, poruka je ustvari usmjerena prema njima. Očeva dobrota i povratak mlađega sina trebaju biti jamstvo svim grešnicima da je promjena života uvijek moguća. A tvrdokornost starijeg sina, uvjerena da je uvijek bio vjeran ocu, treba biti poticaj farizejima i pismoznancima da se zamisle nad svojim uvjerenjem kako su oni u Božjim očima pravedni i da im nije potrebno obraćenje.
Slučaj mlađeg sina nam otkriva pravu istinu o grijehu i obraćenju. Budući da se u cijelom tekstu izričito ne spominje obraćenje (metanoia), možda je na prvi pogled pomalo nejasno u čemu je stvarni grijeh mlađeg sina. On ne može biti u njegovoj odluci da uzme dio baštine i da se osamostali, jer to je i tada bilo posve normalno. Ako se zadržimo samo na činjenici da je to što je dobio potratio živeći razvratno, previše smo suzili cijelu stvarnost koja je sadržana u toj priči.
Rješenje te poteškoće skriva se u dvama izrazima: „bijaše mrtav“ i „oživje“. Upravo to tvrdi otac za mlađeg sina, uvjeravajući starijega da ga prihvati i da proslavi njegov povratak. Ti pojmovi nam otkrivaju kako Isus grijeh shvaća kao razaranje čovjekove vlastite životne podloge, kao nijekanje vlastitog porijekla i pripadnosti, zbog čega je ugrožen čovjekov život i njegova budućnost. Grijeh je put u kidanje svih odnosa čovjeka s Bogom, pri čemu mu na kraju ostaje samo glad i društvo nečistih životinja.
To potvrđuje još jedan izraz kojim mlađi sin opisuje promjenu u sebi. U trenutku spoznaje promašenosti svoga puta on govori: „ustat ću“. To je u grčkom izvorniku isti glagol (anistamai) kojim Novi zavjet opisuje Isusovo uskrsnuće: on je ustao od mrtvih. Razotkrivanjem grješnih okolnosti života, koje ugrožavaju i sam čovjekov život, te njihovim nadvladavanjem uvijek se ostvaruje djelić uskrsnuća u svakodnevici života. Čovjek koji je po grijehu bio mrtav ustaje na novi život.
Tu možemo postaviti pitanje koje se tiče naše sakramentalne stvarnosti: Ako se to doista događa na osobnoj razini u sakramentu pomirenja, zašto to nije vidljivo i u našim međuljudskim odnosima? Čini se da su moguća samo dva odgovora: ili smo do te mjere banalizirali grijeh i ispovijed pretvorili u puku formalnost, ili smo se pomirili s time da se na zajedničkom planu našega života ne da ništa promijeniti. I jedno i drugo bilo bi pogubno. Mlađi sin nas upozorava na ozbiljnost grijeha i snagu obraćenja, a stariji sin da napustimo svaku nepopustljivost u uvjerenju da nam obraćenje nije potrebno.